VIDEO: Kršćani u Siriji

05.12.2017.

Iako je Sirija od davnina bila prijestolnica moćnog Omejadskog kalifata koji je Islam širio na sve strane, od Španjolske do Indije, ona je još prije toga bila kršćanska zemlja. Sam Damask je još dugo vremena bio dominanto kršćanski grad, kao i mnoga naselja,a među njima i Maaloula. Kršćani su tijekom 1920-ih činili čak 30% sirijske populacije. No, eksplozivni rast muslimana, kao i njihovo doseljavanje smanjio je relativni udio kršćana u stanovništvu. Prije početka rata 2011. bilo ih je oko 10% ili 2.2 milijuna. Grčka crkva, Armenska crkva, Sirijska autokefalna crkva, Melkiti, Katolici, Maroniti samo su neke od denominacija. Usprkos manjinskom statusu kršćani spadaju među bitne faktore stabilnosti zemlje. Članovi su svih pokreta koji su oblikovali politički krajolik Sirije. Čak je jedan od osnivača trenutno vladajuće stranke Baas bio kršćanin. Od samih početaka na vlasti, 1963. u stranci su zauzimali bitne pozicije, ali niže od alavitskih i sunitskih kolega.



Kao neislamska manjina, kršćani su posebno su ugroženi, a naročito zbog islamističke osvete protiv kršćanskog zapada. Pretpostavlja se da je u ovom ratu iz Sirije otišlo od 300 000 do 900 000 kršćana.

Stotine tisuća kršćana je raseljeno zbog borbi ili je napustilo zemlju. Spaljene crkve, uništena sela, prisile na preobraćenje uzrokovale su čvršću vezanost uz režim. Nije teško shvatiti zašto su se Kršćani priklonili vladi Bashara al Assada, koja je sekularna i garantira sigurnost u tom smislu.

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: sirija, religija, kršćanstvo, putovanje, rat u siriji, Bliski istok

VIDEO: Jesen na Velebitu

06.11.2017.

Jesen na Velebitu, a posebice na dabarskim kukovima, carstvu stijena i šume može biti čarobna.

Pogled sa istaknute stijene na samom rubu te provalije, iznad vrhova krošanja bukvi i jela pruža zapanjujući pogled na vrvenožuti jesenski krajolik. Kamena kralježnica izdigla se iznad zeleno-žutog krajolika travnjaka i šuma, kao ostatak nekog davno preminulog, ogromnog dinosaurusa, godzile ili sličnog čudovišta. Samo što je ova kralježnica dugačka kilometrima, a visoka stotinama metara. Geolozi se ne bi složili s time, a njihov opis je sljedeći: vapnenačke, gledano u dugom vremenskom razdoblju stijene sklone eroziji elemenata prirode. Tektonika je pak poredala stijene u pravilan niz poput zida koji se izdiže iznad divovskih zelenih dolina, a one najviše monolitne stijene nazivaju se kukovi.

Izduženu prostranu udolinu Crni Dabar perma unutrašnjosti ispunila je magla. Hladni noćni zrak nabio se u nisko područje i opire se jutarnjim zrakama izlazećeg sunca. Istini za volju, pola doline još je u sjeni kukova, a ni na suncu još nije previše toplo, sada već sredinom listopada.



Ovo je jedno od najljepših predjela Velebita, mitske hrvatske planine čijim gudurama, livadama, gustim šumama krstare medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim utabanim stazama generacije planinara iznova otkrivaju draži ove planine koju se čini se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. I dok su većina velebitskih vrhova blage rudine (travnjaci) tek sa kamenom kapom na samom vrhu, ili obrasli šumom, Dabarski kukovi su carstvo gole stijene. Možda im samo Hajdučki i Rožanski kukovi konkuriraju krševitošću, ali ne i monolitnošću i tolikom dominacijom nad okolnim okolišem. Do Dabarskih kukova pak ne treba neki poseban trud. Iz Gospića se penje cestom na Velebit prema Karlobagu i dakako obrnuto. U mjestu Baške Oštarije potom kreću planinarske staze na nekoliko strana, a za kukove treba odabrati one na sjever.

