VIDEO: Medvjedi iz Gorskog kotara

19.11.2017.

Medvjedi još uvijek tumaraju prostranim šumama i livadama Gorskog kotara, zelenog srca Hrvatske. Medvjed je najveća kopnena zvijer u Hrvatskoj. Ovaj smeđi div izaziva i strahopoštovanje i divljenje gdje god dođe. Iako je drugdje u Europi istrijebljen, naša mu je zemlja još dom



Gorski kotar je planinski kraj Hrvatske koji se pomalo uzdiže iz nizina središnje Hrvatske. Priljubljen je sjevernim dijelom na planine Slovenije, no dijelom odvojen od nje zelenim dolinama Kupe i Čabranke. S druge strane uzdiže se negdje strmo, drugdje blago nad sunčanim Kvarnerom i s očaravajućim pogledima na more, a na jugu se postepeno spušta na blago valovitu visoravan Like.

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Gorski Kotar, medvjedi, planina, šuma, zvijeri, lov, Životinje

VIDEO: Jesen na Bilogori

16.11.2017.

Jesen na Bilogori, najmanjoj hrvatskoj planini može isto tako biti lijepa, iako fale klasične planinske vizure. Konačno, jedva prelazi 300 metara nadmorske visine.

Zbog blizine grada, posebno je omiljeno odredište Crna Gora i šuma iznad nje, kod šumarske i planinarske "barake". Jesen je u ovom videu doživjela dražesna djevojčica. Uživajte!



Po svojoj visini Bilogora je najniža, ali prostranstvom jedna od najvećih naših gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskoga i dravskoga porječja i dijeli bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Na jugu Bilogore njezini pristranci pružaju se sve do Moslavačke gore (Izvor:Wikipedija). Najviši vrh je Stankov vrh (309m).

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Bilogora, planinarenje, jesen, film, video

Mrežnica u jesen u 4k VIDEO

12.11.2017.

Jesen je čarobno doba posvuda, no negdje uvijek više nego drugdje. Plitvička jezera su uvijek divna, ali i Mrežnica ima svoj udio jesenske ljepote. Kada listopad udahne u lišće rumenilo (u stvari kada propadne klorofil u listovima koji daje zelenilo i kad se onda istaknu i ostali pigmenti), Mrežnica zablista. U kanjonu dominiraju grabove, a sasvim uz vodu johu pa prevladava žutilo. Mjestimice javor svojim crvenilom zasjaji kao mali vatromet. Dalje, iznad kanjona ima i bukve, otud rumene smeđe nijanse. Sve se to zrcali u vodi koja malo gubi ono gotovo tirkizno ljetno zelenilo.



No, teško je ikoje godišnje doba na Mrežnici posebno istaknuti, jer sva su doista prelijepa. Bijeli zapjenjeni slapovi izviru iz neizmjerno duboke zelene rijeke, stisnute u mjestimice strmi, stjenoviti kanjon. Voda se prelijeva preko nekoliko sedrenih stepenica, divnih slapova. Ljepota koja se na kratko ukazuje nisu izuzetak. To je tek jedan od stotinjak slapova, natiskanih u svega 64 kilometara toka. Iako relativno kratka i u relativnoj blizini Zagreba, Mrežnica je mnogima najljepša hrvatska rijeka, jer spaja fenomene krša s zelenilom panonskih rijeka. Hrvatska je obdarena svojim rijekama koje su u europskim okvirima iznimno očuvane, a dobar dio njih krasi svjetski fenomen – sedra. Jadranska obala postaje sve više betonirana i nakrcana turistima, no rijeke su još uvijek oaza prirode i mira.

