Long Vampire Nights...

ponedjeljak, 19.03.2007.

Dok je Ana sjedila i gledala u vatru, približila sam joj se tiho s leđa. Preplašeno me pogledala, a kad je shvatila da sam to ja, umjesto da osjeti olakšanje, počela je plakati još više. Kleknula sam do nje. - Ana što je, što se desilo? - Tina… - šmrcala je dok su joj se suze obilno lile niz lice-… Tina, napravila sam nešto strašno… - Što Ana…? - bila sam zbunjena. - Ne… - odmahnula je glavom - …ne mogu ti reći. - Ana, znaš da meni možeš sve reći… - lagano sam joj brisala suze. - Trebala sam te slušati., Tina, ovo se nikad ne bi desilo… - Gle, gotovo je sad… Ne ljutim se uopće na tebe. Postupila si normalno, kako bi i svatko drugi… Nitko mi ne bi povjerovao! - Da, ali… Znaš, Tina… ja sam… ja sam… - nije prestajala plakati. - Što? - Tina, pogledaj. - pokazala mi je na svoj vrat. Približila sam joj se. Na svjetlošću vatre vidjela su se dva mala ugriza. Vampirska ugriza! Digla sam se istog trenutka i bijesno krenula pronaći Francisca. - Gadovi! Rekao mi je da ti ništa nisu napravili! - Ne Tina, nemoj! - čvrsto me primila za ruku i povlačila da ne idem. - Pusti me! Ne mogu vjerovati da su to STVARNO napravili! - Tina, ne! - Ana, pusti me…! - pokušavala sam joj se otrgnuti, ali bila je nevjerojatno snažna. - Tina! Ja sam kriva! - Molim? - zbunjeno sam ju pogledala - Nisi ti kriva, Ana. - Jesam! Tina, ja sam to htjela! Prestala sam povlačiti i blesavo sam zurila u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Što je ona to htjela? - Ana, nije mi baš jasno! - Tina. - spustila me ponovno pred sebe - Tina, ja sam htjela postati vampir. Bila sam potpuno zbunjena. Toliko zbunjena da nisam uspjela ništa reći. Doduše, pokušala sam nešto izustiti ali usne su se samo nijemo micale. Ana me napeto gledala, bez treptaja. - Tina. Htjela sam to. - Ana, zašto? - Ne znam. Jednostavno jesam. - okrenula je pogled od mene i nastavila gledati vatru, lice joj je i dalje bilo mokro i presijavalo se, ali nije više plakala. - Pa ako si to htjela, zašto onda sad plačeš? - Ah… Shvatila sam. - Shvatila što? - Pa da je gotovo. Da je gotov moj dosadašnji život. Da sve sad moram ostaviti za sobom. Svoje prijatelje, svoju obitelj, tebe Tina. Moram ići s njima. Moram ostaviti Luku. Luka je bio dečko u kojeg je Ana godinama bila zaljubljena. Ja sam to najbolje znala. Znala sam kako joj je teško. Ali svejedno ju nisam mogla shvatiti. - Nikad neću imati priliku biti s njim. Sad je gotovo. - nije treptala. Vatra joj se presijavala u plavim očima. - Ana, ne znam što da kažem… - Ništa. Nemaš što reći. Bolje da me se kloniš. Nisam se još potpuno preobrazila, ali kad se to uskoro desi, ne znam kakvo ću biće biti, kakvi će mi biti nagoni. Šutjela sam i gledala u nju. U moju najbolju prijateljicu, koju znam cijeli život. Gledala sam ju i pokušavala predočiti sebi činjenicu da sam ju stvarno izgubila. Nju, jedinu osobu koja me razumjela. Kao da je umrla. Zapravo i je umrla. - Tina, sad nas već vjerojatno svi traže. Nismo se vratile. Nitko nas nije vidio od sinoć. Ti se moraš vratiti. - Kako Ana? Što da im kažem? Što da kažem, gdje si ti? Ana, ne mogu te napustiti. - bila sam očajna. Bila sam nespremna. Nespremna na sve