Krećem dalje prema Kizi, jednom od vrhova Dabarskih kukova. Žuti i crveni listovi ukrasili su drveće i grmlje, a hladniji dani postali ugodniji za hodanje danju , ali zahtijevaju debelu odjeću ujutro i navečer. Jutarnja rosa svjetluca po žutim travkama, a inače nevidljiva paučina sada bliješti kao ogrlice bisera. Svjež zrak puni pluća, a osim mirisa vegetacije, donosi i neku aromu divljine. Zreli plodovi šipka crvene se u travi, na radost životinja, ali i ljudi. Stijene su u ovom okruženju romantične, ali iz podnožja.

Neprestano se izmjenjuje šuma stamene bukve koja odolijevaju velikoj strmini, s već požutjelim travnjacima. Stabla su svinuta pri dnu, od teškog bremena snijega koji je ovdje zimi vrlo obilan. Izbliza, monolitnost stijena ustupa tipičnoj krškoj razlomljenosti. Prema vrhovima, sve je manje suhe trave, a sve više gole stijene. Čas sije sunce na otvorenom, čas dolazi sjena uskih prolaza, kao u podnožju nebodera neke metropole , samo što su umjesto visokih zgrada stijene i ni jedan umjetni zvuk ovdje ne remeti mir, čuje se samo šuštanje trave na povjetarcu i povremen pjev ptica. Svako malo izbija se na strmoglavu provaliju, podno stijena koje izgledaju poput ogromnih tornjeva ili čak zgrada, ravne i glatke kao da ih je divovsko dlijeto rezbarilo.

Uskoro se pojavljuje na vidiku Kiza, a čovjek na vrhu izgleda kao mrav. I najotpornije biljke su potpuno ustupile pred ispranim bijelim kamenom koji bliješti na žarkom suncu. Trpe oči, ali i koža, jer isijava i toplinu. Ipak, uz malo pentranja, dijelom i uz pomoć sajle, dolazi se do vrha. Pogled je odavde veličanstven, ali pokazuje da nije ni jedini – tu je cijeli niz vrhova, kukova. Neke od njih obilaze planinarske staze dok ostali ostaju u tišini Velebita. Bačića kuk je gledano od sjevera prvi u nizu i najviši, a s njega se po mnogima pruža najljepši pogled na cijeli niz: Kukaline, Butinovaća, Kiza, Grabar, Ljubičko brdo, da se nabroje samo najmarkantniji u nizu od gotovo skoro deset kilometara.

Sunce se već jače dignulo, isparilo je jezero magle, a unatoč naponu jeseni, sada je u zavjetrini tako toplo. Prepuštam se u miru i tišini, sam na planini, dok me sunce grije….

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Velebit, planina, jesen, film, video, putovanje, izlet, dron, lišće, planinarenje

10. priča Iz dnevnika istraživača: Linč u džungli

22.10.2017.

Svakog gosta, tri dana dosta. Ili možda koji dan više. Nama je to bio sedmi. Boravili smo u jednom vrlo udaljenom selu u Nacionalnom parku Mananara na Madagaskaru, tražeći nove vrsta žaba. Selo je bilo veliko, s puno lijepih kućica pod palminim krovovima. Plastike, metala i stakla vidjeli smo samo u tragovima. Svaki dan bi išli uz rijeku do šume i nalazili šarene žabice priljubljene uz lišće. U selu bi kupovali voće i rižu, družili se s dječicom. Navečer smo se spuštali do rijeke i gledali kako se klinci kupaju, žene peru rublje i suđe, muškarci nose vodu.

selo u džungli

I onda su me usred tog tropskog raja jednu noć probudili čudni zvukovi. Prvo šapat pa topot nogu i konačno slabi udarci na vrata. U trenu se razbudih, tjerajući oči da se što prije priviknu na tminu Tihi glasovi su se množili, a među riječima prepoznah vazaha - bijelac. Adrenalin mi je od toga skočio do tjemena. Što se dešava, pomislih, nismo li prekršili neka od brojnih tabua što vladaju otokom. Ili uvrijedili pretke – nevidljive gospodare otoka. Ili nabasali na grobnicu – veliki grijeh u očima Malagašana. Štogod bilo, izvadih iz korica veliki crni nož, stavih ga u usta i samo u gaćama skliznuh iz kreveta. Probudih Željka puzeći do njegovog kreveta kao komandos. Šapćem mu da pripremi mačetu. Pa da bude spreman u slučaju provale. Ja pripremam svjetiljku da zaslijepim eventualnog napadača.

