12. priča Iz dnevnika istraživača: Umalo smrt u raju

10.11.2017.

Na kraju herpetološke ekspedicije na Andamanima, došli smo nas troje biologa istražiti sam sjever ovog vrelilog, ali još uvijek malo poznatog otočja. Uz mnoge vrste biljaka i životinja, tu još žive plemena iz kamenog doba. Smjestili smo se u kolibicama uz more i ostalo je sat vremena do zalaza sunca, taman da speremo znoj i prašinu od dugog i napornog puta kroz džungle ovog egzotičnog otočja. Dotrčali smo na predivnu pješčanu tropsku plažu, nakićenu mangrovama u plićini i drvećem u moru. Usput smo uzeli maske i disalice, jer Andamansko otočje je obrubljeni predivnim koraljnim grebenima.

Voda je dovoljno plitka da se jednostavno plivajući i roneći na dah može vidjeti nevjerojatno izobilje podvodnog života. Zagnjurio sam tako u čudesni svijet koralja, šarenih riba, vlasulja…. Kao da sam u kakvom podvodnom muzeju suvremene umjetnosti, jer evolucija je koralje isklesala u nevjerojatne oblike. Neki podsjećaju na ogromne čipkaste lepeze koje se šire i preko metra veličine. Drugi koralji podsjećaju na kišobrane koji daju sjenu od jarkog tropskog sunca koje se kroz bistru vodu lako probija. Od nekih se priviđaju jelenji rogovi ili ogromne mozgovi. Ostali se jednostavno opiru opisu iz stvarnog svijeta i više podsjećaju na filmove SF. Ribe kao da se natječu u „ludim“ oblicima i bojama.

Voda je tako topla, plutam u plićini kao klada, a nikog ni blizu, cijeli je ovaj raj samo za nas troje… ali sunce opasno pada prema horizontu, vrijeme je za povratak. Osim toga struja značajno pojačava i prijeti da me odnese na otvoreno more. Mašem Olji , tada doktorantici sa sveučilištu u Braunschweigu, nije daleko i vraća se polako. Ali gdje je Mili, Novosađanin, biolog koji je prokrstario dobar dio tropa u potrazi za živim svijetom džungli, lovio kobre i kraitove i otrovne žabe. On je krenuo prvi u ronjenje pa je i otišao dalje. Tražim ga u vodi, nema ga. „Eno ga!“ pokazuje Olja na otočić kojih tristotinjak metara od obale. Vidim ga, šetucka na maloj plaži, a iza njega je čuperak šumice, kao iz razglednice. Mahnem mu da se vrati, da struja pojačava, al on je frajer sjeo i čini se da uživa. To me ne čudi zbog njegovih hedonističkih sklonosti. Uvijek bi tražio palme i pijesak, pogotovo nekakve, idiličnu sliku iz filmova, njegovu Plavu lagunu iz snova. I taj hedonist sad nam maše… Možda nas zove, da je vidio nešto zanimljivo…Ma nema vremena, mašem ja njemu nazad. A onda kao da je munja sijevnula iz vedrog neba. Da se nije nešto desilo, pa ne može nazad? U tropskim morima gmižu svakojaka otrovna bića, od vrlo otrovnih zmija, riba, meduza, čak i hobotnica i školjaka…ili je vidio jato morskih pasa pa se boji nazad, već smo imali takav slučaj na Šri Lanki.



