Damask, Sirija - kratak video

28.09.2017.

Damask u Siriji nekad je bio omiljen odredište backpackera, no sada je zbog rata prazan.



Na sreću, ratna razaranja su zaobišla stari grad pod UNESCO-om pa dok se smiri, bit će opet prilike za istraživanje ovod drevnog grada. Zaitsa ima mnogo draži. I što je najbolje, i sada, u šestoj godini rata, grad je siguran za kretanje, a ljudi ljubazni.

Ali moramo pričekati kraj rata.

Uskoro kratak serijal o boravku u Siriji!

Oznake: sirija, Damask, Bliski istok, islam, Putovanja

6. priča Iz dnevnika istraživača: Nosači na ekspedicijama

Za terenski rad u modernom istraživanju potrebno je mnogo sofisticirane opreme. Vođeni satelitom, znanstvenici će doći do najskrovitijih dijelova kugle zemaljske milimetarskom preciznošću. Podmornice, motorni zmajevi i ostala prijevozna sredstva proći će duboka mora, brda i doline…Jednom na terenu, iz ruksaka se vade spektrometri, mali DNK laboratoriji i ostala moderna dostignuća znanstvene tehnologije. Zato „romantične“ scene iz filmova o Tarzanu i sličnim holivudskim hitovima nikako više ne idu u tu sliku: nekoliko besprijekorno obučenih bijelaca vodi kolonu , a iza njih konvoj crnih nosača. Poneki nespretni „crnčić“ strovalio bi se niz liticu, ali to ne bi obeshrabrilo hrabre, jake (i zgodne) američke istraživače…



No, da li je u digitalno doba gotova priča o nosačima? Dobro, „crnčići“ ne padaju samo tako niz liticu, ali su nosači itekako prisutni. Tako mi krećemo u istraživanje izoliranog i nedostupnog dijela Madagaskara. Cesta nema, a moramo preko džungle, strmih brda i malaričnih močvara prenijeti 300 kg opreme i hrane. Tu mogu pomoći samo ljudska leđa, na žalost konji i ostala marva nepoznati su na ovom otoku. Dakle, odlazimo u neko selo, raširimo glas i samo čekamo nezaposlene da stignu pa se cjenkamo oko plaće. Dogovorimo polazak, spremimo se i nakon dosta truda i tri dana zakašnjenja konačno krećemo, mi i 15 nosača. Ili drugi put možda i 100, ovisi koliko toga imamo za prenijeti. Za razliku od holivudskih zvijezda, nismo na čelu. Zato postoji neki vodič čiji su se i čukundjedovi smucali po ovim vrletima i prenijeli ih „genima“ u potomstvo. Mi im samo gledamo leđa i nastojimo pratiti. Nema tu redatelja da pravi red i disciplinu u velikoj družini. Kolona se često razvuče na kilometar i odjednom ne znaš gdje je skupocjeni terenski spektroskop! Ne baš niz litice, ali sa staze se u crveno blato skližu moji kolege. Da, mi s high tech ruksakom, u novim gojzericama, hlačama od sintetičkih materijala koje se brzo suše te ostalim modernim krpicama; oni s plastičnim sandalama za plažu i dronjcima od hlača i majica, vreću riže od 50 kg nose na ramenima te skaču s time kao jeleni preko potoka i stijena.



Kada te konačno dovedu do lokacije, što onda? Da li ih držiš pet dana za što trebaš još pet dodatnih šatora i još stotinjak kila riže ili im kažeš da se vrate za tjedan dana. A što ako ne dođu? Ili pošalju samo jednog pa utrostruče cijenu, a ti ne možeš mrdnuti sam sa svom tom hrpom opreme i hrane? Treba misliti i o dodatnoj hrani. Treba ju nositi od samog početka, ne može se pouzdano računati na eventualnu kupovinu u nekom selu bogu iza leđa daleko od ceste. Iskolače oči kad im kažeš da trebaš 200 kg riže, dok u malenoj kućici od blata i pletera za sebe imaju svega koju kilu (riža ondje zrije cijele godine i bere se svako malo, to se lijepo vidi po žutozelenom mozaiku rižinih polja). Ili čak i da imaju, ne možeš kupiti za novce jer ne znaju što bi s tim papirićima s nekakvim brojkama i nepoznatim likovima…



Zato često i najbolje zamišljene ekspedicije propadnu. Primjerice, američki znanstvenici na Madagaskaru krenuli su s 80 nosača u nenaseljeno područje, no zapeli su nenadano u poplavi. Nisu mogli na naprijed ni nazad tri dana, a za to vrijeme pojeli su svu hranu, zamislite koliko samo riže može pojesti 80 usta, pogotovo što nema mesa i tek s malo zelenjave!!! Posao je bio gotov prije nego što je počeo, a trebalo je to biti vrlo važno istraživanje.



I zato kad sljedeći put gledate neki film iz tridesetih godina o istraživačima Afrike, nemojte odmah okrenuti na drugi kanal, možda naučite neke stare provjerene lekcije koje će vam zatrebati na znanstvenoj ekspediciji.

Oznake: ekspedicija, istraživanje, egzotične destinacije, biologija, znanost, Afrika

Baranja - moje omiljeno odredište

27.09.2017.

Nekako sam s vremenompostao stalni gost Baranje. Prvo zbog svjetski poznatog Kopačkog rita i što je moja tadašnja djevojka bila u Osijeku. No, s vremenom sam sve više odlazio ondje, a čak sam i sudjeovao u snimanju dva filma. I to kao "glavni glumac", odnosno filmovi su pratili moje istraživanje ove lijepe regije. Jedan Podravec, a predstavlja Baranju :)

Kopački rit je najveći adut Baranje, ali tu je i Dunav, vinarije, fina klopa (fiš,perkelt i još mnogo toga), pogotovo tradicionalna panonska sela. Da ne duljim više, evo jedan od tih filmova.



Za Baranju uvijek spreman ;)

Oznake: Baranja, kopački rit, Dunav, surduk, zmajevac, kopačevo, Osijek :), selo, panonija, paprika

5. priča Iz dnevnika istraživača:Otkrića novih vrsta životinja

26.09.2017.

Evo, neki dan objavljen je znanstveni rad u kojemu je opisana još jedna vrsta životinje za znanost. Možete ga vidjeti ovdje. Otkrili smo ju na Madagaskaru, u močvarama istočne obale. Radi se o maloj, ali glasnoj noćnoj žabici. Još se sjećam kako smo gacali potpuno mokri u močvari pandanusa u kojoj su se glasali noćni lemuri i kukci, dok su nam malarični komarci zujali oko glava, a svijetlo čeone lampe se raspršivalo o noćnu izmaglicu.

To nije naša jedina otkrivena vrsta. Do sada je na popisu više od deset žaba guštera i zmija. Prva je bila zmija s predivnog poluotoka Masoale na Madagaskaru, za prve ekspedicije na ovaj otok davne 2001. Godine. Slučajno sam nabasao na nju, vračajući se po džungli po izgubljeni komad opreme. Zija mi je „izletila“ ispred nogu, stala i doslovno „pozirala“. Bila je duga oko jedan metar, uzdužnih crvenih, žutih i crnih pruga na glavi i prednjoj polovini tijela.

