9. priča Iz dnevnika istraživača: Paraziti i ostala gamad

16.10.2017.

Maksimalno ubrzavamo u šumi kako bismo nadoknadili vrijeme izgubljeno u nepreglednoj močvari. Već smo nekoliko puta otišli u krivu ulicu Crvene rijeke i mističnih stabala pandanusa, no uspjeli se vratili na čvrsto tlo pod nogama. Užitak koji je pružila šuma, na našu žalost, nije dugo trajao. Lagani svrbež na nogama je najavio, a pogled potvrdio - pijavice. Crne, male pijavice bezbrižno su sisale krv, a ispod njih su već curili crveni potočići. Još imamo ljubičaste ožiljke, suvenire od prijašnjih susreta s njima, a evo ih opet. Luče u ranu posebnu tvar koja sprečava grušanje i djeluje još dugo nakon što se zasite i same otkinu. Naviru mi u sjećanje slike prvog susreta s njima, tamo na drugoj strani parka. Padala je kiša i čarape su dobile lijepu ružičastu boju, natopljenu krvlju i vodom. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica, pa i ja počinjem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim u potrazi za hranom. Iako neugodne, potpuno su bezopasne i ne prenose nikakve bolesti. Nije ugodno kad dobijete pijavicu na oko, pričao mi je jedan kolega znanstvenik. Kako je rožnica vrlo osjetljiva, ne smije se pijavica trgati pa se mora pričekati da se gospođica napije dovoljno krvi i sama otpadne. Fino, zar ne?



Nastavljamo povorku onih koji bi naše tijelo pretvorili u hodajući ručak, jaslice, čašu krvi itd. U amazoni smo prvi put otkrili nekakve crvene otekline. Nisu bile velike, ali su jako svrbjele. I još gore, kas se češe, prijeti ranicama i infekcijama što u vlažnoj kišnoj šumi prijeti raznoraznim sekundarnim infekcijama. Tek smo na drugoj amazonskoj ekspediciji saznali da se radi o chiggersima, malim grinjicama. „U biti se one ne hrane ljudima. Zato ostavljaju jaja i folikulama dlaka koje postaju jaslice“. Male grinjice se tu na sigurnom i s puno hrane odrastaju. Zanimljivo je da čovjek ostane imun na svrbež nakon nekog vremena! Na Andamanima smo imali sličnu svrbljivu situaciju, ali krivci su ovaj put bile male pješčane mušice (sandflies). Na nekim plažama ima ih toliko da se čovjek ne može obraniti, a ima ih i u pijesku podalje od mora. Ove mušice mogu prenijeti i neke gadnije parazite!



Muhe i još neki kukci baš vole ljude pa neke također polažu jaja u našu kožu. Ličinke se fino hrane, kopajući tuneliće ili se omotavši zaštitnim ovojem tkiva koji fino nabubri na ruci. I onda za koji mjesec izleti muha. „Pa to je leptirić“, komentirao je kirurg koji je vadio črveka iz čela. A vidio sam slike kako kirurg vadi velikog bijelog crva…iz oka! Muha j vjerojatno snijela jajašca na kožu, čovjek se počešao, jaja zapela ispod nokta kojeg je nesretnik potom sproveo do oka kad ga je protrljao.
Kupanje u amazonskim jezerima također može biti nezgodno. Ima ribica koja zagrize za vaš ponos u gaćama i ne pušta tjednima. Inače je parazit na škrgama riba, ali zna se zabuniti. Sitna je i teško se odstranjuje, odnosno samo kirurški. Zove se candiru na portugalskim, cańeros na španjolskom ili willy fish na engleskom i kad čujete da je ima u nekoj rijeci ili jezeru, što dalje od toga J.

Oznake: ekspedicije, Putovanja, znanost, istraživanje, tropi, egzotična putovanja, Životinje, paraziti, avantura, džungla, dokumentarac

5. priča Iz dnevnika istraživača:Otkrića novih vrsta životinja

26.09.2017.