Sunce se već utopilo o oceanu, a Mili još kampira na otočiću. Uskoro neću vidjeti ni otočić, a kamoli njega. Definitivno nešto nije u redu, nema druge nego potražiti pomoć. Plivanje do njega po mraku i struji više nije opcija te trčimo do koliba u kojima smo smješteni. Javljamo se tamnoputom domaćinu koji odmah s prilično kulerskim licem kreće u obližnje ribarsko seoce po pomoć. Olja i ja se vraćamo do plaže, da ga dočekamo ako je nekim slučajem odlučio plivati nazad. Ali malo vjerojatno. Već je zahladilo, a on je samo u kupaćima i to mokrim. I onda kroz neko vrijeme na pučini primjećujem slabašno svijetlo. Fenjer se ugrubo kretao prema otočiću čija se zlokobna silueta jedva nazirala u mraku. Svijetlo se zastalo na neko vrijeme i onda se opet pokrenulo. Išlo je prema nama, uh kako su sporo protjecale te minute dok su zvijezdo polako putovale svoji nebeskim stazama. Tko zna jesu li ga spasioci našli…

I konačno, evo ih. „Tu je!“ kriknula je Olja i zaista, visoki biolog sa bolnom grimasom na licu, ali živ. Nekako smo ga prenijeli iz čamca. „Već sam skoro doplivao do otočića i hodao po plićaku do plaže i onda sam osjetio ogromnu bol, kao da me je vruća igla probola po stopalu“ iscijedio je dok smo mu pomogli da se nekako dovuče do koliba.

Epilog: sve je na kraju prošlo dobro. Bolovi su potrajali nekoliko dana, ali je preživio. Mnogi nemaju takve sreće, stradaju od otrovnih organizama koji vrebaju u vodenom raju…

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: ekspedicija, Putovanja, andamani, Indija, tropi, ocean, more, otok

11. priča Iz dnevnika istraživača: Kad vas policija pljačka

29.10.2017.

Često se čuje kako je najbolja i najorganiziranija kriminalna skupina – upravo policija. Barem u trećem svijetu (da ne bi bilo zabune, imam samo dobra iskustva s hrvatskom policijom). Kad ste od matične zemlje daleko tisućama kilometara, a i kontinent na kojem se nalazite ulijeva strahopoštovanje, bolje je ne naći se na meti organa reda. No, koliko god pazili da ne prekršite zakon, svejedno su neugodni susreti neizbježni.

Upoznao sam tako u Africi jednu vrlo zanimljivu Amerikanku koja mi je pričala kako je mislila da je najsigurnija ako nigdje drugdje onda na međunarodnom aerodromu jedne poznate afričke zemlje. I skoro je sve dobro prošlo, od slijetanja, viza do carine, a onda joj je na samom izlazu iz aerodroma dobrodošlicu poželio policajac. Prvo ju je pozdravio, stojeći nasred vrata i onda počeo pričati kako njegovo starije dijete kreće u školu te da su knjige skupe. „Da, to nije dobro“ odgovorila je Amerikanka, zbunjeno gledajući brkatog čovjeka u odori kako i dalje stoji na vratima te ne može pokraj njega proći. Potom je saznala kako je i hrana skupa i odjeća i ... Tek kad mu je „dobrovoljno“ udijelila koji dolar, srcedrapateljni otac se nasmiješio i još jednom poželio lijep boravak.

opasne ulice Cape Towna

Nije mnogo bolje ni u Južnoj Americi. Za vrijeme naše herpetološke ekspedicije, kada smo u našem bijelom Jeepu prokrstarili kontinent od Ande pa sve do Atlantika, brzo smo naučili da valja uvijek imati u zalihi bocu Coca-Cole ili sličnog pića za vrijedne organe reda na cestama. Posebice u Venezueli, zemlji južnoameričkog socijalizma i tada živućeg govornika i državnika Huga Chaveza, gdje se ipak za deset dolara često gubila glava. Tako smo se jednom izgubili i naletjeli na osamljenu kućicu. Tek nakon dosta kucanja i zvanja su nam preplašeni stanari rekli pravi put, a na pitanje otkud takav strah od nepoznatih, procijedili su kroz zube da usred noći znaju dolaziti skupi auti koji bacaju mrtvace. Stigli smo tako na granicu s Kolumbijom gdje su cestovne blokade česte, što zbog gerilaca FARC-a, što zbog narkomafije. Do zuba naoružani vojnik namazana lica maskirnim bojama bi nas uperenom jurišnom puškom pitao za vozačku, odredište i slično. Mi bismo odgovorili što treba, onda primijetili kako je danas vruće, ovaj bi potvrdio. „Imamo slučajno viška bocu soka, možete slobodno uzeti.“ „Hvala, baš dobro dođe“.