Liophidium pattoni, nova vrsta s Madagaskara

Kasnije, kolege biolozi su ustvrdili da je to zmija nepoznata za znanost, nema imena, čak nisu sigurni ni koji bi rod bio. U pokušaju znanstvenog opisa, poduzeli smo novu drugu ekspediciju, no bezuspješno. Unatoč naporima, nepoznata vrsta zmija potom nije bila nađena desetak godina sve dok ju ove godine nisu „uhvatili“ znanstvenici s Sveučilišta Braunschweig s kojima sam surađivao. S uzorcima tkiva i DNK, mojem kolegi i znanstveniku Miguelu Vencesu s ogromnim iskustvom u opisivanju već sada nekoliko desetaka vrsta nije bilo teško odrediti taksonomski status. Rad je objavljen u znanstvenom časopisu Salamandra, na popisu current content, znači visoko vrijedan rad na svjetskoj razini. Zmija je tada i dobila služben naziv: Liophidium pattoni. U znanstvenom svijetu potrebno je novu vrsti opisati i objaviti rad pa tek tada vrsta dobiva ime i mjesto u klasifikaciji.

Dakle, da bi se nešto uistinu otkrilo, mora proći rigoroznu znanstvenu metodologiju (i statistiku) i biti objavljen što znači i recenziju respektabilnih stručnjaka u tom polju.


znanstvena ekspedicija na Andamane

S druge strane,naslušao sam se „otkrivanja“ svega i svačega od strane naših „istraživača“. Neke od takvih stvari je udobno zavaljen u fotelji svog doma nemoguće zamijetiti ako niste bili na samoj lokaciji ili izvodili nešto slično. Konačno, tko će provjeravati što ste stvarno radili 5000 km daleko, da li su snimke „istraživanja“ nekog plemena negdje iz džungle nastale zapravo na više-manje lako dostupnim turističkim spektaklima. Riječ istraživanje u hrvatskom jeziku prevodimo s dva engleska pojma: exploring koji više koristimo za geografska ili avanturistička otkrića… Također, otkrivanje može imati i subjektivnu notu, npr. otkrivanje „samog sebe“ ili novih spoznaja, krajeva i slično. S druge strane imamo engleski research koja se koristi za znanost, struku, sklono znanstvenoj metodologiji. Zato mi se čini da i u Hrvatskoj imamo inflaciju „istraživača“, da se često od običnog avanturizma, čak i turizma stvara prizvuk nekog ozbiljnog istraživačkog rada. Da ne bi ispalo kako ja sada nešto previše pametujem, ipak sam sudjelovao u nekim znanstvenim projektima te ponešto i objavio u znanstvenim časopisima, dakle mogu je provjeriti (i osporiti ako treba) svi znanstvenici na ovom svijetu.

ulovljena nova vrsta u Venezueli, kasnije opisana i objavljena u znanstvenom časopisu

Oznake: ekspedicija, istraživanje, džungla, biologija, Madagaskar, venezuela, južna amerika, Afrika, znanost

Ladarice iz Gruntovčana i scene Drave NOVI VIDEO

25.09.2017.

Oduvijek sam htio spojiti Ladarice iz Gruntovčana, ona poznata glazba s završne špice sa svojim snimkama Drave i konačno eto glazbeni video :)



Slobodno šerajte i pretplatite se na naš Youtube kanal!

Oznake: Drava, Gruntovčani, lado, Ladarice, rijeka, šuma, voda, pjesma, glazba, video, film

Rijeke Hrvatske na vrlo popularnom portalu Bored Panda

23.09.2017.

Pogledajte Rijeke Hrvatske na Bored Panda

stisnite UPVOTE ;) uz članak

Možda nijedna europska zemlja nema tako raznolike, a istovremeno tako očuvane rijeke kao što ih ima Hrvatska. Svima nam je poznata ljepota Jadrana, bistro i čisto more, stjenovite obale s drevnim kamenim gradovima. More međutim nije jedino bogatstvo Hrvatske, a rijeke su svakako jedno od najvažnijih. Od tromih i mutnih panonskih rijeka koje se izlijevaju u svoje poplavne šume, preko kratkih i brzih planinskih koje skakuću preko zapjenjenih brzaka, karlovačkih krških rijeka u bujnom zelenilu sa sedrenim barijerama i ujezerenim dijelovima, mirnih ponornica krških polja, sve do velikih jadranskih rijeka sa slapovima u dubokim golim kanjonima, koje se u more ulijevaju uskim estuarijima poput Zrmanje ili Krke te prostrane delte Neretve.

Oznake: rijeke, Hrvatska, Bored Panda, fotografija, Krka, Cetina, zrmanja, Dunav, sava, Drava

Jedrenje na dasci na podravskom moru - Šoderici

Kad zapuše jak vjetar, ljudi bježe s Šoderice, no dolazi Srećko (CRO 1967) i drugi wind surferi. Punim jedrom i daskom kroti valove.



Jezero Šoderica, zbog same blizine gradu, idealan je spot za malo vježbe i kondicije. Za razliku od morskih uvjeta gdje nas u većini dočeka konstantan vjetar, ovdje na jezeru su relativno veliki skokovi, pogotovo na sjever. Sjever kao i njegovi smjerovi NW i NE nisi pogodni za windsurfing, jer su prevelike razlike u refulima, a i puše off shore, znači nije ni za učenje, jer nosi na kontra stranu.

Najbolji smjer za windsurfing je WSW ili SW koji puše side on shore i takvi jugozapadnjaci znaju potegnut i do 40 čvorova snage. Mjeseci koji su najbolji na jezeru su početak godine čim se odledi (ako je zaleđeno) pa do cca lipnja, te onda sezona koja nama paše ide od rujna do snijega ili zaleđivanja. Na šoderici se surfa ozbiljno od 2009. godine, uvijek na istom lokaciji, desno od Lazina. Ruta koja se da povuče na SW je cca 450metara, no prije je bila dulja, zaklanjaju umjetni poluotoci desno, a i drveće je ipak naraslo u 10 godina. Od 2010 uredovno vodimo brzinske tablice jezera prateći rezultate preko gps-ova, pa je najbrži krug na dasci napravljen od famoznih 32,93 čvora, te najbolji prosjek na 100 metara preko 31 čvor. U nautici, to su strahovito brze i opasne vožnje, ako se tome doda širina jezera, akceleracija od 0-32 je strahovita. Jezero je i zanimljivo za trening iz razloga jer je voda puno rjeđa od morske, pa nam oprema puno više tone i teže je ulovit balans s daskom, razlika u tonjenju u volumenu daske, jezero/more je cca 15-ak litara volumena, što je puno za opremu.

Oznake: windsurf, Šoderica, jezero, SPORT, vjetar, valovi, adrenalin, brzina

4. priča Iz dnevnika istraživača: Kad zmija ugrize

22.09.2017.

Vrijeme brzo prolazi na terenu i već smo nekoliko dana na putu. Vozili bi se u našem terencu Toyoti Hiluxu nekoliko sati, onda iskočili da pretražimo komad travnjaka, šumarka ili stijene pa potom dalje na put. Potom bi našli mjesto za spavanje te po zalasku sunca se opet zaputili na noćno pretraživanje. Usred smo savana Južne Afrike, zajedno sa slonovima, zebrama, lavovima i ostalim životinjama. Ipak, uglavnom gledamo u zemlju, tražeći neke od najopasnijih zmija na svijetu. Sudionik sam velikog znanstvenog - izrade Crvene knjige ugroženih gmazova Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, ogromnog područja na jugu crnog kontinenta. Vođa projekta je Marius Burger, dugokosi i plavokosi Bur ogromne karizme. Kad bi svojim baritonom progovorio odmah bi okupirao centar pažnje i ne uzalud – njegove priče mogao bih slušati danima. Na kraju smo istraživanja i sada popunjavamo rupe po cijeloj zemlji, vozikajući se od jednog mjesta do drugog kao u holivudskom filmu ceste.

crna mamba u ruci

Rijetko koja zemlja se može podičiti brojem vrsta gmazova poput Mariusove domovine. Ta zemlja obiluje gmazovima i to vrlo zanimljivim. Južna Afrika udomljuje skoro 500 ostalih vrsta gmazova. Tu su ozloglašene crne i zelene mambe; kobre, među njima kobra pljuvačica koja izvanredno lako otrovom pogađa oči; nervozna puhajuća siktavica te predivna gabonska ljutica čija se baršunasta pojava ne zaboravlja nakon što se jednom vidi; stileto zmija ne mora čak ni otvoriti usta da bi svojim postranim zubima koji vire iz usta ubrizgala snažan otrov. Slijede ih pitoni te vojska ostalih neotrovnica.

kobra na cesti

Često panični zvukove ljudi i životinja odaju prisutnost zmija. Tako je uzbuđeno cvrkutanje ptice u krošnji osamljenog stabla privuklo pažnju naše ekipe. Oko ptičjeg gnijezda se šunja boomslang, najotrovnija zmija Afrike. Bez dileme Marius skače na drvo i metalnom kukom skida otrovnicu. I onda ju drži živu golim rukama. „Svaka zmija zahtijeva svoj način rukovanja“ pokazuje bez straha. Jedno od velikih pravila je da se ljutice nikako ne smije primati za rep. Lako svinu svoje mišićavo i kratko tijelo i grizu neiskusnog čovjeka. Čak se i ozloglašena crna mamba može uhvatiti živa, no za te aktivnosti valja imati debelo znanje, iskustvo i živce te podužu metalnu hvataljku.

dan u uredu

Zmije su i danas velika prijetnja ljudima u Južnoj Africi. Šesnaest vrsta otrovnica može ubiti čovjeka, a još pedesetak gadno ozlijediti. Uvjerio sam se u to jednog sudbonosnog jutra u blizini nacionalnog parka Kruger. Bilo je kobno rutinsko uzimanje uzoraka siktavici, otrovnici srodnoj našem poskoku, ali mnogo jačeg otrova. Marius je poskočio i ispustio zmiju, nekoliko sočnih psovki je ugledalo svijetlo dana. Siktavica ga je ugrizla! „Ovo će biti vrlo gadno“ brzo se smirio međutim. „Ross, uzmi auto i vozi do prvog doktora. Ali neću jurnjavu i još jednu nesreću...“ sa bolnom grimasom je iscijedio Marius. „...kad tamo stignemo, hoću lijekove za bol, plazmu i kortizol“. Nevjerojatno je koliko je smiren i logičan, a baš je to najvažnija samopomoć. Što je manje panike, to će manje otrova srce pumpati žilama u tijelo. Zaboravite podvezivanje, sisanje otrova i rezanje rane – to će samo pogoršati stvar. Prvo naselje bilo je srećom na pola sata vožnje. Palac koji je dobio najviše otrova već je poplavio, a oteklina se polako ali sigurno penjala prema laktu. „Osjetio sam kako se zmija umorila i malo sam popustio stisak na vrat“ vraća natrag film Marius dok je u bolnici primao prvu pomoć. Oteklina je međutim i dalje rasla i odluka je pala – mora se uštrcati protuotrov u četiri sata udaljenoj Pretoriji.

kad te pogodi kobra pljuvačica

Prvi put u dvadeset i pet godina mu se tako nešto desilo, priča Marius mjesec dana kasnije, nakon deset ampula protuotrova onaj isti dan, više dana intenzivne njege, zatim četiri operacije uz stalne preglede kod liječnika. Morali smo na neodređeno vrijeme prekinuti ekspediciju, no važno je bilo spasiti život. Marius je potom dosta vremena vukao aparat za isisavanje rane kao zatvorenik svoju kuglu dok na laptopu sređuje rezultate, dakle već je opet aktivan. Koliko s druge strane nesretnika nema ni znanje, novaca niti mogu dovoljno brzo do liječnika pa ili ginu ili ostaju trajno osakaćeni. Čak i Marius na kraju ima trajne posljedice – nepokoreni palac iz kojeg su tetive i živci izjedeni prvo otrovom pa odumiranjem tkiva od otekline. Trebati će još vremena da se do kraja oporavi, da krene ponovo na posao „Nesreće se konačno svakom dešavaju, u autu, na ulici, u stanu...Takav je moj život i neću s time prestati“ sjaji mu se u očima dok već na karti planira nove ekspedicije.

siktavica

Marius u intenzivonj

Oznake: ekspedicija, istraživanje, Afrika, južna afrika, zmje, otrovnice, biologija, ugriz, savana

Ušće Mure u Dravu - zašto nadimak Hrvatska Amazona

21.09.2017.

Kada sam radio knjigu o ušću Mure u Dravu, nazvao sam je hrvatskom Amazonom. Tko je tamo prolazio, pogotov ljeti kroz gotovo neprobojnu džunglu, znat će o čemu pričam. To je komad divljine na rubu Međimurju, Podravine i Mađarske, između Donje Dubrave, Kotoribe i Legrada. Veći dio zaštićen je kao Posebni ornitološki rezervat Veliki Pažut.

Kako sam osobno bio nekoliko puta u Južnoj Americi, u pravoj Amazoni, nisam mogao ne usporediti ova dva područja. Naravno, razlika je u veličini, broju rsta itd., ali neke od osnovnih procesa i karakteristika su iste. Zato sam ušću Mure i i dao takav nadimak.




Dobar dio ove sjeverozapadne hrvatske regije odavno je preoran ili zazidan, no netaknuta priroda ostaje poput zelenog plašta koji se proteže uz Muru i Dravu. Karaule, stražarske osmatračnice i patrole u doba željezne zavjese onemogućile su intenzivniju poljoprivredu i značajniju urbanizaciju uz te dvije granične rijeke. Na mjestu na kojemu se vode ovih dviju rijeka dodiruju, zelenilo koje ih okružuje kao da se udružilo i postalo jedinstvena i nedjeljiva cjelina. Ovdje, prije samog ušća, rijeke teku gotovo paralelno, ostavljajući uzak, ali dugačak crvuljak kopna. Taj teško prohodni komadić divljine između međimurske Donje Dubrave i podravskog Legrada prepušten je ruci oblikovatelja ovih rijeka koje ga neprestano mijenjaju. Potrebno je istaknuti da najveći dio šireg područja ušća Mure u Dravu uživa zaštitu države kao Posebni zoološki rezervat Veliki Pažut.


Ovakva slika postala je prava rijetkost u Europi, gdje su sve rijeke kanalizirane, ali je sve češća pojava i na hrvatskim rijekama. Ljudsko pamćenje je kratko te ljudi često nisu svjesni kako trenutno, devastirano stanje rijek ne mora nužno biti ono pravo, prvobitno stanje. Zašto bi rijeke morale biti geometrijski ravne, betoniranih ili kamenom utvrđenih obala, bez sprudova, rukavaca i mrtvica. Očuvano i netaknuto ušće Mure u Dravu već sada predstavlja živi muzej. Ono nas podsjeća i uči kako bi trebala izgledati prirodna nizinska rijeka te budi nadu da ćemo shvatiti kakvo su Mura i Drava blago prije nego nestanu. Usporedbu s muzejom opravdava još jedan razlog: prirodnih nizinskih rijeka u Europi je davno nestalo pa ovaj sačuvani komadić zaslužuje da se čuva i ponosno pokazuje baš kao i cijenjeni arheološki nalaz ili izložak.

Oznake: rijeke, Veliki Pažut, Drava, Mura, Legrad, ušće, šuma, priroda, poplave, divljina, Amazona, knjiga

poplave: uzroci, rješenja i zablude - još jednom

19.09.2017.

Pada kiša, bujaju rijeke...još ću jednom ponoviti jedan od starijih postova u vezi poplava


UZROCI:
Iako vlada mišljenje da čovjek može pobijediti prirodu, posljednje poplave govore suprotno. Dok su poplave prirodan fenomen u rijeka baš kao cirkulacija krvi u čovjeka, štete od poplava su djelo čovjeka. Stoljeće tradicionalne obrane od poplava, deseci utrošenih milijardi na tehnički pristup, no poprave i dalje haraju, dokaz su neučinkovitosti, ali i nerazumijevanje složene hidrologije i dinamike rijeka. Nestanak šuma u planinama i brdima stvara bujice na planinama i voda sada putuje mnogo brže prema nizinama (šume upijaju vodu i reguliraju padaline u tlu). Regulacija planinskih i brdskih potoka i rječica također ubrzava ovaj proces. Regulacija rijeka u nizinama, odnosno njihovo pretvaranje u ravne kanale dalje pogoršava problem jer se ubrzava i skraćuje tok rijeke. Prirodna poplavna područja, bazeni koji bi nas inače štitili od poplava, se odvajaju od rijeka, isušuju ili urbaniziraju. Rijeka se ubrzava i postaje tempirana bomba, jer regulirano korito ne može primiti ogromne količine vode i samo je pitanje gdje će se razliti. Iskapanje pijeska i šljunka također uvelike doprinosi budućim katastrofama. Strategija brzog prolaska vodenog vala izuzetno je loša jer se voda samo nakuplja i problem se prenosi nizvodnim susjedima. Danas smo to mi. Konačno, naseljavanje u lažnoj sigurnosti brana i regulacija dovelo je do ogromne opasnosti i ljudi sada ispaštaju. Neodržavanje onih dobrih objekata obrane od poplava također su izvor problema. Održavanje kvalitetnih nasipa je ključno, samo ne direktno uz rijeku već šire, da uključe prirodna poplavna područja. Veliki problem je i intenzifikacija poljoprivrede u najnižim poplavnim područjima - to su trebali ostati pašnjaci koji podnose poplave, a i domaće životinje su tome uvelike prilagođene.



ZABLUDE:
• „Trebalo bi čistiti korita rijeka (uređenje, odnosno regulacija)“
To se odnosi samo na vrlo kratke odsječke rijeka i potoka u naseljima, te na odvodne kanale iz polja i naselja, tako da ne dolazi do čepova i da se što prije izvede vodeni val. U svim ostalim slučajevima, a to je najveći dio prirodnih vodotoka, trebalo bi imati što manje intervencija u samom koritu, jer regulacija ubrzava rijeke, stvara bujicu, odsijeca ih od poplavne nizine, odnosno prirodnih primaoca visokih voda.

• „Jedan je krivac (Hrvatske vode)“
Kao što je u uzroku poplava objašnjeno, mnogo je razloga za poplave i ne postoji jedan krivac. Ostaje međutim činjenica je da naše vodno gospodarstvo vrlo sporo prihvaća modernu obranu od poplava što najbolje govori izvještaj europskih stručnjaka: U pogledu zaštite od poplava, hrvatska vodna administracija je i dalje usredotočena na tradicionalne, tehnički orijentirane mjere i nije zapravo svjesna pomaka u shvaćanju koji se dogodio u zemljama članicama.

• „Hidroelektrane su efikasna zaštita od poplava“.
Istina, hidroelektrane akumuliraju veće količine vode, ali za niskih ili srednjih vodostaja. Hidroelektrane tako sprječavaju one najkorisnije poplave u prirodnim područjima, one koje postepeno pune zalihe podzemne vode što ima pozitivan utjecaj na poljoprivredu i šumarstvo, održavaju zdravu poplavnu nizinu i biološku raznolikost, turizam itd. Na žalost, hidroelektrane nas ne brane od vrlo visokih voda, štoviše uzrokuju vodene valove. Dokaz za to je poplava na Dravi u jesen 2012. te 2014. Čak 22 brane uzvodno nisu spriječile poplavu, štoviše ispust jedne od njih je stvorio vodeni val i ogromne štete.



• „'Zeleni' su protiv nasipa“.
Upravo suprotno, mnoge udruge i neovisni stručnjaci u zaštiti prirode naglašavaju da su nasipi ključ rješenja. Sporne su neučinkovite, zastarjele i skupe regulacije u samom koritu i obalama rijeka.

• „Zabrana šljunčarenja na rijekama stvara poplave, jer dolazi do taloženja sedimenta“.
Ovo je vrlo smiješna, ali i opasna tvrdnja. Ne postoji relevantan znanstveni dokaz ni moderna praksa koja to potvrđuje. Ono što je sigurno, šljunarenje u koritu rijeke stvara ogromne probleme, jer se rijeka ukopava, padaju razine podzemnih voda što dovodi do sušenja polja i šuma. Sedimenta u našim rijekama nedostaje zbog prekida donosa na branama i iskapanja i zato se ukopavaju rijeke. Iskapanje šljunka van korita (u šljunčarama) pak je mnogo bolje regulirano i minimalizirane su štetne posljedice.

