Konačno godišnji i prilika za skitnju. Sarajevo ili Murter, pitanje je sad.... Na Murteru nisam bila čitave tri godine, a u Sarajevu dvije. Do Sarajeva se imam truckati trinaest sati busom i ne odgovara mi baš vozni red, ali imam pravo na besplatnu kartu (valjda, možda je recesija pojela i tu rijetku povlasticu). Do Murtera mi treba samo četiri sata vožnje, ali i četiristo kunića benzina jer nema šanse da presjedam s jednog busa na drugi ili da gnjavim ljude da dolaze po mene na Kapelu. Ovničetina kakva jesam, ne volim ovisiti o drugima i tražiti usluge. Slab sam ja grebator. Sarajevo ima odličan adut – klopu. A Murter još bolji - more. Za razliku od onih ljudi koji misle da su bogom dani i ako su i svjesni svojih mana skrivaju ih kao zmija noge ja uvijek otvoreno priznajem kako nisam sva svoja. I upravo ta jedna moja fiks ideja prevagnula je kod odabira destinacije. Naime, ja se sve negdje do duboke jeseni nadam da će nekim čudom ponovo naglo zatopliti pa ću se moći barem još jednom okupati u moru. A b(l)ože moj, tek je listopad, zar ne? Mare je mislila da se zajebavam kad sam je pitala kupaju li se još uvijek turisti. Nije mi vjerovala sve dok nisam pokazala da sam ZAISTA spakirala i kupaći. Nikad se ne zna.
Tko je Mare? Uh, nikad mi nije išlo objašnjavanje rodbinskih i inih veza. Recimo to ovako: moj bivši muž ima bratića, a njegov bratić ima ženu. E, pa ta žena je moja Mare. Ona kaže da bi mi došle jedna drugoj kao jetrve. Ali jedna drugu zovemo „nevista“. Udale smo se otprilike u isto vrijeme. I jednu i drugu svekrve, tetke, babe i ostala starija ženskadija nikad nisu zvale imenom već „nevistom“. Tako da je to postala naša interna fora. A čim smo prvi put pružile jedna drugoj ruku znale smo da je to početak jednog divnog prijateljstva. Koje se nastavilo i nakon moje rastave jer to što sam se rastala od muža ne znači da se moram rastati i od kompletne njegove rodbine, zar ne?
Zgodno se poklopilo i to da je moja najbolja frendica morala u Zadar baš u petak kad sam i ja planirala svoju odiseju. Tako da sam dobila društvo do Zadra. Mislim, nije mene bila frka, ali ipak je ljepše kad imaš društvo u autu nego kad se voziš sam kao ćuk.
A na put me ispratio ni manje ni više nego Zlatan Stipišić Gibonni. I odmah vas upozoravam da vam ni slučajno ne padne na pamet početi u komentarima nešto srati protiv njega tipa: pjeva samo žalopojke, bla bla bla.... Mene nije briga tko sluša Zečića a tko Cecu i ostale Mice Trofrtaljke, ali ne dirajte mi se u Gibu. Jasno?! No, vratimo se postu. Dakle, u četvrtak 14. 10. U Dvorani Mladosti u Rijeci Gibo je održao još jedan u nizu svojih već poslovično fenomenalnih koncerata. Ako ne vjerujete meni pitajte nekog od onih par tisuća ljudi koji su također bili na koncertu. Dakle, baš je to bilo onako nekako simbolično. Naveče mi pjeva Gibo a samo nekoliko sati kasnije u praskozorje ja krećem na put.
Pa, da konačno više i krenem na taj put.... Napokon sam se opametila i prestala dramiti i živčaniti oko pakiranja. Ono osnovno što mi je trebalo potrpala sam u jednu sportsku torbu neposredno prije polaska. Jedino sam unaprijed spržila dva putna CD-a. Jedan s domaćom mjuzom koji ćemo slušati do Zadra i drugi za moju dušu. A ja sam prava domaćica koja želi da se gosti kod nje ugodno osjećaju, pa makar se radilo i o autu. Zamislite da sam mojoj S.odvrnula Korn, Sistem of a Dawn, Linkin Park, Limp Bizkit, The Cult..... Ali bez brige.... ništa Zečić, ništa Rozga. TOLIKO tolerantna ipak nisam.
Petak, 15. listopada. Pedantno stižem točno u 06.00 pred kuću moje S. koja me također pedantno čeka u točno dogovoreno vrijeme. Na playeru Nižetić guguče „Di si ti Mare.....“. Iako smo
naj naj naj, u svemu naj frendice nismo se dugo vidjele i pošteno napričale, tako da do Karlobaga odrađujemo zaostatke i pretresamo aktualne tračeve. Odlučujemo da nećemo popiti kavu u Senju jer tamo imamo previše poznanika i kolega. A i ne moramo kao autobus imati uvijek iste stanice na putu.
A u Karlobagu nas je dočekala, a tko drugi nego – bura. Dok smo kupovale peciva S. je pitala pekara gdje on pije kavu jer uvijek je pametnije pitati domoroce za savjet (naravno, ukoliko dobijete iskren odgovor). Ispalo je da je on pije u montažnom kafiću pored njegove pekare (čitaj – kioska s pecivima). A u kafiću simpatična konobarica i jedan osamdesetogodišnji simpatični deda s kojim je moja lajava S. odmah započela konverzaciju. Na kraju smo dedi platili i rakijicu, a on nam je zaželio sretan put i puno zdravlja i da bog da se navratile i u povratku i krenuo dalje na turneju po birtijama. Konobarica nam je ispričala njegovu životnu priču i rekla da mu je nadimak Cezar (po vinjaku ili konjaku, sjećate li se one boce sa kičastim čepom). Nije bitno kakvo je vrijeme. I po orkanskoj buri, snijegu, ledu, cičoj zimi ili palenoj vrućini deda Cezar i njegov štap uporno svakodnevno odrađuju istu dionicu. To ga valjda i drži na životu.