Evo, neki dan objavljen je znanstveni rad u kojemu je opisana još jedna vrsta životinje za znanost. Možete ga vidjeti ovdje. Otkrili smo ju na Madagaskaru, u močvarama istočne obale. Radi se o maloj, ali glasnoj noćnoj žabici. Još se sjećam kako smo gacali potpuno mokri u močvari pandanusa u kojoj su se glasali noćni lemuri i kukci, dok su nam malarični komarci zujali oko glava, a svijetlo čeone lampe se raspršivalo o noćnu izmaglicu.

To nije naša jedina otkrivena vrsta. Do sada je na popisu više od deset žaba guštera i zmija. Prva je bila zmija s predivnog poluotoka Masoale na Madagaskaru, za prve ekspedicije na ovaj otok davne 2001. Godine. Slučajno sam nabasao na nju, vračajući se po džungli po izgubljeni komad opreme. Zija mi je „izletila“ ispred nogu, stala i doslovno „pozirala“. Bila je duga oko jedan metar, uzdužnih crvenih, žutih i crnih pruga na glavi i prednjoj polovini tijela.

Liophidium pattoni, nova vrsta s Madagaskara

Kasnije, kolege biolozi su ustvrdili da je to zmija nepoznata za znanost, nema imena, čak nisu sigurni ni koji bi rod bio. U pokušaju znanstvenog opisa, poduzeli smo novu drugu ekspediciju, no bezuspješno. Unatoč naporima, nepoznata vrsta zmija potom nije bila nađena desetak godina sve dok ju ove godine nisu „uhvatili“ znanstvenici s Sveučilišta Braunschweig s kojima sam surađivao. S uzorcima tkiva i DNK, mojem kolegi i znanstveniku Miguelu Vencesu s ogromnim iskustvom u opisivanju već sada nekoliko desetaka vrsta nije bilo teško odrediti taksonomski status. Rad je objavljen u znanstvenom časopisu Salamandra, na popisu current content, znači visoko vrijedan rad na svjetskoj razini. Zmija je tada i dobila služben naziv: Liophidium pattoni. U znanstvenom svijetu potrebno je novu vrsti opisati i objaviti rad pa tek tada vrsta dobiva ime i mjesto u klasifikaciji.

Dakle, da bi se nešto uistinu otkrilo, mora proći rigoroznu znanstvenu metodologiju (i statistiku) i biti objavljen što znači i recenziju respektabilnih stručnjaka u tom polju.


znanstvena ekspedicija na Andamane

S druge strane,naslušao sam se „otkrivanja“ svega i svačega od strane naših „istraživača“. Neke od takvih stvari je udobno zavaljen u fotelji svog doma nemoguće zamijetiti ako niste bili na samoj lokaciji ili izvodili nešto slično. Konačno, tko će provjeravati što ste stvarno radili 5000 km daleko, da li su snimke „istraživanja“ nekog plemena negdje iz džungle nastale zapravo na više-manje lako dostupnim turističkim spektaklima. Riječ istraživanje u hrvatskom jeziku prevodimo s dva engleska pojma: exploring koji više koristimo za geografska ili avanturistička otkrića… Također, otkrivanje može imati i subjektivnu notu, npr. otkrivanje „samog sebe“ ili novih spoznaja, krajeva i slično. S druge strane imamo engleski research koja se koristi za znanost, struku, sklono znanstvenoj metodologiji. Zato mi se čini da i u Hrvatskoj imamo inflaciju „istraživača“, da se često od običnog avanturizma, čak i turizma stvara prizvuk nekog ozbiljnog istraživačkog rada. Da ne bi ispalo kako ja sada nešto previše pametujem, ipak sam sudjelovao u nekim znanstvenim projektima te ponešto i objavio u znanstvenim časopisima, dakle mogu je provjeriti (i osporiti ako treba) svi znanstvenici na ovom svijetu.

ulovljena nova vrsta u Venezueli, kasnije opisana i objavljena u znanstvenom časopisu

Oznake: ekspedicija, istraživanje, džungla, biologija, Madagaskar, venezuela, južna amerika, Afrika, znanost

3. priča Iz dnevnika istraživača: Indijanac na putu

17.09.2017.