RJEŠENJE:
Problem je iznimno složen, kao i rješenje. Prije svega ne smije se više graditi u najugroženijim poplavnim područjima, kaoi stati s nepotrebnom regulacijom rijeka. Valja primijeniti najbolji spoj tehničke obrane od poplava (ponajprije u naseljima, industriji, uz prometnice) i one moderne, ekološke (ponajviše u šumama, livadama i ostaloj ekstenzivnoj poljoprivredi). To je dinamičan sustav inženjeringa baziran na integriranom sustavu mnogih struka i korisnika. Ono zahtijeva promjenu shvaćanja rijeka i njihovih poplavnih područja, optimizaciju korištenja prostora, npr. povratak poplavnih pašnjaka. Jedno od glavnih rješenja obrane od poplava je vraćanje rijeka u prirodno stanje odnosno revitalizacija prirodnih poplavnih i močvarnih područja, sve to unutar kvalitetnih nasipa. Ipak, ključ rješenja je što više odvojiti nasipe od rijeka tako da rijeka ima prostora da plavi unutar njih, a ne da plavi gradove i sela. Jedino bi kroz naselja i industriju trebalo što brže provesti vodeni val i potom malo pomalo dopustiti da se voda izljeva u prirodne retencije - spoj tradicije regulacije rijeka u naseljima i modernog razumijevanja rijeka. Primjeri Kopačkog rita i Lonjskog polja pokazuju valjanost ovog pristupa. Ovakav pristup promovira EU koja obnavlja svoje rijeke radi održive obrane od poplava.

Lonjsko polje, popavno područje i retencija za vrijeme poplava

Ne postoji univerzalno rješenje za sprečavanje poplava, već niz mjera, svaka prilagođena lokalnim uvjetima, od prestanka urbanizacije poplabnih područja i reguacija rijeka, preko tehničkih mjera u naseljima, poljoprivredi i industriji da što prije prođe vodeni val, ali i onih prirodnih poput obnavljanja poplavne nizine i pošumljavanja, do pravovremene prognoze i dojavljivanja preko granica država te spremih ekipa za reakciju.

Dipl.ing. Goran Šafarek, projekt Rijeke Hrvatske

Oznake: popava, voda, poplave, štete, rijeka, kiša, nepogode, gospodarenje vodama, vodoprivreda, Klimatske promjene

3. priča Iz dnevnika istraživača: Indijanac na putu

17.09.2017.

Bacih zadnji pogled, jer istraživački je rad u Nacionalnom parku Yasuní završio, duboko u amazonskoj džungli. Pozdravili smo se s biološkom stanicom, osobljem i rijekom Tiputini, jednom od bezbrojnih rijeka ove najveće tropske kišne šume. U Ande će nas natrag voziti kolega David sa sveučilišta. Oprema i ostale stvari već su poskakivale u terenskom vozilu kad je na bijelu cestu iskočila polugola prilika, stajao je nasred ceste te smo morali zakočiti. Prepoznao sam Indijanca iz plemena Huaorana –nekoliko dana prije je s obitelji bio u stanici. Za razliku od prvog susreta, sada nije izgledao prijazan. Štoviše, nešto je bijesno vikao prema nama. Razumio sam samo poneku španjolsku riječ između bujice indijanskog jezika, sve pomiješano u alkoholne pare nekog jeftinog pića. I bez objašnjenja Davida, razumio sam da zahtijeva cestarinu.

NP Yasuni

Moji suputnici znanstvenici pokušavali su ga smiriti, no Indijanac se još više raspaljivao. Bijesno je grčio lice i tada mi se trbuh stegnuo. Još sam do tada mislio da Indijanac samo izvodi scenski igrokaz da izmami novce, no shvatih da je ozbiljan. Kao malo dijete koje nerazumno traži sladoled, tako i ovaj iz dna duše želi naš novac. Od jada zgrčenih žila na vratu je uzeo kamenje sa makadama i bacao ga na auto. Što sada? Mi odlazimo za dugo vremena, ali David će se ovdje još puno puta vraćati te mora biti smiren i taktičan. Lako bi mogao filmski dati gas i riješiti se problema. Zna međutim da ako uđe u konflikt, budućnost znanstvenih istraživanja je ugrožena. Konačno, i u stanici ostaju ljudi i nikad se ne zna hoće li ovaj iz osvete okupiti svoje ljude i krenuti ondje naplaćivati dugove. Zato osjetih olakšanje kad se odjednom Huaoran zaputio prema šumi. Mislio sam da je odustao, ali kako sam se prevario! Već je idućeg trena hitao natrag, ovaj put s trometarskim kopljem u ruci. Već sam gledao jedno takvo prije, i znao da je osim veličine, koplje toliko čvrsto i šiljato da bih njime mogao bez problema očistiti crno pod noktima. Nekoliko puta je tim šiljkom lupio po vozilu i zapovjedio da izađemo. Postrojili smo se uz auto poput ratnih zarobljenika dok je Indijanca došla čak i žena smirivati. Onda je David izvukao novčanice i prošli smo...

smrtonosna puhaljka cervatana

Ovaj slučaj se ne može objasniti isključivo kao cestovno razbojništvo. Kad se malo razgrne ratobornost te ispuhnu alkoholne pare, ostaje bolna stvarnost amazonskih Indijanaca u Ekvadoru. Njih su u šezdesetim godina „otkrili“ izviđači naftnih kompanija i katapultirali u „civilizaciju“. Što je zanimljivo, prvo je val misionara „smekšao“ Indijance, a onda i sami naftaši. Umjesto divne sjene drvenih i palminih kućica sada skapavaju od vrućine pod „civiliziranim“ limenim krovovima usred žarkog tropskog sunca. Izgubili su zemlju, kulturu, postali doslovno sprdnja nekad ponosnih ratnika. I što je najgore – bijes iskaljuju na znanstvenicima, valjda jedinim ljudima u džungli Yasunía koji im žele dugoročno pomoći... Na žalost, prošle godine je ekvadorski predsjednik Rafael Correa donio je odluku o dopuštenju crpljenja nafte iz NP Yasuní. Budućnost ogromnog biološkog bogatstva je u pitanju, ali i budućnost vjekovnih stanovnika ovog kutka Amazone.

transport u bespućima Amazone

Južnoamerički Indijanci nekad su bili pojam za surove, nemilosrdne ratnike. Otrovne strelice dolazile su nenajavljenim gostima iz džungle, a zapadnjak je u samrtnom znoju samo još maglovito vidio gole šumske ljude… Ta se predodžba „divljaka“ dugo održala, a posebice u SAD nakon smrti petoro misionara u ekvadorskoj džungli, u pokušaju spašavanja duše Indijanaca od poganskog pakla. S druge pak strane, u zapadnom svijetu postoji romantična slika Indijanaca u savršenom suživotu s prirodom. „Pola Indijanaca Yanomama je slijepo od parazita, prepuni su boleština, smrtnost djece je vrlo velika…“ pričao mi je znanstvenik Cesar Barrio koji je boravio kod njih nekoliko godina, u dubokoj izolaciji tromeđe Gvajane, Brazila i Venezuele. „Usto, tamo je ratno stanje, doduše ne unutar plemena već između Indijanaca i brazilskih bandi ispirača zlata“. Danas je u Južnoj Americi preostalo svega nekoliko nekontaktiranih plemena, prije svega u bespućima brazilske Amazone. Vlada ih nastoji održati takvima, dajući njima pravo da odluče poduzeti prvi korak i odluku žele li se pridružiti našem svijetu. U Ekvadoru dvije grupe Huaorana – Tagaeri i Taromenane odbijaju kontakt s civilizacijom i povukli su se dublje u šumu.