Mrežnica izvire kod Slunja, a ulijeva se u Korano kod Karlovca. Prvih trinaest kilometara skriva se u vojnom poligonu kod Slunja, no i po izlasku iz njega, Mrežnica još dugo odolijeva pogledima usred brdovitog i slabo naseljenog Korduna. Samo su najhrabriji i najvještiji imali čast kliziti čamcima kroz njene uzburkane mladenačke vode, u dubokoj sjeni tamnih kamenih zidova kanjona i visokih slapova. Nakon Tržačkog mosta njen se kanjon širi i tek donekle smiruje. Mirne dionice postaju duže, a slapovi pravilniji, prepoznatljivog polukružnog oblika. Rijeka postaje krotkija i manje stidljiva te otvoreno pokazuje svoje draži ljudima.

Čaroliju slapova stvorila je sedra, tvar koja pretvara naše krške rijeke u svjetsku atrakcije. Sedra (engl. travertine) je najpoznatija po Plitvičkim jezerima, ona nisu jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se nalazi sedra. Turistima su poznati slapovi Krke, raftingašima Zrmanja, boljim poznavaocima prirode i putovanja rijeke Una, Cetina te brojne manje riječice u u Lici i Dalmaciji. Tu na Mrežnici je sedra još uvelike očuvana, naročito u njenom nepristupačnom kanjonskom dijelu. Mrežnica je s razlogom prirodni fenomen naše Hrvatske, baš kao i mnogo slavnija turistička odredišta. Slapovi na Mrežnici nisu divovi kao na Plitvičkim jezerima, ali ih zato ima skoro sto. Najviši je Šušnjar s visinom od petnaestak metara, a za njim slijedi Milkovića slap od osam i pol metara. I ostali veći slapovi imaju svoja imena: Rončevića slap, Jagodića slap, Klarića slap, Rebića slap, Vitasov slap... Do najljepših slapova se međutim može samo čamcem što je već doživljaj sam za sebe. Zvuci zaveslaja odjekuju u kanjonu, tolika tišina caruje ovdje. Tu je u srednjem toku Mrežnica u svom najboljem, prepoznatljivom izdanju. Mjestimice se iz mutne zelene dubine uzdiže mliječno zelena stijena iz koje usred rijeke raste trska. Ta stijena ostatak je negdašnje sedrene barijere, sada većim dijelom pod vodom. Drugdje trska probada vodu i viri na suhom stvarajući otočiće obrasle drvećem. Sa strane su izdužene luke, male naplavne ravni, obrasle šumom ili male livadice.

Oznake: rijeke, mrežnica, generalsko stol, Karlovac, rijeka, kanjon, jesen, slap, voda, šuma, boje, lišće

12. priča Iz dnevnika istraživača: Umalo smrt u raju

10.11.2017.

Na kraju herpetološke ekspedicije na Andamanima, došli smo nas troje biologa istražiti sam sjever ovog vrelilog, ali još uvijek malo poznatog otočja. Uz mnoge vrste biljaka i životinja, tu još žive plemena iz kamenog doba. Smjestili smo se u kolibicama uz more i ostalo je sat vremena do zalaza sunca, taman da speremo znoj i prašinu od dugog i napornog puta kroz džungle ovog egzotičnog otočja. Dotrčali smo na predivnu pješčanu tropsku plažu, nakićenu mangrovama u plićini i drvećem u moru. Usput smo uzeli maske i disalice, jer Andamansko otočje je obrubljeni predivnim koraljnim grebenima.

Voda je dovoljno plitka da se jednostavno plivajući i roneći na dah može vidjeti nevjerojatno izobilje podvodnog života. Zagnjurio sam tako u čudesni svijet koralja, šarenih riba, vlasulja…. Kao da sam u kakvom podvodnom muzeju suvremene umjetnosti, jer evolucija je koralje isklesala u nevjerojatne oblike. Neki podsjećaju na ogromne čipkaste lepeze koje se šire i preko metra veličine. Drugi koralji podsjećaju na kišobrane koji daju sjenu od jarkog tropskog sunca koje se kroz bistru vodu lako probija. Od nekih se priviđaju jelenji rogovi ili ogromne mozgovi. Ostali se jednostavno opiru opisu iz stvarnog svijeta i više podsjećaju na filmove SF. Ribe kao da se natječu u „ludim“ oblicima i bojama.