naša koliba

Minute su sporije kapale nego znoj s naših lica, glasovi izvana su odjekivali u noći. Čini se da se cijelo selo okupilo oko kolibe. Začuh krike, prepoznah još vazaha, odjeknuše udarci, lupnjava u naš zid, jauci...nama i dalje nije ništa jasno. Sprema li se linč ili se jednostavno svađaju svi, neovisno o nama. Ali usred noći? Ni Hitchcock ne bi bilje postavio scenu…Kao da netko plače vani, a ostali se deru na njega…je li je ipak upitanjukakav pijanac koji nas je htio žicati za malo ruma, a selo ga htjelo spriječiti. Ili su uhvatili pljačkaša na našu kolibicu na djelu, odnosno pokušaju? Malarični komarci zuje okolo nas, no oni su nam sad najmanja briga. Da li da izađemo i vidimo o čemu se radi? Ili da se pravimo da spavamo?

u kolibi

...vrijeme se razvodnilo, a situacija smirivala. Nama nevidljivi ljudi se razišli, kao i noć. U zoru se spremismo i u tišini napustismo selo. I dan danas ne znam što se desilo, jesmo li bili na rubu nekog linča ili sam to gledao previše akcijskih i avanturističkih filmova?

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Madagaskar, putovanje, istraživanje, Putovanja, ekspedicije, Afrika, džungla

7. priča Iz dnevnika istraživača: Dobro je biti znanstvenik!

03.10.2017.

Odlazak na daleke destinacije meni uvijek ima neku višu svrhu. Da li je to istraživanje za Crvenu knjigu ugroženih gmazova Afrike (crne mambe, kobre…!!!), evolucije otrovnih šarenih žaba u Amazoni ili restauraciju kišne šume u Šri Lanki, uvijek je taj osjećaj da se nešto i konkretno, pozitivno radi. Priznajem, uživam u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru kad me pitaju što radimo: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu :D“



Osim toga tu su i mnoge pogodnosti koje često ni ne znaju „obični turisti“. Kad sletimo usred noći na aerodrom zemlje trećeg svijeta, dočeka nas službeni terenac kojim onda prolazimo zemlju gdje inače ne bismo mogli fizički, a često ni smjeli. Tako je posebno bilo u Južnoj Africi, gdje smo u dva mjeseca obišli makadamom skoro cijelu zemlju, prijateljski spavali u siromašnim crnačkim farmama, ali i privatnim rezervatima gdje se inače noći za tisuću dolara, doručak uključen. Ili usred rudnika dijamanata, samo nakon detaljnije sigurnosne procedure nego na aerodromu.



Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu snalaženje, kako na samom terenu, tako i gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i prevođenje, jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd. Često se radi o projektima s jačim budžetima, tako da je sve osigurano, od smještaja, transporta, hrane pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Također, u dodiru smo s kolegama, od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujete kolekciju viceva s svih strana svijeta!



I turisti pate od istog sindroma – ograničeni su u kretanju u mnogim, prije svega zaštićenim područjima. Kada ste u nacionalnom parku ili nekom drugom zaštićenom području, morate se držati mnogih pravila. Ne smije se uglavnom hodati van staza, a pogotovo u dijelovima koji uopće nisu predviđeni za turiste. Ograničeni ste vremenski na kratak boravak. Najčešće ste u velikim grupama gdje se natječete za fotografiju ili pogled s još desecima drugih turista. U park odlazite u podne – kada je najviše vruće, najveća gužva i kada primjerice životinje spavaju u hladovini. I onda kad je najbolje morate nazad jer inače nećete stići na prijevoz do hotela.



