9. priča Iz dnevnika istraživača: Paraziti i ostala gamad

16.10.2017.

Maksimalno ubrzavamo u šumi kako bismo nadoknadili vrijeme izgubljeno u nepreglednoj močvari. Već smo nekoliko puta otišli u krivu ulicu Crvene rijeke i mističnih stabala pandanusa, no uspjeli se vratili na čvrsto tlo pod nogama. Užitak koji je pružila šuma, na našu žalost, nije dugo trajao. Lagani svrbež na nogama je najavio, a pogled potvrdio - pijavice. Crne, male pijavice bezbrižno su sisale krv, a ispod njih su već curili crveni potočići. Još imamo ljubičaste ožiljke, suvenire od prijašnjih susreta s njima, a evo ih opet. Luče u ranu posebnu tvar koja sprečava grušanje i djeluje još dugo nakon što se zasite i same otkinu. Naviru mi u sjećanje slike prvog susreta s njima, tamo na drugoj strani parka. Padala je kiša i čarape su dobile lijepu ružičastu boju, natopljenu krvlju i vodom. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica, pa i ja počinjem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim u potrazi za hranom. Iako neugodne, potpuno su bezopasne i ne prenose nikakve bolesti. Nije ugodno kad dobijete pijavicu na oko, pričao mi je jedan kolega znanstvenik. Kako je rožnica vrlo osjetljiva, ne smije se pijavica trgati pa se mora pričekati da se gospođica napije dovoljno krvi i sama otpadne. Fino, zar ne?



Nastavljamo povorku onih koji bi naše tijelo pretvorili u hodajući ručak, jaslice, čašu krvi itd. U amazoni smo prvi put otkrili nekakve crvene otekline. Nisu bile velike, ali su jako svrbjele. I još gore, kas se češe, prijeti ranicama i infekcijama što u vlažnoj kišnoj šumi prijeti raznoraznim sekundarnim infekcijama. Tek smo na drugoj amazonskoj ekspediciji saznali da se radi o chiggersima, malim grinjicama. „U biti se one ne hrane ljudima. Zato ostavljaju jaja i folikulama dlaka koje postaju jaslice“. Male grinjice se tu na sigurnom i s puno hrane odrastaju. Zanimljivo je da čovjek ostane imun na svrbež nakon nekog vremena! Na Andamanima smo imali sličnu svrbljivu situaciju, ali krivci su ovaj put bile male pješčane mušice (sandflies). Na nekim plažama ima ih toliko da se čovjek ne može obraniti, a ima ih i u pijesku podalje od mora. Ove mušice mogu prenijeti i neke gadnije parazite!



Muhe i još neki kukci baš vole ljude pa neke također polažu jaja u našu kožu. Ličinke se fino hrane, kopajući tuneliće ili se omotavši zaštitnim ovojem tkiva koji fino nabubri na ruci. I onda za koji mjesec izleti muha. „Pa to je leptirić“, komentirao je kirurg koji je vadio črveka iz čela. A vidio sam slike kako kirurg vadi velikog bijelog crva…iz oka! Muha j vjerojatno snijela jajašca na kožu, čovjek se počešao, jaja zapela ispod nokta kojeg je nesretnik potom sproveo do oka kad ga je protrljao.
Kupanje u amazonskim jezerima također može biti nezgodno. Ima ribica koja zagrize za vaš ponos u gaćama i ne pušta tjednima. Inače je parazit na škrgama riba, ali zna se zabuniti. Sitna je i teško se odstranjuje, odnosno samo kirurški. Zove se candiru na portugalskim, cańeros na španjolskom ili willy fish na engleskom i kad čujete da je ima u nekoj rijeci ili jezeru, što dalje od toga J.

Oznake: ekspedicije, Putovanja, znanost, istraživanje, tropi, egzotična putovanja, Životinje, paraziti, avantura, džungla, dokumentarac

8. priča Iz dnevnika istraživača: Mitovi o "istraživačima i dokumentarcima

07.10.2017.

Prvo nam je pokazao kako preživjeti u džungli. Pomalo prljavi, ali zgodni mačo avanturist vještim je pokretima sasjekao koru drveta i iz rane skupio gusti, crveni sok poznat kao zmajeva krv. Protrljao ga je i namazao ranicu na tijelu. Desetak minuta kasnije, držeći se za deblo, neustrašivo je jurio nekom divljom rijekom, poskakujući na brzacima i vješto izmičući granju i cijelim stabalima. Prkosio je i piranjama i kajmanima te ostalim beštijama koje grizu, bodu ili rade druge grozne stvari. Na kraju, se konačno iskrcao na sprudu usred rijeke. I dok se poznati istraživač pobjedonosno odmarao od napora, kamera ga je lagano odzumirala, a prva imena špice počela su kišiti s vrha ekrana na kojem se pojavio veličanstven krajolik rijeke kako vrluda po šumi, a u pozadini su veličanstvene Ande. Hej, ovo mjesto mi je poznato, pomislih dok sam upijao zadnje kadrove ovog avanturističkog dokumentarca. Samo malo kopanja po mentalnim arhivima trebalo mi je da se sjetim gdje sam tu scenu već vidio. Nije bilo teško – sudbina je htjela da sam osobno hodao tim sprudom svega desetak dana prije gledanja tog dokumentarca, na znanstvenoj ekspediciji u Ekvadoru. Znao sam i da su kamerman i ostala TV ekipa udobno, možda i s hladnom pivom u ruci snimali kadrove u luksuznom lodgeu na vrhu litice , a i sam junak bi im se pridružio na slasan ručak kojih 15 minuta kasnije nakon što se popne željeznim stubama. Prva asfaltna cesta je tek 150 m dalje.