Voda je tako topla, plutam u plićini kao klada, a nikog ni blizu, cijeli je ovaj raj samo za nas troje… ali sunce opasno pada prema horizontu, vrijeme je za povratak. Osim toga struja značajno pojačava i prijeti da me odnese na otvoreno more. Mašem Olji , tada doktorantici sa sveučilištu u Braunschweigu, nije daleko i vraća se polako. Ali gdje je Mili, Novosađanin, biolog koji je prokrstario dobar dio tropa u potrazi za živim svijetom džungli, lovio kobre i kraitove i otrovne žabe. On je krenuo prvi u ronjenje pa je i otišao dalje. Tražim ga u vodi, nema ga. „Eno ga!“ pokazuje Olja na otočić kojih tristotinjak metara od obale. Vidim ga, šetucka na maloj plaži, a iza njega je čuperak šumice, kao iz razglednice. Mahnem mu da se vrati, da struja pojačava, al on je frajer sjeo i čini se da uživa. To me ne čudi zbog njegovih hedonističkih sklonosti. Uvijek bi tražio palme i pijesak, pogotovo nekakve, idiličnu sliku iz filmova, njegovu Plavu lagunu iz snova. I taj hedonist sad nam maše… Možda nas zove, da je vidio nešto zanimljivo…Ma nema vremena, mašem ja njemu nazad. A onda kao da je munja sijevnula iz vedrog neba. Da se nije nešto desilo, pa ne može nazad? U tropskim morima gmižu svakojaka otrovna bića, od vrlo otrovnih zmija, riba, meduza, čak i hobotnica i školjaka…ili je vidio jato morskih pasa pa se boji nazad, već smo imali takav slučaj na Šri Lanki.



Sunce se već utopilo o oceanu, a Mili još kampira na otočiću. Uskoro neću vidjeti ni otočić, a kamoli njega. Definitivno nešto nije u redu, nema druge nego potražiti pomoć. Plivanje do njega po mraku i struji više nije opcija te trčimo do koliba u kojima smo smješteni. Javljamo se tamnoputom domaćinu koji odmah s prilično kulerskim licem kreće u obližnje ribarsko seoce po pomoć. Olja i ja se vraćamo do plaže, da ga dočekamo ako je nekim slučajem odlučio plivati nazad. Ali malo vjerojatno. Već je zahladilo, a on je samo u kupaćima i to mokrim. I onda kroz neko vrijeme na pučini primjećujem slabašno svijetlo. Fenjer se ugrubo kretao prema otočiću čija se zlokobna silueta jedva nazirala u mraku. Svijetlo se zastalo na neko vrijeme i onda se opet pokrenulo. Išlo je prema nama, uh kako su sporo protjecale te minute dok su zvijezdo polako putovale svoji nebeskim stazama. Tko zna jesu li ga spasioci našli…

I konačno, evo ih. „Tu je!“ kriknula je Olja i zaista, visoki biolog sa bolnom grimasom na licu, ali živ. Nekako smo ga prenijeli iz čamca. „Već sam skoro doplivao do otočića i hodao po plićaku do plaže i onda sam osjetio ogromnu bol, kao da me je vruća igla probola po stopalu“ iscijedio je dok smo mu pomogli da se nekako dovuče do koliba.

Epilog: sve je na kraju prošlo dobro. Bolovi su potrajali nekoliko dana, ali je preživio. Mnogi nemaju takve sreće, stradaju od otrovnih organizama koji vrebaju u vodenom raju…

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: ekspedicija, Putovanja, andamani, Indija, tropi, ocean, more, otok

Štetno lice hidroelektrana: slučaj HE Lešće na Dobri

07.11.2017.

