Du ju spik ingliš,šprehenzi dojč?

srijeda , 14.07.2010.

Kažu da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori. Po tom ispada da većina naših turista ne vrijedi pizde vode (kako bi rekla moja pokojna nona). Neću o Englezima, Nijemcima i Talijanima jer u Hrvatskoj svaki čoban zna sklepati par rečenica na njihovim jezicima. Mene fasciniraju neki drugi narodi. Rusi su ove godine najbrojniji u Opatiji. Jebo te, ima ih k'o Rusa. I ništa osim ruskog ne govore. A ruski baš i nije toliko srodan hrvatskom koliko oni misle. S tim da ih mi razumijemo kad pričaju, a oni nas ni kurca. Inače, Rusi su mi na vrhu top ljestvice antipatičnih naroda. Bahati su, drski, oholi i nadasve glupi. Na prste jedne ruke mogu nabrojati Ruse koji su mi bili u agencijji a da su znali beknuti i nešto drugo osim ruskog. I još se nađu uvrijeđeni do zla boga kad ne ponjimaješ po ruski. A najstrašnije od svega je da su pokupovali u Opatiji sve što se pokupovati dalo tako da mi se čini da ćemo uskoro biti dvojezični i da bi mi bilo najbolje pothitno upisati tečaj ruskog. Jako je interesantno kako autohtoni Opatijci ne podnose nikoga kome preci nisu sto posto čistokrvni domaći i strašno im smetaju "prišlići" i vječito uzdišu kako nam je ovako kako nam je zato što Opatija već odavno ni ono ča'j nekad bila, sve sami furešti. Ali zato vrlo rado prodaju svoje kuće i zemljišta prišlićima i fureštima. Šoldima ne pitaju porijeklo.

Odlutala sam s teme. Dakle, Rusi su glupi k'o kurac i ne kuže da za nas taj njihov ruski nije uopće svjetski jezik i da su prošla ta vremena kad se kod nas učio u nekim školama kao prvi strani jezik. Nakon Rusa slijede Francuzi. Oni su se jednu malu mrvicu popravili, ali još uvijek velika većina ne govori ništa osim francuskog. Francuzi mi idu na jetra zato što tamo kod sebe u Francuskoj ne jebu živu silu i ako ne pričaš njihov jezik najeb'o si k'o žuti.

Ove godine ima dosta Španjolaca. Većinom su mladi i govore samo španjolski. Pa se sporazumijevamo na talijanskom koji im je srodan otprilike kao i nama ruski tako da se jedva nekako uspijemo razumjeti. Tj. opet ja njih razumijem a oni mene ne. Jebem ti, morat ću početi gledati sapunice.

Najfascinantniji narod su moji poluzemljaci Mađari. To je jednostavno jedno čudo od naroda. Ja se njima divim. Treba imati muda veličine Učke pa ići po svijetu a da ne govoriš ništa osim tog njihovog unikatnog jezika. Strpali ga pod zajednički nazivnik sa finskim samo zato što nisu znali što će s njima i sa Fincima.

I sad ja vas pitam, da li bi se usudili otići na ljetovanje u zemlju čiji jezik ne poznate i ne samo to nego niti jedan jezik osim svoga ne govorite, a ne možete se baš podičiti da spada u svjetske jezike? I kao da to samo po sebi ne bi bilo dovoljno, biste li se upuštali u dodatne avanture tipa vozikanja javnim gradskim, prigradskim i međugradskim prijevozom? Hvala lijepa, svaka čast, ja se ne bih usudila.

Kad se sve to skupa zbroji i oduzme, ispada da smo mi Hrvati po pitanju jezika prilično kultiviran narod. Nije bitno je li to zato što su nam razni osvajači nametali svoj jezik ili zato što se oduvjek odlazilo trbuhom za kruhom u tuđi svijet. Činjenica je da će svatko koga zaustavite na ulici znati beknuti barem riječ- dvije bilo kojeg stranog jezika.