ovdje filmska ekipa snima prave biologe znanstvenike

Nije mi to prvi put da na ekranima primjećujem takav odmak između prikazanog i stvarnosti, a u ovom slučaju namjeran. Ima „varanja“ i u dokumentarcima o prirodi bez mišićavih junaka s mačetom, od snimanja pitomih životinja, čak i u zoološkom vrtovima. Gotovo pola zvukova u takvom filmu zna biti lažno (foley), jer primjerice ni jedan mikrofon ne bi zabilježio kako je krcnula grančica ispod nogu tigra udaljenog stotinjak metara. No i s time, to što rade filmaši prava je umjetnost, ali i krvav posao. Često sam znao potpuno napetih osjetila zastati u tami šumskog prizemlja, dobro odmjerivši sve od „poda“ do „stropa“. Jednolično hladno i prigušeno zelenilo nije nimalo pridonosilo spokoju, a zbrka vegetacije dovodila bi mi oči do ludila, jednostavno nisu znale na što fiksirati pažnju. Dok sam se nakon nekoliko dana na to naviknuo, došao je novi problem: gdje su toliki majmuni, ljenivci, are i silne životinje što skaču na ekranima dokumentaraca o Amazoni? S vremenom sam ih i ja uspio viđati, ali s mnogo strpljenja, muke i truda. U filmovima je skuhan koncentrat od nekoliko mjeseci, čak i godina snimanja. Opet, s druge strane, na Galapagosu je najveći problem ne stati na neki rep, šapu ili kanđu dok se hoda uokolo. Životinje se uopće ne boje ljudi, a ima ih u na tisuće! I čovjek bi mogao gledati taj dokumentarac uživo satima!

naša ekspedicija u Amazonu

U kojem god slučaju, nema izgovora bi se dobio dobar snimak. Pratio sam kako se jedna ekipa dva sata probija kroz džunglu, natovarena stativima, rasvjetom, kamerama i ostalom opremom da bi snimili našu ekipu znanstvenika u ambijentu brze, brdske riječice usred bujne džungle obavijene lišajevima i paprati i još po kišici. I onda su još snimali dva sata kadar koji u filmu traje manje od pola minute! I onda se čudimo zašto su te strane produkcije tako dobre – kad ne štede ni znoj, ni krv, a bogami ni pare...Kad smo već kod profesionalizma, nekoliko sam puta naišao na BBC-ijevce, mnogima najbolju ekipu za produkciju dokumentaraca. Po dolasku na neko mjesto, Britanci unajme sve moguće vodiče ako postoje te ih pošalju u šumu, savanu ili gdje god. Ovi se vrate s detaljnim i preciznim izvještajem gdje što ima. BBC-ijevci potom odluče gdje i kako im je najbolje snimati, ne štede na izradi zaklona te se dadu na posao. Jednom pitah naivno „A tko je snimatelj?“, a ovi se samo nasmijaše – pa imamo ekipu specijaliziranu za džunglu, drugu za podvodno snimanje, treću za velike mačke, pa ... I kad je sve gotovo, pojavi se glavom i bradom Sir David, izvergla koju rečenicu i ajmo dečki dalje...


Oznake: dokumentraci, istraživaje, znanost, ekspedicija, Putovanja, istraživanje

7. priča Iz dnevnika istraživača: Dobro je biti znanstvenik!

03.10.2017.

Odlazak na daleke destinacije meni uvijek ima neku višu svrhu. Da li je to istraživanje za Crvenu knjigu ugroženih gmazova Afrike (crne mambe, kobre…!!!), evolucije otrovnih šarenih žaba u Amazoni ili restauraciju kišne šume u Šri Lanki, uvijek je taj osjećaj da se nešto i konkretno, pozitivno radi. Priznajem, uživam u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru kad me pitaju što radimo: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu :D“



Osim toga tu su i mnoge pogodnosti koje često ni ne znaju „obični turisti“. Kad sletimo usred noći na aerodrom zemlje trećeg svijeta, dočeka nas službeni terenac kojim onda prolazimo zemlju gdje inače ne bismo mogli fizički, a često ni smjeli. Tako je posebno bilo u Južnoj Africi, gdje smo u dva mjeseca obišli makadamom skoro cijelu zemlju, prijateljski spavali u siromašnim crnačkim farmama, ali i privatnim rezervatima gdje se inače noći za tisuću dolara, doručak uključen. Ili usred rudnika dijamanata, samo nakon detaljnije sigurnosne procedure nego na aerodromu.



Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu snalaženje, kako na samom terenu, tako i gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i prevođenje, jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd. Često se radi o projektima s jačim budžetima, tako da je sve osigurano, od smještaja, transporta, hrane pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Također, u dodiru smo s kolegama, od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujete kolekciju viceva s svih strana svijeta!



I turisti pate od istog sindroma – ograničeni su u kretanju u mnogim, prije svega zaštićenim područjima. Kada ste u nacionalnom parku ili nekom drugom zaštićenom području, morate se držati mnogih pravila. Ne smije se uglavnom hodati van staza, a pogotovo u dijelovima koji uopće nisu predviđeni za turiste. Ograničeni ste vremenski na kratak boravak. Najčešće ste u velikim grupama gdje se natječete za fotografiju ili pogled s još desecima drugih turista. U park odlazite u podne – kada je najviše vruće, najveća gužva i kada primjerice životinje spavaju u hladovini. I onda kad je najbolje morate nazad jer inače nećete stići na prijevoz do hotela.



Kada smo 2008. godine išli na ekspediciju u Ekvador, najbolje mjesto za eksperimentalna istraživanje evolucije otrovnih i šarenih žaba bio nam je NP Yasuni. Taj ogromni komad amazonske tropske kišne šume štiti ogromno izuzetno bogatstvo, s tisućama vrsta biljaka i životinja, ali i velikom važnošću u održavanju klime, tla, hidrologije...To je i vjekovni dom nekoliko grupa Indijanaca od kojih su najpoznatiji Huaorani. Međutim, park je zatvoren za javnost te pristup imaju samo zaposleni u parku, naftaši (koji imaju koncesiju za crpljenje nafte u dijelu parka) te znanstvenici. Dakako, za naš znanstveni rad morali smo dobiti cijeli dozvole od nadležnog ministarstva te nacionalnog parka.

Masoala

Ipak, najljepše je bilo u Masoali, velikom nacionalnom parku na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko do civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam bili desetak dana šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bi preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu, tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam otkrio tri godine ranije. Krstarili bi između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili bi se kroz uske kanjone i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bi na lemure nenavikle na ljude, ali baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bi se u kamp za obroke. Sprali bi prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Onda bi sprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati se uz zalaz bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je i prilika da se doživi i izvori život ljudi, pogotovo su sela, često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta.