Kada smo 2008. godine išli na ekspediciju u Ekvador, najbolje mjesto za eksperimentalna istraživanje evolucije otrovnih i šarenih žaba bio nam je NP Yasuni. Taj ogromni komad amazonske tropske kišne šume štiti ogromno izuzetno bogatstvo, s tisućama vrsta biljaka i životinja, ali i velikom važnošću u održavanju klime, tla, hidrologije...To je i vjekovni dom nekoliko grupa Indijanaca od kojih su najpoznatiji Huaorani. Međutim, park je zatvoren za javnost te pristup imaju samo zaposleni u parku, naftaši (koji imaju koncesiju za crpljenje nafte u dijelu parka) te znanstvenici. Dakako, za naš znanstveni rad morali smo dobiti cijeli dozvole od nadležnog ministarstva te nacionalnog parka.

Masoala

Ipak, najljepše je bilo u Masoali, velikom nacionalnom parku na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko do civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam bili desetak dana šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bi preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu, tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam otkrio tri godine ranije. Krstarili bi između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili bi se kroz uske kanjone i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bi na lemure nenavikle na ljude, ali baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bi se u kamp za obroke. Sprali bi prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Onda bi sprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati se uz zalaz bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je i prilika da se doživi i izvori život ljudi, pogotovo su sela, često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta.



I takvih je primjera bilo zaista mnogo na našim istraživanjima…

Oznake: ekspedicija, istraživanje, znanost, tropi, egzotična putovanja, putovanje, biologija, priroda, Afrika, južna amerika, Azija

3. priča Iz dnevnika istraživača: Indijanac na putu

17.09.2017.

Bacih zadnji pogled, jer istraživački je rad u Nacionalnom parku Yasuní završio, duboko u amazonskoj džungli. Pozdravili smo se s biološkom stanicom, osobljem i rijekom Tiputini, jednom od bezbrojnih rijeka ove najveće tropske kišne šume. U Ande će nas natrag voziti kolega David sa sveučilišta. Oprema i ostale stvari već su poskakivale u terenskom vozilu kad je na bijelu cestu iskočila polugola prilika, stajao je nasred ceste te smo morali zakočiti. Prepoznao sam Indijanca iz plemena Huaorana –nekoliko dana prije je s obitelji bio u stanici. Za razliku od prvog susreta, sada nije izgledao prijazan. Štoviše, nešto je bijesno vikao prema nama. Razumio sam samo poneku španjolsku riječ između bujice indijanskog jezika, sve pomiješano u alkoholne pare nekog jeftinog pića. I bez objašnjenja Davida, razumio sam da zahtijeva cestarinu.

NP Yasuni

Moji suputnici znanstvenici pokušavali su ga smiriti, no Indijanac se još više raspaljivao. Bijesno je grčio lice i tada mi se trbuh stegnuo. Još sam do tada mislio da Indijanac samo izvodi scenski igrokaz da izmami novce, no shvatih da je ozbiljan. Kao malo dijete koje nerazumno traži sladoled, tako i ovaj iz dna duše želi naš novac. Od jada zgrčenih žila na vratu je uzeo kamenje sa makadama i bacao ga na auto. Što sada? Mi odlazimo za dugo vremena, ali David će se ovdje još puno puta vraćati te mora biti smiren i taktičan. Lako bi mogao filmski dati gas i riješiti se problema. Zna međutim da ako uđe u konflikt, budućnost znanstvenih istraživanja je ugrožena. Konačno, i u stanici ostaju ljudi i nikad se ne zna hoće li ovaj iz osvete okupiti svoje ljude i krenuti ondje naplaćivati dugove. Zato osjetih olakšanje kad se odjednom Huaoran zaputio prema šumi. Mislio sam da je odustao, ali kako sam se prevario! Već je idućeg trena hitao natrag, ovaj put s trometarskim kopljem u ruci. Već sam gledao jedno takvo prije, i znao da je osim veličine, koplje toliko čvrsto i šiljato da bih njime mogao bez problema očistiti crno pod noktima. Nekoliko puta je tim šiljkom lupio po vozilu i zapovjedio da izađemo. Postrojili smo se uz auto poput ratnih zarobljenika dok je Indijanca došla čak i žena smirivati. Onda je David izvukao novčanice i prošli smo...

