Unatoč uvrštavanju u prostorni plan, hidroelektrane na Dravi i dalje su nemoguća misija

30.10.2017.

Po medijima se posljednjih dana ponovo pokrenula tema hidroelektrana na Dravi. No radi se samo o pokušaju ubacivanje HE Molve 1 i 2 u županijski prostorni plan. Ništa više. Neka moguća izgradnja gotovo je nemoguća, kao i prije. Podsjetimo se, pokojne HE Đurđevac i HE Novo Virje dugo su bile u prostornom planu pa od toga nije bilo ništa. A Molve 1 i 2 samo su treći pokušaj da HEP zaradi na rijeci Dravi nauštrb građana.

Župan bi također trebao biti obzirniji u svojim komentarima o ovoj tematici i ne posezati floskulama na razini birtijskih komentara, gdje se protivnike brane, i stručnjake i građane prikazuje kao nerealne „zelene“, koji samo galame, utopijske, čak i protivnike napretka. Naime, sasvim je jasno da svima nama treba struje, ali ne više na takav način. Bolje da se konzultira sa studijom Programa za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP) koja na znanstven način jasno govori o štetama hidroelektrana na Dravi. I informirati se o modernim energetskim rješenjima, i baciti pogled na Gradišće u Austriji gdje se bez velikih energetskih objekata ovaj kraj pretvorio u izvoznika struje. Još se na goru razinu spušta načelnik jedne naše općine koji je na javnom skupu izjavio kako bi tim zelenima „sjekao glave“.

Dovoljno je vidjeti zadnjih godine afere s HEP-om i predložene propale projekte po principu što više, to bolje (i mutnije). HE Lešće trebala je stajati 50 milijuna eura da bi na kraju cijena bila gotovo 100 milijuna (to nije izuzetak, već pravilo od kojeg pate sve hidroelektrane u svijetu). To je i glavni razlog izgradnje ovih mega objekata. Ili vidjeti i jednostavne činjenice, kad god je bila suša, HEP je povisivao cijenu struje, a kad je bilo vode, dakako da nije vraćao cijene (a usput je hazarderski skladištio vodu po akumulacijama i puštao vodene valove da maksimizira zaradu i po cijenu poplava, a bile su i 2012. i 2014. iza njih čak 22 hidroelektrane), a vodeni valovi i od metra svakodnevno pustoše obale. Valja napomenuti da je Hrvatska ovo ljeto uvezla 60% energije, jer podbacile su upravo hidroelektrane zbog suše. Klimatski modeli predviđaju sve više ekstrema – suše i poplave.



HEP tu nema što izgubiti, a može dobiti milijarde, što i je njegov jedini interes. Da HEP i uhljebi u njemu žele struju, davno bi počeli raditi na razvoju solarne energije i mnogih drugih načina štednje, smanjivanja gubitaka na mreži itd. Primjerice, energetski lobi blokirao je u potpunosti razvoj solarne energije da bi onda ucjenjivali građane potrebom za strujom (i optuživali „zelene“ kako su protiv svega). HEP je svojim izborom preskupih i iznimno teško ostvarivih projekata (Plomin C, Zagreb na Savi, na Dravi) zbog toga glavni kočničar Hrvatske, a ne ti „zeleni“. Hidroelektrane su imale jako važnu ulogu u energetskom razvoju Hrvatske, ali sada postoje puno naprednija rješenja, a njih treba ostaviti u prošlosti. Umjesto povratka u 60. i 70. godine 20. stoljeća, okrenimo se sunčanoj budućnosti.

Već od samog guranja unaprijed propalog projekta obilato će se okoristiti od cijelog procesa svita projektanata i raznih biroa koji skupocjeno, na račun poreznih obveznik naplaćuju uslugu, a u uskoj su sprezi s HEP-om.

Kao i uvijek, HEP bajkama nastoji pridobiti javnost. Govore kako:
Nema akumulacije, ovo je protočna brana –u projektu jasno piše kako će obale biti betonirane i zemljane, dakle potpuno umjetne. I HE Donja Dubrava je akumualcijsko-protočna brana, dakle vrlo slična stvar. To je dakle gotovo pa ista hidroelektrana kao i odbačena Novo Virje, samo prepolovljena na dva dijela i malo premještena uzvodno, da bude u cijelosti u teritoriju Hrvatske, misleći da im Mađari sada ne mogu ništa. Uzalud.

• Kako je hidroelektrana „Višenamjenski objekt“ koji pruža:
• Obranu od poplava – hidroelektrane smanjuju manje poplave, upravo one koje su korisne (pune podzemne zalihe voda itd). Ali, vrlo su riskantne za vrijeme velikih poplava – stvaraju vodene valove nizvodno. Primjerice u 2012. su stradale Pušćine u Međimurju, te 2014. Bile poplave kod nas u Podravini. Sve to uz čak 22 uzvodne hidroelektrane!
Navodnjavanje – gotovo se nikada na kraju ne izvede, a ako i da, preskupo je i nitko ga ne koristi
Turizam – akumulacije nisu nikakav turistički resurs (što je prilikom gradnje HE na Dobri javno istaknuo Institut za turizam); s druge strane, EU aktivno promiče održivi turizam na očuvanoj Dravi ( brojni IPA projekti)
Zaštita prirode – upravo smiješno. Potreba za daljnjim objašnjenjem? Hidroelektana u potpunosti uništava autohtoni okoliš.