Hidroelektrana Molve 1 i 2 već je treći pokušaj HEP-a za izgradnjom brana na Dravi. Dok je sasvim janso zašto su neki načelnici za izgradnju - zbog renta, odnosno da prodaju ono najvrijednije što imaju, ali nisu ni svjesni da si dugoročno pile granuna kojoj sjede. To su uvidjeli njihove kolege na rijeci Dobri koji su čak tužili HEP zbog vodenih valova koji im haraju obale.

Svojom medijskom i terenskom kampanjom, HEP nastoji iznova uvjeriti građane o neophodnosti ovog projekta: o protočnoj brani koja kao neće uopće imati utjecaj na okoliš – u stvari je projektirana HE Molve i 2 de facto akumulacija s visokim nasipima i cestom odmah uz vodu. Izgradnjom hidroelektrane jednostavno nestaju sva vrijedna staništa i vrste; ogroman negativan utjecaj na ribe, pogotovo što nestaju mrijestilišta. Zabluda je i priča o višenamjenskom objektu,pogotovo o navodnjavanju koje je takoreći nepostojeće na tridesetak velikih postojećih brana po cijeloj Hrvatskoj što smo lijepo vidjeli prije tri godine za jake suše. Hidroelektrana se reklamira i kao obrana od poplava, što je samo donekle točno – one sprečavaju manje i srednje poplave koje su u stvarnosti korisne (jer voda se u poplavnoj zoni prirodno pročišćuje i cijedi u podzemlje otkud je crpimo za piće), ali su vrlo upitne kod velikih poplava koje su najopasnije; štoviše, mogu uvelike doprinijeti stvaranju vodenih valova što se i desilo 2012. Godine kada je Drava poplavila Pušćine. To mjesto je osim toga i „debelo“ regulirano što je još jedan dokaz neučinkovitosti tehničkih regulacija kao isključiva obrana od poplava. Upravo je očuvana poplavna nizina prigušila taj vodeni val.



Ovo su konkretni, znanstveno utemeljeni podaci, za razliku od „bajki“ HEP-a (od kojih je najsuludija da neće biti utjecaja na okoliš). Podsjećamo, štete se uopće ne spominju, koristi su napuhane, a hidroelektrane nisu višenamjenski objekti kao što ih nerealno predstavljaju. Na žalost, neki su naši načelnici pomamljeni za rentama i vjeruju u priče HEP-a, pogotovo oni koji bi „skidali glave ekolozima“ te koji računaju obranu od poplava na naivan način zbrajajući protoke.

Slučaj HE Lešće na rijeci Dobri bolno prikazuje pravu istinu o branama. Predivan, možda najljepši kanjon ove rijeke trebao je biti pregrađen i potopljen velikom branom. Tada je HEP prodavao istu priču o „razvoju turizma“, „radnim mjestima“ i „kako neće biti utjecaja na okoliš“. Projekt brane bio je iz socijalizma, kao i studija utjecaja na okoliš kada su propisi bili daleko od današnji standarda. HEP tu studiju nije htio pokazati javnosti sve do samog kraja kada je zapravo bilo gotovo.

Po izgradnji brane, istina nije mogla biti dramatičnija. Najbolja rijeka za rafting je uništena, a novih turista dakako nema. Čak je i Institut za turizam žestoko reagirao još za vrijeme gradnje, da nijedna akumulacija u svijetu nije turistički resurs. Sa HE Lešće se automatski upravlja iz HE Gojak bez ijednog novog radnog mjesta. A utjecaj na okoliš je prestrašan. Ni rijeke niti kanjona više nema, samo mrtva akumulacija. Riblji fond je uništen, a“ kraljica voda“, riba mladica je na pragu nestajanja. I nizvodno se trpi – vodeni valovi prijete kupačima, a direktno i turizmu. Voda je vrlo hladna jer se u turbinu voda pušta iz dubine, a vjerojatno hladi i obližnju Mrežnicu koja je već sad značajan turistički resurs (putovi vode u podzemlju su nepredvidivi pa vjerojatno hladna voda iz Dobre curi u susjednu rijeku). Prvotna cijena gradnje bila je 65 milijun eura da bi se na kraju popela i preko 100 milijun eura! Mediji spominju „zamračenih“ 5 milijuna eura. Postavlja se i pitanje učinkovitosti, jer bi mogla curiti voda iz akumulacije u krško podzemlje te smanjiti proizvodnju,a i povećali bi se troškovi zatvaranja rupa u šupljem kršu, odnosno stvaranja betonskih zavjesa.



