"Krv tako osobit je sok."
FAUST: Mefistofeles


THE RASMUS: No fear

Girl,
you lived your life
like a sleeping swan
your time has come
to go deeper

Girl,
your final yourney
has yust begun
but destiny chose
the reaper

No fear
destination Darkness
no fear
destination Darkness
no fear

Girl,
rain falls down from the
northern skies
like poisoned knives
with no mercy

Girl,
close your eyes for the
one last time
sleeples nights
from here to eternity

No fear
destination Darkness
no fear
destination Darkness
no fear...





WHERE THE WILD ROSES GROW
Image hosting


They call me The Wild Rose
but my name was Elisa Day
why they call me it i dont know
but my name was Elisa Day

From the first day I saw her I knew she was the one
as she stared in my eyes and smiled
for here lips were the colour of the roses
they grew down the river all bloody and wild

When he knocked on my door and entered the room
my trembling subsided in his sure embrance
he would be my first man, and with a careful hand
he wiped the tears that ran down my face

They call me The Wild Rose…

On the second day I brought her a flower
she was more beautiful than any woman I have seen
I said «Do you know where the wild roses grow
so sweet and scarlet and free?»

On the second day he came with the single red rose
said: «Will you give your loss and your sorrow?»
I nodded my hand, as I layed on the bed
he said: «If I show you the roses will you follow?»

They call me The Wild Rose…

On the third day he took me to the river
he showed me the roses and we kissed
and the last thing I heard was a muttered word
as he stood smiling above me with a rock in his fist

On the last day I took her were the wild roses grow
as she layed on the bank, the wind light as a thief
as I kissed her goodbye, I said: «All beauty must die»
and lent down and planted a rose between her teeth

They call me The Wild Rose
but my name was Elisa Day
why they call me it I dont know
but my name was Elisa Day…

KYLIE & NICK CAVE




ALONE

From childhoods hour I have not been
As others were - I have not seen
As others saw - I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Than -in my childhood- in the dawn
Of a most stormy life - was drawn
From every depth of good and ill
The mistery which binds me still:
From the torrent, of the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that «round me roled»
In its autumn tint of gold-
From the lighting in the sky
As it passed me flying by-
From the tunder and the storm,
And the cloud that took the form
(when the rest of Heaven was blue)
of a deamon in my view.
(EDGAR ALLAN POE)




Zato što sam ja prva i posljednja
Obožavana i prezirana
Prostitutka i svetica
Supruga i djevica
Majka i kći
Ruke svoje majke
Neplodna, i s mnogo sinova
Časno udata i sama
Ona koja rađa i koja nikada nije dala roda
Ja sam utjeha u porođajnim mukama
Supruga i suprug
Stvorena od muškarca
Ja sam majka svoga oca
Sestra svoga muža
A on, moj odbačeni sin
Poštujte me uvijek
Jer ja sam skandalozna i veličanstvena

(Himna Izidi; 3 st. pr. Kr. u Nag Hammadiji)




I MISS YOU

I step off the train
I am walking down your street again
And pass your door
But you dont live there anymore
Its years since you have been there
But now you are disappeared somewhere
Like outer speace
You have found some better place
And i miss you
Like the deserts miss the rain

Could you be dead?
You always were two steps ahead
Of everyone
We would walk behind while you would run
I look up at your house
And I can almost hear you shout down to me
Where I always used to be
And I miss you
Like the deserts miss the rain

Back on the train
I ask why did I come again?
Can I confess I have been hauging round
Your old adress
And the years have proved to
Offer nothing since you moved
You are long gone but
I cannot move one
And I miss you
Like the deserts miss the rain…



Long Vampire Nights...

nedjelja, 25.02.2007.

