9. priča Iz dnevnika istraživača: Paraziti i ostala gamad

16.10.2017.

Maksimalno ubrzavamo u šumi kako bismo nadoknadili vrijeme izgubljeno u nepreglednoj močvari. Već smo nekoliko puta otišli u krivu ulicu Crvene rijeke i mističnih stabala pandanusa, no uspjeli se vratili na čvrsto tlo pod nogama. Užitak koji je pružila šuma, na našu žalost, nije dugo trajao. Lagani svrbež na nogama je najavio, a pogled potvrdio - pijavice. Crne, male pijavice bezbrižno su sisale krv, a ispod njih su već curili crveni potočići. Još imamo ljubičaste ožiljke, suvenire od prijašnjih susreta s njima, a evo ih opet. Luče u ranu posebnu tvar koja sprečava grušanje i djeluje još dugo nakon što se zasite i same otkinu. Naviru mi u sjećanje slike prvog susreta s njima, tamo na drugoj strani parka. Padala je kiša i čarape su dobile lijepu ružičastu boju, natopljenu krvlju i vodom. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica, pa i ja počinjem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim u potrazi za hranom. Iako neugodne, potpuno su bezopasne i ne prenose nikakve bolesti. Nije ugodno kad dobijete pijavicu na oko, pričao mi je jedan kolega znanstvenik. Kako je rožnica vrlo osjetljiva, ne smije se pijavica trgati pa se mora pričekati da se gospođica napije dovoljno krvi i sama otpadne. Fino, zar ne?



Nastavljamo povorku onih koji bi naše tijelo pretvorili u hodajući ručak, jaslice, čašu krvi itd. U amazoni smo prvi put otkrili nekakve crvene otekline. Nisu bile velike, ali su jako svrbjele. I još gore, kas se češe, prijeti ranicama i infekcijama što u vlažnoj kišnoj šumi prijeti raznoraznim sekundarnim infekcijama. Tek smo na drugoj amazonskoj ekspediciji saznali da se radi o chiggersima, malim grinjicama. „U biti se one ne hrane ljudima. Zato ostavljaju jaja i folikulama dlaka koje postaju jaslice“. Male grinjice se tu na sigurnom i s puno hrane odrastaju. Zanimljivo je da čovjek ostane imun na svrbež nakon nekog vremena! Na Andamanima smo imali sličnu svrbljivu situaciju, ali krivci su ovaj put bile male pješčane mušice (sandflies). Na nekim plažama ima ih toliko da se čovjek ne može obraniti, a ima ih i u pijesku podalje od mora. Ove mušice mogu prenijeti i neke gadnije parazite!



Muhe i još neki kukci baš vole ljude pa neke također polažu jaja u našu kožu. Ličinke se fino hrane, kopajući tuneliće ili se omotavši zaštitnim ovojem tkiva koji fino nabubri na ruci. I onda za koji mjesec izleti muha. „Pa to je leptirić“, komentirao je kirurg koji je vadio črveka iz čela. A vidio sam slike kako kirurg vadi velikog bijelog crva…iz oka! Muha j vjerojatno snijela jajašca na kožu, čovjek se počešao, jaja zapela ispod nokta kojeg je nesretnik potom sproveo do oka kad ga je protrljao.
Kupanje u amazonskim jezerima također može biti nezgodno. Ima ribica koja zagrize za vaš ponos u gaćama i ne pušta tjednima. Inače je parazit na škrgama riba, ali zna se zabuniti. Sitna je i teško se odstranjuje, odnosno samo kirurški. Zove se candiru na portugalskim, cańeros na španjolskom ili willy fish na engleskom i kad čujete da je ima u nekoj rijeci ili jezeru, što dalje od toga J.

Oznake: ekspedicije, Putovanja, znanost, istraživanje, tropi, egzotična putovanja, Životinje, paraziti, avantura, džungla, dokumentarac

7. priča Iz dnevnika istraživača: Dobro je biti znanstvenik!

03.10.2017.

Odlazak na daleke destinacije meni uvijek ima neku višu svrhu. Da li je to istraživanje za Crvenu knjigu ugroženih gmazova Afrike (crne mambe, kobre…!!!), evolucije otrovnih šarenih žaba u Amazoni ili restauraciju kišne šume u Šri Lanki, uvijek je taj osjećaj da se nešto i konkretno, pozitivno radi. Priznajem, uživam u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru kad me pitaju što radimo: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu :D“



Osim toga tu su i mnoge pogodnosti koje često ni ne znaju „obični turisti“. Kad sletimo usred noći na aerodrom zemlje trećeg svijeta, dočeka nas službeni terenac kojim onda prolazimo zemlju gdje inače ne bismo mogli fizički, a često ni smjeli. Tako je posebno bilo u Južnoj Africi, gdje smo u dva mjeseca obišli makadamom skoro cijelu zemlju, prijateljski spavali u siromašnim crnačkim farmama, ali i privatnim rezervatima gdje se inače noći za tisuću dolara, doručak uključen. Ili usred rudnika dijamanata, samo nakon detaljnije sigurnosne procedure nego na aerodromu.



Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu snalaženje, kako na samom terenu, tako i gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i prevođenje, jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd. Često se radi o projektima s jačim budžetima, tako da je sve osigurano, od smještaja, transporta, hrane pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Također, u dodiru smo s kolegama, od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujete kolekciju viceva s svih strana svijeta!



I turisti pate od istog sindroma – ograničeni su u kretanju u mnogim, prije svega zaštićenim područjima. Kada ste u nacionalnom parku ili nekom drugom zaštićenom području, morate se držati mnogih pravila. Ne smije se uglavnom hodati van staza, a pogotovo u dijelovima koji uopće nisu predviđeni za turiste. Ograničeni ste vremenski na kratak boravak. Najčešće ste u velikim grupama gdje se natječete za fotografiju ili pogled s još desecima drugih turista. U park odlazite u podne – kada je najviše vruće, najveća gužva i kada primjerice životinje spavaju u hladovini. I onda kad je najbolje morate nazad jer inače nećete stići na prijevoz do hotela.



Kada smo 2008. godine išli na ekspediciju u Ekvador, najbolje mjesto za eksperimentalna istraživanje evolucije otrovnih i šarenih žaba bio nam je NP Yasuni. Taj ogromni komad amazonske tropske kišne šume štiti ogromno izuzetno bogatstvo, s tisućama vrsta biljaka i životinja, ali i velikom važnošću u održavanju klime, tla, hidrologije...To je i vjekovni dom nekoliko grupa Indijanaca od kojih su najpoznatiji Huaorani. Međutim, park je zatvoren za javnost te pristup imaju samo zaposleni u parku, naftaši (koji imaju koncesiju za crpljenje nafte u dijelu parka) te znanstvenici. Dakako, za naš znanstveni rad morali smo dobiti cijeli dozvole od nadležnog ministarstva te nacionalnog parka.

Masoala

Ipak, najljepše je bilo u Masoali, velikom nacionalnom parku na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko do civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam bili desetak dana šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bi preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu, tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam otkrio tri godine ranije. Krstarili bi između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili bi se kroz uske kanjone i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bi na lemure nenavikle na ljude, ali baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bi se u kamp za obroke. Sprali bi prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Onda bi sprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati se uz zalaz bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je i prilika da se doživi i izvori život ljudi, pogotovo su sela, često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta.



I takvih je primjera bilo zaista mnogo na našim istraživanjima…

Oznake: ekspedicija, istraživanje, znanost, tropi, egzotična putovanja, putovanje, biologija, priroda, Afrika, južna amerika, Azija

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se