7. priča Iz dnevnika istraživača: Dobro je biti znanstvenik!

03.10.2017.

Odlazak na daleke destinacije meni uvijek ima neku višu svrhu. Da li je to istraživanje za Crvenu knjigu ugroženih gmazova Afrike (crne mambe, kobre…!!!), evolucije otrovnih šarenih žaba u Amazoni ili restauraciju kišne šume u Šri Lanki, uvijek je taj osjećaj da se nešto i konkretno, pozitivno radi. Priznajem, uživam u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru kad me pitaju što radimo: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu :D“



Osim toga tu su i mnoge pogodnosti koje često ni ne znaju „obični turisti“. Kad sletimo usred noći na aerodrom zemlje trećeg svijeta, dočeka nas službeni terenac kojim onda prolazimo zemlju gdje inače ne bismo mogli fizički, a često ni smjeli. Tako je posebno bilo u Južnoj Africi, gdje smo u dva mjeseca obišli makadamom skoro cijelu zemlju, prijateljski spavali u siromašnim crnačkim farmama, ali i privatnim rezervatima gdje se inače noći za tisuću dolara, doručak uključen. Ili usred rudnika dijamanata, samo nakon detaljnije sigurnosne procedure nego na aerodromu.



Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu snalaženje, kako na samom terenu, tako i gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i prevođenje, jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd. Često se radi o projektima s jačim budžetima, tako da je sve osigurano, od smještaja, transporta, hrane pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Također, u dodiru smo s kolegama, od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujete kolekciju viceva s svih strana svijeta!



I turisti pate od istog sindroma – ograničeni su u kretanju u mnogim, prije svega zaštićenim područjima. Kada ste u nacionalnom parku ili nekom drugom zaštićenom području, morate se držati mnogih pravila. Ne smije se uglavnom hodati van staza, a pogotovo u dijelovima koji uopće nisu predviđeni za turiste. Ograničeni ste vremenski na kratak boravak. Najčešće ste u velikim grupama gdje se natječete za fotografiju ili pogled s još desecima drugih turista. U park odlazite u podne – kada je najviše vruće, najveća gužva i kada primjerice životinje spavaju u hladovini. I onda kad je najbolje morate nazad jer inače nećete stići na prijevoz do hotela.



Kada smo 2008. godine išli na ekspediciju u Ekvador, najbolje mjesto za eksperimentalna istraživanje evolucije otrovnih i šarenih žaba bio nam je NP Yasuni. Taj ogromni komad amazonske tropske kišne šume štiti ogromno izuzetno bogatstvo, s tisućama vrsta biljaka i životinja, ali i velikom važnošću u održavanju klime, tla, hidrologije...To je i vjekovni dom nekoliko grupa Indijanaca od kojih su najpoznatiji Huaorani. Međutim, park je zatvoren za javnost te pristup imaju samo zaposleni u parku, naftaši (koji imaju koncesiju za crpljenje nafte u dijelu parka) te znanstvenici. Dakako, za naš znanstveni rad morali smo dobiti cijeli dozvole od nadležnog ministarstva te nacionalnog parka.

Masoala

Ipak, najljepše je bilo u Masoali, velikom nacionalnom parku na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko do civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam bili desetak dana šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bi preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu, tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam otkrio tri godine ranije. Krstarili bi između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili bi se kroz uske kanjone i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bi na lemure nenavikle na ljude, ali baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bi se u kamp za obroke. Sprali bi prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Onda bi sprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati se uz zalaz bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je i prilika da se doživi i izvori život ljudi, pogotovo su sela, često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta.



I takvih je primjera bilo zaista mnogo na našim istraživanjima…

Oznake: ekspedicija, istraživanje, znanost, tropi, egzotična putovanja, putovanje, biologija, priroda, Afrika, južna amerika, Azija

5. priča Iz dnevnika istraživača:Otkrića novih vrsta životinja

26.09.2017.

Evo, neki dan objavljen je znanstveni rad u kojemu je opisana još jedna vrsta životinje za znanost. Možete ga vidjeti ovdje. Otkrili smo ju na Madagaskaru, u močvarama istočne obale. Radi se o maloj, ali glasnoj noćnoj žabici. Još se sjećam kako smo gacali potpuno mokri u močvari pandanusa u kojoj su se glasali noćni lemuri i kukci, dok su nam malarični komarci zujali oko glava, a svijetlo čeone lampe se raspršivalo o noćnu izmaglicu.

To nije naša jedina otkrivena vrsta. Do sada je na popisu više od deset žaba guštera i zmija. Prva je bila zmija s predivnog poluotoka Masoale na Madagaskaru, za prve ekspedicije na ovaj otok davne 2001. Godine. Slučajno sam nabasao na nju, vračajući se po džungli po izgubljeni komad opreme. Zija mi je „izletila“ ispred nogu, stala i doslovno „pozirala“. Bila je duga oko jedan metar, uzdužnih crvenih, žutih i crnih pruga na glavi i prednjoj polovini tijela.