Nisam fotografirala u Karlobagu pa stavljam fotke s Neta.





A vrijeme je bilo kao izmišljeno i dušu dalo za vožnju. Promet slab. I premda uopće nisam brzo vozila začas smo stigle do Maslenice i odlučile se spusiti do samog mjesta. Kao što znate, moj digitalac je otišao u vječna lovišta. Ali sreća da imam divnog potencijalnog zeta koji mi je posudio svoj. I naravno da sam rekla da mi ne trebaju nikakve insstrukcije kako baratati aparatom. I naravno da su mi prve slike ispale traljavo. I to baš ova na kojoj se tako lijepo vide ostaci starog Masleničkog mosta i najnoviji most.









Nakon Maslenice slijedeća postaja – Zadar. Nisam se spuštala u centar jer smo imale dogovorenu kavu „u Mercatora“ s našim dragim prijatejem P. (ne, nije Piton007). Ipak, Zadar je toliko lijep grad da bi bio pravi grijeh ne staviti barem par fotki, pa makar lanjskih.
















Nakon izvrsne kave u Mercatoru došlo je vrijeme da se krene dalje i da nam se putevi raziđu. P. je prebacio S. do Višnjika gdje se održavao etno sajam i gdje se ona fino uvalila u Josipovićevu pratnju pa ne samo da je ušla bez da plati ulaznicu nego se još najela i napila kraljevski. Ja sam pak otkrila da mi je u društvu bilo super, ali da mi je ovako solo još i bolje. Promijenila sam CD, pojačala ton, zapalila cigaretu (da, da, znam.... cigareta u vožnji ccccc.....) i što je najvažnije stala kad god mi je palo na pamet da razgledam mjesta kraj kojih sam sto puta prošla ali nikad pogledala iz bliza jer se mojim suputnicima nije dalo stalno zaustavljati.



I dok trepneš već sam bila na Kapeli, pred Jezerima, u Tisnom....







Mare, pristavljaj kavu, eto mene, samo što nisam!