Ali sve je to ništa, boca soka i par dolara su uistinu sitnica prema ovom slučaju. Zadnji dan venecuelanske ekspedicije pred povratak u Europu nam je sporo tekao. Mogli smo preostalo vrijeme i bolje iskoristiti, ali je za svaki slučaj bolje stati na loptu da ne pobjegne avion i karta s njime, za nas hrvatske bokčeke kapitalna investicija. Spakirali smo se što i nije mala stvar s obzirom na količinu naše opreme. Stigli smo i ručati u restoranu uz hotel i onda nam je još ostalo dosta sitnih bolivara - venecuelanske valute. Olja i Željko odlučili su ipak protegnuti noge i usput potrošiti zadnje sitniše. Ja sam ostao u sobi, na petom-šestom katu s čijeg sam balkona imao izvrstan pregled na grad te prometni pješački bulevar ispred sebe. Kad su se vratili u sobu, Željko je odmah počeo spremati novce za taxi i onda je uočio minus od 100 američkih zelembača – univerzalnog načina plaćanja u Južnoj Americi, i njegov skriven fon za „u nuždi“ koji se inače ne dira. Tada je odvrtio film.

Caracas,Venezuela

U jednom trenutku ih je na ulici zaustavio policajac, izdvojivši ih iz gomile po našem, dakle njima stranom jeziku, ako već fizički ne (nakon dva mjeseca u Venezueli nismo se više baš toliko razlikovali vanjštinom..). Ljubazno im je objasnio kako traže dvoje američkih dilera drogom pa rutinski provjeravaju strance. „Ma mi smo iz Hrvatske, evo za sat vremena idemo na aerodrom“. Policajac ih je svejedno odveo u policijski kombi gdje su morali pokazati sadržaj torbi i džepova. Došao je na red i novčanik za kojeg je Željko rekao da ima naravno novce i dokumente „Dajte ga ipak, da provjerimo“. I dok ga je Željko davao jednom policajcu, drugi ga je s leđa piknuo prstom i nešto bezveze upitao. Nije to potrajalo koju sekundu, već mu je prvi policajac vratio novčanik i sa smiješkom konstatirao da je sve u redu i da mogu ići svojim putem.

U tom djeliću je nestalo tih stotinu dolara i što smo mogli? Žaliti se policiji sat par sati prije polijetanja za Europu? Doći u policijsku stanicu i optužiti ih za lopovluk. Pa da nam još prišiju koju vrećicu s bijelim prahom pa da zauvijek ostanemo u nekom ćumezu...

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: policija, kriminal, pljačka, Putovanja

10. priča Iz dnevnika istraživača: Linč u džungli

22.10.2017.

Svakog gosta, tri dana dosta. Ili možda koji dan više. Nama je to bio sedmi. Boravili smo u jednom vrlo udaljenom selu u Nacionalnom parku Mananara na Madagaskaru, tražeći nove vrsta žaba. Selo je bilo veliko, s puno lijepih kućica pod palminim krovovima. Plastike, metala i stakla vidjeli smo samo u tragovima. Svaki dan bi išli uz rijeku do šume i nalazili šarene žabice priljubljene uz lišće. U selu bi kupovali voće i rižu, družili se s dječicom. Navečer smo se spuštali do rijeke i gledali kako se klinci kupaju, žene peru rublje i suđe, muškarci nose vodu.