ovo. - Ne znam. Ali ne smiješ biti ovdje. - pogledala me. Bila je odlučna. Kao i uvijek. Sjedile smo tako u tišini, u mraku. Vani je već mogao biti sumrak, ali nisam to mogla znati jer su posvud u kući bili navučeni zastori. Vampiri, naravno, ne podnose svijetlo. Nakon određenog vremena, u prostoriju je ušao Leon. Sjeo je u naslonjač nasuprot Ane, a ja sam nastavila sjediti na podu. Netremice je piljio u nju, a ona je i dalje gledala u vatru. Na kraju se malo nagnuo prema njoj i pitao: - Kako se osjećaš? - Bajno. Hvala. - Ana je sarkastično odgovorila. Leon se ponovno zavalio u naslonjač i nije rekao više ništa, ali ju je nastavio promatrati, kao da pokušava nekako na osnovu njenog izgleda zaključiti nešto. Ja sam gledala u pod i osjećala se čudno. Za tugu je još bilo rano. Još nisam sve dobro shvaćala. Zatim je pogledao mene: - Kad ćeš ti kući? - Ne znam. - zbunjeno sam ga pogledala. - Nisam uopće razmišljala o tome… - Pa trebala bi. Ovdje ti nije mjesto. Bar ne za sad. - Ma nemoj? Sad odjednom mi nije mjesto? Leon je zaustio da nešto kaže ali u tom momentu je došao i Francisco. Odmah se ubacio u razgovor: - Da, moraš kući. - stao je iznad Leonovog naslonjača i promatrao me. - Neću ju ostaviti! - živčano sam pokazala na Anu. - Njoj treba mir. - Ma nemoj! Francisco me još intenzivnije pogledao. Oči su mu zeleno zaiskrile. Stresla sam se. Strah se ponovno javio. Tek tad shvatila sam da sam zapravo sama s tri vampira, jer Ana je sad već bila više vampir nego čovjek. To više nije bila moja Ana, koliko god je meni bilo teško pomiriti se s tim. I sama je to izabrala. Nježno me pogladila po kosi: - Tina, idi. Molim te. - Neću te ostaviti! - Njoj se sad ne može više ništa desiti! - Leon je nervozno odgovorio. - Da! Vi to stalno govorite, a ipak se stalno nešto dešava! - prkosno sam odgovorila. - Ona je to sama htjela. - Leon je hladno odgovorio pa pogledao najprije nju, a zatim mene. Ana je samo spustila pogled. - Bolje da odeš. - Francisco je rekao nešto blažim tonom. Gledala sam jednog, pa drugog, pa Anu, pa ponovno redom. Nisam znala što reći, a onda sam više za sebe promrmljala: - Pa da nije postala to što je, vjerojatno bi ju ubili. - Vjerojatno. - rekao je Francisco. - Ali to se nije desilo. Došao je do mene i pružio mi ruku. Nesigurno sam ju primila, a on me povukao prema gore: - Idemo. - rekao je tiho. - Ana… - okrenula sam se prema njoj. - Idi Tina. Tako je bolje. - ponovno je počela plakati. Francisco me je vukao prema van dok sam ja gledala u nju. Činila se tako nestvarna, onako uz vatru, u crnoj dugoj haljini, sjedeći nasuprot Leona. Bila je to moja Ana. Jedna i nezamjenjiva, a sad ju moram ostaviti samu s tim hladnim vampirom. Onda sam pogledala Francisca. Stajao je nasuprot mene, sad smo bili već u velikom mramornom predvorju, gledao me napeto. - Idemo. - rekao je tiho. A onda se sve oko mene izgubilo i za par sekundi stajala sam pred svojom kućom, ne znam kako, ali tako je bilo. Vjetar je nosio snijeg, ali noć je bila mirna i tiha. Božićna. Male lampice što su stajale na prozoru moje kuće svjetlucale su na Franciscovu licu i sad se ono činilo još privlačnijim. Pitala sam se koja je njegova priča. - Francisco… - Ha? - naglo