Načelnici općina uz Dobru pomamili su se u početku za rentama i objeručke prihvatili i promicali projekt, a i stanovnici okolnih sela se ponadali kakve male koristi. Dobili su maglu i eroziju. Svoje razočaranje po pisanju karlovačkih medija ne krije načelnik Bosiljeva Josip Korenić. Kako kaže, vodostaj se zna dignuti i za tri metra. Zbog tog su onemogućene turističke i gospodarske aktivnosti dok, kaže Korenić, HEP nije ispoštovao dogovor plaćanja naknade za korištenje prostora općine za HE Lešće – prema kojem bi trebala dobivati 200 tisuća kuna godišnje“. Općina Netretić tuži HEP za odrone zemlje i opasne vodene valove. Župan Karlovačke županije koji je nekad ponosno uz Jadransku Kosor otvorio hidroelektranu (i tada najavio nove), sada skrušeno priznaje da to i nije možda bila najbolja opcija. Osnovan je i tim kojem je cilj uklanjanje štetnih posljedica rada hidrocentrale. Što sad? Umanjiti vodene valove znači smanjiti ionako mizernu proizvodnju od 42 MW struje. Kao vrhunac paradoksa, HEP predlaže gradnju nove brane nizvodno.

Ove se činjenice malo čuju, no valja ih znati da bi pravilno odvagnuli dugoročne koristi i šteta, pogotovo u svijetlu novog vrednovanja rijeka kao i budućih klimatskih promjena.

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal


Oznake: hidroelektrana, HE Lešće, rijeke, rijeka, Dobra, bračna, kanjon, turizam

VIDEO: Jesen na Velebitu

06.11.2017.

Jesen na Velebitu, a posebice na dabarskim kukovima, carstvu stijena i šume može biti čarobna.

Pogled sa istaknute stijene na samom rubu te provalije, iznad vrhova krošanja bukvi i jela pruža zapanjujući pogled na vrvenožuti jesenski krajolik. Kamena kralježnica izdigla se iznad zeleno-žutog krajolika travnjaka i šuma, kao ostatak nekog davno preminulog, ogromnog dinosaurusa, godzile ili sličnog čudovišta. Samo što je ova kralježnica dugačka kilometrima, a visoka stotinama metara. Geolozi se ne bi složili s time, a njihov opis je sljedeći: vapnenačke, gledano u dugom vremenskom razdoblju stijene sklone eroziji elemenata prirode. Tektonika je pak poredala stijene u pravilan niz poput zida koji se izdiže iznad divovskih zelenih dolina, a one najviše monolitne stijene nazivaju se kukovi.

Izduženu prostranu udolinu Crni Dabar perma unutrašnjosti ispunila je magla. Hladni noćni zrak nabio se u nisko područje i opire se jutarnjim zrakama izlazećeg sunca. Istini za volju, pola doline još je u sjeni kukova, a ni na suncu još nije previše toplo, sada već sredinom listopada.