Spoznaja da vampiri stvarno postoje nije dobro djelovala na moje psihičko zdravlje koje je ionako u posljednje vrijeme bilo ozbiljno narušeno. Nisam se nikom javljala na mobitel, nisam išla u školu, i moji su mislili da sam nesretno zaljubljena. Neka misle što hoće, samo neka me se klone. Danima sam ležala u krevetu i zurila u prozor, a po noći nisam mogla zaspati, ako bi slučajno i utonula u san, morala sam biti licem okrenuta prozoru. Jela sam samo namirnice biljnog podrijetla. Meso sam izbjegavala jer me podsjećalo na krv. Sve me podsjećalo na krv. Crveni zastori, čaj od jagode koji mi je mama kuhala, a pogled na prazan stolac kraj mog radnog stola podsjećao me na noć kad sam na njemu zatekla Francisca.
U srijedu navečer u moju sobu samo odjednom banula je moja najbolja prijateljica na cijelom svijetu- Ana. Zbunjeno je stajala na vratima kose još pokrivene pahuljama snijega i gledala u moje beživotno tijelo ispruženo na krevetu:
- Tina što se s tobom dešava???
- Ha? -omamljeno sam podigla glavu?
- Pa što ti je? Nestala si, nikom se ne javljaš, nitko te već danima nije vidio…
Prstom sam joj pokazala da priđe bliže. Hodala je prema meni polako kao da se boji da je ne bi zarazila svojim ludilom. Kad se napokon našla kraj mog kreveta kleknula je do moje visine i prestrašeno me gledala:
- Tina, što god da je, nije vrijedno ovakvog tvog stanja…
Tupo sam gledala u nju. Ponovno je prozborila sad još tužnijim tonom:
- Što ti je Tina? Neko te zlostavlja??
Nisam rekla ništa.
- Netko te silovao??
Ništa.
- Je li neki dečko u pitanju??
Ni riječi.
- Imaš smrtonosnu bolest??
Ana je navodila još 1000 razloga ali ja nisam govorila ništa. Na kraju je odustala i sjela na pod do mene.
- Ana, vidjela sam vampira. -promrmljah
- A?
- Vampira sam vidjela. Tamo je sjedio, za mojim stolom!
Ana me gledala kao da sam sišla s uma. Ona je voljela sve te knjige sa vampirima, mistične stvari, duhove i sve to, ali zapravo, nije vjerovala u to. Jednostavno joj je samo bilo zabavno.
Govorila je polako naglašavajući mi svaki slog kao da imam problema s koncentracijom:
- Tina… opet čitaš one knjige…? Dušo, znaš da to loše djeluje ne tebe! Zašto čitaš knjige kojih se bojiš??
- Ana! To nije bilo priviđenje! Bio je tu! I onu večer kad smo bile na piću, sjećaš se, onaj dečko… znaš onaj koji je sjedio kraj mene na šanku, i on je vampir!
- Da, dušo, i došli su upravo ovdje da tebe straše! Ako su to stvarno bili vampiri kako to da si još živa? -pobjedonosno me pogledala
- Pa zato što me moraju čuvati za nekog drugog! Nemam pojma ni sama! Ne znam zašto ti uopće to pričam kad znam da mi nećeš povjerovati!
- Da… stvarno si skrenula… nema više vampirskih knjiga za tebe dušo moja…Ne. Ne.
- Nisam luda!
- E pa izgledaš tako! I zvučiš tako!!! Znaš što, izvući ću ja tebe iz tog kreveta, čim izađeš malo na zrak bit će ti bolje! - počela me vući za rukav iz kreveta, a ja sam se grčevito borila s njom.- E ideš, pa makar te morala nositi van!!! Večeras je Badnjak ako nisi znala…
- Badnjak? - zbunjeno sam ju pogledala.- Nisam znala…
- Da, Badnjak, i idemo na feštu!
Prije nego sam se uspjela snaći sjedila sam u autu i vozila se na Ponoćku.