selo u džungli

I onda su me usred tog tropskog raja jednu noć probudili čudni zvukovi. Prvo šapat pa topot nogu i konačno slabi udarci na vrata. U trenu se razbudih, tjerajući oči da se što prije priviknu na tminu Tihi glasovi su se množili, a među riječima prepoznah vazaha - bijelac. Adrenalin mi je od toga skočio do tjemena. Što se dešava, pomislih, nismo li prekršili neka od brojnih tabua što vladaju otokom. Ili uvrijedili pretke – nevidljive gospodare otoka. Ili nabasali na grobnicu – veliki grijeh u očima Malagašana. Štogod bilo, izvadih iz korica veliki crni nož, stavih ga u usta i samo u gaćama skliznuh iz kreveta. Probudih Željka puzeći do njegovog kreveta kao komandos. Šapćem mu da pripremi mačetu. Pa da bude spreman u slučaju provale. Ja pripremam svjetiljku da zaslijepim eventualnog napadača.

naša koliba

Minute su sporije kapale nego znoj s naših lica, glasovi izvana su odjekivali u noći. Čini se da se cijelo selo okupilo oko kolibe. Začuh krike, prepoznah još vazaha, odjeknuše udarci, lupnjava u naš zid, jauci...nama i dalje nije ništa jasno. Sprema li se linč ili se jednostavno svađaju svi, neovisno o nama. Ali usred noći? Ni Hitchcock ne bi bilje postavio scenu…Kao da netko plače vani, a ostali se deru na njega…je li je ipak upitanjukakav pijanac koji nas je htio žicati za malo ruma, a selo ga htjelo spriječiti. Ili su uhvatili pljačkaša na našu kolibicu na djelu, odnosno pokušaju? Malarični komarci zuje okolo nas, no oni su nam sad najmanja briga. Da li da izađemo i vidimo o čemu se radi? Ili da se pravimo da spavamo?

u kolibi

...vrijeme se razvodnilo, a situacija smirivala. Nama nevidljivi ljudi se razišli, kao i noć. U zoru se spremismo i u tišini napustismo selo. I dan danas ne znam što se desilo, jesmo li bili na rubu nekog linča ili sam to gledao previše akcijskih i avanturističkih filmova?

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Madagaskar, putovanje, istraživanje, Putovanja, ekspedicije, Afrika, džungla

9. priča Iz dnevnika istraživača: Paraziti i ostala gamad

16.10.2017.

Maksimalno ubrzavamo u šumi kako bismo nadoknadili vrijeme izgubljeno u nepreglednoj močvari. Već smo nekoliko puta otišli u krivu ulicu Crvene rijeke i mističnih stabala pandanusa, no uspjeli se vratili na čvrsto tlo pod nogama. Užitak koji je pružila šuma, na našu žalost, nije dugo trajao. Lagani svrbež na nogama je najavio, a pogled potvrdio - pijavice. Crne, male pijavice bezbrižno su sisale krv, a ispod njih su već curili crveni potočići. Još imamo ljubičaste ožiljke, suvenire od prijašnjih susreta s njima, a evo ih opet. Luče u ranu posebnu tvar koja sprečava grušanje i djeluje još dugo nakon što se zasite i same otkinu. Naviru mi u sjećanje slike prvog susreta s njima, tamo na drugoj strani parka. Padala je kiša i čarape su dobile lijepu ružičastu boju, natopljenu krvlju i vodom. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica, pa i ja počinjem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim u potrazi za hranom. Iako neugodne, potpuno su bezopasne i ne prenose nikakve bolesti. Nije ugodno kad dobijete pijavicu na oko, pričao mi je jedan kolega znanstvenik. Kako je rožnica vrlo osjetljiva, ne smije se pijavica trgati pa se mora pričekati da se gospođica napije dovoljno krvi i sama otpadne. Fino, zar ne?