prirodni make-up

Mnoga plemena nisu imala takvu sreću. U Venezueli smo na vrućim istočnim nizinama između Orinoca i Amazone ušli u selo „civiliziranih“ Indijanaca. Podne je, a ispod limenog krova prava je pećnica. Zato su se svi sjatili u staru kolibicu ispod palmina lišća s ugodnom šumskom hladovinom. Goli beživotni zidovi nove kuće koju im je vlada podigla u namjeri da ih civilizira nisu ih se nimalo dojmili – svejedno su ostali na margini novog društva, istovremeno gubeći svoju kulturu. Umjesto šamana sada pjevaju pijanci, a ratnici umjesto ritualnog plesa sada naganjaju nešto što bi trebala biti nogometna lopta.

indijanska koliba

Nedavno su ilegalni rudari pobili još nekontakirano pleme u Amazoni. Svijet gubi ne samo izuzetnu biološku, već i kulturnu raznolikost, pretpostavlja se da je polovicu od 7000 postojećih jezika neće čuti novi naraštaji. Zato je primjer Indijanaca Barasana u Kolumbiji više nego ohrabrujući. Vlada ove južnoameričke zemlje dodijelila im je pravo na zemlju (doduše njihovu vlastitu) te sada oni nastavljaju život kakav su vodili tisućljećima. I to kakav – ne kao romantična priča, nego održiva – korištenje prirodnih resursa tako da vječno traju, baš kao i oni sami. I kao što svjetski poznati antropolog i etnobotaničar Wade Davis kaže, oni neće ostati zamrznuti u vremenu van civilizacijskih tokova. Oni i svi ostali moraju naći put i imati korist od modernog, ali ne da pri tome žrtvuju svoj identitet i okoliš u kojem žive i od kojeg opstaju tisućljećima.



Pretplatite se na naš Youtube kanal!

Oznake: južna amerika, indijanci, putovanje, istraživanje, Etnologija, džungla, etno, narodi

kratak film ŠODERICA - dobitnik nagrade na ZAGREB TOURFILM FESTIVAL 2017

16.09.2017.

Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da je film ŠODERICA, Gorana Šafareka (Šafarek produkcija) osvojio jednu od festivalskih nagrada na ZAGREB TOURFILM FESTIVAL 2017, koje se održalo pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, Ministarstva turizma, Hrvatske turističke zajednice, Grada Zagreba, te u organizaciji Turističke zajednica grada Zagreba i Balduči filma.

Festival se održao u Zagrebu od 13. do 15. rujna 2017., a svečanost dodjele nagrada 15. rujna u hotelu Esplanade pred više od 150 gostiju iz cijelog svijeta.



Kratak film nastao je s ciljem promocije i oživljavanja Šoderice. Šoderice, odnosno šljunčare nastale su iskapanjem šljunka uz rijeku Dravu. Iskopine su se punile vodom i nastala su jezera. S jedne strane to su vrijedna močvarna staništa, a s druge vrijedna kupališta i mjesta za spot i rekreaciju.

Pretplatite se na naš Youtube kanal!

Oznake: Drava, Šoderica, film, festival, turizam, jezero, močvara, kupalište, podvodno, ptice, šljunčare, Koprivnica

2. priča Iz dnevnika istraživača: Istraživačke stanice u najdivljijim džunglama svijeta

14.09.2017.

Pitaju me ponekad gdje spavam kad sam na ekspedicijama po divljim džunglama Južne Amerike, Azije, Afrike... Pa što jedem, kako se perem i sve ostale stvari koje moram napraviti da bi preživio, a obično ne nađu mjesta u pričama otkrivanja novih vrsta, susreta sa smrtonosnim zmijama ili bježanja od tapira;). Sav sam u muci da u jednoj rečenici vratim odgovor, jer dakako nismo uvijek na istom mjestu, ali zadnjih godina iskristalizirao se jedan – istraživačke stanice. To je kao mali hotelski kompleks, ali ne za turizam, već znanost. Istraživanja često traje tjednima i treba suho mjesto za odmor, ali i rad. U njima borave samo znanstvenici i njihovo osoblje, a većina putnika namjernika do njih niti ne može doći, jer su često usred nacionalnih parkova i van utabanih turističkih staza.

istraživanje u NP Yasuni, ekvadorska Amazona

Prvi sam doticaj s ovakvim boravkom u džungli imao na Madagaskaru. Probili smo se uz žustru planinsku rijeku kroz gustu oblačnu šumu Nacionalnog parka Ranomafana, svu omotanu papratima i lišajevima. Mokri od kiše i krvavi od pijavica, odjednom se pred nama stvorila mala drvena koliba. Umjesto vještice, jedan je Amerikanac (odmah sam ga prepoznao, ne znam kako) pod terasom tipkao na laptopu. Koja scena, usred džungle, a ovaj piše znanstveni rad. Koji metar kasnije, bila je veća, također drvena građevina. Unutra je nas je na toplu kavu pozvala Summer, voditeljica stanice koju vodi američko sveučilište Stony Brook. Škicnuo sam policu sa stručnim knjigama, znanstvenu opremu, ali i osobne stvari. Kako idilično, baš kao iz filma. Nakon kratkog čavrljanja, nastavili smo dalje, ne želeći im smetati u poslu.

laboratorij u džungli

Koju godinu kasnije, počeo sam i ja biti redovit gost ovakvih stanica. Svaka je različita, ali u svima se može na miru bućnuti u suh krevet na kraju napornog dana. U onom istom parku na Madagaskaru, spavali smo u šatorima, srećom ispod cerada. Pljuskovi mogu biti tako jaki da će svaki šator promočiti nakon par dana pa ja zaštita itekako potrebna. Na Andamanima smo imali „luksuz“ u sojenicama – građevinama kao poveće lovačke čeke na visokim stupovima, s ogradom i krovićem. More je blizu,a plima redovito posjećuje šumu mangrova u kojoj jesmo pa valja spavati nekoliko metara nad zemljom. U tropskim uvjetima, sojenica je izvrsna klimatizacija, jer među krošnjama povjetarac lijepo hladi u uparenoj tropskoj noći. Madraci su jedini komfor, a tu je i viseća mreža, zaštita od rojeva grozničavih komaraca, a u Aziji i od zmija. Iznimno otrovni krajt može ugristi ljude u snu, a kako je otrov neutotoksičan sa slabim lokalnim djelovanjem, ugrizeni nesretnik to ne osjeti, ali se više se nikad ne probudi. Mreža za komarce stoga je spasila mnoge. Cijela je stanica na Andamanima kao u filma fantazije – usred džungle podignuto je desetak takvih sojenica, a između su putići u šumi. Kako mi se nije dalo stalno navlačiti sandale, uglavnom sam kao i Hobiti hodao bos. U ekvadorskoj Amazoni smo pak spavali u ugodnoj brvnari, a s brdašca smo imali pogleda na blatnjavu amazonsku rijeku.