U crkvi je bila tolika gužva da ništa nisam čula, a ionako me nije zanimalo što svećenik priča. Ne znam kako sam se uopće našla tamo. Poslije Ponoćke hodala sam za Anom prema velikoj seoskoj fešti u starom vatrogasnom domu. Nalazio se na kraju sela koje u tom dijelu nije bilo osvijetljeno. Ali noć je bila prelijepa. Prava Božićna. S puno snijega i velikim vedrim mjesecom na sred neba. Opustila sam se. Odjednom mi se i samoj činilo da sam ono s vampirima sve umislila. Možda je to bilo zbog Ane, možda zbog povelike količine kuhanog vina koje sam u međuvremenu popila. Uglavnom, držala sam Anu ispod ruke i hodala prema domu koji je svijetlio u daljini. Mogla sam čuti kako unutra ima zbilja puno ljudi. Došlo mi je da zapjevam neku Božićnu pjesmu i čak da pojedem neki fini komad mesa!
Ana je malo posrtala od alkohola i smijala se nečemu bezveznom, a onda je samo odjednom prasnula u smijeh:
- E Tinice moja…hi hi hi… možda te večeras napadne koji taj tvoj vampir… hi hi hi… onaj kojeg sam ja vidjela onu večer, mislim, onaj dečko za kojeg ti tvrdiš da je vampir… hi hi hi…bio je baš sladak… ima nešto… posebno u njemu.
- Hi hi hi…da, zamisli! -smijala sam se ja
- E, a kak izgleda taj što ti je bio u sobi… hi hi
- Uh… presladak je… Francisco se zove!
- Francisco? Hi hi… baš vampirski…!
- Da… hi hi…a onaj što si ga ti vidjela… e, to ti je Leon!
- Mmm… Leon, opako… hi hi… Ajme… Tinice, ti si skroz naskroz poludjela! Hi hi… Vampiri!!! Tinice, ti si pod hitno moraš naći dečka jer ti se počinju priviđati muškarci u sobi… hi hi…
- Da… hi hi…imaš pravo… hi hi
- Vampiri… hi hi… luda si, kažem ti… Zamišljaš si da te neki zgodan dečko malo gricka…hi hi… pa ti se odjednom čini da su svi vampiri… hi hi
- Hm… vjerojatno…
I tako smo nas dvije ušle u vatrogasni dom i odmah u hrpi ljudi pronašle svoju ekipu. Nastavile smo piti uopće se ne osvrtavši oko sebe.
Ja sam se zezala i bilo mi je super. Nakon toliko vremena provedenog u sobi, u strahu, osjećala sam se oslobođeno i predivno. Ništa mi nije moglo pokvariti ovu večer. Ne, ništa. Osim možda…

Baš sam pričala s frendom o tome di ću za novu godinu kad me odjednom Ana zaskočila s leđa. Prepala me, ali kad sam došla k sebi počela sam se smijati zajedno s njom. Vragolasto mi je šapnula na uho:
- Ej luđakinjo, tu ti je onaj tvoj zgodni vampir iz birca, s nekim frendom! Hi hi…
Mene je kao nešto presjeklo u struku, noge su mi klecnule. Me nije moguće… nije moguće da je… Lagano sam se okrenula zajedno s Anom prema drugom dijelu prostorije.
I tamo sam ih vidjela. Njih dvojicu. Vampira s kojim sam pila pelin onu večer, i drugog vampira koji je sjedio u mojoj sobi. Odjednom kao da sam zaboravila sve što sam mislila cijelu večer, ponovno me preplavio onaj panični strah. Ana je i dalje stajala ovješena meni za vratom, mrtva pijana i zavodljivo ih gledala tamo na drugom kraju. Ja nisam disala. Oni nas nisu vidjeli. Bili su zadubljeni u razgovor, obadvojica potpuno u crnom.
- I onda Tinica… hoćemo ići bariti te dečke…ha? Hi hi…
- Ana, daj se smiri! - oštro sam ju opomenula.
- Ajde, odi pozdraviti svoje prijatelje, hi hi… upoznaj me s njima!
- Ana!
- Šta? - nedužno me pogledala - Bojiš se da si sve umislila… hi hi… Da to ipak nisu Francisco i Leon… hi hi… nego, recimo…hm… Ivan i Marko… HI HI HI
Ana je mislila da je jako duhovita, a meni je bilo mučno. Nisam mogla skinuti pogled s njih.
- Ajde, Tinica, mogu se kladiti da su to neka dva lika iz nekog grada, vjerojatno Zagreba ili tak nešto… Ajmo se upoznati s njima, treba ti avanturica…- vukla me za ruku ali nisam se dala…
- Anaaaa… pusti me!
- Ajdeeee… Onaj plavokosi je baš tvoj tip…
- Ana. Ne!
Navlačile smo se vukući svaka na svoju stranu dok nismo malo privukle pozornost. A onda su nas ugledali i njih dvojica. Zastala sam kao ukopana, nisam više nikog vidjela osim njihovih hipnotizirajući očiju. Ana je isto zastala i gledala ih. Ali za razliku od mene, oduševljeno. A onda mi je Francisco lagano mahnuo rukom uz smiješak. Zavrtjelo mi se pred očima. Bolna istina ponovno me obuzela.
- Ajme, mahnuo ti je! Tina! Idemo do njih!
- Ne…- uspjela sam promrmljati ali već mi je bilo toliko slabo da nisam imala snage odupirati se njenu povlačenju.
Ubrzo smo stajale pred njima. Leon je svoju kosu do ramena kao i uvijek svezao u opušteni rep i promatrao nas je prodorno sivim očima. Francisco je imao tu buntovnu neurednu kosu, ali meni je zbog toga bio još slađi.
- Valentina, dugo se nismo vidjeli… Kako ide život? -pitao me Francisco
- Dobro. - kratko sam odgovorila.
- Ovdje je zagušljivo, a da odemo malo van?- pitao je Leon.
- Ne!- rekla sam ja
- Odlična ideja! - rekla je Ana.
- 3:1! Idemo! - Francisco me pogledao uz pakostan osmijeh
Nisam htjela. Nisam mogla. Htjela sam Ani reći da su to vampiri, ubit će nas, ali i samoj mi je to zvučalo smiješno. I iako me bilo strah toliko da su mi noge odumrle, nisam mogla pustiti Anu samu s njima. Grčevito sam ju držala za ruku dok me Francisco lagano gurao prema vratima. Sve mi je bilo u magli. Ana je pričala s Leonom i smijala se, a meni se činilo da mu oči sjaje kao dva dijamanta.
Našli smo se vani gdje nije bilo nikog i krenuli putem prema selu čija su se svjetla vidjela u daljini od otprilike jednog kilometra. Dovoljno vremena da nas ubiju, u glavi mi se prevrtala misao… Francisco je stajao s moje strane i možda me zato i hvatala vrtoglavica. Lagano se nagnuo do mog uha i šapnuo smješkajući se:
- Tebi se ništa neće desiti…
- A Ani? - pitala sam zabrinuto
U tom trenu Leon je rekao:
- Toliko toga smo već proživjeli zajedno a još se nismo ni upoznali…
Nisam obraćala pažnju na njega. Trknula sam laktom Francisca:
- A Ani?
Pravio se da me ne čuje. Smješkao se Leonu koji je Ani pružao ruku:
- Ja sam Leonardo, drago mi je.
Ana me pogledala zbunjeno. A onda joj je i Francisco pružio ruku:
- Francisco.
Gledala je najprije u njega, pa u Leona, pa u mene, nije se više smijala. Nije više ništa rekla, i kao da mi je mislila reći, kako si znala…?
Ali ja jesam znala. Nisu bili nikakvi Ivan i Marko. Ali ona kao da nije mogla vjerovati u istinu. A onda se Francisco nasmijao:
- Ha ha… Napetost se može rezati zrakom… Zašto ste tako tihe cure?
Ana ga je zbunjeno pogledala, a ja sam tad pala u nesvijest.