me pogledao. - Ona je još tako mlada… Ima samo 18… - Pa i ja sam bio mlad. Kakve to veze ima. - Koliko mlad? - 20 godina. Tek sam se vratio iz rata. - Rata? - namrštila sam se. - Da. Križarskog. - ozbiljno me gledao. - Bio si vitez? - Hm… - sjetno se nasmijao - Da. Bio sam vitez. Ali bilo je to davno… Nije više bitno. Valentina, ona je mlada, ali mlada će ostati zauvijek. Ne brini za nju. Njeni će umrijeti, djeca njenih, unuci, možda i cijela porodica… A ona će uvijek imati 18. - To je bolesno! - Ha ha ha… Ljubomorna si. - Nisam! - Jesi. Ajde spavati. Okrenuo se i nestao, a ja sam ostala stajati pred kućom. Tad su se iza mene otvorila vrata i mama me zabrinuto gledala: - Tina, gdje si ti? Dušo, tako smo se zabrinuli za tebe… Mama me zagrlila i vukla u kuću, a ja sam i dalje gledala iza sebe, na mjesto gdje je maloprije stajao Francisco. Zauvijek. Za vjeke vjekova.

- 22:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2007.

Probudila sam se sljedeće jutro. Ali ne u svom krevetu. Zapravo, nisam znala u čijem sam uopće krevetu i u čijoj sobi. Prostorija je bila velika, raskošno uređena. S moje desne strane bili su veliki prozori potpuno prekriveni velikim, grimiznim zastorima tako da je soba bila u polumraku. U lijevom kutu nalazio se antikni toaletni ormarić s velikim okruglim ogledalom i malim stolčićem ispred. Na sredini sobe bila je velika crvena sofa i stari stakleni stolić. Sve je bilo staro, ali prelijepo, i u jako dobrom stanju. Moj krevet nalazio se blizu prozora i ormara, a bio je to veliki francuski ležaj, izdignut visoko od tla i sa puno mekanih jastuka. Sve je bilo tamno, i posteljina, čak je i baldahin bio od crne svile. Na zidu je visilo par slika, jedna i iznad kreveta. Prikazivala je neku ženu okrenutu leđima kako gleda u suton, cijela atmosfera oko nje bila je tužna. Osim velikog ormara, nije više bilo ničeg unutra. Polako sam se dignula iz kreveta i vidjela da sam još uvijek u odjeći od jučer, trapericama i crnoj majici uz vrat. Zbunjeno sam hodala okolo, dok nisam vidjela još jedna vrata, osim onih ulaznih. Otvorila sam ih i našla se u prekrasnoj kupaonici od crnog mramora. Ostala bi zauvijek unutra da nisam čula kucanje na ulaznim vratima. Polako sam došla do njih i otvorila. Bio je to Francisco: - Dobro jutro!- rekao mi je veselo. Samo sam ga mračno pogledala. Ušao je unutra za mnom i zatvorio vrata. Bio je još u kućnom ogrtaču. Sjeo je na krevet. Ja sam stajala kraj prozora. - Gdje sam ja ovo? Smješkao se ali nije rekao ništa. - Gdje je Ana? - Ana je dobro. - Nisam pitala kako je nego gdje je? - U svojoj sobi, oporavlja se. - Od čega se oporavlja? - sumnjičavo sam ga pitala. Ponovno nije ništa odgovorio. Gledao je on mene i ja njega, s pristojne udaljenost. - Francisco, što ste joj napravili? Zbunjeno je slegnuo ramenima: - Ništa. - Francisco, nemoj se zezati sa mnom! - Ha ha ha…- smijao se -…ili što?? - Francisco! Ovo nije smiješno! Ako ste joj nešto napravili, ubit ću te!!! - Ha ha ha… To bi volio vidjeti! - Francisco! GDJE JE ANA!!!? - Pa rekao sam ti. - Što joj je? Što ste joj napravili!? - polako sam mu se približavala bijesna kao ris. - Ništa. - on se i dalje smijao. - Odvedi me do