11. priča Iz dnevnika istraživača: Kad vas policija pljačka

29.10.2017.

Često se čuje kako je najbolja i najorganiziranija kriminalna skupina – upravo policija. Barem u trećem svijetu (da ne bi bilo zabune, imam samo dobra iskustva s hrvatskom policijom). Kad ste od matične zemlje daleko tisućama kilometara, a i kontinent na kojem se nalazite ulijeva strahopoštovanje, bolje je ne naći se na meti organa reda. No, koliko god pazili da ne prekršite zakon, svejedno su neugodni susreti neizbježni.

Upoznao sam tako u Africi jednu vrlo zanimljivu Amerikanku koja mi je pričala kako je mislila da je najsigurnija ako nigdje drugdje onda na međunarodnom aerodromu jedne poznate afričke zemlje. I skoro je sve dobro prošlo, od slijetanja, viza do carine, a onda joj je na samom izlazu iz aerodroma dobrodošlicu poželio policajac. Prvo ju je pozdravio, stojeći nasred vrata i onda počeo pričati kako njegovo starije dijete kreće u školu te da su knjige skupe. „Da, to nije dobro“ odgovorila je Amerikanka, zbunjeno gledajući brkatog čovjeka u odori kako i dalje stoji na vratima te ne može pokraj njega proći. Potom je saznala kako je i hrana skupa i odjeća i ... Tek kad mu je „dobrovoljno“ udijelila koji dolar, srcedrapateljni otac se nasmiješio i još jednom poželio lijep boravak.

opasne ulice Cape Towna

Nije mnogo bolje ni u Južnoj Americi. Za vrijeme naše herpetološke ekspedicije, kada smo u našem bijelom Jeepu prokrstarili kontinent od Ande pa sve do Atlantika, brzo smo naučili da valja uvijek imati u zalihi bocu Coca-Cole ili sličnog pića za vrijedne organe reda na cestama. Posebice u Venezueli, zemlji južnoameričkog socijalizma i tada živućeg govornika i državnika Huga Chaveza, gdje se ipak za deset dolara često gubila glava. Tako smo se jednom izgubili i naletjeli na osamljenu kućicu. Tek nakon dosta kucanja i zvanja su nam preplašeni stanari rekli pravi put, a na pitanje otkud takav strah od nepoznatih, procijedili su kroz zube da usred noći znaju dolaziti skupi auti koji bacaju mrtvace. Stigli smo tako na granicu s Kolumbijom gdje su cestovne blokade česte, što zbog gerilaca FARC-a, što zbog narkomafije. Do zuba naoružani vojnik namazana lica maskirnim bojama bi nas uperenom jurišnom puškom pitao za vozačku, odredište i slično. Mi bismo odgovorili što treba, onda primijetili kako je danas vruće, ovaj bi potvrdio. „Imamo slučajno viška bocu soka, možete slobodno uzeti.“ „Hvala, baš dobro dođe“.

Ali sve je to ništa, boca soka i par dolara su uistinu sitnica prema ovom slučaju. Zadnji dan venecuelanske ekspedicije pred povratak u Europu nam je sporo tekao. Mogli smo preostalo vrijeme i bolje iskoristiti, ali je za svaki slučaj bolje stati na loptu da ne pobjegne avion i karta s njime, za nas hrvatske bokčeke kapitalna investicija. Spakirali smo se što i nije mala stvar s obzirom na količinu naše opreme. Stigli smo i ručati u restoranu uz hotel i onda nam je još ostalo dosta sitnih bolivara - venecuelanske valute. Olja i Željko odlučili su ipak protegnuti noge i usput potrošiti zadnje sitniše. Ja sam ostao u sobi, na petom-šestom katu s čijeg sam balkona imao izvrstan pregled na grad te prometni pješački bulevar ispred sebe. Kad su se vratili u sobu, Željko je odmah počeo spremati novce za taxi i onda je uočio minus od 100 američkih zelembača – univerzalnog načina plaćanja u Južnoj Americi, i njegov skriven fon za „u nuždi“ koji se inače ne dira. Tada je odvrtio film.

Caracas,Venezuela

U jednom trenutku ih je na ulici zaustavio policajac, izdvojivši ih iz gomile po našem, dakle njima stranom jeziku, ako već fizički ne (nakon dva mjeseca u Venezueli nismo se više baš toliko razlikovali vanjštinom..). Ljubazno im je objasnio kako traže dvoje američkih dilera drogom pa rutinski provjeravaju strance. „Ma mi smo iz Hrvatske, evo za sat vremena idemo na aerodrom“. Policajac ih je svejedno odveo u policijski kombi gdje su morali pokazati sadržaj torbi i džepova. Došao je na red i novčanik za kojeg je Željko rekao da ima naravno novce i dokumente „Dajte ga ipak, da provjerimo“. I dok ga je Željko davao jednom policajcu, drugi ga je s leđa piknuo prstom i nešto bezveze upitao. Nije to potrajalo koju sekundu, već mu je prvi policajac vratio novčanik i sa smiješkom konstatirao da je sve u redu i da mogu ići svojim putem.

U tom djeliću je nestalo tih stotinu dolara i što smo mogli? Žaliti se policiji sat par sati prije polijetanja za Europu? Doći u policijsku stanicu i optužiti ih za lopovluk. Pa da nam još prišiju koju vrećicu s bijelim prahom pa da zauvijek ostanemo u nekom ćumezu...

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: policija, kriminal, pljačka, Putovanja

Za vrijeme izgradnje štetne HE Lešće “zamračeno” 5 milijuna eura

17.03.2013.

Novi poster



Ovaj i ostale plaakte pogledajte ovdje: http://www.facebook.com/usce.mure

Oznake: HE Ombla, HEP, kriminal, investicija, hidroelektrana, električna energija

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se