Nastavljamo povorku onih koji bi naše tijelo pretvorili u hodajući ručak, jaslice, čašu krvi itd. U amazoni smo prvi put otkrili nekakve crvene otekline. Nisu bile velike, ali su jako svrbjele. I još gore, kas se češe, prijeti ranicama i infekcijama što u vlažnoj kišnoj šumi prijeti raznoraznim sekundarnim infekcijama. Tek smo na drugoj amazonskoj ekspediciji saznali da se radi o chiggersima, malim grinjicama. „U biti se one ne hrane ljudima. Zato ostavljaju jaja i folikulama dlaka koje postaju jaslice“. Male grinjice se tu na sigurnom i s puno hrane odrastaju. Zanimljivo je da čovjek ostane imun na svrbež nakon nekog vremena! Na Andamanima smo imali sličnu svrbljivu situaciju, ali krivci su ovaj put bile male pješčane mušice (sandflies). Na nekim plažama ima ih toliko da se čovjek ne može obraniti, a ima ih i u pijesku podalje od mora. Ove mušice mogu prenijeti i neke gadnije parazite!



Muhe i još neki kukci baš vole ljude pa neke također polažu jaja u našu kožu. Ličinke se fino hrane, kopajući tuneliće ili se omotavši zaštitnim ovojem tkiva koji fino nabubri na ruci. I onda za koji mjesec izleti muha. „Pa to je leptirić“, komentirao je kirurg koji je vadio črveka iz čela. A vidio sam slike kako kirurg vadi velikog bijelog crva…iz oka! Muha j vjerojatno snijela jajašca na kožu, čovjek se počešao, jaja zapela ispod nokta kojeg je nesretnik potom sproveo do oka kad ga je protrljao.
Kupanje u amazonskim jezerima također može biti nezgodno. Ima ribica koja zagrize za vaš ponos u gaćama i ne pušta tjednima. Inače je parazit na škrgama riba, ali zna se zabuniti. Sitna je i teško se odstranjuje, odnosno samo kirurški. Zove se candiru na portugalskim, cańeros na španjolskom ili willy fish na engleskom i kad čujete da je ima u nekoj rijeci ili jezeru, što dalje od toga J.

Oznake: ekspedicije, Putovanja, znanost, istraživanje, tropi, egzotična putovanja, Životinje, paraziti, avantura, džungla, dokumentarac

8. priča Iz dnevnika istraživača: Mitovi o "istraživačima i dokumentarcima

07.10.2017.

Prvo nam je pokazao kako preživjeti u džungli. Pomalo prljavi, ali zgodni mačo avanturist vještim je pokretima sasjekao koru drveta i iz rane skupio gusti, crveni sok poznat kao zmajeva krv. Protrljao ga je i namazao ranicu na tijelu. Desetak minuta kasnije, držeći se za deblo, neustrašivo je jurio nekom divljom rijekom, poskakujući na brzacima i vješto izmičući granju i cijelim stabalima. Prkosio je i piranjama i kajmanima te ostalim beštijama koje grizu, bodu ili rade druge grozne stvari. Na kraju, se konačno iskrcao na sprudu usred rijeke. I dok se poznati istraživač pobjedonosno odmarao od napora, kamera ga je lagano odzumirala, a prva imena špice počela su kišiti s vrha ekrana na kojem se pojavio veličanstven krajolik rijeke kako vrluda po šumi, a u pozadini su veličanstvene Ande. Hej, ovo mjesto mi je poznato, pomislih dok sam upijao zadnje kadrove ovog avanturističkog dokumentarca. Samo malo kopanja po mentalnim arhivima trebalo mi je da se sjetim gdje sam tu scenu već vidio. Nije bilo teško – sudbina je htjela da sam osobno hodao tim sprudom svega desetak dana prije gledanja tog dokumentarca, na znanstvenoj ekspediciji u Ekvadoru. Znao sam i da su kamerman i ostala TV ekipa udobno, možda i s hladnom pivom u ruci snimali kadrove u luksuznom lodgeu na vrhu litice , a i sam junak bi im se pridružio na slasan ručak kojih 15 minuta kasnije nakon što se popne željeznim stubama. Prva asfaltna cesta je tek 150 m dalje.