nastavlja se...rolleyes

- 21:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

(nastavak)
Slijedećih sedam dana nisam više vidjela čudnog mladića za kojeg sam bila uvjerena da je vampir, ali iskreno, nisam puno ni izlazila iz kuće. Do škole i natrag. Kave, izlasci, a pogotovo oni noćni više nisu bili dio mojih planova. Kad bi me netko i pozvao da idem van izvlačila sam se na to da pišem maturalnu radnju, ali prava istina je bila da nisam bila koncentrirana na išta osim sitne šumove, škripanje starih dasaka, i živjela sam paranoično zatvorena u kući vjerujući za svaki šum da je to netko došao ubiti me, a taj netko vjerojatno je vampir.
Vjetar je zavijao u ledenoj zimskoj noći noseći za sobom snijeg, hrpe bijelog snijega što su prekrile crnilo šume, i ovu noć, ali koji nije namjeravao prestati padati. Sitni, gusti snijeg. I moje selo daleko od civilizacije. Kuće kao da su jedine žive u ovoj noći sa svojim svijetlošću obasjanim prozorima, pokojom lampicom kao ukrasom za nadolazeći Božić. Ulična rasvjeta zasjenjena je napadalim snijegom. Glas vjetra i tišina noći budili su sve više paniku u meni, i činilo mi se da mi se smije, da mi se vjetar ruga jezovitim smijehom.
Bio je petak i ja sam sjedila u boravku svoje kuće, navučenih roleta i sa upaljenim svijetlom po cijelom donjem katu. Baš sam oprala kosu koja se sušila ma toplom zraku iz kamina s moje desne. Imala sam na sebi nekakvu staru prljavo- bijelu spavaćicu, malo preveliku i čupave šarene sokne. Sjedila sam na kauču zamotana u deku i sa šalicom čaja u ruci. Gledam nekakvu komediju na TV-u jer je komedija bila jedino što sam bila u stanju gledati. Samo da nema krvi.
Svi u mojoj kući spavaju; i mama, i tata, i mlađa sestra, i stariji brat, i baka. Moj stariji brat studirao je u Zagrebu ali za vikend je došao kući. I sestra i ja obožavale smo ga, a viđale smo ga tako rijetko. I ja ću vjerojatno slijedeće godine na faks u Zagreb, budem li živa do tad…
Uglavnom, komedija je bila stvarno debilna, ali bilo je tek 1:30, a ja sam namjeravala ostati budna čitavu noć. Oči širom otvorene. Razmišljajući što da dalje radim sjetila sam se Zagorkine «Kontese Nere» koju sam posudila još prije tjedan dana. I odlučih se za to.
Krenula sam prema stepenicama gaseći svjetlo po svjetlo za sobom. Odjednom sam ostala u potpunom mraku, jedino slabašno svijetlo dolazilo je još od udaljenog kamina.
Brzo sam se popela stepenicama i prošla hodnikom krupnim koracima samo da se što prije nađem u toplini svoje sobe. U jednom mahu uhvatim kvaku, otvorim vrata i zakoraknem unutra. Ostala sam sleđena stajati na dovratku.
Kraj prozora navučenih zastora stajao je moj radni stol, a za njim, okrenut prema meni sjedio je neki dečko. Neki nepoznati dečko. Noge je opušteno ispružio i prekrižio ih u predjelu gležnjeva, jedan lakat stajao mu je naslonjen na moj stol i uz slabašnu svjetlost samo stolne lampe udubio se u čitanje, ni manje ni više, nego mog dnevnika! Prljavo zlatna kosa, malo valovita na vrhovima nemarno mu je okruživala lice. A onda je podignuo lice prema meni. Lice anđela. Zrak mi je ostao u plućima. Bio je to najljepši muškarac kojeg sam vidjela, ikad u životu. Te meke crte lica, prodorne oči, lijepe male usne… ostala sam zadivljena. Promatrao je on mene i ja njega. Mora da sam izgledala jako smiješno u onoj ludoj spavaćici, raščupana i začuđenih očiju. A onda je on ponovno pogledao moj dnevnik te počeo čitati na glas:
13. prosinca
«Ne mogu vjerovati što mi se danas desilo! Ovo jednostavno nije stvarnost i nije moguće da je istinito… Mislim da sam večeras vidjela vampira! Zapravo, što je najgore od svega, ja znam da sam ga vidjela! Uvjerena sam! I prestravljena! To nije moguće…»

