7. priča Iz dnevnika istraživača: Dobro je biti znanstvenik!

03.10.2017.

Odlazak na daleke destinacije meni uvijek ima neku višu svrhu. Da li je to istraživanje za Crvenu knjigu ugroženih gmazova Afrike (crne mambe, kobre…!!!), evolucije otrovnih šarenih žaba u Amazoni ili restauraciju kišne šume u Šri Lanki, uvijek je taj osjećaj da se nešto i konkretno, pozitivno radi. Priznajem, uživam u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru kad me pitaju što radimo: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu :D“



Osim toga tu su i mnoge pogodnosti koje često ni ne znaju „obični turisti“. Kad sletimo usred noći na aerodrom zemlje trećeg svijeta, dočeka nas službeni terenac kojim onda prolazimo zemlju gdje inače ne bismo mogli fizički, a često ni smjeli. Tako je posebno bilo u Južnoj Africi, gdje smo u dva mjeseca obišli makadamom skoro cijelu zemlju, prijateljski spavali u siromašnim crnačkim farmama, ali i privatnim rezervatima gdje se inače noći za tisuću dolara, doručak uključen. Ili usred rudnika dijamanata, samo nakon detaljnije sigurnosne procedure nego na aerodromu.



Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu snalaženje, kako na samom terenu, tako i gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i prevođenje, jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd. Često se radi o projektima s jačim budžetima, tako da je sve osigurano, od smještaja, transporta, hrane pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Također, u dodiru smo s kolegama, od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujete kolekciju viceva s svih strana svijeta!



I turisti pate od istog sindroma – ograničeni su u kretanju u mnogim, prije svega zaštićenim područjima. Kada ste u nacionalnom parku ili nekom drugom zaštićenom području, morate se držati mnogih pravila. Ne smije se uglavnom hodati van staza, a pogotovo u dijelovima koji uopće nisu predviđeni za turiste. Ograničeni ste vremenski na kratak boravak. Najčešće ste u velikim grupama gdje se natječete za fotografiju ili pogled s još desecima drugih turista. U park odlazite u podne – kada je najviše vruće, najveća gužva i kada primjerice životinje spavaju u hladovini. I onda kad je najbolje morate nazad jer inače nećete stići na prijevoz do hotela.



Kada smo 2008. godine išli na ekspediciju u Ekvador, najbolje mjesto za eksperimentalna istraživanje evolucije otrovnih i šarenih žaba bio nam je NP Yasuni. Taj ogromni komad amazonske tropske kišne šume štiti ogromno izuzetno bogatstvo, s tisućama vrsta biljaka i životinja, ali i velikom važnošću u održavanju klime, tla, hidrologije...To je i vjekovni dom nekoliko grupa Indijanaca od kojih su najpoznatiji Huaorani. Međutim, park je zatvoren za javnost te pristup imaju samo zaposleni u parku, naftaši (koji imaju koncesiju za crpljenje nafte u dijelu parka) te znanstvenici. Dakako, za naš znanstveni rad morali smo dobiti cijeli dozvole od nadležnog ministarstva te nacionalnog parka.

Masoala

Ipak, najljepše je bilo u Masoali, velikom nacionalnom parku na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko do civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam bili desetak dana šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bi preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu, tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam otkrio tri godine ranije. Krstarili bi između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili bi se kroz uske kanjone i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bi na lemure nenavikle na ljude, ali baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bi se u kamp za obroke. Sprali bi prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Onda bi sprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati se uz zalaz bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je i prilika da se doživi i izvori život ljudi, pogotovo su sela, često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta.



I takvih je primjera bilo zaista mnogo na našim istraživanjima…

Oznake: ekspedicija, istraživanje, znanost, tropi, egzotična putovanja, putovanje, biologija, priroda, Afrika, južna amerika, Azija

6. priča Iz dnevnika istraživača: Nosači na ekspedicijama

28.09.2017.

Za terenski rad u modernom istraživanju potrebno je mnogo sofisticirane opreme. Vođeni satelitom, znanstvenici će doći do najskrovitijih dijelova kugle zemaljske milimetarskom preciznošću. Podmornice, motorni zmajevi i ostala prijevozna sredstva proći će duboka mora, brda i doline…Jednom na terenu, iz ruksaka se vade spektrometri, mali DNK laboratoriji i ostala moderna dostignuća znanstvene tehnologije. Zato „romantične“ scene iz filmova o Tarzanu i sličnim holivudskim hitovima nikako više ne idu u tu sliku: nekoliko besprijekorno obučenih bijelaca vodi kolonu , a iza njih konvoj crnih nosača. Poneki nespretni „crnčić“ strovalio bi se niz liticu, ali to ne bi obeshrabrilo hrabre, jake (i zgodne) američke istraživače…



No, da li je u digitalno doba gotova priča o nosačima? Dobro, „crnčići“ ne padaju samo tako niz liticu, ali su nosači itekako prisutni. Tako mi krećemo u istraživanje izoliranog i nedostupnog dijela Madagaskara. Cesta nema, a moramo preko džungle, strmih brda i malaričnih močvara prenijeti 300 kg opreme i hrane. Tu mogu pomoći samo ljudska leđa, na žalost konji i ostala marva nepoznati su na ovom otoku. Dakle, odlazimo u neko selo, raširimo glas i samo čekamo nezaposlene da stignu pa se cjenkamo oko plaće. Dogovorimo polazak, spremimo se i nakon dosta truda i tri dana zakašnjenja konačno krećemo, mi i 15 nosača. Ili drugi put možda i 100, ovisi koliko toga imamo za prenijeti. Za razliku od holivudskih zvijezda, nismo na čelu. Zato postoji neki vodič čiji su se i čukundjedovi smucali po ovim vrletima i prenijeli ih „genima“ u potomstvo. Mi im samo gledamo leđa i nastojimo pratiti. Nema tu redatelja da pravi red i disciplinu u velikoj družini. Kolona se često razvuče na kilometar i odjednom ne znaš gdje je skupocjeni terenski spektroskop! Ne baš niz litice, ali sa staze se u crveno blato skližu moji kolege. Da, mi s high tech ruksakom, u novim gojzericama, hlačama od sintetičkih materijala koje se brzo suše te ostalim modernim krpicama; oni s plastičnim sandalama za plažu i dronjcima od hlača i majica, vreću riže od 50 kg nose na ramenima te skaču s time kao jeleni preko potoka i stijena.



Kada te konačno dovedu do lokacije, što onda? Da li ih držiš pet dana za što trebaš još pet dodatnih šatora i još stotinjak kila riže ili im kažeš da se vrate za tjedan dana. A što ako ne dođu? Ili pošalju samo jednog pa utrostruče cijenu, a ti ne možeš mrdnuti sam sa svom tom hrpom opreme i hrane? Treba misliti i o dodatnoj hrani. Treba ju nositi od samog početka, ne može se pouzdano računati na eventualnu kupovinu u nekom selu bogu iza leđa daleko od ceste. Iskolače oči kad im kažeš da trebaš 200 kg riže, dok u malenoj kućici od blata i pletera za sebe imaju svega koju kilu (riža ondje zrije cijele godine i bere se svako malo, to se lijepo vidi po žutozelenom mozaiku rižinih polja). Ili čak i da imaju, ne možeš kupiti za novce jer ne znaju što bi s tim papirićima s nekakvim brojkama i nepoznatim likovima…



Zato često i najbolje zamišljene ekspedicije propadnu. Primjerice, američki znanstvenici na Madagaskaru krenuli su s 80 nosača u nenaseljeno područje, no zapeli su nenadano u poplavi. Nisu mogli na naprijed ni nazad tri dana, a za to vrijeme pojeli su svu hranu, zamislite koliko samo riže može pojesti 80 usta, pogotovo što nema mesa i tek s malo zelenjave!!! Posao je bio gotov prije nego što je počeo, a trebalo je to biti vrlo važno istraživanje.



I zato kad sljedeći put gledate neki film iz tridesetih godina o istraživačima Afrike, nemojte odmah okrenuti na drugi kanal, možda naučite neke stare provjerene lekcije koje će vam zatrebati na znanstvenoj ekspediciji.

Oznake: ekspedicija, istraživanje, egzotične destinacije, biologija, znanost, Afrika

5. priča Iz dnevnika istraživača:Otkrića novih vrsta životinja

26.09.2017.

Evo, neki dan objavljen je znanstveni rad u kojemu je opisana još jedna vrsta životinje za znanost. Možete ga vidjeti ovdje. Otkrili smo ju na Madagaskaru, u močvarama istočne obale. Radi se o maloj, ali glasnoj noćnoj žabici. Još se sjećam kako smo gacali potpuno mokri u močvari pandanusa u kojoj su se glasali noćni lemuri i kukci, dok su nam malarični komarci zujali oko glava, a svijetlo čeone lampe se raspršivalo o noćnu izmaglicu.