U stvarnosti, dolazi do:
• potpunog gubitka prirodne rijeke
• pada razine podzemnih voda što dovodi nadalje sušenje šuma i polja (šuma Repaš)
• vodenih valova i erozije
• Nema više riba, jer nema više mrjestilišta, jer ovo je posljednji široki pojas poplavne nizine, rukavaca i mrtvica gdje se mrijesti riba
• Gubitak korisnih funkcija rijeke (samopročišćavanje, prirodna retencija od poplava, prihrana podzemnih voda)

Da zaključim, hidroelektrane nisu nikakvi zeleni ni ekološki izvori energije. One su i jedan od najdestruktivnijih ljudskih aktivnosti po prirodu.

Projekt je nerealan i gotovo neizvediv, iz više razloga:
• Preskup – nemogućnost nalaženja kredita (EU financira revitalizaciju rijeka, ne uništenje). Zbog toga su pali do sada svi veliki mega energetski projekti.
• sigurno će pasti studiju utjecaja na okoliš (isto HE Ombla)
• unatoč jasnom prihvaćanju od strane pojedinih načelnika općina (pomama za rentama), postoji ogroman otpor lokalnih stanovnika, kampanje za zaštitu okoliša, što je ujedno i vrlo odbojno kreditorima i investitorima
• mađarski otpor

Na Dravi je u tijeku veliki projekt ekološke obnove Drave (LIFE),vrijedan 4.5 milijuna eura. Osim njega, EU je preko brojnih projekata Dravi „dala“ još dodatne milijune eura. Jasno je da bi izgradnjom HE to potpuno stalo, a čak i planovima to bilo ugroženo.

Isto tako je HEP na rijeci Dobri prilikom izgradnje HE Lešće obećavao brda i doline, a ostala je maglovita akumulacija, sjena nekad predivnog kanjona s najboljim raftingom u Hrvatskoj. Nestalo je i cijenjene ribe mladice. Kome god nije jasno, neka slobodno pogleda ovaj mali karikaturni video:



Goran Šafarek

Oznake: Drava, rijeke, energetika, hidroelektrana, bračna

11. priča Iz dnevnika istraživača: Kad vas policija pljačka

29.10.2017.

Često se čuje kako je najbolja i najorganiziranija kriminalna skupina – upravo policija. Barem u trećem svijetu (da ne bi bilo zabune, imam samo dobra iskustva s hrvatskom policijom). Kad ste od matične zemlje daleko tisućama kilometara, a i kontinent na kojem se nalazite ulijeva strahopoštovanje, bolje je ne naći se na meti organa reda. No, koliko god pazili da ne prekršite zakon, svejedno su neugodni susreti neizbježni.

Upoznao sam tako u Africi jednu vrlo zanimljivu Amerikanku koja mi je pričala kako je mislila da je najsigurnija ako nigdje drugdje onda na međunarodnom aerodromu jedne poznate afričke zemlje. I skoro je sve dobro prošlo, od slijetanja, viza do carine, a onda joj je na samom izlazu iz aerodroma dobrodošlicu poželio policajac. Prvo ju je pozdravio, stojeći nasred vrata i onda počeo pričati kako njegovo starije dijete kreće u školu te da su knjige skupe. „Da, to nije dobro“ odgovorila je Amerikanka, zbunjeno gledajući brkatog čovjeka u odori kako i dalje stoji na vratima te ne može pokraj njega proći. Potom je saznala kako je i hrana skupa i odjeća i ... Tek kad mu je „dobrovoljno“ udijelila koji dolar, srcedrapateljni otac se nasmiješio i još jednom poželio lijep boravak.

opasne ulice Cape Towna

Nije mnogo bolje ni u Južnoj Americi. Za vrijeme naše herpetološke ekspedicije, kada smo u našem bijelom Jeepu prokrstarili kontinent od Ande pa sve do Atlantika, brzo smo naučili da valja uvijek imati u zalihi bocu Coca-Cole ili sličnog pića za vrijedne organe reda na cestama. Posebice u Venezueli, zemlji južnoameričkog socijalizma i tada živućeg govornika i državnika Huga Chaveza, gdje se ipak za deset dolara često gubila glava. Tako smo se jednom izgubili i naletjeli na osamljenu kućicu. Tek nakon dosta kucanja i zvanja su nam preplašeni stanari rekli pravi put, a na pitanje otkud takav strah od nepoznatih, procijedili su kroz zube da usred noći znaju dolaziti skupi auti koji bacaju mrtvace. Stigli smo tako na granicu s Kolumbijom gdje su cestovne blokade česte, što zbog gerilaca FARC-a, što zbog narkomafije. Do zuba naoružani vojnik namazana lica maskirnim bojama bi nas uperenom jurišnom puškom pitao za vozačku, odredište i slično. Mi bismo odgovorili što treba, onda primijetili kako je danas vruće, ovaj bi potvrdio. „Imamo slučajno viška bocu soka, možete slobodno uzeti.“ „Hvala, baš dobro dođe“.