Prestao je čitati, pogledao me, i nasmiješio se. Znam da sam se trebala okrenuti i početi bježati ali nisam mogla, držao me pogledom. Zapravo nisam bila sigurna ni želim li pobjeći? Kuca li mi srce tako zato što sam prestravljena ili od sreće? Jesam li mrtva ili življa no ikad? Bio je tako dječački lijep, gotovo nestvaran. Baš kao anđeo. Ali znala sam da nije nikakav anđeo. Dok sam ga tako promatrala, ušla sam potpuno u sobu i polako zatvorila vrata za sobom, ne skidajući oči s njega. i onda začujem svoj drhtavi glas, kao negdje iz daljine:
- Jesi ti v…vampir??
Nasmijao se, imao je zvonak, jasan muški glas:
- A što ako jesam? -izvinuo je obrve.
U tom trenu shvatila sam da je. U stotinki stotinke sekunde u glavi mi se počela oblikovati misao da bi sad trebala vrištati, ali prije nego je miso uopće stigla do centra za razmišljanje i prije nego sam je uopće postala svjesna, u trenu kad su mi se mišići oko usana počeli pomicati, on se već našao meni iza leđa, kao precrtan po zraku i čvrsto mi stisnuo svoju ledenu ruku preko usta. Nisam uspjela ni shvatiti što se dešava kamoli zavrištati! Bio mi je toliko blizu da su mi trnci prolazili tijelom, od vrata preko kralježnice, bila sam uzbuđena i prestrašena. Osjetila sam mu dah kraj svog uha:
- Šššš… dobra cura. Budeš li vrištala morat ću ubiti sve koji su to čuli; tvoje mamicu i taticu, sestricu i brata, čak i…baku, a ti ćeš mi biti desert. Razumijemo se?
Šutke sam zamahala glavom. Ne želim biti desert!
- Fino… Volim diplomaciju!
Stao je nasuprot mene, bio je viši za glavu i imao je taj opasan pogled tamno zelenih očiju. Nije izgledao kao vampir. Bio je mlad, mlađi od onog prvog, bar po godinama kad je umro. Nije mi se sviđalo kako me gledao. Kao kuhar koji razmišlja koji je najukusniji način da pripremi komad mesa. Imao je taj sjaj u očima, jaku strast. Bilo mi je vruće.
- Š..što ž…želiš od mene?- promucah
- Ništa. Samo sam te želio upoznati. - kaže on ravnodušno.
- Upoznati me? - bila sam u nevjerici
- Da. Upoznati te.
- Nećeš me ubiti??
- Pa da sam te mislio ubiti vjerojatno bi to već napravio, ne bi ovdje stajao s tobom i razgovarao…jeli tako? - raširio je teatralno ruke i nasmijao se. Koji čudan stvor.
- Pa dobro kako se zoveš?
- Je suis Francisco, mademoiselle… - naklonio se
- Francuz???
- Ma ne, bio sam tamo u posljednje vrijeme… u Chartresu. Zanimljiv gradić.
Šetao je po mojoj sobi. Bio je zaigran, malo me je popustio strah. Onda je sjeo na moj krevet da isproba koliko je tvrd. I legao.
Bila sam očajna. Najljepše biće koje sam ikad vidjela, i to muško, je ovdje u mojoj sobi, na mom krevetu… i sve je idealno, osim jedne male činjenice… potencijalno je smrtonosan. Vampir je. Ali tako… privlačan. Kosa mu se rasula oko lica dok je ležao onako raširen po krevetu, a ja sam ga sanjarski gledala. Gledao je u strop, a onda se polako okrenuo glavom prema meni:
- Želiš leći ovdje?
- Ne… Zašto bi to željela?? - kao da mi je pročitao misli…
- Nisi znala da vampiri mogu čitati misli??!
- Ne, nisam se baš često družila s njima tokom života…
Nasmijao se. Sarkazmom sam htjela otjerati sram koji sam osjetila kad je rekao da mi čita misli! On zna sve… sve što mislim.
- Bojiš se? -pitao me i dalje se dobro zabavljajući
- Naravno da se bojim, zaboga!!!
- Pa ne moraš… Već sam ti rekao da bi te već ubio da sam mislio… Ne volim mučiti ljude…
- Dirnuta sam, stvarno… Ali ne želim izazivati sudbinu!
- Sudbina ne postoji.
- Daa? - pogledala sam ga u čudu.
- A koja je onda moja sudbina? Misliš da netko može imati sudbinu da postane vampir? -dok je to pričao gledao je u strop
- Nemam pojma…
Pitanje je bilo zanimljivo, ali ja trenutno nisam mogla razmišljati.