blagavaona u džungli

Znanstvenici dakako moraju jesti. U Ekvadoru smo usred zelenog pakla Amazone jeli u modernoj menzi, a na Andamanima jednostavnoj kuhinji samo pod krovićem. Kuhar Indijac se zaklinjao da je ublažio ljutinu čilija toliko da je njemu jelo njemu postalo bljutavo, ali meni je još uvijek bilo toliko ljuto da su mi se obrazi znojili! Puno riže, žute leće, nešto malo piletine ili ribe s dosta zelenjave, nije se za udebljati, ali je za zdravo živjeti, a i taj tsunami od čilija je počeo jenjavati s vremenom pa sam počeo uživati u bogatim okusima indijske kuhinje. U Šri Lanki su spavaonica i blagovaonica ista prostorija – ali kakva! Savršeno sređena i čista, s frižiderom i najvažnije – predobrom kuharicom. Naša domaćica htjela nas je hraniti zdravo i kvalitetno – uspjela je! Nisam nikad jeo tako raznoliku i egzotičnu hranu – u tanjuru sam imao sve dugine boje i okuse – od kruhovca, manioke i hrpe drugih šarenih i nepoznatih plodova.

ured u džungli

Znanstvenici se osim spavanja te jela trebaju i oprati od znoja, blata, ali i krvi od pijavica. Na Andamanima nam je kupaona bila obična drvena kabina poput poljskog WC-a. Nema prekidača za svijetlo, ali zato je kanta na podu uvijek puna a i lončić za polijevanje visi na klinu. Teško onom koji nije dovoljno gipak da se sam nasapuna po leđima i potom ispere. Doduše, ispiranje je to s trenom oklijevanja, prije nego te zalihe hladna voda po leđima, makar su to tropi, trnci uvijek prolaze. Dražima tuširanja doprinosi i stalno tjeranje malaričnih komaraca, a nije isključeno da vas i zmija posjeti! Neko vrijeme je na grani pored nje stražarila zmija ljutica (srodnik poskoku)! Kad smo se navikli, i nije bilo više tako strašno, ali je bio problem kad je nestala. Hm, kamo je otišla, nadam se ne unutra!?!

mreža za komarce je...obavezna!

Ono najvažnije je ipak radni prostor. Treba dovršiti posao na terenu, ukucati podatke, statistički obraditi, neki rade eksperimente…Dok se vani šuljaju jaguari i u tišini stupaju mravi ratnici, a po krovu se iskaljuje sav bijes kišne sezone, znanstvenici imaju na raspolaganju pravi laboratorij. Najveći je bio u NP Yasuní (Amazona) - doista raskošna prostorija sa zamrzivačima i monitorima, čovjek bi pomislio da je negdje usred Harwarda ili Maxa Plancka u Njemačkoj. I čim bih izašao van, tropska vrućina i vlaga se me svojom teškom znojnom rukom ošamarile i vratile u stvarnost. Na Andamanima je laboratorij bio najskromniji, ali opet najidiličniji. Kao dio drvene knjižnice na katu, u njega se moglo samo bosonog. Nadohvat džungle, a opet toliko siguran i udoban. I kako čovjek ne bi bio inspiriran pisati znanstveni rad, doslovno gledajući kroz prozor o onome o čemu pišeš!

stan u džungli

Možda najbolje, u šarolikom smo društvu kolega. Amerikanac proučava lijane, Šveđanin istražuje kako kišna šuma ublažuje klimatske promjene, a Nijemac kako se seksaju otrovne, šarene žabe... Nema ljepšeg nego svako jutro na terasi piti jutarnju kavu dok se maglica provlači kroz isprepletene krošnje džungle, a u daljini urliče majmun urlikavac. I kao šećer na kraju, u Ekvadoru, ali i na Andamanima prikopčali smo se Internet! Nitko nije potegao žicu do ovih udaljenih kutaka džungle, već nas je s najmilijima spojio satelit! Doba romantične izdvojenosti od ostatka svijeta nekako su neprimjetno prošla, danas u najdubljoj džungli čovjek čavrljati s prijateljima na Skypeu te „lajkati“ na „fejsbuku“.

razmišljanje o znanstvenim radovima...ili samo opuštanje) ;)

Oznake: istraživanje, znanost, ekspedicije, ekstrem, Putovanja, džungle

Veličanstvena rijeka Krka - VIDEO

13.09.2017.

U sklopu filma Rijeke Hrvatske, napravili smo kratak video o ovoj dalmatinskoj rijeci.



Snimljeno uz dozvolu i podršku nacionalnog parka Krka. Ovaj video dakako ne prikazuje sve vrijednosti Krke, već samo ono što smo snimili za potrebe filma.

Pretplatite se na naš Youtube kanal!

Oznake: Krka, rijeke, film, dokumentarac, priroda, Dalmacija, Šibenik, slapovi, skradinski buk, NACIONALNI PARK, trailer

VIDEO: projekt LIFE, revitalizacija Rijeke Drave

12.09.2017.

Na rijeci Dravi, jednoj od posljednjoj očuvanoj nizinskoj rijeci u Europi, upravo se provodi projekt revitalizacije, odnosno oživljavanja trenutno reguliranih dijelova rijeke. Radi se o projektu LIFE, kofinanciranom od starne EU fonda LIFE.



Projekt „DRAVA LIFE – Integrirano upravljanje rijekama“ primjenjuje inovativni pristup upravljanju rijekama i cilj mu je stvoriti primjer najbolje prakse za obnovu rijeka u Hrvatskoj i regiji.

Glavni je cilj projekta poboljšati ekosustav rijeke Drave u Hrvatskoj, što će se postići provedbom aktivnosti za obnovu rijeke u suradnji s nadležnim tijelima iz područja upravljanja vodama i zaštite prirode i nevladinim organizacijama. Aktivnosti obnavljanja bit će od neizmjerne koristi za ugrožena staništa i vrste u Natura 2000 područjima i pridonijet će boljoj zaštiti od poplava u naseljenim područjima uz rijeku Dravu te će povećati rekreacijsku vrijednost područja za lokalno stanovništvo.

Više na službenim stranicama projekta LIFE DRAVA.

Oznake: Drava, hrvatske vode, rijeka, revitalizacija, EU, life, fondovi, zaštita prirode, gospodarenje vodama

video: Regionalni park Mura Drava/Regional Park Mura Drava

11.09.2017.

Kratak promotivni film o prvom regionalnom parku u Hrvatskoj "Mura Drava". Promotional video of new Regional Park "Mura Drava" in Croatia.

Oznake: Drava, Mura, regionalni park, rijeka, veslanje, ptice, priroda, ribolov, ribiči

1. priča iz dnevnika istraživača: Jedan sasvim običan dan

09.09.2017.

