9. priča Iz dnevnika istraživača: Paraziti i ostala gamad

16.10.2017.

Maksimalno ubrzavamo u šumi kako bismo nadoknadili vrijeme izgubljeno u nepreglednoj močvari. Već smo nekoliko puta otišli u krivu ulicu Crvene rijeke i mističnih stabala pandanusa, no uspjeli se vratili na čvrsto tlo pod nogama. Užitak koji je pružila šuma, na našu žalost, nije dugo trajao. Lagani svrbež na nogama je najavio, a pogled potvrdio - pijavice. Crne, male pijavice bezbrižno su sisale krv, a ispod njih su već curili crveni potočići. Još imamo ljubičaste ožiljke, suvenire od prijašnjih susreta s njima, a evo ih opet. Luče u ranu posebnu tvar koja sprečava grušanje i djeluje još dugo nakon što se zasite i same otkinu. Naviru mi u sjećanje slike prvog susreta s njima, tamo na drugoj strani parka. Padala je kiša i čarape su dobile lijepu ružičastu boju, natopljenu krvlju i vodom. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica, pa i ja počinjem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim u potrazi za hranom. Iako neugodne, potpuno su bezopasne i ne prenose nikakve bolesti. Nije ugodno kad dobijete pijavicu na oko, pričao mi je jedan kolega znanstvenik. Kako je rožnica vrlo osjetljiva, ne smije se pijavica trgati pa se mora pričekati da se gospođica napije dovoljno krvi i sama otpadne. Fino, zar ne?



Nastavljamo povorku onih koji bi naše tijelo pretvorili u hodajući ručak, jaslice, čašu krvi itd. U amazoni smo prvi put otkrili nekakve crvene otekline. Nisu bile velike, ali su jako svrbjele. I još gore, kas se češe, prijeti ranicama i infekcijama što u vlažnoj kišnoj šumi prijeti raznoraznim sekundarnim infekcijama. Tek smo na drugoj amazonskoj ekspediciji saznali da se radi o chiggersima, malim grinjicama. „U biti se one ne hrane ljudima. Zato ostavljaju jaja i folikulama dlaka koje postaju jaslice“. Male grinjice se tu na sigurnom i s puno hrane odrastaju. Zanimljivo je da čovjek ostane imun na svrbež nakon nekog vremena! Na Andamanima smo imali sličnu svrbljivu situaciju, ali krivci su ovaj put bile male pješčane mušice (sandflies). Na nekim plažama ima ih toliko da se čovjek ne može obraniti, a ima ih i u pijesku podalje od mora. Ove mušice mogu prenijeti i neke gadnije parazite!



Muhe i još neki kukci baš vole ljude pa neke također polažu jaja u našu kožu. Ličinke se fino hrane, kopajući tuneliće ili se omotavši zaštitnim ovojem tkiva koji fino nabubri na ruci. I onda za koji mjesec izleti muha. „Pa to je leptirić“, komentirao je kirurg koji je vadio črveka iz čela. A vidio sam slike kako kirurg vadi velikog bijelog crva…iz oka! Muha j vjerojatno snijela jajašca na kožu, čovjek se počešao, jaja zapela ispod nokta kojeg je nesretnik potom sproveo do oka kad ga je protrljao.
Kupanje u amazonskim jezerima također može biti nezgodno. Ima ribica koja zagrize za vaš ponos u gaćama i ne pušta tjednima. Inače je parazit na škrgama riba, ali zna se zabuniti. Sitna je i teško se odstranjuje, odnosno samo kirurški. Zove se candiru na portugalskim, cańeros na španjolskom ili willy fish na engleskom i kad čujete da je ima u nekoj rijeci ili jezeru, što dalje od toga J.

Oznake: ekspedicije, Putovanja, znanost, istraživanje, tropi, egzotična putovanja, Životinje, paraziti, avantura, džungla, dokumentarac

1. priča iz dnevnika istraživača: Jedan sasvim običan dan

09.09.2017.

Već sam tjedan dana u prostranim džunglama NP Corcovado u Kostarici gdje tražimo najveću zmiju ljuticu na svijetu – legendarnog bushmastera (ljutice - šira obitelj zmija gdje spada i naš poskok). Nakon mukotrpnog, ali neuspješnog traženja zmije, najveći izazov je ostao za kraj ekspedicije. Vrijeme je za povratak iz istraživačke stanice natrag u civilizaciju, no ima problem – u avionu nema dovoljno mjesta za sve. Ja se stoga javljam kao najmlađi da se vratim pješice.

istraživačka stanicu prije svitanja

Krenuo sam još prije zore, išuljavši se kao lopov iz istraživačke stanice. Na travnatoj avionskoj pisti usred džungle gdje se još sinoć odlijepila Cessna s mojim kolegama, bacih zadnji pogled na to lijepo drveno zdanje u magli, a onda skrenuh na putić u gustišu vegetacije. Ptice su užurbano pjevale dok sam grabio velikim koracima prema huku valova još nevidljivog Tihog oceana. Sada je još vladala noćna svježina, a magla se poput gigantske guste paučine razvlačila po krošnjama drveća. Dah divljine pomiješan s svježim intenzivnim mirisima bilja budio me potpuno. Ptice su započele svoj jutarnji pjev, uskoro će i majmuni urlikavci krenuti u javno oglašavanje svojeg područja. Vremena za uživanje nema, jer valja iskoristiti što više ovu jutarnju svježinu, već za sat - dva će biti pakleno vruće, a imam i mnogo kilometara za proći. Ipak, izbivši na obalu zastao sam očaran pogledom na bijelu plažu obasjanu izlazećim suncem. Lagano se izvijala do zelenog rta koji je naglo izbijao svojim kamenim nosom u more, prkoseći bijesu valova. Nebo na istoku se već rumenilo, udahnuvši života praiskonskoj pozornici prirode. Prošao sam zatim manje ušće rječice držeći cipele u ruci i nakon par stotina metara se našao opet u tropskoj kišnoj šumi.

Znanstvenici se malo rekreiraju na divljoj pacifičkoj plaži

Sam sam u džungli, osjećam laganu nelagodu, ovako duboko u šumi. Strah da ne promašim put, da ne uletim u roj divljih pčela što mi se već desilo prije par dana, da me nešto ne ugrize, a bez ičije ruke da mi pomogne. Više nego ikad postadoh svjestan svakog šuma i pokreta, adrenalin je bio spreman da šikne u žile svakog trena. Po jednostavnoj karti sam očekivao jedan veliki rt relativno brzo, no on nije dolazio. Vrijeme je polako kapalo poput znoja s čela, staza je postajala sve manje ugažena te počeh sumnjati da sam negdje krivo skrenuo unatoč stalnoj blizini oceana. Istovremeno je ruksak na mojim ramenima i leđima sve više rastao, poput velikog tumora čija težina me iscrpljivala. Usto, sparina je rasla kako je izlazeće sunce grijalo šumu i isparavalo zrak. Nije ni najmanje ugodno po rastućoj vrućini i sparini biti odjeven od glave do pete i u gojzericama na nogama. Nema međutim druge, to je nužnost. Komarci i ostali nasrtljivi kukci su ovdje obilni, a njihova prisutnost ne uzrokuje samo neprestano lamatanje rukama, već i nekoliko tropskih groznica poput malarije ili denge. Provesti desetak dana u džungli s visokom temperaturom, znojenjem i drhtavicom, teškom glavoboljom te dijarejom, sa bolovima u trbuhu nije san baš svakog čovjeka. Srećom da sam već cijepljen protiv smrtonosne žute groznice pa mi se barem to ne mota po glavi. Ništa od tih bolesti ne pruža mi ipak takav strah kao što je moguć ugriz zmije otrovnice. U ovom parku ih ima mnogo od ukupno 18 vrsta koje obitavaju u Kostarici. Između ostalih je tu zloglasni fer-de-lance, ali i legendarni bushmaster, sa svoja tri metra najveća vrsta zmije ljutice na svijetu.

krokodil

Konačno sam izbio na veliki kameni rt. Obišao sam ga i skrenuo na plažu. Sunce me je zaslijepilo, a val vrućine zalio. Dočekalo me je skoro dva kilometra hodanja na direktnom suncu, odmah do zapjenjene obale Pacifika. Vrlo brzo sam shvatio da ovaj predivni krajolik neće biti nimalo opuštajući, duboko sam onako težak od opreme propadao u meki pijesak pa je svaki korak postao živa muka. Podne me je uhvatilo na jednoj omanjoj plaži, nakon nekoliko mučnih izmjena šume i mora. Zavalih se u hladovini pored stijena, glavom na ruksaku. Nije prošlo ni pola sata, utažih glad šalicom gotove juhice, skuhanoj na silini sunca i nastavih dalje. Uđoh u šumu i nakon kojih pola sata hoda u moj svijet je ušao novi element. Zvuk padajuće vode. Jasno se razlikovao od ritmičkih ponavljanja valova, vodene bijele metle u svom beskrajnom poslu čišćenja pješčane obale. Skrenuo sam sa staze i opčinjeno krenuo uz potok i ugledao slapić, izvor slatke i pitke vode. Skinuo sam se potpuno i prepustio svježini, osjećaju koji može pružiti samo prirodna čista voda…

slap

Nastavljam dalje, a još izdaleka se nazirao bedem, povišeni pješčani nasip koji se protezao od mora do šume. sve dok ne pristigoh do njega potpuno mi je zaklanjao pogled na ono što je krio iza sebe. Tek tada ukazao mi se uski prolaz na plaži gdje je svom silinom sukljala bistra voda, usko grlo rijeke što se zatim naglo širilo u prostrano ušće. S jedne strane se prostirao omanji sprud s velikim kamenjem utisnutim na zemlju, a iza šuma u kojoj je rijeka nestajala. Poželjeh se okupati ovdje, jer bilo je potpuno mirno, a ja sav znojan, no sjetih se da se krokodili ne libe malo slane vode, niti morski psi one slatke. Rječica se potom proširila u malu močvaru preko koje sam morao proći. Oprezno sam gacao preko nje i onda ugledao izduljenu i oklopljenu glavu. Poput kakve podmornice, samo su se nazirale oči kajmana (vrsta aligatora) dok je ostatak tijela ispod površine. Čekao je u zasjedi neopreznog posjetioca, nadam se da se nije namjerio na mene, no bio sam spreman da mu moj crni Cold Steel nož zarijem u grlo u slučaju potrebe. Srećom, ostao je nepokretan dok sam dugim koracima izlazio opet na suho.

ušće rijeke

Konačno u daljini ugledah svjetlinu, odnosno čistinu, pouzdan znak rušilačkog djelovanja čovjeka. No trebalo mi je još tri četvrt sata mučnog gaženja kroz pijesak dok konačno nisam osvanuo u krčevini. Iako sam odahnuo, nešto me je stegnulo u srcu. Kolikog god opasno bilo u džungli, ipak sam se osjećao ljepše i bolje nego u ovoj destruktivnoj sceni i svemu iza makar to zvali civilizacijom…

majmuni kapucini

Oznake: ekspedicija, istraživanje, kostarika, putoholicari, putovanje, avantura, biolog, Šafarek

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se