smrtonosna puhaljka cervatana

Ovaj slučaj se ne može objasniti isključivo kao cestovno razbojništvo. Kad se malo razgrne ratobornost te ispuhnu alkoholne pare, ostaje bolna stvarnost amazonskih Indijanaca u Ekvadoru. Njih su u šezdesetim godina „otkrili“ izviđači naftnih kompanija i katapultirali u „civilizaciju“. Što je zanimljivo, prvo je val misionara „smekšao“ Indijance, a onda i sami naftaši. Umjesto divne sjene drvenih i palminih kućica sada skapavaju od vrućine pod „civiliziranim“ limenim krovovima usred žarkog tropskog sunca. Izgubili su zemlju, kulturu, postali doslovno sprdnja nekad ponosnih ratnika. I što je najgore – bijes iskaljuju na znanstvenicima, valjda jedinim ljudima u džungli Yasunía koji im žele dugoročno pomoći... Na žalost, prošle godine je ekvadorski predsjednik Rafael Correa donio je odluku o dopuštenju crpljenja nafte iz NP Yasuní. Budućnost ogromnog biološkog bogatstva je u pitanju, ali i budućnost vjekovnih stanovnika ovog kutka Amazone.

transport u bespućima Amazone

Južnoamerički Indijanci nekad su bili pojam za surove, nemilosrdne ratnike. Otrovne strelice dolazile su nenajavljenim gostima iz džungle, a zapadnjak je u samrtnom znoju samo još maglovito vidio gole šumske ljude… Ta se predodžba „divljaka“ dugo održala, a posebice u SAD nakon smrti petoro misionara u ekvadorskoj džungli, u pokušaju spašavanja duše Indijanaca od poganskog pakla. S druge pak strane, u zapadnom svijetu postoji romantična slika Indijanaca u savršenom suživotu s prirodom. „Pola Indijanaca Yanomama je slijepo od parazita, prepuni su boleština, smrtnost djece je vrlo velika…“ pričao mi je znanstvenik Cesar Barrio koji je boravio kod njih nekoliko godina, u dubokoj izolaciji tromeđe Gvajane, Brazila i Venezuele. „Usto, tamo je ratno stanje, doduše ne unutar plemena već između Indijanaca i brazilskih bandi ispirača zlata“. Danas je u Južnoj Americi preostalo svega nekoliko nekontaktiranih plemena, prije svega u bespućima brazilske Amazone. Vlada ih nastoji održati takvima, dajući njima pravo da odluče poduzeti prvi korak i odluku žele li se pridružiti našem svijetu. U Ekvadoru dvije grupe Huaorana – Tagaeri i Taromenane odbijaju kontakt s civilizacijom i povukli su se dublje u šumu.

prirodni make-up

Mnoga plemena nisu imala takvu sreću. U Venezueli smo na vrućim istočnim nizinama između Orinoca i Amazone ušli u selo „civiliziranih“ Indijanaca. Podne je, a ispod limenog krova prava je pećnica. Zato su se svi sjatili u staru kolibicu ispod palmina lišća s ugodnom šumskom hladovinom. Goli beživotni zidovi nove kuće koju im je vlada podigla u namjeri da ih civilizira nisu ih se nimalo dojmili – svejedno su ostali na margini novog društva, istovremeno gubeći svoju kulturu. Umjesto šamana sada pjevaju pijanci, a ratnici umjesto ritualnog plesa sada naganjaju nešto što bi trebala biti nogometna lopta.

indijanska koliba

Nedavno su ilegalni rudari pobili još nekontakirano pleme u Amazoni. Svijet gubi ne samo izuzetnu biološku, već i kulturnu raznolikost, pretpostavlja se da je polovicu od 7000 postojećih jezika neće čuti novi naraštaji. Zato je primjer Indijanaca Barasana u Kolumbiji više nego ohrabrujući. Vlada ove južnoameričke zemlje dodijelila im je pravo na zemlju (doduše njihovu vlastitu) te sada oni nastavljaju život kakav su vodili tisućljećima. I to kakav – ne kao romantična priča, nego održiva – korištenje prirodnih resursa tako da vječno traju, baš kao i oni sami. I kao što svjetski poznati antropolog i etnobotaničar Wade Davis kaže, oni neće ostati zamrznuti u vremenu van civilizacijskih tokova. Oni i svi ostali moraju naći put i imati korist od modernog, ali ne da pri tome žrtvuju svoj identitet i okoliš u kojem žive i od kojeg opstaju tisućljećima.