- U svakom slučaju… -uzdahnuo je dokono- …onda ni ja neću ležati! Nije zanimljivo kad ti nisi za akciju!
Oh…Bože! Nisam za akciju??! Ležati kraj vampira bi mi u svakom slučaju dignulo adrenalin! Ali srećom ja nisam adrelinaš. Ja volim svoj mali, dosadni život. Nisam imala komentara na to. Ali skočio je naglo sa kreveta i ni ja ne znam kako (jer čovjek ne bi to mogao izvesti u jednom potezu) našao se na nogama. Došao je ponovno blizu do mene koja sam stajala na centru sobe. Htjela sam ga dotaknuti ali umjesto toga on je dotaknuo mene. Moj vrat, vršcima svojih prstiju i spustio se po goloj koži mog prsnog koša. Uh, mislila sam da ću izgubiti tlo pod nogama. Odgurnula sam ga, ili, čini mi se da je više on dopustio da ga odgurnem, iako zapravo nisam htjela to. Ali čvrsto obećah sama sebi u glavi da se neću igrati, a ni družiti više sa vampirima!!! Nasmijao se:
- Pa, zapravo, morat ćeš…
- ???
- Moj prijatelj Leon, kojeg si imala priliku upoznati, i ja, ovdje smo na zadatku… - namignuo mi je.
- Zadatku??
- Da… Da čuvamo tebe.
Bila sam šokirana… Dva vampira da me čuvaju!!! Blago se meni, nema sigurnije osobe na svijetu!!! Od koga? Zašto mene? On se smješkao.
- Ne trebaš se bojati… Nitko ti ništa neće, pa ni nas dvojica… bar do određenog vremena… -ponovo se zagonetno nasmijao- … ne trebaš o ničemu razmišljati.
- Pa moraš mi reći od čega da se čuvam? Tko bi mi uopće htio nauditi?
- Ne smijem ti ništa reći…- odmahnuo je glavom - …ali netko te jednom davno vidio…
- Isuse Bože… - bila sam u nevjerici - …i taj netko poslao je vas da me čuvate?
- Ah…da, tako nešto. Sve je pod kontrolom…-vragolasto me pogledao ispod obrva - …apsolutno se ne moraš brinuti! Samo nastavi normalno živjeti kao i do sad!
- Da, to će mi sigurno uspjeti kad znam da postoji netko kao što ste ti i tvoj prijatelj!!! I još da ste stalno tu negdje…
- Pa jeli ti ijedan od nas do sad nešto napravio? - smješkao se i prišao mi skroz blizu. Mogla sam mu osjetiti dah. Hladan dah.-… iako naravno da bi htio…- prošao mi je rukom po leđima, u transu sam zaklopila oči - …jer…privlačiš me…- osjetila sam njegove usne na obrazu
- O…ovo je isto maltretiranje! Psihičko! - bila sam gotova, nisam se više držala na nogama, držao me on rukom. Ponovno osmijeh. Francisco se uvijek svemu smijao, osobito kad sam ja bila u nekoj neprilici. Ali taj osmijeh često je znao zavarati.
- Hm…možda… - prošaptao je - …ali moraš znati da te ja u svakoj prilici, zapamti, svakoj… - spustio je još više glas - …želim i mogu ubiti.
Naglo sam se trgnula od njega! Ta mi se riječ nije svidjela. U njoj nije bilo nikakve ljepote, zavodljivosti, strasti. Samo okrutna istina. Napeto me gledao. Primi me za ramena i okrene prema ogledalu. Tako smo stajali u mojoj sobi. Ja i vampir Francisco iza mojih leđa.
- I zato, prvo što moraš znati je, da nikad, ali nikad, ne smiješ vjerovati vampiru! Čak i da si i sama vampir, a kamoli čovjek! Zapamti to, nikad!!! U nijednoj situaciji.
Zbunjeno i prestrašeno sam ga gledala u ogledalu. Zašto mi to govori?
- Zato…jer samo tako možeš pomoći sebi. A i meni.
- Sad me malo već strašiš…
- To je dobro. Tako i treba biti. Dok te strah, na oprezu si. Nikad se nemoj opustiti sa vampirom. Jer ja te želim ubiti. Čak i sad.
Ponovno sam se okrenula prema njemu i odmakla. Bio je ozbiljan.
- Tako treba. Shvatila si.
- Ne bi baš htjela da me ubiješ…
Nasmijao se:
- To misliš. Ali vjeruj mi, najgore od svega je što ti to želiš. Čim te dotaknem… ti to želiš.
Odmahivala sam glavom. On je krenuo prema prozoru, otvorio ga i prije nego sam shvatila, nestao je. Potrčala sam prema tamo. Ali ne vidjeh ništa, ništa osim malog šišmiša kako leti zrakom.