Liophidium pattoni, nova vrsta s Madagaskara

Kasnije, kolege biolozi su ustvrdili da je to zmija nepoznata za znanost, nema imena, čak nisu sigurni ni koji bi rod bio. U pokušaju znanstvenog opisa, poduzeli smo novu drugu ekspediciju, no bezuspješno. Unatoč naporima, nepoznata vrsta zmija potom nije bila nađena desetak godina sve dok ju ove godine nisu „uhvatili“ znanstvenici s Sveučilišta Braunschweig s kojima sam surađivao. S uzorcima tkiva i DNK, mojem kolegi i znanstveniku Miguelu Vencesu s ogromnim iskustvom u opisivanju već sada nekoliko desetaka vrsta nije bilo teško odrediti taksonomski status. Rad je objavljen u znanstvenom časopisu Salamandra, na popisu current content, znači visoko vrijedan rad na svjetskoj razini. Zmija je tada i dobila služben naziv: Liophidium pattoni. U znanstvenom svijetu potrebno je novu vrsti opisati i objaviti rad pa tek tada vrsta dobiva ime i mjesto u klasifikaciji.

Dakle, da bi se nešto uistinu otkrilo, mora proći rigoroznu znanstvenu metodologiju (i statistiku) i biti objavljen što znači i recenziju respektabilnih stručnjaka u tom polju.


znanstvena ekspedicija na Andamane

S druge strane,naslušao sam se „otkrivanja“ svega i svačega od strane naših „istraživača“. Neke od takvih stvari je udobno zavaljen u fotelji svog doma nemoguće zamijetiti ako niste bili na samoj lokaciji ili izvodili nešto slično. Konačno, tko će provjeravati što ste stvarno radili 5000 km daleko, da li su snimke „istraživanja“ nekog plemena negdje iz džungle nastale zapravo na više-manje lako dostupnim turističkim spektaklima. Riječ istraživanje u hrvatskom jeziku prevodimo s dva engleska pojma: exploring koji više koristimo za geografska ili avanturistička otkrića… Također, otkrivanje može imati i subjektivnu notu, npr. otkrivanje „samog sebe“ ili novih spoznaja, krajeva i slično. S druge strane imamo engleski research koja se koristi za znanost, struku, sklono znanstvenoj metodologiji. Zato mi se čini da i u Hrvatskoj imamo inflaciju „istraživača“, da se često od običnog avanturizma, čak i turizma stvara prizvuk nekog ozbiljnog istraživačkog rada. Da ne bi ispalo kako ja sada nešto previše pametujem, ipak sam sudjelovao u nekim znanstvenim projektima te ponešto i objavio u znanstvenim časopisima, dakle mogu je provjeriti (i osporiti ako treba) svi znanstvenici na ovom svijetu.

ulovljena nova vrsta u Venezueli, kasnije opisana i objavljena u znanstvenom časopisu

Oznake: ekspedicija, istraživanje, džungla, biologija, Madagaskar, venezuela, južna amerika, Afrika, znanost

3. priča Iz dnevnika istraživača: Indijanac na putu

17.09.2017.

Bacih zadnji pogled, jer istraživački je rad u Nacionalnom parku Yasuní završio, duboko u amazonskoj džungli. Pozdravili smo se s biološkom stanicom, osobljem i rijekom Tiputini, jednom od bezbrojnih rijeka ove najveće tropske kišne šume. U Ande će nas natrag voziti kolega David sa sveučilišta. Oprema i ostale stvari već su poskakivale u terenskom vozilu kad je na bijelu cestu iskočila polugola prilika, stajao je nasred ceste te smo morali zakočiti. Prepoznao sam Indijanca iz plemena Huaorana –nekoliko dana prije je s obitelji bio u stanici. Za razliku od prvog susreta, sada nije izgledao prijazan. Štoviše, nešto je bijesno vikao prema nama. Razumio sam samo poneku španjolsku riječ između bujice indijanskog jezika, sve pomiješano u alkoholne pare nekog jeftinog pića. I bez objašnjenja Davida, razumio sam da zahtijeva cestarinu.

NP Yasuni

Moji suputnici znanstvenici pokušavali su ga smiriti, no Indijanac se još više raspaljivao. Bijesno je grčio lice i tada mi se trbuh stegnuo. Još sam do tada mislio da Indijanac samo izvodi scenski igrokaz da izmami novce, no shvatih da je ozbiljan. Kao malo dijete koje nerazumno traži sladoled, tako i ovaj iz dna duše želi naš novac. Od jada zgrčenih žila na vratu je uzeo kamenje sa makadama i bacao ga na auto. Što sada? Mi odlazimo za dugo vremena, ali David će se ovdje još puno puta vraćati te mora biti smiren i taktičan. Lako bi mogao filmski dati gas i riješiti se problema. Zna međutim da ako uđe u konflikt, budućnost znanstvenih istraživanja je ugrožena. Konačno, i u stanici ostaju ljudi i nikad se ne zna hoće li ovaj iz osvete okupiti svoje ljude i krenuti ondje naplaćivati dugove. Zato osjetih olakšanje kad se odjednom Huaoran zaputio prema šumi. Mislio sam da je odustao, ali kako sam se prevario! Već je idućeg trena hitao natrag, ovaj put s trometarskim kopljem u ruci. Već sam gledao jedno takvo prije, i znao da je osim veličine, koplje toliko čvrsto i šiljato da bih njime mogao bez problema očistiti crno pod noktima. Nekoliko puta je tim šiljkom lupio po vozilu i zapovjedio da izađemo. Postrojili smo se uz auto poput ratnih zarobljenika dok je Indijanca došla čak i žena smirivati. Onda je David izvukao novčanice i prošli smo...