ovdje filmska ekipa snima prave biologe znanstvenike

Nije mi to prvi put da na ekranima primjećujem takav odmak između prikazanog i stvarnosti, a u ovom slučaju namjeran. Ima „varanja“ i u dokumentarcima o prirodi bez mišićavih junaka s mačetom, od snimanja pitomih životinja, čak i u zoološkom vrtovima. Gotovo pola zvukova u takvom filmu zna biti lažno (foley), jer primjerice ni jedan mikrofon ne bi zabilježio kako je krcnula grančica ispod nogu tigra udaljenog stotinjak metara. No i s time, to što rade filmaši prava je umjetnost, ali i krvav posao. Često sam znao potpuno napetih osjetila zastati u tami šumskog prizemlja, dobro odmjerivši sve od „poda“ do „stropa“. Jednolično hladno i prigušeno zelenilo nije nimalo pridonosilo spokoju, a zbrka vegetacije dovodila bi mi oči do ludila, jednostavno nisu znale na što fiksirati pažnju. Dok sam se nakon nekoliko dana na to naviknuo, došao je novi problem: gdje su toliki majmuni, ljenivci, are i silne životinje što skaču na ekranima dokumentaraca o Amazoni? S vremenom sam ih i ja uspio viđati, ali s mnogo strpljenja, muke i truda. U filmovima je skuhan koncentrat od nekoliko mjeseci, čak i godina snimanja. Opet, s druge strane, na Galapagosu je najveći problem ne stati na neki rep, šapu ili kanđu dok se hoda uokolo. Životinje se uopće ne boje ljudi, a ima ih u na tisuće! I čovjek bi mogao gledati taj dokumentarac uživo satima!

naša ekspedicija u Amazonu

U kojem god slučaju, nema izgovora bi se dobio dobar snimak. Pratio sam kako se jedna ekipa dva sata probija kroz džunglu, natovarena stativima, rasvjetom, kamerama i ostalom opremom da bi snimili našu ekipu znanstvenika u ambijentu brze, brdske riječice usred bujne džungle obavijene lišajevima i paprati i još po kišici. I onda su još snimali dva sata kadar koji u filmu traje manje od pola minute! I onda se čudimo zašto su te strane produkcije tako dobre – kad ne štede ni znoj, ni krv, a bogami ni pare...Kad smo već kod profesionalizma, nekoliko sam puta naišao na BBC-ijevce, mnogima najbolju ekipu za produkciju dokumentaraca. Po dolasku na neko mjesto, Britanci unajme sve moguće vodiče ako postoje te ih pošalju u šumu, savanu ili gdje god. Ovi se vrate s detaljnim i preciznim izvještajem gdje što ima. BBC-ijevci potom odluče gdje i kako im je najbolje snimati, ne štede na izradi zaklona te se dadu na posao. Jednom pitah naivno „A tko je snimatelj?“, a ovi se samo nasmijaše – pa imamo ekipu specijaliziranu za džunglu, drugu za podvodno snimanje, treću za velike mačke, pa ... I kad je sve gotovo, pojavi se glavom i bradom Sir David, izvergla koju rečenicu i ajmo dečki dalje...


Oznake: dokumentraci, istraživaje, znanost, ekspedicija, Putovanja, istraživanje

Damask, Sirija - kratak video

28.09.2017.

Damask u Siriji nekad je bio omiljen odredište backpackera, no sada je zbog rata prazan.



Na sreću, ratna razaranja su zaobišla stari grad pod UNESCO-om pa dok se smiri, bit će opet prilike za istraživanje ovod drevnog grada. Zaitsa ima mnogo draži. I što je najbolje, i sada, u šestoj godini rata, grad je siguran za kretanje, a ljudi ljubazni.

Ali moramo pričekati kraj rata.

Uskoro kratak serijal o boravku u Siriji!

Oznake: sirija, Damask, Bliski istok, islam, Putovanja

2. priča Iz dnevnika istraživača: Istraživačke stanice u najdivljijim džunglama svijeta

14.09.2017.