Bacih zadnji pogled, jer istraživački je rad u Nacionalnom parku Yasuní završio, duboko u amazonskoj džungli. Pozdravili smo se s biološkom stanicom, osobljem i rijekom Tiputini, jednom od bezbrojnih rijeka ove najveće tropske kišne šume. U Ande će nas natrag voziti kolega David sa sveučilišta. Oprema i ostale stvari već su poskakivale u terenskom vozilu kad je na bijelu cestu iskočila polugola prilika, stajao je nasred ceste te smo morali zakočiti. Prepoznao sam Indijanca iz plemena Huaorana –nekoliko dana prije je s obitelji bio u stanici. Za razliku od prvog susreta, sada nije izgledao prijazan. Štoviše, nešto je bijesno vikao prema nama. Razumio sam samo poneku španjolsku riječ između bujice indijanskog jezika, sve pomiješano u alkoholne pare nekog jeftinog pića. I bez objašnjenja Davida, razumio sam da zahtijeva cestarinu.

NP Yasuni

Moji suputnici znanstvenici pokušavali su ga smiriti, no Indijanac se još više raspaljivao. Bijesno je grčio lice i tada mi se trbuh stegnuo. Još sam do tada mislio da Indijanac samo izvodi scenski igrokaz da izmami novce, no shvatih da je ozbiljan. Kao malo dijete koje nerazumno traži sladoled, tako i ovaj iz dna duše želi naš novac. Od jada zgrčenih žila na vratu je uzeo kamenje sa makadama i bacao ga na auto. Što sada? Mi odlazimo za dugo vremena, ali David će se ovdje još puno puta vraćati te mora biti smiren i taktičan. Lako bi mogao filmski dati gas i riješiti se problema. Zna međutim da ako uđe u konflikt, budućnost znanstvenih istraživanja je ugrožena. Konačno, i u stanici ostaju ljudi i nikad se ne zna hoće li ovaj iz osvete okupiti svoje ljude i krenuti ondje naplaćivati dugove. Zato osjetih olakšanje kad se odjednom Huaoran zaputio prema šumi. Mislio sam da je odustao, ali kako sam se prevario! Već je idućeg trena hitao natrag, ovaj put s trometarskim kopljem u ruci. Već sam gledao jedno takvo prije, i znao da je osim veličine, koplje toliko čvrsto i šiljato da bih njime mogao bez problema očistiti crno pod noktima. Nekoliko puta je tim šiljkom lupio po vozilu i zapovjedio da izađemo. Postrojili smo se uz auto poput ratnih zarobljenika dok je Indijanca došla čak i žena smirivati. Onda je David izvukao novčanice i prošli smo...

smrtonosna puhaljka cervatana

Ovaj slučaj se ne može objasniti isključivo kao cestovno razbojništvo. Kad se malo razgrne ratobornost te ispuhnu alkoholne pare, ostaje bolna stvarnost amazonskih Indijanaca u Ekvadoru. Njih su u šezdesetim godina „otkrili“ izviđači naftnih kompanija i katapultirali u „civilizaciju“. Što je zanimljivo, prvo je val misionara „smekšao“ Indijance, a onda i sami naftaši. Umjesto divne sjene drvenih i palminih kućica sada skapavaju od vrućine pod „civiliziranim“ limenim krovovima usred žarkog tropskog sunca. Izgubili su zemlju, kulturu, postali doslovno sprdnja nekad ponosnih ratnika. I što je najgore – bijes iskaljuju na znanstvenicima, valjda jedinim ljudima u džungli Yasunía koji im žele dugoročno pomoći... Na žalost, prošle godine je ekvadorski predsjednik Rafael Correa donio je odluku o dopuštenju crpljenja nafte iz NP Yasuní. Budućnost ogromnog biološkog bogatstva je u pitanju, ali i budućnost vjekovnih stanovnika ovog kutka Amazone.