Ovo je jedno od najljepših predjela Velebita, mitske hrvatske planine čijim gudurama, livadama, gustim šumama krstare medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim utabanim stazama generacije planinara iznova otkrivaju draži ove planine koju se čini se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. I dok su većina velebitskih vrhova blage rudine (travnjaci) tek sa kamenom kapom na samom vrhu, ili obrasli šumom, Dabarski kukovi su carstvo gole stijene. Možda im samo Hajdučki i Rožanski kukovi konkuriraju krševitošću, ali ne i monolitnošću i tolikom dominacijom nad okolnim okolišem. Do Dabarskih kukova pak ne treba neki poseban trud. Iz Gospića se penje cestom na Velebit prema Karlobagu i dakako obrnuto. U mjestu Baške Oštarije potom kreću planinarske staze na nekoliko strana, a za kukove treba odabrati one na sjever.

Krećem dalje prema Kizi, jednom od vrhova Dabarskih kukova. Žuti i crveni listovi ukrasili su drveće i grmlje, a hladniji dani postali ugodniji za hodanje danju , ali zahtijevaju debelu odjeću ujutro i navečer. Jutarnja rosa svjetluca po žutim travkama, a inače nevidljiva paučina sada bliješti kao ogrlice bisera. Svjež zrak puni pluća, a osim mirisa vegetacije, donosi i neku aromu divljine. Zreli plodovi šipka crvene se u travi, na radost životinja, ali i ljudi. Stijene su u ovom okruženju romantične, ali iz podnožja.

Neprestano se izmjenjuje šuma stamene bukve koja odolijevaju velikoj strmini, s već požutjelim travnjacima. Stabla su svinuta pri dnu, od teškog bremena snijega koji je ovdje zimi vrlo obilan. Izbliza, monolitnost stijena ustupa tipičnoj krškoj razlomljenosti. Prema vrhovima, sve je manje suhe trave, a sve više gole stijene. Čas sije sunce na otvorenom, čas dolazi sjena uskih prolaza, kao u podnožju nebodera neke metropole , samo što su umjesto visokih zgrada stijene i ni jedan umjetni zvuk ovdje ne remeti mir, čuje se samo šuštanje trave na povjetarcu i povremen pjev ptica. Svako malo izbija se na strmoglavu provaliju, podno stijena koje izgledaju poput ogromnih tornjeva ili čak zgrada, ravne i glatke kao da ih je divovsko dlijeto rezbarilo.

Uskoro se pojavljuje na vidiku Kiza, a čovjek na vrhu izgleda kao mrav. I najotpornije biljke su potpuno ustupile pred ispranim bijelim kamenom koji bliješti na žarkom suncu. Trpe oči, ali i koža, jer isijava i toplinu. Ipak, uz malo pentranja, dijelom i uz pomoć sajle, dolazi se do vrha. Pogled je odavde veličanstven, ali pokazuje da nije ni jedini – tu je cijeli niz vrhova, kukova. Neke od njih obilaze planinarske staze dok ostali ostaju u tišini Velebita. Bačića kuk je gledano od sjevera prvi u nizu i najviši, a s njega se po mnogima pruža najljepši pogled na cijeli niz: Kukaline, Butinovaća, Kiza, Grabar, Ljubičko brdo, da se nabroje samo najmarkantniji u nizu od gotovo skoro deset kilometara.

Sunce se već jače dignulo, isparilo je jezero magle, a unatoč naponu jeseni, sada je u zavjetrini tako toplo. Prepuštam se u miru i tišini, sam na planini, dok me sunce grije….

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Velebit, planina, jesen, film, video, putovanje, izlet, dron, lišće, planinarenje

Jesen u Križnici (Drava) VIDEO

02.11.2017.

Jesen je svuda lijepa, kada, rumenilo lišća za tjedan-dva, no ova predstava na Dravi bude malo zeznuta. Često se desi da lišće jednostavno sfuri, pogotovo u vrba gdje one dominiraju. Nedostaje i ona lijepa crvena faza, najviše od javora koji tako lijepo ukrase Plitvička jezera. No, topole popravljaju dojam, sa svojom intenzivnom žutom bojom.