Pitaju me ponekad gdje spavam kad sam na ekspedicijama po divljim džunglama Južne Amerike, Azije, Afrike... Pa što jedem, kako se perem i sve ostale stvari koje moram napraviti da bi preživio, a obično ne nađu mjesta u pričama otkrivanja novih vrsta, susreta sa smrtonosnim zmijama ili bježanja od tapira;). Sav sam u muci da u jednoj rečenici vratim odgovor, jer dakako nismo uvijek na istom mjestu, ali zadnjih godina iskristalizirao se jedan – istraživačke stanice. To je kao mali hotelski kompleks, ali ne za turizam, već znanost. Istraživanja često traje tjednima i treba suho mjesto za odmor, ali i rad. U njima borave samo znanstvenici i njihovo osoblje, a većina putnika namjernika do njih niti ne može doći, jer su često usred nacionalnih parkova i van utabanih turističkih staza.

istraživanje u NP Yasuni, ekvadorska Amazona

Prvi sam doticaj s ovakvim boravkom u džungli imao na Madagaskaru. Probili smo se uz žustru planinsku rijeku kroz gustu oblačnu šumu Nacionalnog parka Ranomafana, svu omotanu papratima i lišajevima. Mokri od kiše i krvavi od pijavica, odjednom se pred nama stvorila mala drvena koliba. Umjesto vještice, jedan je Amerikanac (odmah sam ga prepoznao, ne znam kako) pod terasom tipkao na laptopu. Koja scena, usred džungle, a ovaj piše znanstveni rad. Koji metar kasnije, bila je veća, također drvena građevina. Unutra je nas je na toplu kavu pozvala Summer, voditeljica stanice koju vodi američko sveučilište Stony Brook. Škicnuo sam policu sa stručnim knjigama, znanstvenu opremu, ali i osobne stvari. Kako idilično, baš kao iz filma. Nakon kratkog čavrljanja, nastavili smo dalje, ne želeći im smetati u poslu.

laboratorij u džungli

Koju godinu kasnije, počeo sam i ja biti redovit gost ovakvih stanica. Svaka je različita, ali u svima se može na miru bućnuti u suh krevet na kraju napornog dana. U onom istom parku na Madagaskaru, spavali smo u šatorima, srećom ispod cerada. Pljuskovi mogu biti tako jaki da će svaki šator promočiti nakon par dana pa ja zaštita itekako potrebna. Na Andamanima smo imali „luksuz“ u sojenicama – građevinama kao poveće lovačke čeke na visokim stupovima, s ogradom i krovićem. More je blizu,a plima redovito posjećuje šumu mangrova u kojoj jesmo pa valja spavati nekoliko metara nad zemljom. U tropskim uvjetima, sojenica je izvrsna klimatizacija, jer među krošnjama povjetarac lijepo hladi u uparenoj tropskoj noći. Madraci su jedini komfor, a tu je i viseća mreža, zaštita od rojeva grozničavih komaraca, a u Aziji i od zmija. Iznimno otrovni krajt može ugristi ljude u snu, a kako je otrov neutotoksičan sa slabim lokalnim djelovanjem, ugrizeni nesretnik to ne osjeti, ali se više se nikad ne probudi. Mreža za komarce stoga je spasila mnoge. Cijela je stanica na Andamanima kao u filma fantazije – usred džungle podignuto je desetak takvih sojenica, a između su putići u šumi. Kako mi se nije dalo stalno navlačiti sandale, uglavnom sam kao i Hobiti hodao bos. U ekvadorskoj Amazoni smo pak spavali u ugodnoj brvnari, a s brdašca smo imali pogleda na blatnjavu amazonsku rijeku.