I takvih je primjera bilo zaista mnogo na našim istraživanjima…

Oznake: ekspedicija, istraživanje, znanost, tropi, egzotična putovanja, putovanje, biologija, priroda, Afrika, južna amerika, Azija

6. priča Iz dnevnika istraživača: Nosači na ekspedicijama

28.09.2017.

Za terenski rad u modernom istraživanju potrebno je mnogo sofisticirane opreme. Vođeni satelitom, znanstvenici će doći do najskrovitijih dijelova kugle zemaljske milimetarskom preciznošću. Podmornice, motorni zmajevi i ostala prijevozna sredstva proći će duboka mora, brda i doline…Jednom na terenu, iz ruksaka se vade spektrometri, mali DNK laboratoriji i ostala moderna dostignuća znanstvene tehnologije. Zato „romantične“ scene iz filmova o Tarzanu i sličnim holivudskim hitovima nikako više ne idu u tu sliku: nekoliko besprijekorno obučenih bijelaca vodi kolonu , a iza njih konvoj crnih nosača. Poneki nespretni „crnčić“ strovalio bi se niz liticu, ali to ne bi obeshrabrilo hrabre, jake (i zgodne) američke istraživače…



No, da li je u digitalno doba gotova priča o nosačima? Dobro, „crnčići“ ne padaju samo tako niz liticu, ali su nosači itekako prisutni. Tako mi krećemo u istraživanje izoliranog i nedostupnog dijela Madagaskara. Cesta nema, a moramo preko džungle, strmih brda i malaričnih močvara prenijeti 300 kg opreme i hrane. Tu mogu pomoći samo ljudska leđa, na žalost konji i ostala marva nepoznati su na ovom otoku. Dakle, odlazimo u neko selo, raširimo glas i samo čekamo nezaposlene da stignu pa se cjenkamo oko plaće. Dogovorimo polazak, spremimo se i nakon dosta truda i tri dana zakašnjenja konačno krećemo, mi i 15 nosača. Ili drugi put možda i 100, ovisi koliko toga imamo za prenijeti. Za razliku od holivudskih zvijezda, nismo na čelu. Zato postoji neki vodič čiji su se i čukundjedovi smucali po ovim vrletima i prenijeli ih „genima“ u potomstvo. Mi im samo gledamo leđa i nastojimo pratiti. Nema tu redatelja da pravi red i disciplinu u velikoj družini. Kolona se često razvuče na kilometar i odjednom ne znaš gdje je skupocjeni terenski spektroskop! Ne baš niz litice, ali sa staze se u crveno blato skližu moji kolege. Da, mi s high tech ruksakom, u novim gojzericama, hlačama od sintetičkih materijala koje se brzo suše te ostalim modernim krpicama; oni s plastičnim sandalama za plažu i dronjcima od hlača i majica, vreću riže od 50 kg nose na ramenima te skaču s time kao jeleni preko potoka i stijena.



Kada te konačno dovedu do lokacije, što onda? Da li ih držiš pet dana za što trebaš još pet dodatnih šatora i još stotinjak kila riže ili im kažeš da se vrate za tjedan dana. A što ako ne dođu? Ili pošalju samo jednog pa utrostruče cijenu, a ti ne možeš mrdnuti sam sa svom tom hrpom opreme i hrane? Treba misliti i o dodatnoj hrani. Treba ju nositi od samog početka, ne može se pouzdano računati na eventualnu kupovinu u nekom selu bogu iza leđa daleko od ceste. Iskolače oči kad im kažeš da trebaš 200 kg riže, dok u malenoj kućici od blata i pletera za sebe imaju svega koju kilu (riža ondje zrije cijele godine i bere se svako malo, to se lijepo vidi po žutozelenom mozaiku rižinih polja). Ili čak i da imaju, ne možeš kupiti za novce jer ne znaju što bi s tim papirićima s nekakvim brojkama i nepoznatim likovima…



Zato često i najbolje zamišljene ekspedicije propadnu. Primjerice, američki znanstvenici na Madagaskaru krenuli su s 80 nosača u nenaseljeno područje, no zapeli su nenadano u poplavi. Nisu mogli na naprijed ni nazad tri dana, a za to vrijeme pojeli su svu hranu, zamislite koliko samo riže može pojesti 80 usta, pogotovo što nema mesa i tek s malo zelenjave!!! Posao je bio gotov prije nego što je počeo, a trebalo je to biti vrlo važno istraživanje.



I zato kad sljedeći put gledate neki film iz tridesetih godina o istraživačima Afrike, nemojte odmah okrenuti na drugi kanal, možda naučite neke stare provjerene lekcije koje će vam zatrebati na znanstvenoj ekspediciji.

Oznake: ekspedicija, istraživanje, egzotične destinacije, biologija, znanost, Afrika

5. priča Iz dnevnika istraživača:Otkrića novih vrsta životinja

26.09.2017.

Evo, neki dan objavljen je znanstveni rad u kojemu je opisana još jedna vrsta životinje za znanost. Možete ga vidjeti ovdje. Otkrili smo ju na Madagaskaru, u močvarama istočne obale. Radi se o maloj, ali glasnoj noćnoj žabici. Još se sjećam kako smo gacali potpuno mokri u močvari pandanusa u kojoj su se glasali noćni lemuri i kukci, dok su nam malarični komarci zujali oko glava, a svijetlo čeone lampe se raspršivalo o noćnu izmaglicu.

To nije naša jedina otkrivena vrsta. Do sada je na popisu više od deset žaba guštera i zmija. Prva je bila zmija s predivnog poluotoka Masoale na Madagaskaru, za prve ekspedicije na ovaj otok davne 2001. Godine. Slučajno sam nabasao na nju, vračajući se po džungli po izgubljeni komad opreme. Zija mi je „izletila“ ispred nogu, stala i doslovno „pozirala“. Bila je duga oko jedan metar, uzdužnih crvenih, žutih i crnih pruga na glavi i prednjoj polovini tijela.