Pretplatite se na naš Youtube kanal!

Oznake: južna amerika, indijanci, putovanje, istraživanje, Etnologija, džungla, etno, narodi

1. priča iz dnevnika istraživača: Jedan sasvim običan dan

09.09.2017.

Već sam tjedan dana u prostranim džunglama NP Corcovado u Kostarici gdje tražimo najveću zmiju ljuticu na svijetu – legendarnog bushmastera (ljutice - šira obitelj zmija gdje spada i naš poskok). Nakon mukotrpnog, ali neuspješnog traženja zmije, najveći izazov je ostao za kraj ekspedicije. Vrijeme je za povratak iz istraživačke stanice natrag u civilizaciju, no ima problem – u avionu nema dovoljno mjesta za sve. Ja se stoga javljam kao najmlađi da se vratim pješice.

istraživačka stanicu prije svitanja

Krenuo sam još prije zore, išuljavši se kao lopov iz istraživačke stanice. Na travnatoj avionskoj pisti usred džungle gdje se još sinoć odlijepila Cessna s mojim kolegama, bacih zadnji pogled na to lijepo drveno zdanje u magli, a onda skrenuh na putić u gustišu vegetacije. Ptice su užurbano pjevale dok sam grabio velikim koracima prema huku valova još nevidljivog Tihog oceana. Sada je još vladala noćna svježina, a magla se poput gigantske guste paučine razvlačila po krošnjama drveća. Dah divljine pomiješan s svježim intenzivnim mirisima bilja budio me potpuno. Ptice su započele svoj jutarnji pjev, uskoro će i majmuni urlikavci krenuti u javno oglašavanje svojeg područja. Vremena za uživanje nema, jer valja iskoristiti što više ovu jutarnju svježinu, već za sat - dva će biti pakleno vruće, a imam i mnogo kilometara za proći. Ipak, izbivši na obalu zastao sam očaran pogledom na bijelu plažu obasjanu izlazećim suncem. Lagano se izvijala do zelenog rta koji je naglo izbijao svojim kamenim nosom u more, prkoseći bijesu valova. Nebo na istoku se već rumenilo, udahnuvši života praiskonskoj pozornici prirode. Prošao sam zatim manje ušće rječice držeći cipele u ruci i nakon par stotina metara se našao opet u tropskoj kišnoj šumi.

Znanstvenici se malo rekreiraju na divljoj pacifičkoj plaži

Sam sam u džungli, osjećam laganu nelagodu, ovako duboko u šumi. Strah da ne promašim put, da ne uletim u roj divljih pčela što mi se već desilo prije par dana, da me nešto ne ugrize, a bez ičije ruke da mi pomogne. Više nego ikad postadoh svjestan svakog šuma i pokreta, adrenalin je bio spreman da šikne u žile svakog trena. Po jednostavnoj karti sam očekivao jedan veliki rt relativno brzo, no on nije dolazio. Vrijeme je polako kapalo poput znoja s čela, staza je postajala sve manje ugažena te počeh sumnjati da sam negdje krivo skrenuo unatoč stalnoj blizini oceana. Istovremeno je ruksak na mojim ramenima i leđima sve više rastao, poput velikog tumora čija težina me iscrpljivala. Usto, sparina je rasla kako je izlazeće sunce grijalo šumu i isparavalo zrak. Nije ni najmanje ugodno po rastućoj vrućini i sparini biti odjeven od glave do pete i u gojzericama na nogama. Nema međutim druge, to je nužnost. Komarci i ostali nasrtljivi kukci su ovdje obilni, a njihova prisutnost ne uzrokuje samo neprestano lamatanje rukama, već i nekoliko tropskih groznica poput malarije ili denge. Provesti desetak dana u džungli s visokom temperaturom, znojenjem i drhtavicom, teškom glavoboljom te dijarejom, sa bolovima u trbuhu nije san baš svakog čovjeka. Srećom da sam već cijepljen protiv smrtonosne žute groznice pa mi se barem to ne mota po glavi. Ništa od tih bolesti ne pruža mi ipak takav strah kao što je moguć ugriz zmije otrovnice. U ovom parku ih ima mnogo od ukupno 18 vrsta koje obitavaju u Kostarici. Između ostalih je tu zloglasni fer-de-lance, ali i legendarni bushmaster, sa svoja tri metra najveća vrsta zmije ljutice na svijetu.