To nije naša jedina otkrivena vrsta. Do sada je na popisu više od deset žaba guštera i zmija. Prva je bila zmija s predivnog poluotoka Masoale na Madagaskaru, za prve ekspedicije na ovaj otok davne 2001. Godine. Slučajno sam nabasao na nju, vračajući se po džungli po izgubljeni komad opreme. Zija mi je „izletila“ ispred nogu, stala i doslovno „pozirala“. Bila je duga oko jedan metar, uzdužnih crvenih, žutih i crnih pruga na glavi i prednjoj polovini tijela.

Liophidium pattoni, nova vrsta s Madagaskara

Kasnije, kolege biolozi su ustvrdili da je to zmija nepoznata za znanost, nema imena, čak nisu sigurni ni koji bi rod bio. U pokušaju znanstvenog opisa, poduzeli smo novu drugu ekspediciju, no bezuspješno. Unatoč naporima, nepoznata vrsta zmija potom nije bila nađena desetak godina sve dok ju ove godine nisu „uhvatili“ znanstvenici s Sveučilišta Braunschweig s kojima sam surađivao. S uzorcima tkiva i DNK, mojem kolegi i znanstveniku Miguelu Vencesu s ogromnim iskustvom u opisivanju već sada nekoliko desetaka vrsta nije bilo teško odrediti taksonomski status. Rad je objavljen u znanstvenom časopisu Salamandra, na popisu current content, znači visoko vrijedan rad na svjetskoj razini. Zmija je tada i dobila služben naziv: Liophidium pattoni. U znanstvenom svijetu potrebno je novu vrsti opisati i objaviti rad pa tek tada vrsta dobiva ime i mjesto u klasifikaciji.

Dakle, da bi se nešto uistinu otkrilo, mora proći rigoroznu znanstvenu metodologiju (i statistiku) i biti objavljen što znači i recenziju respektabilnih stručnjaka u tom polju.


znanstvena ekspedicija na Andamane

S druge strane,naslušao sam se „otkrivanja“ svega i svačega od strane naših „istraživača“. Neke od takvih stvari je udobno zavaljen u fotelji svog doma nemoguće zamijetiti ako niste bili na samoj lokaciji ili izvodili nešto slično. Konačno, tko će provjeravati što ste stvarno radili 5000 km daleko, da li su snimke „istraživanja“ nekog plemena negdje iz džungle nastale zapravo na više-manje lako dostupnim turističkim spektaklima. Riječ istraživanje u hrvatskom jeziku prevodimo s dva engleska pojma: exploring koji više koristimo za geografska ili avanturistička otkrića… Također, otkrivanje može imati i subjektivnu notu, npr. otkrivanje „samog sebe“ ili novih spoznaja, krajeva i slično. S druge strane imamo engleski research koja se koristi za znanost, struku, sklono znanstvenoj metodologiji. Zato mi se čini da i u Hrvatskoj imamo inflaciju „istraživača“, da se često od običnog avanturizma, čak i turizma stvara prizvuk nekog ozbiljnog istraživačkog rada. Da ne bi ispalo kako ja sada nešto previše pametujem, ipak sam sudjelovao u nekim znanstvenim projektima te ponešto i objavio u znanstvenim časopisima, dakle mogu je provjeriti (i osporiti ako treba) svi znanstvenici na ovom svijetu.

ulovljena nova vrsta u Venezueli, kasnije opisana i objavljena u znanstvenom časopisu

Oznake: ekspedicija, istraživanje, džungla, biologija, Madagaskar, venezuela, južna amerika, Afrika, znanost

4. priča Iz dnevnika istraživača: Kad zmija ugrize

22.09.2017.

Vrijeme brzo prolazi na terenu i već smo nekoliko dana na putu. Vozili bi se u našem terencu Toyoti Hiluxu nekoliko sati, onda iskočili da pretražimo komad travnjaka, šumarka ili stijene pa potom dalje na put. Potom bi našli mjesto za spavanje te po zalasku sunca se opet zaputili na noćno pretraživanje. Usred smo savana Južne Afrike, zajedno sa slonovima, zebrama, lavovima i ostalim životinjama. Ipak, uglavnom gledamo u zemlju, tražeći neke od najopasnijih zmija na svijetu. Sudionik sam velikog znanstvenog - izrade Crvene knjige ugroženih gmazova Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, ogromnog područja na jugu crnog kontinenta. Vođa projekta je Marius Burger, dugokosi i plavokosi Bur ogromne karizme. Kad bi svojim baritonom progovorio odmah bi okupirao centar pažnje i ne uzalud – njegove priče mogao bih slušati danima. Na kraju smo istraživanja i sada popunjavamo rupe po cijeloj zemlji, vozikajući se od jednog mjesta do drugog kao u holivudskom filmu ceste.

crna mamba u ruci

Rijetko koja zemlja se može podičiti brojem vrsta gmazova poput Mariusove domovine. Ta zemlja obiluje gmazovima i to vrlo zanimljivim. Južna Afrika udomljuje skoro 500 ostalih vrsta gmazova. Tu su ozloglašene crne i zelene mambe; kobre, među njima kobra pljuvačica koja izvanredno lako otrovom pogađa oči; nervozna puhajuća siktavica te predivna gabonska ljutica čija se baršunasta pojava ne zaboravlja nakon što se jednom vidi; stileto zmija ne mora čak ni otvoriti usta da bi svojim postranim zubima koji vire iz usta ubrizgala snažan otrov. Slijede ih pitoni te vojska ostalih neotrovnica.

kobra na cesti

Često panični zvukove ljudi i životinja odaju prisutnost zmija. Tako je uzbuđeno cvrkutanje ptice u krošnji osamljenog stabla privuklo pažnju naše ekipe. Oko ptičjeg gnijezda se šunja boomslang, najotrovnija zmija Afrike. Bez dileme Marius skače na drvo i metalnom kukom skida otrovnicu. I onda ju drži živu golim rukama. „Svaka zmija zahtijeva svoj način rukovanja“ pokazuje bez straha. Jedno od velikih pravila je da se ljutice nikako ne smije primati za rep. Lako svinu svoje mišićavo i kratko tijelo i grizu neiskusnog čovjeka. Čak se i ozloglašena crna mamba može uhvatiti živa, no za te aktivnosti valja imati debelo znanje, iskustvo i živce te podužu metalnu hvataljku.

dan u uredu

Zmije su i danas velika prijetnja ljudima u Južnoj Africi. Šesnaest vrsta otrovnica može ubiti čovjeka, a još pedesetak gadno ozlijediti. Uvjerio sam se u to jednog sudbonosnog jutra u blizini nacionalnog parka Kruger. Bilo je kobno rutinsko uzimanje uzoraka siktavici, otrovnici srodnoj našem poskoku, ali mnogo jačeg otrova. Marius je poskočio i ispustio zmiju, nekoliko sočnih psovki je ugledalo svijetlo dana. Siktavica ga je ugrizla! „Ovo će biti vrlo gadno“ brzo se smirio međutim. „Ross, uzmi auto i vozi do prvog doktora. Ali neću jurnjavu i još jednu nesreću...“ sa bolnom grimasom je iscijedio Marius. „...kad tamo stignemo, hoću lijekove za bol, plazmu i kortizol“. Nevjerojatno je koliko je smiren i logičan, a baš je to najvažnija samopomoć. Što je manje panike, to će manje otrova srce pumpati žilama u tijelo. Zaboravite podvezivanje, sisanje otrova i rezanje rane – to će samo pogoršati stvar. Prvo naselje bilo je srećom na pola sata vožnje. Palac koji je dobio najviše otrova već je poplavio, a oteklina se polako ali sigurno penjala prema laktu. „Osjetio sam kako se zmija umorila i malo sam popustio stisak na vrat“ vraća natrag film Marius dok je u bolnici primao prvu pomoć. Oteklina je međutim i dalje rasla i odluka je pala – mora se uštrcati protuotrov u četiri sata udaljenoj Pretoriji.

kad te pogodi kobra pljuvačica

Prvi put u dvadeset i pet godina mu se tako nešto desilo, priča Marius mjesec dana kasnije, nakon deset ampula protuotrova onaj isti dan, više dana intenzivne njege, zatim četiri operacije uz stalne preglede kod liječnika. Morali smo na neodređeno vrijeme prekinuti ekspediciju, no važno je bilo spasiti život. Marius je potom dosta vremena vukao aparat za isisavanje rane kao zatvorenik svoju kuglu dok na laptopu sređuje rezultate, dakle već je opet aktivan. Koliko s druge strane nesretnika nema ni znanje, novaca niti mogu dovoljno brzo do liječnika pa ili ginu ili ostaju trajno osakaćeni. Čak i Marius na kraju ima trajne posljedice – nepokoreni palac iz kojeg su tetive i živci izjedeni prvo otrovom pa odumiranjem tkiva od otekline. Trebati će još vremena da se do kraja oporavi, da krene ponovo na posao „Nesreće se konačno svakom dešavaju, u autu, na ulici, u stanu...Takav je moj život i neću s time prestati“ sjaji mu se u očima dok već na karti planira nove ekspedicije.

siktavica

Marius u intenzivonj

Oznake: ekspedicija, istraživanje, Afrika, južna afrika, zmje, otrovnice, biologija, ugriz, savana

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se