četvrtak, 26.02.2009.
Prije tri mjeseca bila san samo jedna obična i pomalo patetična osoba,
valjda još jedna u svijetu,zapravo ništa novo.
Danas,tko san danas?
Možda i dalje obična,možda i patetična,jedna učenica,jedna linčina,
jedna sanjarka,jedan optimist,jedan borac,
jedna napola žena,jedna ranjena duša,jedno vječno dijete,
jedan samotnjak.
Ja san sve to i ja san ništa od toga.
Ja san ja.
Ovo san danas ja,ona ja koja kaže zbogom svima problemima,svem opterećivanju,svin crnjacima,
i svin glupin ljudima.
Danas san to ja,ona koja preuzima kontrolu,ona koja uzima stvar u svoje ruke,
i ne zanima je ništa drugo.
Ja san ta koja kaže:'Niko me ne možra povrijediti,jer ništa nije nezamjenjivo!'
Ovo san danas ja,ona koja se smije i viče i onda kada joj je najteže,ona koja se ne da.
Ona koja je uvijek svoja.
Ona koja se uvijek mijenja,a zapravo je uvijek ista.
Danas san ovo ja!
A tko si ti?
Jer tek onda kada si samo svoj,možeš biti i djelom tuđi.
Onda kada si svoj ne moraš se ničega bojati,
kada voliš sebe,
ništa ti ne može biti!
ponedjeljak, 16.02.2009.
Želim znati znaš li se radovati,
Možeš li divlje zaplesati
i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju,
a da nas pritom ne upozoravaš
da budemo pažljivi,
realni,
svjesni ljudskih ograničenja.
Jer ja sam sad dovoljno snažna da živim s neuspjehom,
i da bez obzira na njega stojim na rubu jezera
i ushićeno uzvikujem
"To!!!"
To je ono što san naučila!
Do toga se ne dolazi lako,ali je to saznanje vrijedno svake boli.
Život je čudan,ali sve dojde na svoje misto,ne sumnjaj u to.
Samo strpljenja.
Poletiti se može i slomljenih krila.
vidiš?
ponedjeljak, 09.02.2009.
02.02.2009.
Nešto se čudno dogodilo toga dana.Nakon puno vrimena olovka je dobro ležala u mojoj ruci i nije se bojala misli.
U navali tog osjećaja puno riječi je ostalo zapisano po stranicama mojih bilježnica.Da te riječi ne ostanu samo mrtvo slovo,dijelić jednog dijela san izvadila i prepisala tu...ostatak je za mene.
U trajektu.
Zašto danas pišem?
Tako dugo nisan.Bolile su me vlastite misli.
Lakše je bilo bježati od njih.
Bježati sa lancem oko vrata.
Danas su tako lagane i kao da klize iz mene,niz ovu olovku.
Odakle ova inspiracija,
zanima me gdje je izvor da ga sačuvam...da ga obilježim.Njega i ovaj dan.
Tiha san danas.Možda na trenutke glasna.
Mirno mi je srce.Na vrhu je olovke.
Život me pomilovao.Dobro je.
Živim.
Na tjelesnom...još jedan sat da nisan igrala,
jače me vuče klupa i mp4 u ušima od trčanja naokolo.
Volim jednostavnost.Kratke rečenice.Sažetost.
Volim i udobnost koju jednostavnost pruža.
A ipak toliko san komplicirana.
Priznajen.
Nekada do te mjere da san neshvatljiva sama sebi.
Težim iskrenosti.
Iskrenost i kompliciranost ne idu jedno sa drugim.
Teško je to uravnotežiti,iskreno objasniti svoju kompliciranost.
Kako?
Puno je tereta za podnijeti.Koliko meni,toliko i drugima.
Imam toliko misli za podijeliti,a ne uspijevam.
Zato ponekad odustanem prije nego počnem,
dio istine je isto što i laž.
Vrijeme provodin lutajući,tražim jednostavnost.
Čini mi se kao da to traje već cijelu vječnost.
Umorilo me sve to.Ali iden dalje,sada odustajanje ne dolazi u obzir.
Vjerujen slipo,još uvijek.
To je nada bez izlaznih vrata.
ponedjeljak, 02.02.2009.
Sreća?Dugo san je tražila,i provodila vrime razmišljajući što je ona uopće?
Kako izgleda?Dugo san vremena provela imajući krivu viziju te iste sreće.
Sada mi je žao tog vremena,to je bilo slatko gorko razdoblje za me.Više gorko.
Međutin,ja san virovala da će to doniti napokon i na moja vrata tu razvikivanu sreću.
I vjerna sebi,pod svaku cijenu,kao uvik,ja san trpila svašta jer san virovala,a u što,
sada ne znan ni sama.
Bila san sigurna da sreća leži u drugoj osobi,i da će ta druga osoba doniti sa sobon sreću.
Zbog toga san skroz zaboravila sebe.Stavila sam se u drugi plan.
Svoju osobu,svoje planove,svoje ciljeve i osjećaje.
Tek sada vidin,da čak ni u onin kratkin trenucima kada san i mislila da san sritna,zapravo san bila
svjetlosnin godinama udaljena od bilo kakve sriće.
Sreća ne leži u drugoj osobi,to je laž.
Jedna velika laž u koju puno ljudi viruje,i zbog toga svoj život podređivaju drugin osobama.
Iskreno,gadi mi se to.Ali i razumin,prošla san sve to.
I drago mi je zbog toga,jer da nisan ne bi bila ono što san danas.
Možda to i je klišej,ali je jedina istina među klišejima.
Ono što smo prošli nas čini osobama koje jesmo.
Zbog toga san na neki način sritna zbog svoje prošlosti,drago mi je zbog nje.
Shvatila,san jako dobro,da sreća nema veze sa drugin ljudima,nego samo sa mnom.
Sa mojom osobom,sa mojin ja,i onim kako se osjećam iznutra i kako gledan na svijet.
Nju mi nitko ne može nametniti,niti mi je servirati na pladnju.Moran je ostvariti sama.
Jesan li sada sretna?
Jesan!
Druga san osoba,ne bojin se,samouvjerena san,i nedan više da me bezvezne stvare povrijedu.
Volin se.Volin svoja razmišljanja,volin to što nisan uobičajena,volin čak i to što san tako komplicirana i teška.
Sada lakše živim.I zbog toga je sve oko mene krenilo na bolje.Uživan u tom osjećaju.
Uživam i u tome što ta bolja situacija u mom životu nije razlog mojoj sreći,ponosna san na to što je ta bolja situacija
proizašla iz moje sreće a ne obrnuto.
Znam da bi bila sritna i da stvari nisu tako dobre.
I to je istina.
Naučila sam igrati sa kartama koje mi je život dao,pustila sam ljude u svoj život,mogu reći da je ova mala asocijalna osoba postala društvena.
Bojala san se drugih ljudi.Više ne.Znam da vridim.Jako to dobro znan.I znan da san jaka.
Osjećan da sada ne postoji ništa tako strašno zbog čega bi spustila pogled.
Vučica san.
Mogu biti sama
sa sobom i volim,uistinu volim osobu koja jesam,čak i u trenucima praznine.
I to me čini sretnon,i iz toga proizlazi sve ostalo.
ovo je sada pogled koji nosin sobom,kroz život!
uvijek u meni!