Imam tu sreću da su mi oduvjek ležali strani jezici (za razliku od matematike, na primjer). Žao mi je k'o psu što nisam studirala jezike nego se zajebala i upisala taj šugavi Hotelijerski fakultet samo zato što sam bila razmažena mamina curica pa mi je bio bed otići u Zagreb na studij. Ali nema veze, to je već neka sasvim druga priča. Uglavnom, aktivno govorim, pišem i čitam engleski i talijanski i pasivno njemački. Jako je lijep osjećaj kad se negdje u stranoj zemlji osjećaš slobodno i opušteno jer znaš jezik. O internetu da i ne govorimo. Koliko bi me samo sputavalo i ograničavalo eventualno nepoznavanje engleskog. U zlatno doba opatijskog turizma stekla sam gomilu poznanika i prijatelja iz cijele Europe. A najveća mi je fora kad se ljeti stara ekipa nađe u punom sastavu. Neki su oženili strankinje i žive vani pa se za stolom u kafiću odjednom govori hrvatski, slovenski, talijanski i engleski i jadna konobarica nikad ne znam kome bi se na kojem jeziku obratila.

I za kraj ponavljam pitanje za domaći rad: da li bi se usudili otići na putovanje u stranu zemlju bez da znate i jedan strani jezik?

Svadba za pamćenje

subota , 03.07.2010.

Dužna sam vam post o svadbi u Čakovcu. Fotki baš i neće biti jer kao što znate moj je digitalac preminuo blago u gospodinu. A fotke koje imam su s tuđeg aparata i pretežno su ljudi na njima (jer su namijenjene foto albumu a ne blogu) pa ne želim objavljivati fotke bez nečije dozvole. Ok, nešto će moći proći, znam kome ne smeta eksponiranje u javnosti pa će par fotkica ipak biti.

Dakle, subota 26.06.2010.Dan "D". Osam sati ujutro, ja se friziram u Poljanama kod moje D. Dogovor za partencu je u deset. Gotove smo već u osam i trideset pa malo kafenišemo i ćakulamo tako da sam na kraju skoro zakasnila na polazak. Sjedamo u aute i formiramo konvoj. Od čitava dva automobila, ali nije bitna kvantiteta nego kvaliteta, zar ne?

Na putu prema Čakovcu došla sam do strašne spoznaje, a to je da sam u stvari vrlo osjetljiva i pizdasta osoba. Kao prvo, moram sjediti naprijed jer mi inače bude zlo u autu. Interesantno, kad ja vozim ni vrag mi nije. Kao drugo, kad putujem stalno sam opsjednuta pišanjem, kao stara baba koja pati od inkontinencije. Tako da sam jedva izdržala do Vukove Gorice i premda je pauza bila predviđena tak negdje poslije Karlovca zbog mene se moralo stati ranije. Dok smo pili kavu tražila sam po torbi upaljač i zaključila da se više baš i ne mogu prodavati pod curu kad imam u torbi više tableta nego šminke: gastal, dramine, nurofen zlu ne trebalo ako zaboli tikva od graševine.... Ne tako davno nisam ni znala za što se koja tableta pije.

Vrijeme nam je bilo promjenjivo. Od sunčanog preko poluoblačnog, oblačnog pa do kiše. Ako se možda netko pita što smo slušali u autu.... to je bio da tako kažem poprilično osebujan cd spržen specijalno po narudžbi mog frenda . Sve pjesma do pjesme totalno nespojive jedna s drugom. Ja sam znala što je na njemu jer u našoj ekipi glavni pirat za skidanje mjuze s neta i prženje cd-a sam ja. Ali je bilo zanimljivo pratiti reakciju ostalih. Evo vam jedan primjer.