Na poziv Siniše Cmrka koji ovdje priprema nešto veliko, otišao sam na ovaj „dravski otok“, poznate prste, odnosno negdašnje meandre rijeke Drave. Igrom slučaja, hrvatsko-mađarska granica ostala je pratiti stari tok, pa se na lijevoj obali koji inače najvećim dijelom pripada susjednoj državi, dio teritorija je ipak u Hrvatskoj. Negdašnjim meandrima voda više ne teče, ali je zato postala prava polukružna mrtvica, gdje čak i obale reflektiraju negdašnji tok. Jedna je strma, zemljana, stara erozivna strana rijeke, a druga, je plitka, muljevita i pod trskom i vrbom – negdašnja taložna strana, odnosno sprud.

Te su mrtvice postale meka za ribolovce, ali i sve one koji traže mir u izolaciji otoka. Križnica se razvija kao turističko odredište, no o tome malo više uskoro. Do tada uživajte u jesenskim scenama.



Križnicu s jugozapadne strane omeđuje rijeka Drava, a sa sjeveroistočne mađarsko-hrvatska granica koja djelomično prolazi starim tokom Drave. Važno je napomenuti da ova granica datira još od prije nekoliko stoljeća. Prometna komunikacija Pitomače i Križnice odvija se skelom i pješačkim visećim mostom.

Skela ne može prometovati pri niskom i visokom vodostaju Drave, a viseći je most širine manje od 2 metra, tako da preko njega mogu prelaziti pješaci i biciklisti. Vode stajaćice na području Križnice su idealno mrijestilište za mnoge vrste riba. Veliki dio područja Križnice obradive su površine sa vrlo kvalitetnim zemljištem za poljodjelstvo pa se križničani pretežito bave poljoprivredom (ratarstvo i stočarstvo). U novije vrijeme na ovom dijelu počeo se je razvijati lovni i ribolovni turizam što je rezultiralo otvaranjem prvog obiteljskog hotela u Križnici.

Prema popisu iz 2011. godine u Križnici živi 128 stanovnika.

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Drava, jesen, Križnica, rijeka, dron, zračno, močvara, stara drava, turizam, ribolov

Kalnik u jesen VIDEO

01.11.2017.

Na Kalniku sam bio jednom davno, a od onda se nisam ovdje godinama pojavio. U međuvremenu sam prošao gotovo sve naše krške planine, kao i na neke od svjetskih (do 6000 metara), a ove domaće ostale su nekako po strani. Stoga sam se uputio jednog lijepo jesenskog jutra upravo na Kalnik – anticiklona je nudila nekoliko sunčanih dana, a već sam ispucao skoro sve ostale bliske destinacije.

Ostao sam zabezeknut jesenskom pojavom Kalnika, i skladno uklopljenog starog grada. Jesen je tome dala čarobni premaz, u milijune žutih, smeđih i crvenih listova. Kruna svega su „zubi“, vapnenačke kalničke stijene koje strše iz bukove šume. Popeo sam se lakoćom sve do telekomunikacijskog tornja, s tako divnim pogledom na prigorje, ali i na zagorsku stranu, tamo prema Novom Marofu.



Kalnik je za mene naša jedina prava gora, a u tu svoju vlastitu definiciju podrazumijevam pojavu stijena. One ne predstavljaju iskorak iz šumske vegetacije sa svojim posebnim biljnim i životinjskim vrstama, već i vidikovce koje tako fale na Bilogori. Palo je na kraju obećanje – obići ga u svim godišnjim dobima!
Dobro došli u kraj lijepe prirode, čistog zraka , mira, tišine i spokoja, tradicionalnog načina života i očuvanih običaja, prekrasnih vidika, bogate povijesti, očuvanih povijesnih spomenika i vrijednih sakralnih objekata.

Kalnik se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske svega 60 km od Zagreba.


Oznake: kalnik, planinarenje, planina, gora, križevci, zubi, jesen

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se