Već sam tjedan dana u prostranim džunglama NP Corcovado u Kostarici gdje tražimo najveću zmiju ljuticu na svijetu – legendarnog bushmastera (ljutice - šira obitelj zmija gdje spada i naš poskok). Nakon mukotrpnog, ali neuspješnog traženja zmije, najveći izazov je ostao za kraj ekspedicije. Vrijeme je za povratak iz istraživačke stanice natrag u civilizaciju, no ima problem – u avionu nema dovoljno mjesta za sve. Ja se stoga javljam kao najmlađi da se vratim pješice.

istraživačka stanicu prije svitanja

Krenuo sam još prije zore, išuljavši se kao lopov iz istraživačke stanice. Na travnatoj avionskoj pisti usred džungle gdje se još sinoć odlijepila Cessna s mojim kolegama, bacih zadnji pogled na to lijepo drveno zdanje u magli, a onda skrenuh na putić u gustišu vegetacije. Ptice su užurbano pjevale dok sam grabio velikim koracima prema huku valova još nevidljivog Tihog oceana. Sada je još vladala noćna svježina, a magla se poput gigantske guste paučine razvlačila po krošnjama drveća. Dah divljine pomiješan s svježim intenzivnim mirisima bilja budio me potpuno. Ptice su započele svoj jutarnji pjev, uskoro će i majmuni urlikavci krenuti u javno oglašavanje svojeg područja. Vremena za uživanje nema, jer valja iskoristiti što više ovu jutarnju svježinu, već za sat - dva će biti pakleno vruće, a imam i mnogo kilometara za proći. Ipak, izbivši na obalu zastao sam očaran pogledom na bijelu plažu obasjanu izlazećim suncem. Lagano se izvijala do zelenog rta koji je naglo izbijao svojim kamenim nosom u more, prkoseći bijesu valova. Nebo na istoku se već rumenilo, udahnuvši života praiskonskoj pozornici prirode. Prošao sam zatim manje ušće rječice držeći cipele u ruci i nakon par stotina metara se našao opet u tropskoj kišnoj šumi.

Znanstvenici se malo rekreiraju na divljoj pacifičkoj plaži

Sam sam u džungli, osjećam laganu nelagodu, ovako duboko u šumi. Strah da ne promašim put, da ne uletim u roj divljih pčela što mi se već desilo prije par dana, da me nešto ne ugrize, a bez ičije ruke da mi pomogne. Više nego ikad postadoh svjestan svakog šuma i pokreta, adrenalin je bio spreman da šikne u žile svakog trena. Po jednostavnoj karti sam očekivao jedan veliki rt relativno brzo, no on nije dolazio. Vrijeme je polako kapalo poput znoja s čela, staza je postajala sve manje ugažena te počeh sumnjati da sam negdje krivo skrenuo unatoč stalnoj blizini oceana. Istovremeno je ruksak na mojim ramenima i leđima sve više rastao, poput velikog tumora čija težina me iscrpljivala. Usto, sparina je rasla kako je izlazeće sunce grijalo šumu i isparavalo zrak. Nije ni najmanje ugodno po rastućoj vrućini i sparini biti odjeven od glave do pete i u gojzericama na nogama. Nema međutim druge, to je nužnost. Komarci i ostali nasrtljivi kukci su ovdje obilni, a njihova prisutnost ne uzrokuje samo neprestano lamatanje rukama, već i nekoliko tropskih groznica poput malarije ili denge. Provesti desetak dana u džungli s visokom temperaturom, znojenjem i drhtavicom, teškom glavoboljom te dijarejom, sa bolovima u trbuhu nije san baš svakog čovjeka. Srećom da sam već cijepljen protiv smrtonosne žute groznice pa mi se barem to ne mota po glavi. Ništa od tih bolesti ne pruža mi ipak takav strah kao što je moguć ugriz zmije otrovnice. U ovom parku ih ima mnogo od ukupno 18 vrsta koje obitavaju u Kostarici. Između ostalih je tu zloglasni fer-de-lance, ali i legendarni bushmaster, sa svoja tri metra najveća vrsta zmije ljutice na svijetu.

krokodil

Konačno sam izbio na veliki kameni rt. Obišao sam ga i skrenuo na plažu. Sunce me je zaslijepilo, a val vrućine zalio. Dočekalo me je skoro dva kilometra hodanja na direktnom suncu, odmah do zapjenjene obale Pacifika. Vrlo brzo sam shvatio da ovaj predivni krajolik neće biti nimalo opuštajući, duboko sam onako težak od opreme propadao u meki pijesak pa je svaki korak postao živa muka. Podne me je uhvatilo na jednoj omanjoj plaži, nakon nekoliko mučnih izmjena šume i mora. Zavalih se u hladovini pored stijena, glavom na ruksaku. Nije prošlo ni pola sata, utažih glad šalicom gotove juhice, skuhanoj na silini sunca i nastavih dalje. Uđoh u šumu i nakon kojih pola sata hoda u moj svijet je ušao novi element. Zvuk padajuće vode. Jasno se razlikovao od ritmičkih ponavljanja valova, vodene bijele metle u svom beskrajnom poslu čišćenja pješčane obale. Skrenuo sam sa staze i opčinjeno krenuo uz potok i ugledao slapić, izvor slatke i pitke vode. Skinuo sam se potpuno i prepustio svježini, osjećaju koji može pružiti samo prirodna čista voda…

slap

Nastavljam dalje, a još izdaleka se nazirao bedem, povišeni pješčani nasip koji se protezao od mora do šume. sve dok ne pristigoh do njega potpuno mi je zaklanjao pogled na ono što je krio iza sebe. Tek tada ukazao mi se uski prolaz na plaži gdje je svom silinom sukljala bistra voda, usko grlo rijeke što se zatim naglo širilo u prostrano ušće. S jedne strane se prostirao omanji sprud s velikim kamenjem utisnutim na zemlju, a iza šuma u kojoj je rijeka nestajala. Poželjeh se okupati ovdje, jer bilo je potpuno mirno, a ja sav znojan, no sjetih se da se krokodili ne libe malo slane vode, niti morski psi one slatke. Rječica se potom proširila u malu močvaru preko koje sam morao proći. Oprezno sam gacao preko nje i onda ugledao izduljenu i oklopljenu glavu. Poput kakve podmornice, samo su se nazirale oči kajmana (vrsta aligatora) dok je ostatak tijela ispod površine. Čekao je u zasjedi neopreznog posjetioca, nadam se da se nije namjerio na mene, no bio sam spreman da mu moj crni Cold Steel nož zarijem u grlo u slučaju potrebe. Srećom, ostao je nepokretan dok sam dugim koracima izlazio opet na suho.

ušće rijeke

Konačno u daljini ugledah svjetlinu, odnosno čistinu, pouzdan znak rušilačkog djelovanja čovjeka. No trebalo mi je još tri četvrt sata mučnog gaženja kroz pijesak dok konačno nisam osvanuo u krčevini. Iako sam odahnuo, nešto me je stegnulo u srcu. Kolikog god opasno bilo u džungli, ipak sam se osjećao ljepše i bolje nego u ovoj destruktivnoj sceni i svemu iza makar to zvali civilizacijom…

majmuni kapucini

Oznake: ekspedicija, istraživanje, kostarika, putoholicari, putovanje, avantura, biolog, Šafarek

Surova ljepota Velebita

08.09.2017.



Pretplatite se na You Tube kanal



Oznake: Velebit, planina, film, planinarenje

Konji s hrvatske Amazone!

07.09.2017.


Farma Muškatljin kod Donje Dubrave pruža jahanje uz divlje dravske krajolike.

Oznake: konji, jahanje, Drava, rijeke, Zdravlje

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se