Reći ću samo da su tu bili još Đani Maršan, Seal, Kabiljo i Jalta Jalta, ABC, The Pogues, The Stranglers, Trio, Kim Wilde, Trula Koalicija, Visage, Corona, Prince Ital Joe, Malcol Mc Laren, Bruce Hornsby, James, Johny Cash, Beyonce, Bruce Springsteen....

U Čakovec smo stigli negdje oko 13.45 i bez problema našli hotel. Ma kakav GPS, naša Dubi ima odličnu memoriju i zapamtila je sve upute. Ispred hotela čekala nas je mladoženjina sestra. Okitili smo limuzine mašnama i prijavili se u hotel. Pošto smo imali vremena do 15.30 odlučili smo da ćemo sići u restoran hotela i nešto prigristi. Dečki su naručili paštu bolonjez i milanez, a Dubi i ja smo zaključile da paštu možemo žvakati i doma i da je glupo dati 40 kn za nešto što doma spremiš za 20 minuta. Pa smo iskopale u jelovniku štrukle. Pa smo nagovorile naše Engleze Eddia i Amandu da ih i oni probaju jer je to autohtono hrvatsko jelo bla bla bla..... Uglavnom, kad smo naručili štrukle bilo je 14.20. Dobili smo ih u 15.15. I umrli od smijeha. Jer na tanjuru su bile dvije štruklice svaka manja od kutije cigareta. Otprilike bi veličina odgovarala omanjem mobitelu. Dubi je rekla:"TO smo čekali sat vremena?!" A ja sam rekla:"Znaš kad žena zna da je ostarila? Kad joj je važnije da dočeka štrukle nego da se dotjera za svadbu." Progutali smo ih do 15.17 i odjurili u sobe da se spremimo. U 15. 30 smo bili ispred hotela. Pa sad kažite da se žene dugo spremaju.

Naša kolica:

Image and video hosting by TinyPic


U crkvu smo stigli na vrijeme, bilo je mjesta za parking koliko ti srce želi. Crkva je bila velika, moderna, lijepa i nova. U 16.00 na orguljama su zasvirali svadbeni marš (loše, moram priznati). Svi smo se okrenuli s kamerama i digitalcima na gotovs. Ja sam zauzela stratešku poziciju s koje mogu najbolje uslikati mladence i.........

.........i onda je smeće od digitalca krepalo! A ja sam zinula od šoka, nevjerice, panike....Jer valjda nitko osim mene ne zna stisnuti gumbić na aparatu pa će tuđe slike biti lošije nego moje, možeš misliti..... Ipak, kad ti crkne tehnika ima to i pozitivnu stranu. Barem sam bila neopterećena time da moram uhvatiti ključne trenutke i interesantne detalje i na miru sam mogla pratiti ceremoniju. Koja me, moram priznati, poprilično raznježila. Za divno čudo nisam cmizdrila (jupiii, ima nade za mene, nisam baš totalno pizdasta). Mladenci su bili jako lijepi, jako sretni i jako uzbuđeni. I mi smo bili jako sretni jer konačno smo oženili frenda i jako smo zadovoljni njegovim odabirom jer naravno da je najvažnije da nevjesta odgovara - nama. Nakon ceremonije u crkvi po običaju je bilo naslikavanja, drugi par već je čekao na red što je zaprepastilo i zgrozilo Amandu jer je tako nešto u Engleskoj nečuveno. Nema šanse da se dva para mladenaca sretnu ispred crkve ili vijećnice. Rekla sam joj da ako je velika gužva uzimaju brojeve kao u banci. Skoro mi je povjerovala.

Nakon crkve krenuli smo prema hotelu, ali bez nekog reda i smisla. Nije se formirala kolona i nije bilo baš trubljenja. Pa smo mi tukci od svih automobila u svatovima odlučili slijediti onaj u kome su bili mladenci i koji nisu išli u hotel nego na foto session. Ali kako bi to bilo da mi ne izvedemo neki cirkus. Ma ja obožavam kad upadnem u nepredviđene i neobične situacije jer onda imam materijala i za post, a i takve stvari se pamte dok si živ pa ću moći do kraja života pričati sa svojim prijateljima o tome.

