9. priča Iz dnevnika istraživača: Paraziti i ostala gamad

16.10.2017.

Maksimalno ubrzavamo u šumi kako bismo nadoknadili vrijeme izgubljeno u nepreglednoj močvari. Već smo nekoliko puta otišli u krivu ulicu Crvene rijeke i mističnih stabala pandanusa, no uspjeli se vratili na čvrsto tlo pod nogama. Užitak koji je pružila šuma, na našu žalost, nije dugo trajao. Lagani svrbež na nogama je najavio, a pogled potvrdio - pijavice. Crne, male pijavice bezbrižno su sisale krv, a ispod njih su već curili crveni potočići. Još imamo ljubičaste ožiljke, suvenire od prijašnjih susreta s njima, a evo ih opet. Luče u ranu posebnu tvar koja sprečava grušanje i djeluje još dugo nakon što se zasite i same otkinu. Naviru mi u sjećanje slike prvog susreta s njima, tamo na drugoj strani parka. Padala je kiša i čarape su dobile lijepu ružičastu boju, natopljenu krvlju i vodom. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica, pa i ja počinjem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim u potrazi za hranom. Iako neugodne, potpuno su bezopasne i ne prenose nikakve bolesti. Nije ugodno kad dobijete pijavicu na oko, pričao mi je jedan kolega znanstvenik. Kako je rožnica vrlo osjetljiva, ne smije se pijavica trgati pa se mora pričekati da se gospođica napije dovoljno krvi i sama otpadne. Fino, zar ne?



Nastavljamo povorku onih koji bi naše tijelo pretvorili u hodajući ručak, jaslice, čašu krvi itd. U amazoni smo prvi put otkrili nekakve crvene otekline. Nisu bile velike, ali su jako svrbjele. I još gore, kas se češe, prijeti ranicama i infekcijama što u vlažnoj kišnoj šumi prijeti raznoraznim sekundarnim infekcijama. Tek smo na drugoj amazonskoj ekspediciji saznali da se radi o chiggersima, malim grinjicama. „U biti se one ne hrane ljudima. Zato ostavljaju jaja i folikulama dlaka koje postaju jaslice“. Male grinjice se tu na sigurnom i s puno hrane odrastaju. Zanimljivo je da čovjek ostane imun na svrbež nakon nekog vremena! Na Andamanima smo imali sličnu svrbljivu situaciju, ali krivci su ovaj put bile male pješčane mušice (sandflies). Na nekim plažama ima ih toliko da se čovjek ne može obraniti, a ima ih i u pijesku podalje od mora. Ove mušice mogu prenijeti i neke gadnije parazite!



Muhe i još neki kukci baš vole ljude pa neke također polažu jaja u našu kožu. Ličinke se fino hrane, kopajući tuneliće ili se omotavši zaštitnim ovojem tkiva koji fino nabubri na ruci. I onda za koji mjesec izleti muha. „Pa to je leptirić“, komentirao je kirurg koji je vadio črveka iz čela. A vidio sam slike kako kirurg vadi velikog bijelog crva…iz oka! Muha j vjerojatno snijela jajašca na kožu, čovjek se počešao, jaja zapela ispod nokta kojeg je nesretnik potom sproveo do oka kad ga je protrljao.
Kupanje u amazonskim jezerima također može biti nezgodno. Ima ribica koja zagrize za vaš ponos u gaćama i ne pušta tjednima. Inače je parazit na škrgama riba, ali zna se zabuniti. Sitna je i teško se odstranjuje, odnosno samo kirurški. Zove se candiru na portugalskim, cańeros na španjolskom ili willy fish na engleskom i kad čujete da je ima u nekoj rijeci ili jezeru, što dalje od toga J.

Oznake: ekspedicije, Putovanja, znanost, istraživanje, tropi, egzotična putovanja, Životinje, paraziti, avantura, džungla, dokumentarac

8. priča Iz dnevnika istraživača: Mitovi o "istraživačima i dokumentarcima

07.10.2017.

Prvo nam je pokazao kako preživjeti u džungli. Pomalo prljavi, ali zgodni mačo avanturist vještim je pokretima sasjekao koru drveta i iz rane skupio gusti, crveni sok poznat kao zmajeva krv. Protrljao ga je i namazao ranicu na tijelu. Desetak minuta kasnije, držeći se za deblo, neustrašivo je jurio nekom divljom rijekom, poskakujući na brzacima i vješto izmičući granju i cijelim stabalima. Prkosio je i piranjama i kajmanima te ostalim beštijama koje grizu, bodu ili rade druge grozne stvari. Na kraju, se konačno iskrcao na sprudu usred rijeke. I dok se poznati istraživač pobjedonosno odmarao od napora, kamera ga je lagano odzumirala, a prva imena špice počela su kišiti s vrha ekrana na kojem se pojavio veličanstven krajolik rijeke kako vrluda po šumi, a u pozadini su veličanstvene Ande. Hej, ovo mjesto mi je poznato, pomislih dok sam upijao zadnje kadrove ovog avanturističkog dokumentarca. Samo malo kopanja po mentalnim arhivima trebalo mi je da se sjetim gdje sam tu scenu već vidio. Nije bilo teško – sudbina je htjela da sam osobno hodao tim sprudom svega desetak dana prije gledanja tog dokumentarca, na znanstvenoj ekspediciji u Ekvadoru. Znao sam i da su kamerman i ostala TV ekipa udobno, možda i s hladnom pivom u ruci snimali kadrove u luksuznom lodgeu na vrhu litice , a i sam junak bi im se pridružio na slasan ručak kojih 15 minuta kasnije nakon što se popne željeznim stubama. Prva asfaltna cesta je tek 150 m dalje.