Liophidium pattoni, nova vrsta s Madagaskara

Kasnije, kolege biolozi su ustvrdili da je to zmija nepoznata za znanost, nema imena, čak nisu sigurni ni koji bi rod bio. U pokušaju znanstvenog opisa, poduzeli smo novu drugu ekspediciju, no bezuspješno. Unatoč naporima, nepoznata vrsta zmija potom nije bila nađena desetak godina sve dok ju ove godine nisu „uhvatili“ znanstvenici s Sveučilišta Braunschweig s kojima sam surađivao. S uzorcima tkiva i DNK, mojem kolegi i znanstveniku Miguelu Vencesu s ogromnim iskustvom u opisivanju već sada nekoliko desetaka vrsta nije bilo teško odrediti taksonomski status. Rad je objavljen u znanstvenom časopisu Salamandra, na popisu current content, znači visoko vrijedan rad na svjetskoj razini. Zmija je tada i dobila služben naziv: Liophidium pattoni. U znanstvenom svijetu potrebno je novu vrsti opisati i objaviti rad pa tek tada vrsta dobiva ime i mjesto u klasifikaciji.

Dakle, da bi se nešto uistinu otkrilo, mora proći rigoroznu znanstvenu metodologiju (i statistiku) i biti objavljen što znači i recenziju respektabilnih stručnjaka u tom polju.


znanstvena ekspedicija na Andamane

S druge strane,naslušao sam se „otkrivanja“ svega i svačega od strane naših „istraživača“. Neke od takvih stvari je udobno zavaljen u fotelji svog doma nemoguće zamijetiti ako niste bili na samoj lokaciji ili izvodili nešto slično. Konačno, tko će provjeravati što ste stvarno radili 5000 km daleko, da li su snimke „istraživanja“ nekog plemena negdje iz džungle nastale zapravo na više-manje lako dostupnim turističkim spektaklima. Riječ istraživanje u hrvatskom jeziku prevodimo s dva engleska pojma: exploring koji više koristimo za geografska ili avanturistička otkrića… Također, otkrivanje može imati i subjektivnu notu, npr. otkrivanje „samog sebe“ ili novih spoznaja, krajeva i slično. S druge strane imamo engleski research koja se koristi za znanost, struku, sklono znanstvenoj metodologiji. Zato mi se čini da i u Hrvatskoj imamo inflaciju „istraživača“, da se često od običnog avanturizma, čak i turizma stvara prizvuk nekog ozbiljnog istraživačkog rada. Da ne bi ispalo kako ja sada nešto previše pametujem, ipak sam sudjelovao u nekim znanstvenim projektima te ponešto i objavio u znanstvenim časopisima, dakle mogu je provjeriti (i osporiti ako treba) svi znanstvenici na ovom svijetu.

ulovljena nova vrsta u Venezueli, kasnije opisana i objavljena u znanstvenom časopisu

Oznake: ekspedicija, istraživanje, džungla, biologija, Madagaskar, venezuela, južna amerika, Afrika, znanost

4. priča Iz dnevnika istraživača: Kad zmija ugrize

22.09.2017.

Vrijeme brzo prolazi na terenu i već smo nekoliko dana na putu. Vozili bi se u našem terencu Toyoti Hiluxu nekoliko sati, onda iskočili da pretražimo komad travnjaka, šumarka ili stijene pa potom dalje na put. Potom bi našli mjesto za spavanje te po zalasku sunca se opet zaputili na noćno pretraživanje. Usred smo savana Južne Afrike, zajedno sa slonovima, zebrama, lavovima i ostalim životinjama. Ipak, uglavnom gledamo u zemlju, tražeći neke od najopasnijih zmija na svijetu. Sudionik sam velikog znanstvenog - izrade Crvene knjige ugroženih gmazova Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, ogromnog područja na jugu crnog kontinenta. Vođa projekta je Marius Burger, dugokosi i plavokosi Bur ogromne karizme. Kad bi svojim baritonom progovorio odmah bi okupirao centar pažnje i ne uzalud – njegove priče mogao bih slušati danima. Na kraju smo istraživanja i sada popunjavamo rupe po cijeloj zemlji, vozikajući se od jednog mjesta do drugog kao u holivudskom filmu ceste.

crna mamba u ruci

Rijetko koja zemlja se može podičiti brojem vrsta gmazova poput Mariusove domovine. Ta zemlja obiluje gmazovima i to vrlo zanimljivim. Južna Afrika udomljuje skoro 500 ostalih vrsta gmazova. Tu su ozloglašene crne i zelene mambe; kobre, među njima kobra pljuvačica koja izvanredno lako otrovom pogađa oči; nervozna puhajuća siktavica te predivna gabonska ljutica čija se baršunasta pojava ne zaboravlja nakon što se jednom vidi; stileto zmija ne mora čak ni otvoriti usta da bi svojim postranim zubima koji vire iz usta ubrizgala snažan otrov. Slijede ih pitoni te vojska ostalih neotrovnica.

kobra na cesti

Često panični zvukove ljudi i životinja odaju prisutnost zmija. Tako je uzbuđeno cvrkutanje ptice u krošnji osamljenog stabla privuklo pažnju naše ekipe. Oko ptičjeg gnijezda se šunja boomslang, najotrovnija zmija Afrike. Bez dileme Marius skače na drvo i metalnom kukom skida otrovnicu. I onda ju drži živu golim rukama. „Svaka zmija zahtijeva svoj način rukovanja“ pokazuje bez straha. Jedno od velikih pravila je da se ljutice nikako ne smije primati za rep. Lako svinu svoje mišićavo i kratko tijelo i grizu neiskusnog čovjeka. Čak se i ozloglašena crna mamba može uhvatiti živa, no za te aktivnosti valja imati debelo znanje, iskustvo i živce te podužu metalnu hvataljku.

dan u uredu

Zmije su i danas velika prijetnja ljudima u Južnoj Africi. Šesnaest vrsta otrovnica može ubiti čovjeka, a još pedesetak gadno ozlijediti. Uvjerio sam se u to jednog sudbonosnog jutra u blizini nacionalnog parka Kruger. Bilo je kobno rutinsko uzimanje uzoraka siktavici, otrovnici srodnoj našem poskoku, ali mnogo jačeg otrova. Marius je poskočio i ispustio zmiju, nekoliko sočnih psovki je ugledalo svijetlo dana. Siktavica ga je ugrizla! „Ovo će biti vrlo gadno“ brzo se smirio međutim. „Ross, uzmi auto i vozi do prvog doktora. Ali neću jurnjavu i još jednu nesreću...“ sa bolnom grimasom je iscijedio Marius. „...kad tamo stignemo, hoću lijekove za bol, plazmu i kortizol“. Nevjerojatno je koliko je smiren i logičan, a baš je to najvažnija samopomoć. Što je manje panike, to će manje otrova srce pumpati žilama u tijelo. Zaboravite podvezivanje, sisanje otrova i rezanje rane – to će samo pogoršati stvar. Prvo naselje bilo je srećom na pola sata vožnje. Palac koji je dobio najviše otrova već je poplavio, a oteklina se polako ali sigurno penjala prema laktu. „Osjetio sam kako se zmija umorila i malo sam popustio stisak na vrat“ vraća natrag film Marius dok je u bolnici primao prvu pomoć. Oteklina je međutim i dalje rasla i odluka je pala – mora se uštrcati protuotrov u četiri sata udaljenoj Pretoriji.

kad te pogodi kobra pljuvačica

Prvi put u dvadeset i pet godina mu se tako nešto desilo, priča Marius mjesec dana kasnije, nakon deset ampula protuotrova onaj isti dan, više dana intenzivne njege, zatim četiri operacije uz stalne preglede kod liječnika. Morali smo na neodređeno vrijeme prekinuti ekspediciju, no važno je bilo spasiti život. Marius je potom dosta vremena vukao aparat za isisavanje rane kao zatvorenik svoju kuglu dok na laptopu sređuje rezultate, dakle već je opet aktivan. Koliko s druge strane nesretnika nema ni znanje, novaca niti mogu dovoljno brzo do liječnika pa ili ginu ili ostaju trajno osakaćeni. Čak i Marius na kraju ima trajne posljedice – nepokoreni palac iz kojeg su tetive i živci izjedeni prvo otrovom pa odumiranjem tkiva od otekline. Trebati će još vremena da se do kraja oporavi, da krene ponovo na posao „Nesreće se konačno svakom dešavaju, u autu, na ulici, u stanu...Takav je moj život i neću s time prestati“ sjaji mu se u očima dok već na karti planira nove ekspedicije.

siktavica

Marius u intenzivonj

Oznake: ekspedicija, istraživanje, Afrika, južna afrika, zmje, otrovnice, biologija, ugriz, savana

3. priča Iz dnevnika istraživača: Indijanac na putu

17.09.2017.

Bacih zadnji pogled, jer istraživački je rad u Nacionalnom parku Yasuní završio, duboko u amazonskoj džungli. Pozdravili smo se s biološkom stanicom, osobljem i rijekom Tiputini, jednom od bezbrojnih rijeka ove najveće tropske kišne šume. U Ande će nas natrag voziti kolega David sa sveučilišta. Oprema i ostale stvari već su poskakivale u terenskom vozilu kad je na bijelu cestu iskočila polugola prilika, stajao je nasred ceste te smo morali zakočiti. Prepoznao sam Indijanca iz plemena Huaorana –nekoliko dana prije je s obitelji bio u stanici. Za razliku od prvog susreta, sada nije izgledao prijazan. Štoviše, nešto je bijesno vikao prema nama. Razumio sam samo poneku španjolsku riječ između bujice indijanskog jezika, sve pomiješano u alkoholne pare nekog jeftinog pića. I bez objašnjenja Davida, razumio sam da zahtijeva cestarinu.

NP Yasuni

Moji suputnici znanstvenici pokušavali su ga smiriti, no Indijanac se još više raspaljivao. Bijesno je grčio lice i tada mi se trbuh stegnuo. Još sam do tada mislio da Indijanac samo izvodi scenski igrokaz da izmami novce, no shvatih da je ozbiljan. Kao malo dijete koje nerazumno traži sladoled, tako i ovaj iz dna duše želi naš novac. Od jada zgrčenih žila na vratu je uzeo kamenje sa makadama i bacao ga na auto. Što sada? Mi odlazimo za dugo vremena, ali David će se ovdje još puno puta vraćati te mora biti smiren i taktičan. Lako bi mogao filmski dati gas i riješiti se problema. Zna međutim da ako uđe u konflikt, budućnost znanstvenih istraživanja je ugrožena. Konačno, i u stanici ostaju ljudi i nikad se ne zna hoće li ovaj iz osvete okupiti svoje ljude i krenuti ondje naplaćivati dugove. Zato osjetih olakšanje kad se odjednom Huaoran zaputio prema šumi. Mislio sam da je odustao, ali kako sam se prevario! Već je idućeg trena hitao natrag, ovaj put s trometarskim kopljem u ruci. Već sam gledao jedno takvo prije, i znao da je osim veličine, koplje toliko čvrsto i šiljato da bih njime mogao bez problema očistiti crno pod noktima. Nekoliko puta je tim šiljkom lupio po vozilu i zapovjedio da izađemo. Postrojili smo se uz auto poput ratnih zarobljenika dok je Indijanca došla čak i žena smirivati. Onda je David izvukao novčanice i prošli smo...

smrtonosna puhaljka cervatana

Ovaj slučaj se ne može objasniti isključivo kao cestovno razbojništvo. Kad se malo razgrne ratobornost te ispuhnu alkoholne pare, ostaje bolna stvarnost amazonskih Indijanaca u Ekvadoru. Njih su u šezdesetim godina „otkrili“ izviđači naftnih kompanija i katapultirali u „civilizaciju“. Što je zanimljivo, prvo je val misionara „smekšao“ Indijance, a onda i sami naftaši. Umjesto divne sjene drvenih i palminih kućica sada skapavaju od vrućine pod „civiliziranim“ limenim krovovima usred žarkog tropskog sunca. Izgubili su zemlju, kulturu, postali doslovno sprdnja nekad ponosnih ratnika. I što je najgore – bijes iskaljuju na znanstvenicima, valjda jedinim ljudima u džungli Yasunía koji im žele dugoročno pomoći... Na žalost, prošle godine je ekvadorski predsjednik Rafael Correa donio je odluku o dopuštenju crpljenja nafte iz NP Yasuní. Budućnost ogromnog biološkog bogatstva je u pitanju, ali i budućnost vjekovnih stanovnika ovog kutka Amazone.

transport u bespućima Amazone

Južnoamerički Indijanci nekad su bili pojam za surove, nemilosrdne ratnike. Otrovne strelice dolazile su nenajavljenim gostima iz džungle, a zapadnjak je u samrtnom znoju samo još maglovito vidio gole šumske ljude… Ta se predodžba „divljaka“ dugo održala, a posebice u SAD nakon smrti petoro misionara u ekvadorskoj džungli, u pokušaju spašavanja duše Indijanaca od poganskog pakla. S druge pak strane, u zapadnom svijetu postoji romantična slika Indijanaca u savršenom suživotu s prirodom. „Pola Indijanaca Yanomama je slijepo od parazita, prepuni su boleština, smrtnost djece je vrlo velika…“ pričao mi je znanstvenik Cesar Barrio koji je boravio kod njih nekoliko godina, u dubokoj izolaciji tromeđe Gvajane, Brazila i Venezuele. „Usto, tamo je ratno stanje, doduše ne unutar plemena već između Indijanaca i brazilskih bandi ispirača zlata“. Danas je u Južnoj Americi preostalo svega nekoliko nekontaktiranih plemena, prije svega u bespućima brazilske Amazone. Vlada ih nastoji održati takvima, dajući njima pravo da odluče poduzeti prvi korak i odluku žele li se pridružiti našem svijetu. U Ekvadoru dvije grupe Huaorana – Tagaeri i Taromenane odbijaju kontakt s civilizacijom i povukli su se dublje u šumu.

prirodni make-up

Mnoga plemena nisu imala takvu sreću. U Venezueli smo na vrućim istočnim nizinama između Orinoca i Amazone ušli u selo „civiliziranih“ Indijanaca. Podne je, a ispod limenog krova prava je pećnica. Zato su se svi sjatili u staru kolibicu ispod palmina lišća s ugodnom šumskom hladovinom. Goli beživotni zidovi nove kuće koju im je vlada podigla u namjeri da ih civilizira nisu ih se nimalo dojmili – svejedno su ostali na margini novog društva, istovremeno gubeći svoju kulturu. Umjesto šamana sada pjevaju pijanci, a ratnici umjesto ritualnog plesa sada naganjaju nešto što bi trebala biti nogometna lopta.

indijanska koliba

Nedavno su ilegalni rudari pobili još nekontakirano pleme u Amazoni. Svijet gubi ne samo izuzetnu biološku, već i kulturnu raznolikost, pretpostavlja se da je polovicu od 7000 postojećih jezika neće čuti novi naraštaji. Zato je primjer Indijanaca Barasana u Kolumbiji više nego ohrabrujući. Vlada ove južnoameričke zemlje dodijelila im je pravo na zemlju (doduše njihovu vlastitu) te sada oni nastavljaju život kakav su vodili tisućljećima. I to kakav – ne kao romantična priča, nego održiva – korištenje prirodnih resursa tako da vječno traju, baš kao i oni sami. I kao što svjetski poznati antropolog i etnobotaničar Wade Davis kaže, oni neće ostati zamrznuti u vremenu van civilizacijskih tokova. Oni i svi ostali moraju naći put i imati korist od modernog, ali ne da pri tome žrtvuju svoj identitet i okoliš u kojem žive i od kojeg opstaju tisućljećima.



Pretplatite se na naš Youtube kanal!

Oznake: južna amerika, indijanci, putovanje, istraživanje, Etnologija, džungla, etno, narodi

2. priča Iz dnevnika istraživača: Istraživačke stanice u najdivljijim džunglama svijeta

14.09.2017.

Pitaju me ponekad gdje spavam kad sam na ekspedicijama po divljim džunglama Južne Amerike, Azije, Afrike... Pa što jedem, kako se perem i sve ostale stvari koje moram napraviti da bi preživio, a obično ne nađu mjesta u pričama otkrivanja novih vrsta, susreta sa smrtonosnim zmijama ili bježanja od tapira;). Sav sam u muci da u jednoj rečenici vratim odgovor, jer dakako nismo uvijek na istom mjestu, ali zadnjih godina iskristalizirao se jedan – istraživačke stanice. To je kao mali hotelski kompleks, ali ne za turizam, već znanost. Istraživanja često traje tjednima i treba suho mjesto za odmor, ali i rad. U njima borave samo znanstvenici i njihovo osoblje, a većina putnika namjernika do njih niti ne može doći, jer su često usred nacionalnih parkova i van utabanih turističkih staza.

istraživanje u NP Yasuni, ekvadorska Amazona

Prvi sam doticaj s ovakvim boravkom u džungli imao na Madagaskaru. Probili smo se uz žustru planinsku rijeku kroz gustu oblačnu šumu Nacionalnog parka Ranomafana, svu omotanu papratima i lišajevima. Mokri od kiše i krvavi od pijavica, odjednom se pred nama stvorila mala drvena koliba. Umjesto vještice, jedan je Amerikanac (odmah sam ga prepoznao, ne znam kako) pod terasom tipkao na laptopu. Koja scena, usred džungle, a ovaj piše znanstveni rad. Koji metar kasnije, bila je veća, također drvena građevina. Unutra je nas je na toplu kavu pozvala Summer, voditeljica stanice koju vodi američko sveučilište Stony Brook. Škicnuo sam policu sa stručnim knjigama, znanstvenu opremu, ali i osobne stvari. Kako idilično, baš kao iz filma. Nakon kratkog čavrljanja, nastavili smo dalje, ne želeći im smetati u poslu.

laboratorij u džungli

Koju godinu kasnije, počeo sam i ja biti redovit gost ovakvih stanica. Svaka je različita, ali u svima se može na miru bućnuti u suh krevet na kraju napornog dana. U onom istom parku na Madagaskaru, spavali smo u šatorima, srećom ispod cerada. Pljuskovi mogu biti tako jaki da će svaki šator promočiti nakon par dana pa ja zaštita itekako potrebna. Na Andamanima smo imali „luksuz“ u sojenicama – građevinama kao poveće lovačke čeke na visokim stupovima, s ogradom i krovićem. More je blizu,a plima redovito posjećuje šumu mangrova u kojoj jesmo pa valja spavati nekoliko metara nad zemljom. U tropskim uvjetima, sojenica je izvrsna klimatizacija, jer među krošnjama povjetarac lijepo hladi u uparenoj tropskoj noći. Madraci su jedini komfor, a tu je i viseća mreža, zaštita od rojeva grozničavih komaraca, a u Aziji i od zmija. Iznimno otrovni krajt može ugristi ljude u snu, a kako je otrov neutotoksičan sa slabim lokalnim djelovanjem, ugrizeni nesretnik to ne osjeti, ali se više se nikad ne probudi. Mreža za komarce stoga je spasila mnoge. Cijela je stanica na Andamanima kao u filma fantazije – usred džungle podignuto je desetak takvih sojenica, a između su putići u šumi. Kako mi se nije dalo stalno navlačiti sandale, uglavnom sam kao i Hobiti hodao bos. U ekvadorskoj Amazoni smo pak spavali u ugodnoj brvnari, a s brdašca smo imali pogleda na blatnjavu amazonsku rijeku.


