srijeda, 31.12.2008.
U svakom slučaju ovo je bila godina u kojoj san se najviše upoznala,a i ovo je bila najteža godina ikada.
Valjda je to tako moralo biti.
Sada se samo nadan da nisan uzalud sve to proživila i da san nešto i naučila.
Da sada bar donekle mogu svoje srce i osjećaje obuzdati razumom.Naučila san da san ja prije svega osjećajno biće koje je jako razumno ali ne može protiv svojih osjećaja.
Naučila san i da san jaka,i da puno vridin.
Nažalost više od ljudi kojijma san dala srce.
Naučila san daq srića nije za mene,i da ju neću najti u ovon selu.
Moran otići,i to želin svon svojon snagon.2009 ću dočekati s optimizmom samo zato što je to godina koju san čekala,
godina kada odlazin odavde.
Ja volin svoje misto,ali nekako sve izgleda ljepše izdaleka.Ovako izbliza osjećan ko da je na mojim leđima sav teret ovog svita i ne mogu disati.
Tako želin pobigniti odvode,živiti sama u velikon gradu.Tamo di ću moći izajti na ulicu sa onin licen kako se osjećan jer neće biti nikoga kome ću morati glumiti.Ovo je takva sredina di nemoreš biti svoj jer si automatski čudan i drugačiji.
MOraš se prikloniti pravilima ponašanja ako želiš funkcionirati.A ja tako ne mogu živiti,
oduvijek san bila individualac više nego timski igrač,i uvik san bila svoja.
Ja ne mogu biti dio mase,nikad.Nisan društveno biće.
To je tako.I nije mi loše zbog toga,ako ćemo iskreno.
Sviđa mi se to.
Još odkada znan za sebe uvik san se sama najviše zabavljala,i nikad mi nije bilo dosadno.Tako je najbolje.
Dosta.
U 2009,želin otići odavde jer samo ću tako biti sritna.A onda kada se napokon izgradin u jaku ja...možda se vratin.
Ja san gradsko dijete,i živin za gužve u kojima si niko i ništa,i ničiji...samo svoj i slobodan!!
nedjelja, 21.12.2008.
Niakd ne vjeruj nikome.
Koliko san se puti uspila uvjeriti da je to isitina i koliko san još samo puti pala na istu foru.
Toliko san se borila sama sa sobon da se otvorin i ka san uspila,izdali su me.
Mrzin život.
Mrzin svoj život.
Ovo je prvi put da sa sigurnošću mogu reći gore ne može biti.
Dala san sve od sebe,srce i tilo..i jedno i drugo je bilo iskorišteno i lagano.
I što mi je sa ostalo.NIšta.
Tako se loše osjećan.
Ne želin ništa i ne svaćan zašto me još Bog drži na životu a toliko san ga puti molila da me uzme.
Danas odlazin.
Gren ča,dalje od ovih ljudi vode.
Bože kako su ljudi samo sebični i bezobzirni.
I tako me boli što ja nikada nisan mogla biti takva.
Od mene su uspili napraviti to da se osjećan kao najjadnije biće na svitu,ko iskorišteno govno.
A zapravo u ovoj ciloj priči jasno je ko je govno.
Nije mi jasan ovaj način na koji svit funkcionira,nidi ne vidin logiku u tome.Jedina logika je to da su ljudi govna.
I da je takvin ljudima najbolje u životu.
A ja koliko se god trudila ne mogu postati govno.I zbog toga me lako gaziti.
A ljudi uživaju u tome,i svako ko dobije malu priliku ugazi me,pa neka ja patin,jer valjda se tako osjećaju ko velike face.
Jedina snaga,ako se to tako može nazvati je u tome-da se nadan da se sve vrati i da se sve naplati.
MOra se naplatiti.
Ko će meni inače nadnoknaditi ovu bol.
Tako san ljuta.
Na druge,na život,na Boga.
Boli me to što san ja bila dobra i dala sve od sebe,i što ničin ovo nisan zaslužila.
želin da pati,i da mu se naplati,njemu i drugima.
srijeda, 10.12.2008.
Prvi puta da neman što reći,neman volje pisati.
Olovka se sada čini tako daleka,a dirati njome u misli i osjećaje,puni strahom.
Možda je bolje ovako,uživati u trenu.
Ali i sama san svjesna da ne mogu dugo tako!
Uvik me u prikrajku čeka moj mozak koji mora sve analizirati i posložiti.
Umotana u neku sjetu,prolazim kroz svoje dane,dok odjeci nečeg nevidljivog odzvanjaju u meni.
Pokušavam sastaviti svoje stvarnosti i želje.Ponekad ne poznajem put,ali poznajem cilj.
Ponekad prestanem vjerovati u sebe i u nova nasmijana jutra,gdje sanjarski gledam svoje snove iz nekog čudnog
kuta pozntog samo meni .Možda smo preveliki sanjar,ali dijete u meni želi ostvariti svoje snove,dok žena u meni postaje svjesna da snovi ne mogu uvijek biti ispunjeni.Osjećam kao da vječito traje ta borba u meni,između djeteta i žene.
Ne želim dati nikome da ugasi moje snove,jer bez njih bih bila kao bez vjetra u leđima,a oni su ti koji me nose dalje i dalje,prema cilju.
I kad pomisliš
da znaš me
ponovo otkrij me
ima me još
pod tvojim rukama
mjenjam se
utorak, 02.12.2008.
Zašto uvijek kada mislimo da stvari ne mogu biti gore,
život uvijek nađe novi način da nas iznenadi?
Zašto se Bog nikad ne potrudi da me iznenadi dobrim stvarima?
Tako se trudin vjerovati u to da sve ima svoj razlog,i da sve ovo vodi nečemu boljemu,
ali nekako mi moj razum ne da vjerovati u to.
Nekada se stvarno zapitam što je to sa mnom?
Svjesna san svojih vrlina,i svojih mana.
Znan da san naivna i možda predobra,ali zar mi zbog toga Bog mora naplaćivati?
Možda bi prebala ići u Crkvu?
Možda je tu moja greška?
Možda Bog pravi selekciju?
Zaista me zanima zašto je nekima ljudima bolje u životu ako to nisu ničim zaslužili?
Ako je sve što rade to da nanose štetu drugima i time se hrane?
Gdje je tu logika i gdje je tu pravda.
Možda me ona čeka u zagrobnon životu?
Ali mene boli briga za taj zagrobni život!
Meni je teško sada,danas i tu!
I sada želin da mi bude bolje!Ali nekako mi se čini da što san ja bolja to je život okrutniji prema meni!
Toliko puta san poželila da san glupa,da san kučka,da se mogu ponašati ko svi drugi!!
Ali ne mogu,i ža mi je zbog toga!
Ja ne želin svoj mozak,ja ne želin svoje stavove i razmišljanja,ja ne želin sve kužiti,
i ne želin misliti na to kako je drugima,jesan li ih povridila ili ne!
Ja želin biti hladna.
Kako bi samo volila da san onakva kakvon se predstavljan!
Istina je da ja više ne želin ustati,ne nalazin ni najmanji razlog da sve ovo trpin i držin u sebi.
A zbog čega?
Zbog čega,ja vas pitan?
Da bi mi se vratilo još gore?
Gadi mi se svit,i osjećan se tako nemoćnon prema tome što mi se događa.
Je li ovo depresija,ako je onda već traje predugo!
Bože nije li vrime za nešto bolje?Je li ti mene iskušavaš koliko mogu podniti.
Onda smo se uvjerili oboje da mogu glumiti koliko hočeš!Biti ću najvedrija i najnasmijanija i onda kada mi je najteže,biti ću sve...
Je li možda želiš da se slomin,i to san napravila!
Je li hočeš da uništin sve oko sebe u životu,i to san uspila!
Je li hočeš da se osjećan jadno i da neman snage!
Pa evo me!
Što još hoćeš?!
Ja ne znan koliko još mogu...
Pa što očeš od mene...
koliko mi još toga moreš uzeti?
Neman ništa osin svoje pameti!
Je li to sljedeće?
Kako da virujen u Boga i iden u Crkvu,nisan licemjer!
Osjecati cu bez osjecaja..
Vriskat` cu...
Al` nitko nece cuti roptaj tijela
I zatomljene pozude na vratima pakla..
"Ti mislis pjevam"
A ja pjevam usnama tuge
I trazim kljuc da skinem okove..
Predugo su me grlile samoce
I davali poljubce lazne skitnice...
"Ti mislis pjevam"
A ja se gusim i dozivam uspomene
Zatocene na juznoj hridi...
Oh, zaboravi...
Zaboravit cu i ja da sam ranjiva
I da sam usne sa solju ljubila..
"Ti mislis pjevami"
A budna sam i rastrgana izmedu dana i noci...
Spremna napustiti vrtlog boli
I zaploviti mirnim vodama u sebi...
Zelim biti ponovno ona koja poklanja osmijeh umjesto suza..
"Ti mislis pjevam"
A ja poklanjam samo odu tisini u sebi...
.
Mama,pogledaj me!
Nešto je pošlo krivo!
Mama,puno ljudi blještavom vanjštinon prekrivaju otrovno srce!
Mama,zašto mi to nisi rekla?