transport u bespućima Amazone

Južnoamerički Indijanci nekad su bili pojam za surove, nemilosrdne ratnike. Otrovne strelice dolazile su nenajavljenim gostima iz džungle, a zapadnjak je u samrtnom znoju samo još maglovito vidio gole šumske ljude… Ta se predodžba „divljaka“ dugo održala, a posebice u SAD nakon smrti petoro misionara u ekvadorskoj džungli, u pokušaju spašavanja duše Indijanaca od poganskog pakla. S druge pak strane, u zapadnom svijetu postoji romantična slika Indijanaca u savršenom suživotu s prirodom. „Pola Indijanaca Yanomama je slijepo od parazita, prepuni su boleština, smrtnost djece je vrlo velika…“ pričao mi je znanstvenik Cesar Barrio koji je boravio kod njih nekoliko godina, u dubokoj izolaciji tromeđe Gvajane, Brazila i Venezuele. „Usto, tamo je ratno stanje, doduše ne unutar plemena već između Indijanaca i brazilskih bandi ispirača zlata“. Danas je u Južnoj Americi preostalo svega nekoliko nekontaktiranih plemena, prije svega u bespućima brazilske Amazone. Vlada ih nastoji održati takvima, dajući njima pravo da odluče poduzeti prvi korak i odluku žele li se pridružiti našem svijetu. U Ekvadoru dvije grupe Huaorana – Tagaeri i Taromenane odbijaju kontakt s civilizacijom i povukli su se dublje u šumu.

prirodni make-up

Mnoga plemena nisu imala takvu sreću. U Venezueli smo na vrućim istočnim nizinama između Orinoca i Amazone ušli u selo „civiliziranih“ Indijanaca. Podne je, a ispod limenog krova prava je pećnica. Zato su se svi sjatili u staru kolibicu ispod palmina lišća s ugodnom šumskom hladovinom. Goli beživotni zidovi nove kuće koju im je vlada podigla u namjeri da ih civilizira nisu ih se nimalo dojmili – svejedno su ostali na margini novog društva, istovremeno gubeći svoju kulturu. Umjesto šamana sada pjevaju pijanci, a ratnici umjesto ritualnog plesa sada naganjaju nešto što bi trebala biti nogometna lopta.

indijanska koliba

Nedavno su ilegalni rudari pobili još nekontakirano pleme u Amazoni. Svijet gubi ne samo izuzetnu biološku, već i kulturnu raznolikost, pretpostavlja se da je polovicu od 7000 postojećih jezika neće čuti novi naraštaji. Zato je primjer Indijanaca Barasana u Kolumbiji više nego ohrabrujući. Vlada ove južnoameričke zemlje dodijelila im je pravo na zemlju (doduše njihovu vlastitu) te sada oni nastavljaju život kakav su vodili tisućljećima. I to kakav – ne kao romantična priča, nego održiva – korištenje prirodnih resursa tako da vječno traju, baš kao i oni sami. I kao što svjetski poznati antropolog i etnobotaničar Wade Davis kaže, oni neće ostati zamrznuti u vremenu van civilizacijskih tokova. Oni i svi ostali moraju naći put i imati korist od modernog, ali ne da pri tome žrtvuju svoj identitet i okoliš u kojem žive i od kojeg opstaju tisućljećima.



Pretplatite se na naš Youtube kanal!

Oznake: južna amerika, indijanci, putovanje, istraživanje, Etnologija, džungla, etno, narodi

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se