A sad glavna stvar - zabava. Neću za divno čudo pisati puno o klopi. Valjda vam je jasno da se u Međimurju odlično i obilno jede. S naglaskom na fenomenalne kolače. Imali smo predrasuda prema graševini, ali meni je baš prijala. Istinaibog, pomalo je to podmuklo vino. Od njega boli glava tek - trećeg dana. Jedina kritika u pogledu hrane je to da je bilo svega - previše. Ali što bi rekli stari ljudi: od viška glava ne boli. I molim da me Suzette i Miško do daljnjeg ništa ne pitaju o dijeti. Hvala.

Najvažnija stvar na svadbi - bend. Svirala nam je grupa Zodiac. Ma čim sam ih vidjela znala sam da će biti dobri jer iz aviona se vidjelo da su dečki (i jedna cura) rokeri. A svirali su zaista - sve. S tim da nije bilo ni trunke kuruze što bi rekli naši dragi kontinentalci. Repertorar je bio tipično "svatovski", ali kako se slavlje zahuktavalo dečki su sve više prašili po rocku na sveopće oduševljenje moje ekipe.Osim toga, pjevač je fenomenalan zabavljač i čak bi se mirne duše mogao baviti stand up komedijom. A pjevačica je fenomenalna. Ima predobar glas, a i komad je. Pa me frend stalno tlačio da idemo plesati i onda smo morali ići blizu bine tako da može blejati u pjevačicu.

Image and video hosting by TinyPic

Dobro da nisu ovo svirali na svadbi jer bi valjda poskidala svo ono silno zlato sa sebe i dala im pošto nisam imala ojrića da im lijepim na čelo. Ako se ikada nekim čudom ili greškom ponovo udam oni mi sviraju garant:



Da ne mislite da je bio samo žestoki rock, pjevali su i ovo:



I moje ljubljene osamdesete:



Tek da se zna, ovo na spotovima je bivša pjevačica. Nisam našla niti jedan sa novom, ali vjerujte, još bolje pjeva nego ova.

Nekih velikih govorancija nije bilo. Ne znam tko nam je zaželio dobrodošlicu, kum nije jer i mladenka i mladoženja su imali - kumu. Bacanje buketa i podvezice bilo je jako zabavno. Prije nego što je mlada bacila buket cure su morale otplesati kan-kan. A prije bacanja podvezice dečki su morali otplesati tango jedan s drugim. A ono što je mene oduševilo desilo se negdje poslije ponoći. Naime, na svadbu su nam upale - maškare! Da, dobro ste pročitali - maškare. Radi se o međimurskom običaju da se oni koji ne mogu prisustvovati ceremoniji maskiraju i u neko doba upadnu na svadbu. U ovom slučaju radilo se o samim svatovima koji su se otišli presvući u sobe, a najupečatljiviji je bio naš Opatijac Branko što nije nikakvo čudo jer svi znaju da smo mi Primorci zaluđeni maškarama. Uglavnom, kad su maškare upale u salu počeo je totalni raspašoj. Prvo su predali mladencima prigodne darove. Mladoženji mali valjak za tijesto, a mladoj "hrkomlat". Ako postoji netko tko ne zna što je hrkomlat da ga malo prosvijetlim: hrkomlat je nešto poput toljage kojom se onog što hrče opizdi po glavuši. Eto.