Ali sve je to ništa, boca soka i par dolara su uistinu sitnica prema ovom slučaju. Zadnji dan venecuelanske ekspedicije pred povratak u Europu nam je sporo tekao. Mogli smo preostalo vrijeme i bolje iskoristiti, ali je za svaki slučaj bolje stati na loptu da ne pobjegne avion i karta s njime, za nas hrvatske bokčeke kapitalna investicija. Spakirali smo se što i nije mala stvar s obzirom na količinu naše opreme. Stigli smo i ručati u restoranu uz hotel i onda nam je još ostalo dosta sitnih bolivara - venecuelanske valute. Olja i Željko odlučili su ipak protegnuti noge i usput potrošiti zadnje sitniše. Ja sam ostao u sobi, na petom-šestom katu s čijeg sam balkona imao izvrstan pregled na grad te prometni pješački bulevar ispred sebe. Kad su se vratili u sobu, Željko je odmah počeo spremati novce za taxi i onda je uočio minus od 100 američkih zelembača – univerzalnog načina plaćanja u Južnoj Americi, i njegov skriven fon za „u nuždi“ koji se inače ne dira. Tada je odvrtio film.

Caracas,Venezuela

U jednom trenutku ih je na ulici zaustavio policajac, izdvojivši ih iz gomile po našem, dakle njima stranom jeziku, ako već fizički ne (nakon dva mjeseca u Venezueli nismo se više baš toliko razlikovali vanjštinom..). Ljubazno im je objasnio kako traže dvoje američkih dilera drogom pa rutinski provjeravaju strance. „Ma mi smo iz Hrvatske, evo za sat vremena idemo na aerodrom“. Policajac ih je svejedno odveo u policijski kombi gdje su morali pokazati sadržaj torbi i džepova. Došao je na red i novčanik za kojeg je Željko rekao da ima naravno novce i dokumente „Dajte ga ipak, da provjerimo“. I dok ga je Željko davao jednom policajcu, drugi ga je s leđa piknuo prstom i nešto bezveze upitao. Nije to potrajalo koju sekundu, već mu je prvi policajac vratio novčanik i sa smiješkom konstatirao da je sve u redu i da mogu ići svojim putem.

U tom djeliću je nestalo tih stotinu dolara i što smo mogli? Žaliti se policiji sat par sati prije polijetanja za Europu? Doći u policijsku stanicu i optužiti ih za lopovluk. Pa da nam još prišiju koju vrećicu s bijelim prahom pa da zauvijek ostanemo u nekom ćumezu...

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: policija, kriminal, pljačka, Putovanja

Moj TOP 10 10 naljepših prirodnih mjesta u Hrvatskoj

27.10.2017.

Svatko ima svoja omiljena mjesta, tako i ja. Imao sam sreće da sam još od vremena studiranja, pa mnogih projekata obišao skoro cijelu zemlju, a posebice prirodu. Naravnom još malo toga znam, jer iako je Hrvatska mala, krije nevjerojatna prirodna bogatstva. Ipak, usudio sam se napraviti ovaj popis, koji je naravno subjektivan.

Volio bih čuti komentare, ali i vaših deset najboljih prirodnih lokacija.



P.S. stavio sam tekst na engleski jezik, tako da ujedno bude i promocija Hrvatske u svijetu, a vi svi koji se već na Internetu, bez problema ćete razumijeti ;). Konačno, slike govore tisuću riječi.

Oznake: top 10, priroda, more, planine, rijeke, šume, Jezera, močvare, Hrvatska, izbor

VIDEO: Lastovo

24.10.2017.

Što je dalje, to je očuvanije. Iako to predstavlja poteškoću u prometu, na udaljenijim jadranskim otocima se sačuvala mediteranska duša, izbjegao masovni turizam i pretjerana urbanizacija. Lastovsko otočje razasuto je u južnom Jadranu, petnaestak kilometara južno od Korčule. Najveći i središnji otok je Lastovo, no tu je još četrdesetak otoka, otočića, grebena, usidreni na palagruškom podmorskom pragu koji se iz dubine izdiže između plićeg Jadrana na sjeveru i vrlo duboke Južnojadranske zavale.



No, unatoč predivnim vizurama otočja, meni je definitivno ovdje top ronjenje u Jadranu. Treba zaroniti u kristalno bistro more gdje se otvara prava predstava života – bogata oblicima i bojama. U pukotinama stijena skrivaju se hobotnice, a sipe se „maskirane“ u okoliš provlače uz dno. Na hridinastu dnu Lastova česti su brkati jastog, hlap, kuke, rijetke vrste puževa, poput tritonove trube i prugaste mitre. Uz dno se često nalaze nepokretna škrpina, ribu love zubatac i gof, iz zasjede vrebaju ugor, murina i još mnoge ribe.

Otvorenim morem krstare tune, sabljani, nekoliko vrsta dupina (najčešće obični, glavati i dobri) te morske kornjače (glavata i zelena želva). Lastovsko podmorje obogaćuje mnoštvo uvala, pličina, dubina i morskih grebena, podmorskih kanjona i skrivenih prolaza. No možda su najveće tajne skrivene na većim dubinama Sušca, kamo sunce jedva dopire, a gdje vlada plavozelena monotonija. Svjetiljka a vraća boje i oživljava predivne žute i crvene šume gorgonija, crvenih i ostalih koralja uz koje plove jata riba, što je u Jadranu sve rjeđa slika. Prelov i devastacija dna uzeli su danak u ovim predivnim životinjama. Devedesetak pojedinačnih vrsta koralja te onih koje žive u zajednici u Jadranu spadaju u skupinu žarnjaka.



Oznake: Lastovo, more, jadran, Jadransko more, otok, otoci, park prirode, ronjenje, scuba

VIDEO: Parenje bjelouški

23.10.2017.

Mnogi se groze zmija, no scena više zmija zajedno za neke jeipak previše. Posebno u proljeće, kada se one pare, takva slika i nije rijetka. Ženka pušta feromone koje iz daleka privlače mužjake. Nije izbirljiva, a po ljudskim standardima je i "perverzna". Naime, istovremeno se nekoliko mužjaka omota oko nje (ženke su najčešće veće) i pokušava ju osjemeniti. U stvari se radi o optimiziranju nasljedstva.





Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: zmija, zmije, gmazovi, priroda, razmnožavanje, biologija

10. priča Iz dnevnika istraživača: Linč u džungli

22.10.2017.

Svakog gosta, tri dana dosta. Ili možda koji dan više. Nama je to bio sedmi. Boravili smo u jednom vrlo udaljenom selu u Nacionalnom parku Mananara na Madagaskaru, tražeći nove vrsta žaba. Selo je bilo veliko, s puno lijepih kućica pod palminim krovovima. Plastike, metala i stakla vidjeli smo samo u tragovima. Svaki dan bi išli uz rijeku do šume i nalazili šarene žabice priljubljene uz lišće. U selu bi kupovali voće i rižu, družili se s dječicom. Navečer smo se spuštali do rijeke i gledali kako se klinci kupaju, žene peru rublje i suđe, muškarci nose vodu.

selo u džungli

I onda su me usred tog tropskog raja jednu noć probudili čudni zvukovi. Prvo šapat pa topot nogu i konačno slabi udarci na vrata. U trenu se razbudih, tjerajući oči da se što prije priviknu na tminu Tihi glasovi su se množili, a među riječima prepoznah vazaha - bijelac. Adrenalin mi je od toga skočio do tjemena. Što se dešava, pomislih, nismo li prekršili neka od brojnih tabua što vladaju otokom. Ili uvrijedili pretke – nevidljive gospodare otoka. Ili nabasali na grobnicu – veliki grijeh u očima Malagašana. Štogod bilo, izvadih iz korica veliki crni nož, stavih ga u usta i samo u gaćama skliznuh iz kreveta. Probudih Željka puzeći do njegovog kreveta kao komandos. Šapćem mu da pripremi mačetu. Pa da bude spreman u slučaju provale. Ja pripremam svjetiljku da zaslijepim eventualnog napadača.

naša koliba

Minute su sporije kapale nego znoj s naših lica, glasovi izvana su odjekivali u noći. Čini se da se cijelo selo okupilo oko kolibe. Začuh krike, prepoznah još vazaha, odjeknuše udarci, lupnjava u naš zid, jauci...nama i dalje nije ništa jasno. Sprema li se linč ili se jednostavno svađaju svi, neovisno o nama. Ali usred noći? Ni Hitchcock ne bi bilje postavio scenu…Kao da netko plače vani, a ostali se deru na njega…je li je ipak upitanjukakav pijanac koji nas je htio žicati za malo ruma, a selo ga htjelo spriječiti. Ili su uhvatili pljačkaša na našu kolibicu na djelu, odnosno pokušaju? Malarični komarci zuje okolo nas, no oni su nam sad najmanja briga. Da li da izađemo i vidimo o čemu se radi? Ili da se pravimo da spavamo?

u kolibi

...vrijeme se razvodnilo, a situacija smirivala. Nama nevidljivi ljudi se razišli, kao i noć. U zoru se spremismo i u tišini napustismo selo. I dan danas ne znam što se desilo, jesmo li bili na rubu nekog linča ili sam to gledao previše akcijskih i avanturističkih filmova?