blagavaona u džungli

Znanstvenici dakako moraju jesti. U Ekvadoru smo usred zelenog pakla Amazone jeli u modernoj menzi, a na Andamanima jednostavnoj kuhinji samo pod krovićem. Kuhar Indijac se zaklinjao da je ublažio ljutinu čilija toliko da je njemu jelo njemu postalo bljutavo, ali meni je još uvijek bilo toliko ljuto da su mi se obrazi znojili! Puno riže, žute leće, nešto malo piletine ili ribe s dosta zelenjave, nije se za udebljati, ali je za zdravo živjeti, a i taj tsunami od čilija je počeo jenjavati s vremenom pa sam počeo uživati u bogatim okusima indijske kuhinje. U Šri Lanki su spavaonica i blagovaonica ista prostorija – ali kakva! Savršeno sređena i čista, s frižiderom i najvažnije – predobrom kuharicom. Naša domaćica htjela nas je hraniti zdravo i kvalitetno – uspjela je! Nisam nikad jeo tako raznoliku i egzotičnu hranu – u tanjuru sam imao sve dugine boje i okuse – od kruhovca, manioke i hrpe drugih šarenih i nepoznatih plodova.

ured u džungli

Znanstvenici se osim spavanja te jela trebaju i oprati od znoja, blata, ali i krvi od pijavica. Na Andamanima nam je kupaona bila obična drvena kabina poput poljskog WC-a. Nema prekidača za svijetlo, ali zato je kanta na podu uvijek puna a i lončić za polijevanje visi na klinu. Teško onom koji nije dovoljno gipak da se sam nasapuna po leđima i potom ispere. Doduše, ispiranje je to s trenom oklijevanja, prije nego te zalihe hladna voda po leđima, makar su to tropi, trnci uvijek prolaze. Dražima tuširanja doprinosi i stalno tjeranje malaričnih komaraca, a nije isključeno da vas i zmija posjeti! Neko vrijeme je na grani pored nje stražarila zmija ljutica (srodnik poskoku)! Kad smo se navikli, i nije bilo više tako strašno, ali je bio problem kad je nestala. Hm, kamo je otišla, nadam se ne unutra!?!

mreža za komarce je...obavezna!

Ono najvažnije je ipak radni prostor. Treba dovršiti posao na terenu, ukucati podatke, statistički obraditi, neki rade eksperimente…Dok se vani šuljaju jaguari i u tišini stupaju mravi ratnici, a po krovu se iskaljuje sav bijes kišne sezone, znanstvenici imaju na raspolaganju pravi laboratorij. Najveći je bio u NP Yasuní (Amazona) - doista raskošna prostorija sa zamrzivačima i monitorima, čovjek bi pomislio da je negdje usred Harwarda ili Maxa Plancka u Njemačkoj. I čim bih izašao van, tropska vrućina i vlaga se me svojom teškom znojnom rukom ošamarile i vratile u stvarnost. Na Andamanima je laboratorij bio najskromniji, ali opet najidiličniji. Kao dio drvene knjižnice na katu, u njega se moglo samo bosonog. Nadohvat džungle, a opet toliko siguran i udoban. I kako čovjek ne bi bio inspiriran pisati znanstveni rad, doslovno gledajući kroz prozor o onome o čemu pišeš!

stan u džungli

Možda najbolje, u šarolikom smo društvu kolega. Amerikanac proučava lijane, Šveđanin istražuje kako kišna šuma ublažuje klimatske promjene, a Nijemac kako se seksaju otrovne, šarene žabe... Nema ljepšeg nego svako jutro na terasi piti jutarnju kavu dok se maglica provlači kroz isprepletene krošnje džungle, a u daljini urliče majmun urlikavac. I kao šećer na kraju, u Ekvadoru, ali i na Andamanima prikopčali smo se Internet! Nitko nije potegao žicu do ovih udaljenih kutaka džungle, već nas je s najmilijima spojio satelit! Doba romantične izdvojenosti od ostatka svijeta nekako su neprimjetno prošla, danas u najdubljoj džungli čovjek čavrljati s prijateljima na Skypeu te „lajkati“ na „fejsbuku“.

razmišljanje o znanstvenim radovima...ili samo opuštanje) ;)

Oznake: istraživanje, znanost, ekspedicije, ekstrem, Putovanja, džungle

1. priča iz dnevnika istraživača: Jedan sasvim običan dan

09.09.2017.

Već sam tjedan dana u prostranim džunglama NP Corcovado u Kostarici gdje tražimo najveću zmiju ljuticu na svijetu – legendarnog bushmastera (ljutice - šira obitelj zmija gdje spada i naš poskok). Nakon mukotrpnog, ali neuspješnog traženja zmije, najveći izazov je ostao za kraj ekspedicije. Vrijeme je za povratak iz istraživačke stanice natrag u civilizaciju, no ima problem – u avionu nema dovoljno mjesta za sve. Ja se stoga javljam kao najmlađi da se vratim pješice.