(nastavlja se…)no


- 18:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


"Znao sam, s prvim dahom ovog novog života, da će biti zao, deseterostruko opakiji, samo sluga mog prvobitnog zla;i ta ideja, u tom trenutku, opi me i oduševi poput vina...
...Moj demon dugo je bio zatočen, on izađe- ričući."

ROBERT LOUIS STEVENSON:
"Čudni slučaj dr. Jekylla i gosp. Hydea"


Htjedoh reći nešto o ovim tekstovima... ali u ovom trenutku ne pronalazim riječi. Tko želi neka ih čita, tko ne želi... koga briga! Naravno, sve što ovdje piše je istina, samo istina i ništa drugo do istine.yes



"Sam si svoju bol skrivio,
sam si opet oživio,
i ljubio svog vampira."
(BAUDELAIRE)


CLOSE TO THE FLAME

The kiss sweetest
And touch so warm
The smile kindest
In this world so cold and strong

So close to the flame
Burning brightly
It won’t fade away
And leave us lonely

The arms safest
And words all good
The faith deepest
In this world so cold and cruel

So close to the flame
Burning brightly
It won’t fade away
And leave us lonely
(HIM)




RADOSNI MRTVAC

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bi pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! Slijepi druzi, ogluhi u tami,
Gle, mrtvac se k nama pun radosti sprema:
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

(Charles Baudelaire)




GONE WITH THE SIN

Gone with the sin
I love your skin
Oh… so white
I love your touch
Cold as ice
And I love every single tear
You cry
I just love the way you are losing
Your life

My baby, how beautiful you are
My, darling completely torn apart
You are gone with the sin my baby
And beautiful you are

You are gone with the sin
My darling
I adore the despair
In your eyes
I worship your lips once
Red as wine
I crave for your scent
Sending shivers
Down by spine
I just love the way you are
Running out of life

My baby, how beautiful you are
My darling, completely torn apart
You are gone with the sin my baby
And beautiful you are
You are gone with the sin
My darling

(HIM)


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


Cursors

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se