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Madagaskar, putovanje, istraživanje, Putovanja, ekspedicije, Afrika, džungla

VIDEO: Lude zelene žabe!

21.10.2017.

Kao svaki prirodnjak i fotograf amater - počeo sam s zelenim žabama. Nakon mačaka i pasa, to su mnogim fotografima prirode prvi uistinu divlji organizmi, posvuda rašireni i relativno lako dostupni. nisu šarene kao mukači, ne poplave kao močvarne smeđe žabei nisu slatke kao gataline.

No, s vremenom, kako su rasli kako apetiti, tako i objektivi, zelene žabe su ostale po strani. To je za "amatere". No, s vremenom, kako sam snimao druge organizme, počeo sam sasvim slučajno uočavati da su zelene žabe zapravo vrlo zanimljivi. Dok čekate crnu rodu, malo se zabavaljate i gledate ih. Za vrijeme parenja, mužjaci se ne natječu samo glasanjem. Zelene žabe zapravo se stalno bore za bolju lokaciju i tjeraju druge. međusobno se guraju, potapaju. Kao pravi MMA borci, hrvaju se, udaraju nogama. Čak i "pišaju" jedni na druge :D .Zatim, one su vrlo vješti lovci. Iako na meniju mnogih grabežljivaca poput ptica i zmija, one su i sami predatori na kukce. i to vrlo proždrljivi. Pomalo se šuljaju za plijenom. Onda skaču, širom otvorenih usta i isplaženog jezika prem aplijenu. kada ga ulove, slasno ga proždru. I tako, lista zanimljivosti u žaba raste



Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: priroda, Žabe, Životinje, dokumentarac, kolač, močvara

9. priča Iz dnevnika istraživača: Paraziti i ostala gamad

16.10.2017.

Maksimalno ubrzavamo u šumi kako bismo nadoknadili vrijeme izgubljeno u nepreglednoj močvari. Već smo nekoliko puta otišli u krivu ulicu Crvene rijeke i mističnih stabala pandanusa, no uspjeli se vratili na čvrsto tlo pod nogama. Užitak koji je pružila šuma, na našu žalost, nije dugo trajao. Lagani svrbež na nogama je najavio, a pogled potvrdio - pijavice. Crne, male pijavice bezbrižno su sisale krv, a ispod njih su već curili crveni potočići. Još imamo ljubičaste ožiljke, suvenire od prijašnjih susreta s njima, a evo ih opet. Luče u ranu posebnu tvar koja sprečava grušanje i djeluje još dugo nakon što se zasite i same otkinu. Naviru mi u sjećanje slike prvog susreta s njima, tamo na drugoj strani parka. Padala je kiša i čarape su dobile lijepu ružičastu boju, natopljenu krvlju i vodom. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica, pa i ja počinjem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim u potrazi za hranom. Iako neugodne, potpuno su bezopasne i ne prenose nikakve bolesti. Nije ugodno kad dobijete pijavicu na oko, pričao mi je jedan kolega znanstvenik. Kako je rožnica vrlo osjetljiva, ne smije se pijavica trgati pa se mora pričekati da se gospođica napije dovoljno krvi i sama otpadne. Fino, zar ne?



Nastavljamo povorku onih koji bi naše tijelo pretvorili u hodajući ručak, jaslice, čašu krvi itd. U amazoni smo prvi put otkrili nekakve crvene otekline. Nisu bile velike, ali su jako svrbjele. I još gore, kas se češe, prijeti ranicama i infekcijama što u vlažnoj kišnoj šumi prijeti raznoraznim sekundarnim infekcijama. Tek smo na drugoj amazonskoj ekspediciji saznali da se radi o chiggersima, malim grinjicama. „U biti se one ne hrane ljudima. Zato ostavljaju jaja i folikulama dlaka koje postaju jaslice“. Male grinjice se tu na sigurnom i s puno hrane odrastaju. Zanimljivo je da čovjek ostane imun na svrbež nakon nekog vremena! Na Andamanima smo imali sličnu svrbljivu situaciju, ali krivci su ovaj put bile male pješčane mušice (sandflies). Na nekim plažama ima ih toliko da se čovjek ne može obraniti, a ima ih i u pijesku podalje od mora. Ove mušice mogu prenijeti i neke gadnije parazite!



Muhe i još neki kukci baš vole ljude pa neke također polažu jaja u našu kožu. Ličinke se fino hrane, kopajući tuneliće ili se omotavši zaštitnim ovojem tkiva koji fino nabubri na ruci. I onda za koji mjesec izleti muha. „Pa to je leptirić“, komentirao je kirurg koji je vadio črveka iz čela. A vidio sam slike kako kirurg vadi velikog bijelog crva…iz oka! Muha j vjerojatno snijela jajašca na kožu, čovjek se počešao, jaja zapela ispod nokta kojeg je nesretnik potom sproveo do oka kad ga je protrljao.
Kupanje u amazonskim jezerima također može biti nezgodno. Ima ribica koja zagrize za vaš ponos u gaćama i ne pušta tjednima. Inače je parazit na škrgama riba, ali zna se zabuniti. Sitna je i teško se odstranjuje, odnosno samo kirurški. Zove se candiru na portugalskim, cańeros na španjolskom ili willy fish na engleskom i kad čujete da je ima u nekoj rijeci ili jezeru, što dalje od toga J.

Oznake: ekspedicije, Putovanja, znanost, istraživanje, tropi, egzotična putovanja, Životinje, paraziti, avantura, džungla, dokumentarac

Podvodni svijet plitvičkih jezera

Svi smo bili na Plitvičkm jezerima i istražili gotovo svaki kutak, ali malo je zavirilo u hladne dubije jezera i slapova. Evo prilike da se vidi kako to izgleda ;)



UPOZORENJE: plivanje i ronjene na plitvičkim jezerima strogo je zabranjeno!
Ove fotografije nastale su uz dozvolu nacionalnog parka

Oznake: plitvice, Plitvička jezera, ronjenje, podvodno, voda, NACIONALNI PARK

Hrvatski nacionalni parkovi - SLIDESHOW

11.10.2017.

Imao sam sreće da sam dugo sam i puno obilazio i radio u nacionalnim parkovima. Složio sam stoga kratak slideshow s nekim od fotkama.

Podsjećam, ima ih osam: : Plitvička jezera, Mljet, Brijuni, Risnjak, Sjeverni Velebit, Kornati, Paklenica i Krka.



Na žalost, zbog cijena postaju sve nedostupniji hrvatskim građanima :( Bio sam na Krki, obitelj s dvoje djece potrošit će i do 100€ u par sati.

Oznake: nacionalni parkovi, Plitvička jezera, Mljet, Brijuni, Risnjak, Sjeverni Velebit, kornati, paklenica, Krka

Divlji konji s Velebita

09.10.2017.

Davne 2010. boravio sam na Baškim Oštarijama oko koje su se vrzmali konji. Ljudi su pričali da je tu već dosta dugo, bez nadzora.

Jedno divno jesensko jutro, baš nekako u ovo doba godine, pratio sam ih podno Dabarskih kukova i snimio par kadrova koji su sada ovdje.



Posebno su bili zanimljivi kako brste šipak.

Oznake: Velebit, konji, baške oštarije, planina, jesen, šipak, dabarski kukovi

8. priča Iz dnevnika istraživača: Mitovi o "istraživačima i dokumentarcima

07.10.2017.

Prvo nam je pokazao kako preživjeti u džungli. Pomalo prljavi, ali zgodni mačo avanturist vještim je pokretima sasjekao koru drveta i iz rane skupio gusti, crveni sok poznat kao zmajeva krv. Protrljao ga je i namazao ranicu na tijelu. Desetak minuta kasnije, držeći se za deblo, neustrašivo je jurio nekom divljom rijekom, poskakujući na brzacima i vješto izmičući granju i cijelim stabalima. Prkosio je i piranjama i kajmanima te ostalim beštijama koje grizu, bodu ili rade druge grozne stvari. Na kraju, se konačno iskrcao na sprudu usred rijeke. I dok se poznati istraživač pobjedonosno odmarao od napora, kamera ga je lagano odzumirala, a prva imena špice počela su kišiti s vrha ekrana na kojem se pojavio veličanstven krajolik rijeke kako vrluda po šumi, a u pozadini su veličanstvene Ande. Hej, ovo mjesto mi je poznato, pomislih dok sam upijao zadnje kadrove ovog avanturističkog dokumentarca. Samo malo kopanja po mentalnim arhivima trebalo mi je da se sjetim gdje sam tu scenu već vidio. Nije bilo teško – sudbina je htjela da sam osobno hodao tim sprudom svega desetak dana prije gledanja tog dokumentarca, na znanstvenoj ekspediciji u Ekvadoru. Znao sam i da su kamerman i ostala TV ekipa udobno, možda i s hladnom pivom u ruci snimali kadrove u luksuznom lodgeu na vrhu litice , a i sam junak bi im se pridružio na slasan ručak kojih 15 minuta kasnije nakon što se popne željeznim stubama. Prva asfaltna cesta je tek 150 m dalje.