krokodil

Konačno sam izbio na veliki kameni rt. Obišao sam ga i skrenuo na plažu. Sunce me je zaslijepilo, a val vrućine zalio. Dočekalo me je skoro dva kilometra hodanja na direktnom suncu, odmah do zapjenjene obale Pacifika. Vrlo brzo sam shvatio da ovaj predivni krajolik neće biti nimalo opuštajući, duboko sam onako težak od opreme propadao u meki pijesak pa je svaki korak postao živa muka. Podne me je uhvatilo na jednoj omanjoj plaži, nakon nekoliko mučnih izmjena šume i mora. Zavalih se u hladovini pored stijena, glavom na ruksaku. Nije prošlo ni pola sata, utažih glad šalicom gotove juhice, skuhanoj na silini sunca i nastavih dalje. Uđoh u šumu i nakon kojih pola sata hoda u moj svijet je ušao novi element. Zvuk padajuće vode. Jasno se razlikovao od ritmičkih ponavljanja valova, vodene bijele metle u svom beskrajnom poslu čišćenja pješčane obale. Skrenuo sam sa staze i opčinjeno krenuo uz potok i ugledao slapić, izvor slatke i pitke vode. Skinuo sam se potpuno i prepustio svježini, osjećaju koji može pružiti samo prirodna čista voda…

slap

Nastavljam dalje, a još izdaleka se nazirao bedem, povišeni pješčani nasip koji se protezao od mora do šume. sve dok ne pristigoh do njega potpuno mi je zaklanjao pogled na ono što je krio iza sebe. Tek tada ukazao mi se uski prolaz na plaži gdje je svom silinom sukljala bistra voda, usko grlo rijeke što se zatim naglo širilo u prostrano ušće. S jedne strane se prostirao omanji sprud s velikim kamenjem utisnutim na zemlju, a iza šuma u kojoj je rijeka nestajala. Poželjeh se okupati ovdje, jer bilo je potpuno mirno, a ja sav znojan, no sjetih se da se krokodili ne libe malo slane vode, niti morski psi one slatke. Rječica se potom proširila u malu močvaru preko koje sam morao proći. Oprezno sam gacao preko nje i onda ugledao izduljenu i oklopljenu glavu. Poput kakve podmornice, samo su se nazirale oči kajmana (vrsta aligatora) dok je ostatak tijela ispod površine. Čekao je u zasjedi neopreznog posjetioca, nadam se da se nije namjerio na mene, no bio sam spreman da mu moj crni Cold Steel nož zarijem u grlo u slučaju potrebe. Srećom, ostao je nepokretan dok sam dugim koracima izlazio opet na suho.

ušće rijeke

Konačno u daljini ugledah svjetlinu, odnosno čistinu, pouzdan znak rušilačkog djelovanja čovjeka. No trebalo mi je još tri četvrt sata mučnog gaženja kroz pijesak dok konačno nisam osvanuo u krčevini. Iako sam odahnuo, nešto me je stegnulo u srcu. Kolikog god opasno bilo u džungli, ipak sam se osjećao ljepše i bolje nego u ovoj destruktivnoj sceni i svemu iza makar to zvali civilizacijom…

majmuni kapucini

Oznake: ekspedicija, istraživanje, kostarika, putoholicari, putovanje, avantura, biolog, Šafarek

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se