blagavaona u džungli

Znanstvenici dakako moraju jesti. U Ekvadoru smo usred zelenog pakla Amazone jeli u modernoj menzi, a na Andamanima jednostavnoj kuhinji samo pod krovićem. Kuhar Indijac se zaklinjao da je ublažio ljutinu čilija toliko da je njemu jelo njemu postalo bljutavo, ali meni je još uvijek bilo toliko ljuto da su mi se obrazi znojili! Puno riže, žute leće, nešto malo piletine ili ribe s dosta zelenjave, nije se za udebljati, ali je za zdravo živjeti, a i taj tsunami od čilija je počeo jenjavati s vremenom pa sam počeo uživati u bogatim okusima indijske kuhinje. U Šri Lanki su spavaonica i blagovaonica ista prostorija – ali kakva! Savršeno sređena i čista, s frižiderom i najvažnije – predobrom kuharicom. Naša domaćica htjela nas je hraniti zdravo i kvalitetno – uspjela je! Nisam nikad jeo tako raznoliku i egzotičnu hranu – u tanjuru sam imao sve dugine boje i okuse – od kruhovca, manioke i hrpe drugih šarenih i nepoznatih plodova.

ured u džungli

Znanstvenici se osim spavanja te jela trebaju i oprati od znoja, blata, ali i krvi od pijavica. Na Andamanima nam je kupaona bila obična drvena kabina poput poljskog WC-a. Nema prekidača za svijetlo, ali zato je kanta na podu uvijek puna a i lončić za polijevanje visi na klinu. Teško onom koji nije dovoljno gipak da se sam nasapuna po leđima i potom ispere. Doduše, ispiranje je to s trenom oklijevanja, prije nego te zalihe hladna voda po leđima, makar su to tropi, trnci uvijek prolaze. Dražima tuširanja doprinosi i stalno tjeranje malaričnih komaraca, a nije isključeno da vas i zmija posjeti! Neko vrijeme je na grani pored nje stražarila zmija ljutica (srodnik poskoku)! Kad smo se navikli, i nije bilo više tako strašno, ali je bio problem kad je nestala. Hm, kamo je otišla, nadam se ne unutra!?!

mreža za komarce je...obavezna!

Ono najvažnije je ipak radni prostor. Treba dovršiti posao na terenu, ukucati podatke, statistički obraditi, neki rade eksperimente…Dok se vani šuljaju jaguari i u tišini stupaju mravi ratnici, a po krovu se iskaljuje sav bijes kišne sezone, znanstvenici imaju na raspolaganju pravi laboratorij. Najveći je bio u NP Yasuní (Amazona) - doista raskošna prostorija sa zamrzivačima i monitorima, čovjek bi pomislio da je negdje usred Harwarda ili Maxa Plancka u Njemačkoj. I čim bih izašao van, tropska vrućina i vlaga se me svojom teškom znojnom rukom ošamarile i vratile u stvarnost. Na Andamanima je laboratorij bio najskromniji, ali opet najidiličniji. Kao dio drvene knjižnice na katu, u njega se moglo samo bosonog. Nadohvat džungle, a opet toliko siguran i udoban. I kako čovjek ne bi bio inspiriran pisati znanstveni rad, doslovno gledajući kroz prozor o onome o čemu pišeš!

stan u džungli

Možda najbolje, u šarolikom smo društvu kolega. Amerikanac proučava lijane, Šveđanin istražuje kako kišna šuma ublažuje klimatske promjene, a Nijemac kako se seksaju otrovne, šarene žabe... Nema ljepšeg nego svako jutro na terasi piti jutarnju kavu dok se maglica provlači kroz isprepletene krošnje džungle, a u daljini urliče majmun urlikavac. I kao šećer na kraju, u Ekvadoru, ali i na Andamanima prikopčali smo se Internet! Nitko nije potegao žicu do ovih udaljenih kutaka džungle, već nas je s najmilijima spojio satelit! Doba romantične izdvojenosti od ostatka svijeta nekako su neprimjetno prošla, danas u najdubljoj džungli čovjek čavrljati s prijateljima na Skypeu te „lajkati“ na „fejsbuku“.

razmišljanje o znanstvenim radovima...ili samo opuštanje) ;)

Oznake: istraživanje, znanost, ekspedicije, ekstrem, Putovanja, džungle

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se