nje! - Neću. Zašto bi? Poludjela sam. Došla sam skroz do njega, uopće ne razmišljajući, primila ga za ramena i počela ga povlačiti za ogrtač: - RECI MI GDJE JE!!! - Pa tu. U kući. - smijao se i dalje, nije ga uopće nerviralo to što sam ga tako povlačila. - Nije joj ništa, daj se opusti, samo smo se malo zabavljali! Bijesno sam ga pogledala. Glave su nam se nalazile u ravnoteži: - Zabavljali jeli?? - Da. - pokušao se uozbiljiti. - Kako? - Hoćeš da ti pokažem? - sad je bio ozbiljan, ali bilo bi mi draže da nije. Nisam znala što mu odgovoriti na to. Nisam htjela pokazati strah, ali morala sam znati što je sa Anom. On je nagnuo glavu u stranu i promatrao me. - Dakle, hoćeš ili ne? - Zašto mi jednostavno ne možeš reći? - odmaknula sam se malo od njega. - Ovako je zanimljivije… - Pa tebi sigurno je! Uzeo je moju ruku u svoju ali je i dalje sjedio na krevetu. Ja sam stajala nad njim i gledala u pod. Privukao me sebi, a ja sam ga prestrašeno pogledala. U trenu kad su nam se pogledi sreli, smirila sam se. Jedan glas u glavi govorio mi je da je to opasno, da moram otići, a drugi da se prepustim, da je sve u redu, i ja sam više slušala onaj drugi. Kako sam slaba bila, bar tih prvih dana. Kasnije sam se donekle naučila suprotstaviti, ali najčešće je to na samom kraju bilo neuspješno. Sve oko mene našlo se u magli, nisam vidjela ništa oko sebe, samo njega i njegove oči. Primio me i za drugu ruku i povukao sebi u krilo. Gotovo da se nisam mogla pomaknuti. A onda me polegnuo na krevet. Imala sam osjećaj da sam sletjela lagano kao pero, i utonula u one crne jastuke. Glavom mi je prošla misao da možda Ani i nije bilo tako loše i da sam se bezveze brinula. Osjetila sam da leži na meni i vidjela sam njegovo lice kako me ozbiljno gleda, njegove zelene oči kako iskre. Javio se prvi glas u glavi; ali obećao je da neće, da će me čuvati, a zatim odmah drugi; pusti da sve ide svojim tokom… I onda ponovno njegove oči i ja u izmaglici… Tonem duboko… Njegovo lijepo lice bivalo je sve dalje i dalje… Dok ga odjednom ponovno nisam jasno vidjela. Ali nalazila sam se u nekom mraku, i tu je bio i Leon i Ana. Francisco je klečao nad nekim tko je ležao na snijegu. Kad sam malo bolje pogledala bila sam to ja. Bila je to jučerašnja noć, nakon što sam pala u nesvijest. Francisco se smješkao i govorio mom beživotnom tijelu: - Eh, mala, ti mi uvijek pokvariš zabavu. - Pusti ju! - Ana je viknula. Suze su joj tekle niz lice. Francisco i Leon su je pogledali, i Francisco je rekao: - Neće njoj ništa biti. - Ne vjerujem vam!!! - Trebala si vjerovati njoj kad ti je govorila. - Leon je rekao ozbiljnim glasom, a Ana ga je samo prestravljeno pogledala i u nevjerici odmahnula glavom, kao da sebe i dalje pokušava uvjeriti da ovo nije istina. A onda se naglo okrenula i počela trčati prema selu. Zašto je trčala? Kako me mogla ostaviti takvu, u nesvijesti, s njima? Uglavnom, nije joj uspjelo. Prije nego se i snašla Leon je stajao pred njom, sudarili su se i on ju je uhvatio rukom za zapešće i upitno pogledao. Ana je imala izraz kao da će povratiti od straha. - Nisi baš vjerna prijateljica, ako smijem primjetiti… - Znam da njoj nećete ništa!!! - A jeli…? - Leon joj se unio u lice. - Kako