Podvezica tango:

Image and video hosting by TinyPic

Maškare:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Oko četiri ujutro ostala je probrana ekipa partijanera, lola, bekrija i pijanaca. Nakon što je bend prašio po rocku iz osamdesetih u pauzi se moj frend A dobrano pod utjecam graševine uhvatio mikrofona na što je njegova žena zbrisala u sobu i nije se više vraćala. Ostatak ekipe se pogledao međusobno -o ne..... neće valjda Arsena i "O mladosti...." Naravno da hoće. Bend baš nije bio oduševljen, ali srećom, zadržao se samo na jednoj pjesmi.
Slijedeća zgodna scena bila je kad su A. i I. inače dva punokrvna mužjaka plesali jedan s drugim na "Ružo moja crvena". Dovoljno su se osramotili tim svojim plesom pa ću pisati samo inicijale. Za to vrijeme su Branko i Robi za stolom glumili žiri i pisali ocjene na papirnatim ubrusima. A imali su i mali transparentić "Tko je zvijezda, tko je zvijezda, Kim, Kim, Kim". Vidiš, ovako napisano ne zvuči baš smiješno, ali vjerujte mi, bilo je za krepat od smijeha. Tek u tom trenutku zažalila sam za svojim pokojnim digitalcem jer su Eddie i njegov fotić otišli na spavanje pa nitko nije ovjekovječio taj trenutak za pamćenje.

Negdje blizu pet moji su frendovi prešli iz faze "simpatično pripiti" u fazu " naporno pijani" pa sam i ja zbrisala u sobu.

The morning after

Ekipa se uspjela skupiti odo 10.30 u kafiću "Baza" u sklopu hotela (a kako bi se hotel zvao nego - "Park"). Btw, kava im je odlična, a ni konobar nije za bacit. Imam neki blagi osjećaj da je Čakovec rokerski orjentirani grad, vjerovatno mi se zato i dopao. Uspjela sam se naći i s prijateljicom iz Mačkovca. Nije blogerica, ali upoznale smo se preko interneta (ne, nije ni Iskra ni Smokva perverznjačine jedna pokvarene). Ako slučajno ovo čita - pozdrav Nado, kaže Tata da je rakija od marelica super.

Uspjeli smo popiti kavu i s mladencima koji su uporno htjeli da odemo na ručak kod njenih roditelja. To smo uspjeli na fini način izbjeći. Da smo još tamo zaglavili ne bi došli doma do utorka valjda. A i ovako i onako ljudi nisu ni minute oka sklopili, samo im još mi falimo u kući.

Na putu prema Opatiji uspjela sam se izboriti da slušamo i neki drugi cd jer već mi je na uši izlazio Sandokan i Neka cijeli ovaj svijet i Prozor prema zalazu. I kad sam se konačno izborila ispalo je da cd player ne podržava mp3 format, u tri pm. Ipak, iskopala sam jedan cd u audio formatu pa su mi The Cult bili utješna nagrada. Usput smo stali ponovo na Vukovoj Gorici, ali ovog puta ne zbog mog pišanja (za divno čudo, nisam više imala takvim problema, to je valjda bilo uzbuđenje pred put) nego zato da ekipa kupi lički sir s ljutom paprikom. Ručali smo u restoranu na odmorištu Draganić. Skuuuuuuupoooooo..... ali kud svi tud i mali Mujo.

Kao i uvijek, kad nam se prvi put ukazalo more pali smo u sevdah. Iako smo bili puni graševine ipak našim venama teče - more (pa sad recite da Wind nije poeta).

Image and video hosting by TinyPic

Update:Elektronegativka me podsjetila svojim komentarom o kolačima da sam zaboravila nešto napisati. Da ne budu samo hvalospjevi, evo jedne i jedine zamjerke. Dok je neka hrana satima stajala na stolu drugu su pak odnosili brzinom munje. Npr desert. Odeš van zaćikati jednu cigaretu a kad se vratiš nema ti više štrudle. Iako sam ostavila pribor za jelo tako da se vidi da nisam gotova s klopom. Isto tako, dvaput su me preskočili kad se dijelila kava. Ali zato je pladanj s pohanom piletinom i mesinom s roštilja stajao na stolu i nakon deserta i nakon kave. Tako da me ne pitajte jesam li donjela kolača sa svadbe. Nisam. Sve su pokupili konobari.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se