ovdje filmska ekipa snima prave biologe znanstvenike

Nije mi to prvi put da na ekranima primjećujem takav odmak između prikazanog i stvarnosti, a u ovom slučaju namjeran. Ima „varanja“ i u dokumentarcima o prirodi bez mišićavih junaka s mačetom, od snimanja pitomih životinja, čak i u zoološkom vrtovima. Gotovo pola zvukova u takvom filmu zna biti lažno (foley), jer primjerice ni jedan mikrofon ne bi zabilježio kako je krcnula grančica ispod nogu tigra udaljenog stotinjak metara. No i s time, to što rade filmaši prava je umjetnost, ali i krvav posao. Često sam znao potpuno napetih osjetila zastati u tami šumskog prizemlja, dobro odmjerivši sve od „poda“ do „stropa“. Jednolično hladno i prigušeno zelenilo nije nimalo pridonosilo spokoju, a zbrka vegetacije dovodila bi mi oči do ludila, jednostavno nisu znale na što fiksirati pažnju. Dok sam se nakon nekoliko dana na to naviknuo, došao je novi problem: gdje su toliki majmuni, ljenivci, are i silne životinje što skaču na ekranima dokumentaraca o Amazoni? S vremenom sam ih i ja uspio viđati, ali s mnogo strpljenja, muke i truda. U filmovima je skuhan koncentrat od nekoliko mjeseci, čak i godina snimanja. Opet, s druge strane, na Galapagosu je najveći problem ne stati na neki rep, šapu ili kanđu dok se hoda uokolo. Životinje se uopće ne boje ljudi, a ima ih u na tisuće! I čovjek bi mogao gledati taj dokumentarac uživo satima!

naša ekspedicija u Amazonu

U kojem god slučaju, nema izgovora bi se dobio dobar snimak. Pratio sam kako se jedna ekipa dva sata probija kroz džunglu, natovarena stativima, rasvjetom, kamerama i ostalom opremom da bi snimili našu ekipu znanstvenika u ambijentu brze, brdske riječice usred bujne džungle obavijene lišajevima i paprati i još po kišici. I onda su još snimali dva sata kadar koji u filmu traje manje od pola minute! I onda se čudimo zašto su te strane produkcije tako dobre – kad ne štede ni znoj, ni krv, a bogami ni pare...Kad smo već kod profesionalizma, nekoliko sam puta naišao na BBC-ijevce, mnogima najbolju ekipu za produkciju dokumentaraca. Po dolasku na neko mjesto, Britanci unajme sve moguće vodiče ako postoje te ih pošalju u šumu, savanu ili gdje god. Ovi se vrate s detaljnim i preciznim izvještajem gdje što ima. BBC-ijevci potom odluče gdje i kako im je najbolje snimati, ne štede na izradi zaklona te se dadu na posao. Jednom pitah naivno „A tko je snimatelj?“, a ovi se samo nasmijaše – pa imamo ekipu specijaliziranu za džunglu, drugu za podvodno snimanje, treću za velike mačke, pa ... I kad je sve gotovo, pojavi se glavom i bradom Sir David, izvergla koju rečenicu i ajmo dečki dalje...


Oznake: dokumentraci, istraživaje, znanost, ekspedicija, Putovanja, istraživanje

Wild Croatia - video o prirodi Hrvatske

06.10.2017.



Malo zemalja u Europi može se podičiti prirodom kakvu ima naša domovina. Svi znamo za naše bogato podmorje i još očuvanu obalu, no to nije sve. Dinarski krš sa specifičnim geološkim i hidrološkim pojavama prekriva polovinu Hrvatske. Možda ni jedna zemlja nema tako raznolike, a još očuvane, rijeke s endemskim vrstama riba kao Hrvatska. S druge strane, Biokovo, Velebit i ostale planine čuvaju brojne endemske biljke. Planinsko područje još nastanjuju velike zvijeri  medvjed, ris i vuk  koje su protjerane u većem dijelu Europe. Naše šupljikavo podzemlje svjetsko je središte podzemne faune s golemim brojem endema. Tu su i brojni dragulji: slapovi, kanjoni, stjenovite litice, šume, livade … Iako tisućljećima pod utjecajem ljudi, divljina se u Hrvatskoj ipak donekle uspjela održati.

Snimke su nastale za film Divlja priroda Hrvatske Gorana Šafareka.

Ovo je napisao Mozaik u predgovoru za moju istoimenu knjigu :
"Otkrijte zadivljujuća prirodna staništa brojnih biljnih i životinjskih vrsta koje je tekstovima i fotografijama popratio Goran Šafarek, poznati hrvatski biolog, istraživač, fotograf i snimatelj. "

Oznake: priroda, Hrvatska, nacionalni parovi, voda, turizam, Životinje, film

Plamenci u Ninu!

04.10.2017.

Ovaj tjedan sam opet proveo u Ninu, u sklopu Međunarodnog dana promatranja ptica. Već godinama surađujem s turističkom zajednicom, u razvoju ekoturizma ovog drevnog i kraljevskog grada. Ovdje nemamo samo kulturne atrakcije, već i prirodnu - prije sveha muljevitu lagunu s ljekovitim blatom i solanu. To su plitka, muljevito-pjeskovita područja, savršena za skupinu ptica zvane ćurlini, koji u mulju gacaju dugačkim nogama i dugačkim kljunovima traže hranu.No, tu su i ostale ptice močvarice poput pataka i čaplji te dakako morske ptice.