ovdje filmska ekipa snima prave biologe znanstvenike

Nije mi to prvi put da na ekranima primjećujem takav odmak između prikazanog i stvarnosti, a u ovom slučaju namjeran. Ima „varanja“ i u dokumentarcima o prirodi bez mišićavih junaka s mačetom, od snimanja pitomih životinja, čak i u zoološkom vrtovima. Gotovo pola zvukova u takvom filmu zna biti lažno (foley), jer primjerice ni jedan mikrofon ne bi zabilježio kako je krcnula grančica ispod nogu tigra udaljenog stotinjak metara. No i s time, to što rade filmaši prava je umjetnost, ali i krvav posao. Često sam znao potpuno napetih osjetila zastati u tami šumskog prizemlja, dobro odmjerivši sve od „poda“ do „stropa“. Jednolično hladno i prigušeno zelenilo nije nimalo pridonosilo spokoju, a zbrka vegetacije dovodila bi mi oči do ludila, jednostavno nisu znale na što fiksirati pažnju. Dok sam se nakon nekoliko dana na to naviknuo, došao je novi problem: gdje su toliki majmuni, ljenivci, are i silne životinje što skaču na ekranima dokumentaraca o Amazoni? S vremenom sam ih i ja uspio viđati, ali s mnogo strpljenja, muke i truda. U filmovima je skuhan koncentrat od nekoliko mjeseci, čak i godina snimanja. Opet, s druge strane, na Galapagosu je najveći problem ne stati na neki rep, šapu ili kanđu dok se hoda uokolo. Životinje se uopće ne boje ljudi, a ima ih u na tisuće! I čovjek bi mogao gledati taj dokumentarac uživo satima!

naša ekspedicija u Amazonu

U kojem god slučaju, nema izgovora bi se dobio dobar snimak. Pratio sam kako se jedna ekipa dva sata probija kroz džunglu, natovarena stativima, rasvjetom, kamerama i ostalom opremom da bi snimili našu ekipu znanstvenika u ambijentu brze, brdske riječice usred bujne džungle obavijene lišajevima i paprati i još po kišici. I onda su još snimali dva sata kadar koji u filmu traje manje od pola minute! I onda se čudimo zašto su te strane produkcije tako dobre – kad ne štede ni znoj, ni krv, a bogami ni pare...Kad smo već kod profesionalizma, nekoliko sam puta naišao na BBC-ijevce, mnogima najbolju ekipu za produkciju dokumentaraca. Po dolasku na neko mjesto, Britanci unajme sve moguće vodiče ako postoje te ih pošalju u šumu, savanu ili gdje god. Ovi se vrate s detaljnim i preciznim izvještajem gdje što ima. BBC-ijevci potom odluče gdje i kako im je najbolje snimati, ne štede na izradi zaklona te se dadu na posao. Jednom pitah naivno „A tko je snimatelj?“, a ovi se samo nasmijaše – pa imamo ekipu specijaliziranu za džunglu, drugu za podvodno snimanje, treću za velike mačke, pa ... I kad je sve gotovo, pojavi se glavom i bradom Sir David, izvergla koju rečenicu i ajmo dečki dalje...


Oznake: dokumentraci, istraživaje, znanost, ekspedicija, Putovanja, istraživanje

7. priča Iz dnevnika istraživača: Dobro je biti znanstvenik!

03.10.2017.

Odlazak na daleke destinacije meni uvijek ima neku višu svrhu. Da li je to istraživanje za Crvenu knjigu ugroženih gmazova Afrike (crne mambe, kobre…!!!), evolucije otrovnih šarenih žaba u Amazoni ili restauraciju kišne šume u Šri Lanki, uvijek je taj osjećaj da se nešto i konkretno, pozitivno radi. Priznajem, uživam u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru kad me pitaju što radimo: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu :D“



Osim toga tu su i mnoge pogodnosti koje često ni ne znaju „obični turisti“. Kad sletimo usred noći na aerodrom zemlje trećeg svijeta, dočeka nas službeni terenac kojim onda prolazimo zemlju gdje inače ne bismo mogli fizički, a često ni smjeli. Tako je posebno bilo u Južnoj Africi, gdje smo u dva mjeseca obišli makadamom skoro cijelu zemlju, prijateljski spavali u siromašnim crnačkim farmama, ali i privatnim rezervatima gdje se inače noći za tisuću dolara, doručak uključen. Ili usred rudnika dijamanata, samo nakon detaljnije sigurnosne procedure nego na aerodromu.



Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu snalaženje, kako na samom terenu, tako i gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i prevođenje, jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd. Često se radi o projektima s jačim budžetima, tako da je sve osigurano, od smještaja, transporta, hrane pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Također, u dodiru smo s kolegama, od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujete kolekciju viceva s svih strana svijeta!



I turisti pate od istog sindroma – ograničeni su u kretanju u mnogim, prije svega zaštićenim područjima. Kada ste u nacionalnom parku ili nekom drugom zaštićenom području, morate se držati mnogih pravila. Ne smije se uglavnom hodati van staza, a pogotovo u dijelovima koji uopće nisu predviđeni za turiste. Ograničeni ste vremenski na kratak boravak. Najčešće ste u velikim grupama gdje se natječete za fotografiju ili pogled s još desecima drugih turista. U park odlazite u podne – kada je najviše vruće, najveća gužva i kada primjerice životinje spavaju u hladovini. I onda kad je najbolje morate nazad jer inače nećete stići na prijevoz do hotela.



Kada smo 2008. godine išli na ekspediciju u Ekvador, najbolje mjesto za eksperimentalna istraživanje evolucije otrovnih i šarenih žaba bio nam je NP Yasuni. Taj ogromni komad amazonske tropske kišne šume štiti ogromno izuzetno bogatstvo, s tisućama vrsta biljaka i životinja, ali i velikom važnošću u održavanju klime, tla, hidrologije...To je i vjekovni dom nekoliko grupa Indijanaca od kojih su najpoznatiji Huaorani. Međutim, park je zatvoren za javnost te pristup imaju samo zaposleni u parku, naftaši (koji imaju koncesiju za crpljenje nafte u dijelu parka) te znanstvenici. Dakako, za naš znanstveni rad morali smo dobiti cijeli dozvole od nadležnog ministarstva te nacionalnog parka.

Masoala

Ipak, najljepše je bilo u Masoali, velikom nacionalnom parku na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko do civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam bili desetak dana šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bi preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu, tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam otkrio tri godine ranije. Krstarili bi između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili bi se kroz uske kanjone i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bi na lemure nenavikle na ljude, ali baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bi se u kamp za obroke. Sprali bi prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Onda bi sprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati se uz zalaz bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je i prilika da se doživi i izvori život ljudi, pogotovo su sela, često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta.



I takvih je primjera bilo zaista mnogo na našim istraživanjima…

Oznake: ekspedicija, istraživanje, znanost, tropi, egzotična putovanja, putovanje, biologija, priroda, Afrika, južna amerika, Azija

6. priča Iz dnevnika istraživača: Nosači na ekspedicijama

28.09.2017.

Za terenski rad u modernom istraživanju potrebno je mnogo sofisticirane opreme. Vođeni satelitom, znanstvenici će doći do najskrovitijih dijelova kugle zemaljske milimetarskom preciznošću. Podmornice, motorni zmajevi i ostala prijevozna sredstva proći će duboka mora, brda i doline…Jednom na terenu, iz ruksaka se vade spektrometri, mali DNK laboratoriji i ostala moderna dostignuća znanstvene tehnologije. Zato „romantične“ scene iz filmova o Tarzanu i sličnim holivudskim hitovima nikako više ne idu u tu sliku: nekoliko besprijekorno obučenih bijelaca vodi kolonu , a iza njih konvoj crnih nosača. Poneki nespretni „crnčić“ strovalio bi se niz liticu, ali to ne bi obeshrabrilo hrabre, jake (i zgodne) američke istraživače…



No, da li je u digitalno doba gotova priča o nosačima? Dobro, „crnčići“ ne padaju samo tako niz liticu, ali su nosači itekako prisutni. Tako mi krećemo u istraživanje izoliranog i nedostupnog dijela Madagaskara. Cesta nema, a moramo preko džungle, strmih brda i malaričnih močvara prenijeti 300 kg opreme i hrane. Tu mogu pomoći samo ljudska leđa, na žalost konji i ostala marva nepoznati su na ovom otoku. Dakle, odlazimo u neko selo, raširimo glas i samo čekamo nezaposlene da stignu pa se cjenkamo oko plaće. Dogovorimo polazak, spremimo se i nakon dosta truda i tri dana zakašnjenja konačno krećemo, mi i 15 nosača. Ili drugi put možda i 100, ovisi koliko toga imamo za prenijeti. Za razliku od holivudskih zvijezda, nismo na čelu. Zato postoji neki vodič čiji su se i čukundjedovi smucali po ovim vrletima i prenijeli ih „genima“ u potomstvo. Mi im samo gledamo leđa i nastojimo pratiti. Nema tu redatelja da pravi red i disciplinu u velikoj družini. Kolona se često razvuče na kilometar i odjednom ne znaš gdje je skupocjeni terenski spektroskop! Ne baš niz litice, ali sa staze se u crveno blato skližu moji kolege. Da, mi s high tech ruksakom, u novim gojzericama, hlačama od sintetičkih materijala koje se brzo suše te ostalim modernim krpicama; oni s plastičnim sandalama za plažu i dronjcima od hlača i majica, vreću riže od 50 kg nose na ramenima te skaču s time kao jeleni preko potoka i stijena.



Kada te konačno dovedu do lokacije, što onda? Da li ih držiš pet dana za što trebaš još pet dodatnih šatora i još stotinjak kila riže ili im kažeš da se vrate za tjedan dana. A što ako ne dođu? Ili pošalju samo jednog pa utrostruče cijenu, a ti ne možeš mrdnuti sam sa svom tom hrpom opreme i hrane? Treba misliti i o dodatnoj hrani. Treba ju nositi od samog početka, ne može se pouzdano računati na eventualnu kupovinu u nekom selu bogu iza leđa daleko od ceste. Iskolače oči kad im kažeš da trebaš 200 kg riže, dok u malenoj kućici od blata i pletera za sebe imaju svega koju kilu (riža ondje zrije cijele godine i bere se svako malo, to se lijepo vidi po žutozelenom mozaiku rižinih polja). Ili čak i da imaju, ne možeš kupiti za novce jer ne znaju što bi s tim papirićima s nekakvim brojkama i nepoznatim likovima…



Zato često i najbolje zamišljene ekspedicije propadnu. Primjerice, američki znanstvenici na Madagaskaru krenuli su s 80 nosača u nenaseljeno područje, no zapeli su nenadano u poplavi. Nisu mogli na naprijed ni nazad tri dana, a za to vrijeme pojeli su svu hranu, zamislite koliko samo riže može pojesti 80 usta, pogotovo što nema mesa i tek s malo zelenjave!!! Posao je bio gotov prije nego što je počeo, a trebalo je to biti vrlo važno istraživanje.



I zato kad sljedeći put gledate neki film iz tridesetih godina o istraživačima Afrike, nemojte odmah okrenuti na drugi kanal, možda naučite neke stare provjerene lekcije koje će vam zatrebati na znanstvenoj ekspediciji.

Oznake: ekspedicija, istraživanje, egzotične destinacije, biologija, znanost, Afrika

5. priča Iz dnevnika istraživača:Otkrića novih vrsta životinja

26.09.2017.

Evo, neki dan objavljen je znanstveni rad u kojemu je opisana još jedna vrsta životinje za znanost. Možete ga vidjeti ovdje. Otkrili smo ju na Madagaskaru, u močvarama istočne obale. Radi se o maloj, ali glasnoj noćnoj žabici. Još se sjećam kako smo gacali potpuno mokri u močvari pandanusa u kojoj su se glasali noćni lemuri i kukci, dok su nam malarični komarci zujali oko glava, a svijetlo čeone lampe se raspršivalo o noćnu izmaglicu.

To nije naša jedina otkrivena vrsta. Do sada je na popisu više od deset žaba guštera i zmija. Prva je bila zmija s predivnog poluotoka Masoale na Madagaskaru, za prve ekspedicije na ovaj otok davne 2001. Godine. Slučajno sam nabasao na nju, vračajući se po džungli po izgubljeni komad opreme. Zija mi je „izletila“ ispred nogu, stala i doslovno „pozirala“. Bila je duga oko jedan metar, uzdužnih crvenih, žutih i crnih pruga na glavi i prednjoj polovini tijela.

Liophidium pattoni, nova vrsta s Madagaskara

Kasnije, kolege biolozi su ustvrdili da je to zmija nepoznata za znanost, nema imena, čak nisu sigurni ni koji bi rod bio. U pokušaju znanstvenog opisa, poduzeli smo novu drugu ekspediciju, no bezuspješno. Unatoč naporima, nepoznata vrsta zmija potom nije bila nađena desetak godina sve dok ju ove godine nisu „uhvatili“ znanstvenici s Sveučilišta Braunschweig s kojima sam surađivao. S uzorcima tkiva i DNK, mojem kolegi i znanstveniku Miguelu Vencesu s ogromnim iskustvom u opisivanju već sada nekoliko desetaka vrsta nije bilo teško odrediti taksonomski status. Rad je objavljen u znanstvenom časopisu Salamandra, na popisu current content, znači visoko vrijedan rad na svjetskoj razini. Zmija je tada i dobila služben naziv: Liophidium pattoni. U znanstvenom svijetu potrebno je novu vrsti opisati i objaviti rad pa tek tada vrsta dobiva ime i mjesto u klasifikaciji.

Dakle, da bi se nešto uistinu otkrilo, mora proći rigoroznu znanstvenu metodologiju (i statistiku) i biti objavljen što znači i recenziju respektabilnih stručnjaka u tom polju.


znanstvena ekspedicija na Andamane

S druge strane,naslušao sam se „otkrivanja“ svega i svačega od strane naših „istraživača“. Neke od takvih stvari je udobno zavaljen u fotelji svog doma nemoguće zamijetiti ako niste bili na samoj lokaciji ili izvodili nešto slično. Konačno, tko će provjeravati što ste stvarno radili 5000 km daleko, da li su snimke „istraživanja“ nekog plemena negdje iz džungle nastale zapravo na više-manje lako dostupnim turističkim spektaklima. Riječ istraživanje u hrvatskom jeziku prevodimo s dva engleska pojma: exploring koji više koristimo za geografska ili avanturistička otkrića… Također, otkrivanje može imati i subjektivnu notu, npr. otkrivanje „samog sebe“ ili novih spoznaja, krajeva i slično. S druge strane imamo engleski research koja se koristi za znanost, struku, sklono znanstvenoj metodologiji. Zato mi se čini da i u Hrvatskoj imamo inflaciju „istraživača“, da se često od običnog avanturizma, čak i turizma stvara prizvuk nekog ozbiljnog istraživačkog rada. Da ne bi ispalo kako ja sada nešto previše pametujem, ipak sam sudjelovao u nekim znanstvenim projektima te ponešto i objavio u znanstvenim časopisima, dakle mogu je provjeriti (i osporiti ako treba) svi znanstvenici na ovom svijetu.

ulovljena nova vrsta u Venezueli, kasnije opisana i objavljena u znanstvenom časopisu

Oznake: ekspedicija, istraživanje, džungla, biologija, Madagaskar, venezuela, južna amerika, Afrika, znanost

2. priča Iz dnevnika istraživača: Istraživačke stanice u najdivljijim džunglama svijeta

14.09.2017.

Pitaju me ponekad gdje spavam kad sam na ekspedicijama po divljim džunglama Južne Amerike, Azije, Afrike... Pa što jedem, kako se perem i sve ostale stvari koje moram napraviti da bi preživio, a obično ne nađu mjesta u pričama otkrivanja novih vrsta, susreta sa smrtonosnim zmijama ili bježanja od tapira;). Sav sam u muci da u jednoj rečenici vratim odgovor, jer dakako nismo uvijek na istom mjestu, ali zadnjih godina iskristalizirao se jedan – istraživačke stanice. To je kao mali hotelski kompleks, ali ne za turizam, već znanost. Istraživanja često traje tjednima i treba suho mjesto za odmor, ali i rad. U njima borave samo znanstvenici i njihovo osoblje, a većina putnika namjernika do njih niti ne može doći, jer su često usred nacionalnih parkova i van utabanih turističkih staza.

istraživanje u NP Yasuni, ekvadorska Amazona

Prvi sam doticaj s ovakvim boravkom u džungli imao na Madagaskaru. Probili smo se uz žustru planinsku rijeku kroz gustu oblačnu šumu Nacionalnog parka Ranomafana, svu omotanu papratima i lišajevima. Mokri od kiše i krvavi od pijavica, odjednom se pred nama stvorila mala drvena koliba. Umjesto vještice, jedan je Amerikanac (odmah sam ga prepoznao, ne znam kako) pod terasom tipkao na laptopu. Koja scena, usred džungle, a ovaj piše znanstveni rad. Koji metar kasnije, bila je veća, također drvena građevina. Unutra je nas je na toplu kavu pozvala Summer, voditeljica stanice koju vodi američko sveučilište Stony Brook. Škicnuo sam policu sa stručnim knjigama, znanstvenu opremu, ali i osobne stvari. Kako idilično, baš kao iz filma. Nakon kratkog čavrljanja, nastavili smo dalje, ne želeći im smetati u poslu.

laboratorij u džungli

Koju godinu kasnije, počeo sam i ja biti redovit gost ovakvih stanica. Svaka je različita, ali u svima se može na miru bućnuti u suh krevet na kraju napornog dana. U onom istom parku na Madagaskaru, spavali smo u šatorima, srećom ispod cerada. Pljuskovi mogu biti tako jaki da će svaki šator promočiti nakon par dana pa ja zaštita itekako potrebna. Na Andamanima smo imali „luksuz“ u sojenicama – građevinama kao poveće lovačke čeke na visokim stupovima, s ogradom i krovićem. More je blizu,a plima redovito posjećuje šumu mangrova u kojoj jesmo pa valja spavati nekoliko metara nad zemljom. U tropskim uvjetima, sojenica je izvrsna klimatizacija, jer među krošnjama povjetarac lijepo hladi u uparenoj tropskoj noći. Madraci su jedini komfor, a tu je i viseća mreža, zaštita od rojeva grozničavih komaraca, a u Aziji i od zmija. Iznimno otrovni krajt može ugristi ljude u snu, a kako je otrov neutotoksičan sa slabim lokalnim djelovanjem, ugrizeni nesretnik to ne osjeti, ali se više se nikad ne probudi. Mreža za komarce stoga je spasila mnoge. Cijela je stanica na Andamanima kao u filma fantazije – usred džungle podignuto je desetak takvih sojenica, a između su putići u šumi. Kako mi se nije dalo stalno navlačiti sandale, uglavnom sam kao i Hobiti hodao bos. U ekvadorskoj Amazoni smo pak spavali u ugodnoj brvnari, a s brdašca smo imali pogleda na blatnjavu amazonsku rijeku.


blagavaona u džungli

Znanstvenici dakako moraju jesti. U Ekvadoru smo usred zelenog pakla Amazone jeli u modernoj menzi, a na Andamanima jednostavnoj kuhinji samo pod krovićem. Kuhar Indijac se zaklinjao da je ublažio ljutinu čilija toliko da je njemu jelo njemu postalo bljutavo, ali meni je još uvijek bilo toliko ljuto da su mi se obrazi znojili! Puno riže, žute leće, nešto malo piletine ili ribe s dosta zelenjave, nije se za udebljati, ali je za zdravo živjeti, a i taj tsunami od čilija je počeo jenjavati s vremenom pa sam počeo uživati u bogatim okusima indijske kuhinje. U Šri Lanki su spavaonica i blagovaonica ista prostorija – ali kakva! Savršeno sređena i čista, s frižiderom i najvažnije – predobrom kuharicom. Naša domaćica htjela nas je hraniti zdravo i kvalitetno – uspjela je! Nisam nikad jeo tako raznoliku i egzotičnu hranu – u tanjuru sam imao sve dugine boje i okuse – od kruhovca, manioke i hrpe drugih šarenih i nepoznatih plodova.

ured u džungli

Znanstvenici se osim spavanja te jela trebaju i oprati od znoja, blata, ali i krvi od pijavica. Na Andamanima nam je kupaona bila obična drvena kabina poput poljskog WC-a. Nema prekidača za svijetlo, ali zato je kanta na podu uvijek puna a i lončić za polijevanje visi na klinu. Teško onom koji nije dovoljno gipak da se sam nasapuna po leđima i potom ispere. Doduše, ispiranje je to s trenom oklijevanja, prije nego te zalihe hladna voda po leđima, makar su to tropi, trnci uvijek prolaze. Dražima tuširanja doprinosi i stalno tjeranje malaričnih komaraca, a nije isključeno da vas i zmija posjeti! Neko vrijeme je na grani pored nje stražarila zmija ljutica (srodnik poskoku)! Kad smo se navikli, i nije bilo više tako strašno, ali je bio problem kad je nestala. Hm, kamo je otišla, nadam se ne unutra!?!

mreža za komarce je...obavezna!

Ono najvažnije je ipak radni prostor. Treba dovršiti posao na terenu, ukucati podatke, statistički obraditi, neki rade eksperimente…Dok se vani šuljaju jaguari i u tišini stupaju mravi ratnici, a po krovu se iskaljuje sav bijes kišne sezone, znanstvenici imaju na raspolaganju pravi laboratorij. Najveći je bio u NP Yasuní (Amazona) - doista raskošna prostorija sa zamrzivačima i monitorima, čovjek bi pomislio da je negdje usred Harwarda ili Maxa Plancka u Njemačkoj. I čim bih izašao van, tropska vrućina i vlaga se me svojom teškom znojnom rukom ošamarile i vratile u stvarnost. Na Andamanima je laboratorij bio najskromniji, ali opet najidiličniji. Kao dio drvene knjižnice na katu, u njega se moglo samo bosonog. Nadohvat džungle, a opet toliko siguran i udoban. I kako čovjek ne bi bio inspiriran pisati znanstveni rad, doslovno gledajući kroz prozor o onome o čemu pišeš!

stan u džungli

Možda najbolje, u šarolikom smo društvu kolega. Amerikanac proučava lijane, Šveđanin istražuje kako kišna šuma ublažuje klimatske promjene, a Nijemac kako se seksaju otrovne, šarene žabe... Nema ljepšeg nego svako jutro na terasi piti jutarnju kavu dok se maglica provlači kroz isprepletene krošnje džungle, a u daljini urliče majmun urlikavac. I kao šećer na kraju, u Ekvadoru, ali i na Andamanima prikopčali smo se Internet! Nitko nije potegao žicu do ovih udaljenih kutaka džungle, već nas je s najmilijima spojio satelit! Doba romantične izdvojenosti od ostatka svijeta nekako su neprimjetno prošla, danas u najdubljoj džungli čovjek čavrljati s prijateljima na Skypeu te „lajkati“ na „fejsbuku“.

razmišljanje o znanstvenim radovima...ili samo opuštanje) ;)

Oznake: istraživanje, znanost, ekspedicije, ekstrem, Putovanja, džungle

Kišna šuma u Borneu

17.03.2016.



Stream in the Jungle by Goran Šafarek on 500px.com




Oznake: Borneo, kišnašuna, prašuma, ekspedicija, znanost

Vizija gospodarenja vodama - IUCN

25.03.2015.



Koncept obuhvaća vrlo integriran pristup, uz sudjelovanje mnogo struka, a podrazumijeva: očuvana ili obnovljena (revitalizirana) poplavna dolina, dovoljno prostora rijekama, sprečavanje šteta odpoplava još na padinama...

Oznake: voće, gospodarenje vodama, rijeke, voda, priroda, IUCN, znanost

veza termoelektrana na ugljen i poplava

30.05.2014.



Okrenimo se masovno energiji sunca i vjetra!

Oznake: HEP, poplave, priroda, Klimatske promjene, znanost, ugljen, obnovljivi izvori energije

Velike hidroelektrane su ekonomski neisplative, tvrdi znanost

01.04.2014.


''Osim toga velike brane grade se izuzetno dugo, šta ih čini neefikasnima za rješavanje akutnih energetskih kriza.'' Jednostavno, hidroelektrane ne samo da uništavaju prirodu i osiromašuju lokalno stanovništvo.
One i s ekonomskog stajališta nemaju smisla. Novo izvješće su pripremili istraživači iz Oxforda i baziraju na najnovijim ekonomskim analizama svih dosad izgrađenih velikih hidroelektrana. Znanstvena studija daje poražavajuću presudu isplativosti velikih hidroelektrana i važne implikacije za budući razvoj energetike
U četiri godine rada, autori studije – Atif Ansar, Bent Flyvbjerg, Alexander Budzier i Daniel Lunn – analizirali su sve velike hidroelektrane izgrađene između 1934. i 2007., za koje postoje vjerodostojne informacije o troškovima i trajanju izgradnje. Baza podataka, kojom su baratali, obuhvaća 245 projekta iz 65 zemalja s ukupnim troškom 353 milijarde dolara (cijene preračunate na godinu 2010.)

Nalasci objavljeni 9.3.2014 su šokantni:
Prosječno prekoračenje troškova bilo je čak 96%. Što je veći bio projekt, to je veće bilo prekoračenje troškova. I bez da se uzmi u obzir društveni i ekološki troškovi, velike hidroelektrane u prosjeku nemaju ekonomskog smisla. Rokovi izgradnje kasnili su u prosjeku 44%. U taj broj nije uračunato vrijeme dugotrajne pripreme projektne dokumentacije.

Građevinci i investitori priznaju, da je bilo problema, ali tvrde, da su učili na greškama. Izvješće dokazuje, da njihove tvrdnje ne stoje. Ni prekoračenja troškova niti kašnjenja s vremenom se nisu smanjivala. “Vrlo malo se naučilo na greškama iz prošlosti'', kažu autori. “S pravom se može očekivati, da su procjene troškova za hidroelektrane, koje se trenutačno grade, pogrešne baš kao što su bile one između 1934. i 2007.“ Svjetska banka i ostale razvojne banke tvrde, da njihovo uključenje u projekt smanjuje rizik. Međutim, analize to ne potvrđuju. Atif Ansar – jedan od autora – rekao je, da projekti s učešćem međunarodnih razvojnih banaka „nisu ništa bolji šta se prekoračenja troškova tiče“. Prekoračenja troškova i rokova dešavaju se svugdje. Projekti u siromašnim zemljama kasne više od prosjeka, možda zbog toga jer složeni projekti gradnje hidroelektrane iziskuju učinkovitu državnu upravu i razvijenije gospodarstvo. S druge strane, i projekti u demokratskim zemljama kasne više, možda zbog toga jer političari daju nerealna obećanja prije izbora.

Istraživači iz Oxforda završavaju svoje izvješće sa nizom preporuka. Zalažu se za realističnije planiranje, tako da se uzmu u obzir iskustva iz sličnih projekata. Predlažu, da planeri povećaju ocjenu troškova za 99% i ocjenu roka izgradnje za 66%, ako žele 80% vjerojatnoću, da će se njihov projekt završiti u okviru planiranih troškova i u predviđenom roku.


Izvješće za primjer daje hidroelektranu Diamer-Bhasha u Pakistanu. Sa 80% vjerojatnoće, gigantski projekt na rijeci Ind koštati će 25,4 milijardi dolara umjesto planiranih 12,7 milijardi, a završen neće biti u godini 2021., već u 2027. Ako to zaista bude tako, projekt će biti neisplativ. “Hidroelektrana Diamer-Bhasha u Pakistanu ne bi se trebala graditi,” kažu autori. Isto se može reći i za projekte Inga na rijeci Kongo, Belo Monte na Amazoni, preloženi projekt na glavnome toku rijeke Mekong i mnoge druge mega projekte. I u Hrvatskoj imamo svježi primjer: izgradnja HE Lešće na rijeci Dobre umjesto 60-ak milijuna € koštala je preko 100 milijuna €. Također, propala HE Ombla bila bi po investitoru EBRDU-u neisplativa.

Nova istraživanja pokazuju, da je pametnije od velikih hidroelektrana graditi manje energetske objekte, koji u manjoj mjeri zavise od složenih faktora poput geologije i režima protoka i koji se mogu brzo izgraditi. “Mnogo manjih, fleksibilnijih projekata, koji se mogu brže izgraditi i priključiti na mrežu, i koji imaju manji utjecaj na ljudsko društvo i prirodu, je bolje rješenje more od visoko rizičnih mega projekata poput ogromnih brana,“ zaključuje vođa istraživača Bent Flyvbjerg. “Ako je vodećim ljudima zaista stalo do blagostanje njihovih građana, trebali bi se okaniti megalomanskih vizija,“ dodaje suautor Atif Ansar.

Oni, koji u gradnji velikih hidroelektrana vide mogućnost za dobru zaradu, vjerojatno će ignorirati nalaske iz ovog izvješće. Neutralni državni službenici i investitori pak bi trebali ozbiljno razmotriti činjenice i brojke iz Oxfordskog izvješća. Naime, čak iz ekonomskog gledišta velike hidroelektrane nisu najbolje rješenje.


Svemu tome treba dodatno ubrojiti ogromne štete koje proizlaze iz velikih hidroelektrana. Hidroelektrane potpuno devastiraju rijeku na kojima se grade. Nestaje biološka raznolikost i priroda općenito. Uz to, nastaju ogromne gospodarske štete: pad podzemnih voda što dovodi do sušenja šuma i polja; sprečavaju dotok sedimenta što ukopava rijeku i dodatno snižava podzemne vode; pojačava se erozija što zahtijeva ogromna ulaganja od strane vodoprivrede; hidroelektrane uništavaju turizam na rijekama, nestaje riblji fond; poremećena je klima i javljaju se bolesti dišnih puteva, a to je samo dio problema. Također, hidroelektrane nisu višenamjenski objekti koji omogućuju obranu od poplava i navodnjavanje, to smo vidjeli za vrijeme zadnjih suša i poplava - preko 20 velikih hidroelektrana nisu ništa pomogle za vrijeme suše pretprošle godine, kao ni 20-ak hidroelektrana na Dravi za virjeme poplava oko Varaždina i u Međimurju. Štoviše, one smanjuju korisne poplave koje donose plodni mulj, polako pune podzemne zalihe iz kojih crpimo pitku vodu dok stvaraju ogromne vodene valove koji uzrokuju katastrofalne štete od poplava. Hidroelektrane onemogućuju i potpuno jeftinu, a iznimno učinkovito samopročišćavanje vode.

Oznake: HEP, hidroelektrane, energetika, rijeke, priroda, zaštita okoliša, znanost, Oxford, Drava, Molve 1, Molve 2

knjižica o klimatskim promjenama - sa znanstvenog stajališta

09.02.2014.

Na žalost, ljudi danas više vjeruju Mišaku i ostalim šarlatanima nego cjelokupnoj znanstvenoj zajednici.



http://www.skepticalscience.com/docs/Guide_Skepticism_Croatian.pdf

Oznake: znanost, kvaziznanost, šarlatanstvo, mediji, Klimatske promjene

Trikovi i manipulacije: "NEKA STRUKA ODLUČI"

19.09.2012.

Kod mnogih spornih projekata često čujemo „Neka struka to riješi!“. To vrlo često čujemo kod izgradnje hidroelektrana ili regulacija rijeka.

Laici će to često reći u najboljoj namjeri, ali je to često zamka onih koji vrlo dobro profitiraju na spornim projektima.





Primjerice, kod izgradnja hidroelektrana „Povjeriti odluku struci“ ide na mlin energetskom lobiju, jer i javnost i mediji očekuju da je struka dakako energetska. Međutim, hidroelektrane se grade na rijeci, a popis struka je ovdje poduži. HEP odbija mogućnost da u projektu sudjeluju i druge struke, poput prostornih planera, agronoma, biologa, šumara, ekologa, zdravstvenih radnika, turističkih radnika...Izgradnjom HE potpuno se poremećuju podzemne vode što u pretežno poljoprivrednom kraju ima iznimno poguban utjecaj. Nitko međutim ne pita šumarsku struku. Slična je situacija i sa šumarstvom. Tu su i turizam (spremna su značajna sredstva iz EU fondova za razvoj turizma na Dravi), zdravstvo (promjena klime s utjecajem na bolesti dišnih puteva), očuvanje prirodne baštine (prirodna struka), očuvanje kulturne baštine...i mnoge druge.

Sve su to struke koje HEP odbija uvrstiti u odluku o gradnji HE, dajući monopol sam sebi i time dakako pravo na jednostranu odluku.

Oznake: HEP, hrvatske vode, Hrvatska, struka, znanost, hidroelektrane, gospodarenje vodama

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se