smrtonosna puhaljka cervatana

Ovaj slučaj se ne može objasniti isključivo kao cestovno razbojništvo. Kad se malo razgrne ratobornost te ispuhnu alkoholne pare, ostaje bolna stvarnost amazonskih Indijanaca u Ekvadoru. Njih su u šezdesetim godina „otkrili“ izviđači naftnih kompanija i katapultirali u „civilizaciju“. Što je zanimljivo, prvo je val misionara „smekšao“ Indijance, a onda i sami naftaši. Umjesto divne sjene drvenih i palminih kućica sada skapavaju od vrućine pod „civiliziranim“ limenim krovovima usred žarkog tropskog sunca. Izgubili su zemlju, kulturu, postali doslovno sprdnja nekad ponosnih ratnika. I što je najgore – bijes iskaljuju na znanstvenicima, valjda jedinim ljudima u džungli Yasunía koji im žele dugoročno pomoći... Na žalost, prošle godine je ekvadorski predsjednik Rafael Correa donio je odluku o dopuštenju crpljenja nafte iz NP Yasuní. Budućnost ogromnog biološkog bogatstva je u pitanju, ali i budućnost vjekovnih stanovnika ovog kutka Amazone.

transport u bespućima Amazone

Južnoamerički Indijanci nekad su bili pojam za surove, nemilosrdne ratnike. Otrovne strelice dolazile su nenajavljenim gostima iz džungle, a zapadnjak je u samrtnom znoju samo još maglovito vidio gole šumske ljude… Ta se predodžba „divljaka“ dugo održala, a posebice u SAD nakon smrti petoro misionara u ekvadorskoj džungli, u pokušaju spašavanja duše Indijanaca od poganskog pakla. S druge pak strane, u zapadnom svijetu postoji romantična slika Indijanaca u savršenom suživotu s prirodom. „Pola Indijanaca Yanomama je slijepo od parazita, prepuni su boleština, smrtnost djece je vrlo velika…“ pričao mi je znanstvenik Cesar Barrio koji je boravio kod njih nekoliko godina, u dubokoj izolaciji tromeđe Gvajane, Brazila i Venezuele. „Usto, tamo je ratno stanje, doduše ne unutar plemena već između Indijanaca i brazilskih bandi ispirača zlata“. Danas je u Južnoj Americi preostalo svega nekoliko nekontaktiranih plemena, prije svega u bespućima brazilske Amazone. Vlada ih nastoji održati takvima, dajući njima pravo da odluče poduzeti prvi korak i odluku žele li se pridružiti našem svijetu. U Ekvadoru dvije grupe Huaorana – Tagaeri i Taromenane odbijaju kontakt s civilizacijom i povukli su se dublje u šumu.

prirodni make-up

Mnoga plemena nisu imala takvu sreću. U Venezueli smo na vrućim istočnim nizinama između Orinoca i Amazone ušli u selo „civiliziranih“ Indijanaca. Podne je, a ispod limenog krova prava je pećnica. Zato su se svi sjatili u staru kolibicu ispod palmina lišća s ugodnom šumskom hladovinom. Goli beživotni zidovi nove kuće koju im je vlada podigla u namjeri da ih civilizira nisu ih se nimalo dojmili – svejedno su ostali na margini novog društva, istovremeno gubeći svoju kulturu. Umjesto šamana sada pjevaju pijanci, a ratnici umjesto ritualnog plesa sada naganjaju nešto što bi trebala biti nogometna lopta.

indijanska koliba

Nedavno su ilegalni rudari pobili još nekontakirano pleme u Amazoni. Svijet gubi ne samo izuzetnu biološku, već i kulturnu raznolikost, pretpostavlja se da je polovicu od 7000 postojećih jezika neće čuti novi naraštaji. Zato je primjer Indijanaca Barasana u Kolumbiji više nego ohrabrujući. Vlada ove južnoameričke zemlje dodijelila im je pravo na zemlju (doduše njihovu vlastitu) te sada oni nastavljaju život kakav su vodili tisućljećima. I to kakav – ne kao romantična priča, nego održiva – korištenje prirodnih resursa tako da vječno traju, baš kao i oni sami. I kao što svjetski poznati antropolog i etnobotaničar Wade Davis kaže, oni neće ostati zamrznuti u vremenu van civilizacijskih tokova. Oni i svi ostali moraju naći put i imati korist od modernog, ali ne da pri tome žrtvuju svoj identitet i okoliš u kojem žive i od kojeg opstaju tisućljećima.



Pretplatite se na naš Youtube kanal!

Oznake: južna amerika, indijanci, putovanje, istraživanje, Etnologija, džungla, etno, narodi

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se