možeš biti sigurna? Ana nije rekla ništa, samo je počela plakati i vratila se natrag k mome onesviještenom biću. Francisco me digao u naručje, Leon je Anu zagrlio oko ramena: - Malo romantike, što kažeš? - Isuse Bože… - Ana je promrmljala. I tako smo krenuli negdje prema šumi. Da nas je netko vidio mislio bi da smo čudna povorka… Francisco je nosio mene, dok mi se jedna ruka klatila zrakom, a kaput visio na sve strane, ali nosio me kao da uopće ne osjeća moju težinu. I Leon i Ana, zagrljeni, dok su se njoj lile suze niz obraze, on je odsutno zviždao neku pjesmicu, čini mi se «Zvončiće». Onda sam se ponovno našla u tami. Nakon par sekundi vratila sam se natrag u sobu i ugledala Francisca iznad sebe, smješkao se. Ali sad mi je um bio čist pa mi se nije svidjela ova situacija u kojoj sam se našla, priklještena njegovim tijelom za krevet: - Ok, shvatila sam, možeš se sada maknuti s mene? - Ma jeli? Želiš možda da ti donesem čašu soka? - upitno me pogledao. - Pa, može… - gurnula sam ga sa sebe, odnosno, više se on sam otkotrljao. Nastavio je ležati, podbočivši lice jednom rukom. Ja sam sjela uspravno. - Koliko je sati? - Oko pet… uskoro će večera! - oči su mu sijevnule. - Francisco! - Što? - zbunjeno me pogledao. - Prestani s tim! - Čim? - Tim! O večeri, doručku, ručku! - A dobro. Kako hoćeš… - ravnodušno je rekao. - Pokazao si mi što se desilo kad sam pala u nesvijest… - Što si ti mislila kad sam rekao da ću ti pokazati što se desilo Ani?- upao mi je u riječ. - Što si mislila sa ću napraviti? - Mislila sam da ćeš na meni pokazati… - rekla sam nesigurno. - Daj molim te, Valentina! - rekao je razdraženo - Rekao sam da te neću ni pipnuti! - Da i rekao si i da nikad ne vjerujem vampiru! Pogledao me ljuto, ali nije ništa rekao, ovaj put je moja bila zadnja. - I zašto si uopće morao leći na mene? - Pa moraju nam oči biti blizu kad ti šaljem sjećanje! - Pa nismo zato morali ležati! - Pa nismo. Ali tako je , hm… kako da se izrazim… - Vatrenije? Uzbudljivije? Smrtonosnije? - Da! - zadovoljno me pogledao.- Shvatila si. - Pa bilo je i vrijeme, valjda… - suho sam rekla. - I gdje je Ana? - A odi i pronađi ju… - Nećeš ti sa mnom? - Ne, ovako je zanimljivije. - nasmijao se. - Da, s tobom iznenađenjima nikad kraja… - Mala, sa mnom ti nikad neće biti dosadno. -vragolasto me pogledao. - Toga se i bojim… - zaključila sam i digla se s kreveta. - Idem naći Anu. - Baš si partybraker! Izašla sam iz sobe smijući se. Partybraker! I da se jedan normalan vampir tako izražava! Leon je govorio profinjeno, uvijek je zvučao aristokratski, a imao je i naglasak, dok Francisco… Ponašao se kao luđak. Hodala sam dugim hodnikom obasjanim svijećama koje su visjele po zidovima zajedno sa slikama. Na kraju hodnika bilo je veliko, prostrano stubište sa crnim mekim tepihom. Na krajevima rukohvata, u podnožju, stajala su, sa svake strane, po dva lava. Kuća je bila ogromna i… prekrasna. Spustivši se dolje čula sam kako u obližnjoj prostoriji neko jeca. Ušla sam unutra. U daljini kraj kamina, obasjana samo vatrom sjedila je plavokosa cura. Suze su joj se lile niz okrugle obraze. Bila je to Ana. (nastavlja se)

- 23:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #