četvrtak, 24.04.2008.
Budi tiho,moje srce,dok zora ne svane:budi
tiho,jer oluja što bijesni ismijava
tvoje šaputanje,a špilje u
dolinama ne podaruju jeku treperenju
tvojih struna.
Budi tiho,moje srce,dok jutro ne svane,
jer onaj tko strpljivo iščekuje dolazak
zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren
od jutra.
Zora sviće.Govori ako možeš,
moje srce.Evo,dolaze jutarnje
procesije...Zašto ne govoriš?
Nije li tišina noći ostavila
pjesmu u tvojim dubinama,s kojom
možeš dočekati zoru?
Evo jata galebova i
slavuja uzlijeću u dalekim
predjelima doline.Možeš li letjeti
s pticama,ili je užasna noć
oslabila tvoja krila?
Ustani,moje srce,i
hodaj sa zorom,jer noć je prošla,
a strah od tame mirnuo je zajedno s
mračnim snovima,jezovitim mislima i
suludim putovanjima.
Ustani,moje srce,i podigni svoj glas uz
glazbu,jer onaj tko ne dijeli zoru sa
svojim pjesmama jedan je od sinova vječite
Tame.
Ali tama je lijepa,i zove.Možda je to čudno,ili nije,ali ja se jedino u tami osjećan sigurno,i tamo mi je toplo.Ugodno i tiho.Je li moguće imati budno srce u tami?
Koliko nijansi crnoga ima?
Kako je lijepo utopiti se u crnilu koji te okružuje i pustiti sve na tren da stane.
Samo uživati u trenu i toj toplini,koju može samo tama pružiti.Biti zarobljen u tami.
Čovjek kada želi dobro sagledati sebe i vidjeti se,zatvori oči.U tami se vidimo u potpunosti širom otvorenih očiju.
Nekad svijet izgleda ljepše zatvorenih očiju,kada ga doživljavamo svim drugim osjetilima.Dodir mi je uvijek bio najdraže osjetilo.Volin dodir,lagan i topao.Šteta što tako rijetko dajen sebi priliku da uživan u njemu.
Pitam se značili li voljeti tamu,voljeti svijet kroz zatvorene oči,uživajući u toplini i sigurnornosti-biti kukavica?
Ili to znači poznavati još jednu razinu postojanja,vidjeti svijet na način na koji rijetki znaju?
Svjetlost se nakon tame uvijek više cijeni.Kao i tama nakon svjetlost.To su dvije stvari koje postoje zajedno,koje dišu zajedno.
Ali i u tami,jedan pogled me prati.I kad sam samo ja on je tu.
nedjelja, 20.04.2008.
Ja
U kratkim hlaćama,
čupave kose i prljavih ruku,
sa vječnim pogledon u nebo,
slušala san muziku,
ništa nisan razumijela,
znala san neke stvari
i ležeći sa radiom u ruci,
osjetila san toplinu hladovine,
bila san u tami ljeta.
Sad sam već iskreno zavoljela muziku
i prestala biti dijete.
Sa mnon je rasla
još jedna mladost
i sjećanje na djetinjstvo.
Jedino što ostati će zauvijek
je tuga.
Prestala biti dijete...
ne znan ni kada mi se to dogodilo,u kojen trenu.Zapravo,kad razmislin...znan.Dogodilo se usput,dogodia se život.Dogodilo se sve ono što san mislila da meni neće.Sve.
Točna je ona pametna stara poslovica:'Nikad ne reci nikad.'
Ima puno takvih starih poslovica kojima nan pune glavu od malena,svi ih znamo,ali opet,nitko ih ne sluša.
Kad se samo sjetin koliko su mi puta pokušavali reći neke stvari,upozoriti me na nešto,a ja nisan tila slušati,a ni vjerovati.Uvik sve moran sama probati.
To me i dovelo tu gdje san sada.
Uvik sama.Ne daj nikome blizu.Viruj samo sebi.
Još san uvik u šoku od sama sebe.Dugo san tila biti taj čovjek,vuk samotnjak,samo ja.
I onda san skužila-da ja već jesan to.Ispočetka sna bila ponosna na se.Mislila:'Super!'.
Sada...sada znan da to nije to.Čovik tako ne može živiti.Toliko su mi puta to rekli,ali ja ko da nisan čula ništa od toga.
Shvati uvik sve na teži način.Moja životna priča.
Najgore je što znan da se moran prominiti,to je jedna borba koju ne smin izgubiti.Jer takav život nema smisla.Ali ja ne znan kako,to je previše ukorijenjeno u meni,i ne mogu protiv toga.
Ovo je preteška borba da je vodi ovako mlada,ali ja ne želin više ni trena gubiti.To je borba koju ne smin sama voditi,ali kako drugačije...
Kada samo tako znan.
Zašto ja nisan jednostavnija,gluplja...kako bi mi samo onda život lip bia!
Dovoljno je samo da pogledan 80% ljudi oko sebe.
Sve što osjećam je nepovjerenje u sve oko sebe!Kako tome reći STOP?!
Poželjeh na čas vratiti vrijeme;
biti opet samo ja,
Treperavim šapatom vjetra
želim ući u Tvoje snove,
mirovati u Tvojim mislima
ne skrivajući pogled.
Umorna od drugačijih lica
i nerazumljivih, tuđih imena
plašim se izgubiti ću sebe,
mene kakva jesam;
samo sebi slična, ja
srijeda, 16.04.2008.
između dva kratka uzdaha
nalazim tren
bljeskom spoznaje obasjan
sve ostalo
kao da živi netko drugi...
Do sada sam pod velom tajne zadržavala i noć i misli i tijelo.Zadržavala i onaj mali komadić sreće da postojim i skrivena, neotkrivena nego nepoznata i daleka.Rijetki su oni pred kojima san skinula veo.
A Samo blizina me može učiniti bliskom
Blizinu volim.
Nemam.
Želim.
Ona je i luksuz koji si rijetko priuštim.
Nekad razmišljam kako bi bilo divno biti sretan..zamišljen...željen.Divno bi bilo kriknuti glasom slobodne ptice,poletjeti visinama dalekim i nepoznatim,i biti dočekan u rukama dragim...voljenim.Divno.
Ali da bi se to desilo onako kako treba,potrebno je prvo srediti svoje sive moždane stanice.
Nije teško imati prividnu blizinu,glumiti,samo zato da bi imao nekoga u očima drugih.
To je nešto najlicemjernije,i ja to ne želin za sebe.Užasavan se toga.
Rađe ću ovako i dalje nastaviti nego pristati na to.
Žalin takve ljude,oni nemaju svoje ja,žive kroz oči drugih.
Ja nisan takva i ponosna san na to.
Znam da moran naučiti puno toga.Među prvim je kako se osloniti na druge,dugo živin sama sa sobon,ne dopuštajući nikome blizu.To je jedna velika borba koju moran proći.
I zato ostavljam sebi vrijeme za slaganje emocija na dvije hrpice...na jednoj strani DA a na drugoj NE.
znam da trebaš svijetlost koja svijetli...
Tu sam negdje iza ugla , u sjeni svijetiljke...Znaš da te čekam...
netko čeka
srijeda, 09.04.2008.
"When I was younger I believed, that dreams came true.
Now I wonder.
Cause' I've seen much more dark skies, than blue.
Now I wonder. "
Misli lete,ne mogu ih zaustaviti,tada misli u razmišljanja pretvorim.
Dugim razmišljanje odličim zaboraviti.
Ali i zaborav,kao i sve,ima svoj početak i svršetak,život i smrt.I kada zaborav umire ti ga ponovno razmišljanjem oživiš.A kad zaborav zaboraviš,oživi stvarnost koja te boli.I tako ideš u krug.Uvijek ista stradanja i iste boli.
I onda se u jednom trenu uhvatiš kako moliš za čudo,za neko iskakanje iz monotone svakodnevnice koja vodi uvijek istin putem.Tražiš bilo što,dobro ili loše samo da ti na tren skrene misli,da se zaokupiš nečim stranim.
Ponekad pomislim čemu toliko razmišljati o svemu,toliko analizirati.
Zašto sve mora imati svoj smisao?!
I onda odlučim da ću stati,neću više misliti,bar ne toliko.Odlučim uzeti neke stvari zdravo za gotovo,bez stvaranja mišljenja i stava.I onda ponovno razmišljam i razmišljam kako će to izgledati,da li je to pametno i opet se uhvatim kako stvaram tisuću i jednu teoriju u svojoj glavi koju neću nikad iznijeti.
I onda uvijek iznova zaključim biti svoja bez obzira na cijenu,odlučin čvrsto nositi svoje stavove i dalje,bez obzira koliko teški bili.
Kažu da u svemu ne treba tražiti smisao,jer da živjeti ionako smisla nema.
Nisam još toliko odustala od svega i pomirila se sa svime da bih se složila s time.Ali isto tako ne vjerujem u sudbinu i to da je svakome čovjeku njegova svrha određena prije rođenja.Smatram da je svrha života da ga proživimo vjerni sebi,nismo na svijet došli da bi se našli nego da bismo stvorili sebe.
Ja se ne tražim ja se stvaram.
A stvoriti se bez razmišljanja...nemoguće.
subota, 05.04.2008.
'Noćas grijehe sve svoje uzaludne
ja ću ispovijediti sobi,dimu cigarete
i na papir pisati ću misli čudne.'
Živeći nakon nekog vremena shvatiš da svijet nije on što je u tvojin očima,da ljudi nisu onakvi kakvim ih vidiš.
Nakon nekog vremena shvatiš da tvoje sve ne znači ništa,i da si samo još jedan prolazni slučaj.
Nakon nekog vremena shvatiš da je sreća prividna i kratkotrajna stvar,nikad do kraja definirana.
Nakon nekog vremena shvatš da je ono što te uvijek čeka nakon svake borbe bol i nova borba.
I onda počinješ prihvaćati svoje poraze uzdignutom glavom sa svom otmjenošću odrasle osobe a ne djetinjom tugom.
I onda zaboraviš za sutra,živiš danas jer sutra je nepouzdano za planove.
Ali u sebi još uvijek tiho gajiš nadu za mirnon lukon,čuvajući je samo za sebe.Misao da tamo postoji netko tko te u potpunosti razumije i s kime i šuteći možeš nastaviti živjeti,makar proizašla iz nade,ona vuče dalje.
A ona želja u tebi koja priziva stare dane,i koje ne znaš da se riješiš,kada te ona boli i tišti,ne želi da nestane-što onda da radiš?
Kako u stvarnost grubu da se vratiš,kako onda reći samoj sebi...
Kako kada i ti patiš zbog želje koja pati,i kada ti je žao što ne možeš da joj muke skratiš,
i znaš,
ti znaš ne možeš da se vratiš i ne znaš kako da želji objasniš.
Što onda?
Često pomislim,da rođena nisam,bi li netko drugi živio mojim životom,bi li i on se na današnji dan osjećao ovako,ili bi on postupio kroz život pametnije i možda bi sada bio sretan?
Neman snage uvijek sve razumijeti,
stalno boriti se a ne uspijeti...
utorak, 01.04.2008.
"Sve ce proci.
Ali, kakva je to utjeha?
Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?"
Kao dijete a i sada,znala sam se buditi noću sa nekon ogromnon tjeskobom.Tako je uvijek bilo kada bi razmišljala o smrti.To je bio moj jedini djetinji strah.
Nikad se nisam bojala nikakvih babaroga.Smrt je bila ono što je mene mučilo i o čemu san često razmišljala još onda.
Nikada nisan neke stvari prihvaćala tako olako kao druga djeca,i ne kažen da san zbog toga bolja,nikako.To je bilo nešto što mi je odnilo djetinjstvo prerano,moja razmišljanja,
Nikada nisan mogla zamisliti kako će to jednoga dana biti,sve će samo stati.
GOTOVO.
Samo crnilo,a ni to...
Mrzila san o tome misliti,i danas je tako.
Kada bi sa nekog sprovoda došla doma i nastavila sa svojin normalnin životon,nikada se nisam mogla riješiti misli da taj netko više nikada neće jesti,da on kao ja ne vidi svjetlo dana i ne diše.Da ga više nikada neće biti.
Jednog dana netko će tako otići i sa moga pogreba i jednostavno nastaviti sa životon.Nastaviti dalje a mene više neće biti,za me će to biti kraj.
Sve ove moje muke biti će ništa,ni traga od njih neće ostati.
Kada se sada stavin u taj položaj ne bih za ništa mijenjala ovaj današnji dan.
Mrzim to kako dani brzo prolaze,a u ničemu.U glupostima koja ništa ne znače.
Možda se toga najviše bojin-da nakon moje smrti neće ništa ostati za menon.
Ako nakon ovoga života nema ništa kakva korist od svega ovoga,od truda,odricanja ako ono ne vodi nigdje.
Nekad se stvarno bojin toga.Ali vjera je ono što me valjda drži dalje,kao sve nas.Bilo bi glupo od mene da kažen da nikad nisan sumnjala u Boga,ali uvijek san nekako pronašla način da vratin tu vjeru.
Samo se bojin da to nije zbog mog tradicionalo kršćanskog odgoja,ili da je to samo vjera kao nada proizašla iz straha da nema ničega nakon ovoga života.
Volila bih sama pronaći svoju vjeru u Boga,ne želin vjerovati samo zato što ne znan drugačije ili zato što svi tako rade,želim vjerovati zato što ja to želim i zato što mi je stalo do toga.
Mislim da san na dobrom putu.
Uskoro mi je rođendan,volila bi da nije.18 godina,toliko san ih dugo čekala,a sada bi tila da uopće ne dojdu.