istraživačka stanicu prije svitanja

Krenuo sam još prije zore, išuljavši se kao lopov iz istraživačke stanice. Na travnatoj avionskoj pisti usred džungle gdje se još sinoć odlijepila Cessna s mojim kolegama, bacih zadnji pogled na to lijepo drveno zdanje u magli, a onda skrenuh na putić u gustišu vegetacije. Ptice su užurbano pjevale dok sam grabio velikim koracima prema huku valova još nevidljivog Tihog oceana. Sada je još vladala noćna svježina, a magla se poput gigantske guste paučine razvlačila po krošnjama drveća. Dah divljine pomiješan s svježim intenzivnim mirisima bilja budio me potpuno. Ptice su započele svoj jutarnji pjev, uskoro će i majmuni urlikavci krenuti u javno oglašavanje svojeg područja. Vremena za uživanje nema, jer valja iskoristiti što više ovu jutarnju svježinu, već za sat - dva će biti pakleno vruće, a imam i mnogo kilometara za proći. Ipak, izbivši na obalu zastao sam očaran pogledom na bijelu plažu obasjanu izlazećim suncem. Lagano se izvijala do zelenog rta koji je naglo izbijao svojim kamenim nosom u more, prkoseći bijesu valova. Nebo na istoku se već rumenilo, udahnuvši života praiskonskoj pozornici prirode. Prošao sam zatim manje ušće rječice držeći cipele u ruci i nakon par stotina metara se našao opet u tropskoj kišnoj šumi.

Znanstvenici se malo rekreiraju na divljoj pacifičkoj plaži

Sam sam u džungli, osjećam laganu nelagodu, ovako duboko u šumi. Strah da ne promašim put, da ne uletim u roj divljih pčela što mi se već desilo prije par dana, da me nešto ne ugrize, a bez ičije ruke da mi pomogne. Više nego ikad postadoh svjestan svakog šuma i pokreta, adrenalin je bio spreman da šikne u žile svakog trena. Po jednostavnoj karti sam očekivao jedan veliki rt relativno brzo, no on nije dolazio. Vrijeme je polako kapalo poput znoja s čela, staza je postajala sve manje ugažena te počeh sumnjati da sam negdje krivo skrenuo unatoč stalnoj blizini oceana. Istovremeno je ruksak na mojim ramenima i leđima sve više rastao, poput velikog tumora čija težina me iscrpljivala. Usto, sparina je rasla kako je izlazeće sunce grijalo šumu i isparavalo zrak. Nije ni najmanje ugodno po rastućoj vrućini i sparini biti odjeven od glave do pete i u gojzericama na nogama. Nema međutim druge, to je nužnost. Komarci i ostali nasrtljivi kukci su ovdje obilni, a njihova prisutnost ne uzrokuje samo neprestano lamatanje rukama, već i nekoliko tropskih groznica poput malarije ili denge. Provesti desetak dana u džungli s visokom temperaturom, znojenjem i drhtavicom, teškom glavoboljom te dijarejom, sa bolovima u trbuhu nije san baš svakog čovjeka. Srećom da sam već cijepljen protiv smrtonosne žute groznice pa mi se barem to ne mota po glavi. Ništa od tih bolesti ne pruža mi ipak takav strah kao što je moguć ugriz zmije otrovnice. U ovom parku ih ima mnogo od ukupno 18 vrsta koje obitavaju u Kostarici. Između ostalih je tu zloglasni fer-de-lance, ali i legendarni bushmaster, sa svoja tri metra najveća vrsta zmije ljutice na svijetu.

krokodil

Konačno sam izbio na veliki kameni rt. Obišao sam ga i skrenuo na plažu. Sunce me je zaslijepilo, a val vrućine zalio. Dočekalo me je skoro dva kilometra hodanja na direktnom suncu, odmah do zapjenjene obale Pacifika. Vrlo brzo sam shvatio da ovaj predivni krajolik neće biti nimalo opuštajući, duboko sam onako težak od opreme propadao u meki pijesak pa je svaki korak postao živa muka. Podne me je uhvatilo na jednoj omanjoj plaži, nakon nekoliko mučnih izmjena šume i mora. Zavalih se u hladovini pored stijena, glavom na ruksaku. Nije prošlo ni pola sata, utažih glad šalicom gotove juhice, skuhanoj na silini sunca i nastavih dalje. Uđoh u šumu i nakon kojih pola sata hoda u moj svijet je ušao novi element. Zvuk padajuće vode. Jasno se razlikovao od ritmičkih ponavljanja valova, vodene bijele metle u svom beskrajnom poslu čišćenja pješčane obale. Skrenuo sam sa staze i opčinjeno krenuo uz potok i ugledao slapić, izvor slatke i pitke vode. Skinuo sam se potpuno i prepustio svježini, osjećaju koji može pružiti samo prirodna čista voda…

slap

Nastavljam dalje, a još izdaleka se nazirao bedem, povišeni pješčani nasip koji se protezao od mora do šume. sve dok ne pristigoh do njega potpuno mi je zaklanjao pogled na ono što je krio iza sebe. Tek tada ukazao mi se uski prolaz na plaži gdje je svom silinom sukljala bistra voda, usko grlo rijeke što se zatim naglo širilo u prostrano ušće. S jedne strane se prostirao omanji sprud s velikim kamenjem utisnutim na zemlju, a iza šuma u kojoj je rijeka nestajala. Poželjeh se okupati ovdje, jer bilo je potpuno mirno, a ja sav znojan, no sjetih se da se krokodili ne libe malo slane vode, niti morski psi one slatke. Rječica se potom proširila u malu močvaru preko koje sam morao proći. Oprezno sam gacao preko nje i onda ugledao izduljenu i oklopljenu glavu. Poput kakve podmornice, samo su se nazirale oči kajmana (vrsta aligatora) dok je ostatak tijela ispod površine. Čekao je u zasjedi neopreznog posjetioca, nadam se da se nije namjerio na mene, no bio sam spreman da mu moj crni Cold Steel nož zarijem u grlo u slučaju potrebe. Srećom, ostao je nepokretan dok sam dugim koracima izlazio opet na suho.

ušće rijeke

Konačno u daljini ugledah svjetlinu, odnosno čistinu, pouzdan znak rušilačkog djelovanja čovjeka. No trebalo mi je još tri četvrt sata mučnog gaženja kroz pijesak dok konačno nisam osvanuo u krčevini. Iako sam odahnuo, nešto me je stegnulo u srcu. Kolikog god opasno bilo u džungli, ipak sam se osjećao ljepše i bolje nego u ovoj destruktivnoj sceni i svemu iza makar to zvali civilizacijom…

majmuni kapucini

Oznake: ekspedicija, istraživanje, kostarika, putoholicari, putovanje, avantura, biolog, Šafarek

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se