Posebno me je zanimalo vidjeti koje su posljedice velike poplave od prije dva tjedna, no na sreću šteta ipak nije jako velika.

plamenci

Veseli me što su u Ninu još uvijek plamenci, odnosno flamingosi. Ove velike ptice zadržavaju se već mjesec dana u ovom gradu, njih osam. Ovdje imaju dovoljno hrane i mira, na radost stanovnika Nina, ali i turista koji su još uvijek u Damaciji.

Video o Ninu:

Oznake: plamenci, ptice, birdwatching, nin, Dalmacija, promatranje ptica, video

Maaloula - kršćanski biser u Siriji, gdje ljudi još govore jezikom Isusa Krista

Maaloula je kršćanski biser u Siriji podno suhih padina Antilibanona, gdje ljudi još govore aramejskim, jezikom Isusa Krista. Grad su dvaput osvajale islamističke snage Al Nusre, ali ga je vratila Sirijska vojska te ljudi i dalje ondje žive, iako je pretrpio ratna razaranja.



U gradu postoji dva velika samostana, Mar Tekla i Mar Sarkis. Raduje vidjeti suživot dvaju religija, islama i kršćanstva.

Oznake: sirija, maaloula, kršćanstvo, Crkva, religija, rat

7. priča Iz dnevnika istraživača: Dobro je biti znanstvenik!

03.10.2017.

Odlazak na daleke destinacije meni uvijek ima neku višu svrhu. Da li je to istraživanje za Crvenu knjigu ugroženih gmazova Afrike (crne mambe, kobre…!!!), evolucije otrovnih šarenih žaba u Amazoni ili restauraciju kišne šume u Šri Lanki, uvijek je taj osjećaj da se nešto i konkretno, pozitivno radi. Priznajem, uživam u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru kad me pitaju što radimo: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu :D“



Osim toga tu su i mnoge pogodnosti koje često ni ne znaju „obični turisti“. Kad sletimo usred noći na aerodrom zemlje trećeg svijeta, dočeka nas službeni terenac kojim onda prolazimo zemlju gdje inače ne bismo mogli fizički, a često ni smjeli. Tako je posebno bilo u Južnoj Africi, gdje smo u dva mjeseca obišli makadamom skoro cijelu zemlju, prijateljski spavali u siromašnim crnačkim farmama, ali i privatnim rezervatima gdje se inače noći za tisuću dolara, doručak uključen. Ili usred rudnika dijamanata, samo nakon detaljnije sigurnosne procedure nego na aerodromu.



Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu snalaženje, kako na samom terenu, tako i gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i prevođenje, jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd. Često se radi o projektima s jačim budžetima, tako da je sve osigurano, od smještaja, transporta, hrane pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Također, u dodiru smo s kolegama, od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujete kolekciju viceva s svih strana svijeta!



I turisti pate od istog sindroma – ograničeni su u kretanju u mnogim, prije svega zaštićenim područjima. Kada ste u nacionalnom parku ili nekom drugom zaštićenom području, morate se držati mnogih pravila. Ne smije se uglavnom hodati van staza, a pogotovo u dijelovima koji uopće nisu predviđeni za turiste. Ograničeni ste vremenski na kratak boravak. Najčešće ste u velikim grupama gdje se natječete za fotografiju ili pogled s još desecima drugih turista. U park odlazite u podne – kada je najviše vruće, najveća gužva i kada primjerice životinje spavaju u hladovini. I onda kad je najbolje morate nazad jer inače nećete stići na prijevoz do hotela.



Kada smo 2008. godine išli na ekspediciju u Ekvador, najbolje mjesto za eksperimentalna istraživanje evolucije otrovnih i šarenih žaba bio nam je NP Yasuni. Taj ogromni komad amazonske tropske kišne šume štiti ogromno izuzetno bogatstvo, s tisućama vrsta biljaka i životinja, ali i velikom važnošću u održavanju klime, tla, hidrologije...To je i vjekovni dom nekoliko grupa Indijanaca od kojih su najpoznatiji Huaorani. Međutim, park je zatvoren za javnost te pristup imaju samo zaposleni u parku, naftaši (koji imaju koncesiju za crpljenje nafte u dijelu parka) te znanstvenici. Dakako, za naš znanstveni rad morali smo dobiti cijeli dozvole od nadležnog ministarstva te nacionalnog parka.

Masoala

Ipak, najljepše je bilo u Masoali, velikom nacionalnom parku na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko do civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam bili desetak dana šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bi preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu, tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam otkrio tri godine ranije. Krstarili bi između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili bi se kroz uske kanjone i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bi na lemure nenavikle na ljude, ali baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bi se u kamp za obroke. Sprali bi prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Onda bi sprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati se uz zalaz bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je i prilika da se doživi i izvori život ljudi, pogotovo su sela, često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta.



I takvih je primjera bilo zaista mnogo na našim istraživanjima…

Oznake: ekspedicija, istraživanje, znanost, tropi, egzotična putovanja, putovanje, biologija, priroda, Afrika, južna amerika, Azija

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se