Long Vampire Nights...

subota, 10.02.2007.

(nastavak) Slijedećih sedam dana nisam više vidjela čudnog mladića za kojeg sam bila uvjerena da je vampir, ali iskreno, nisam puno ni izlazila iz kuće. Do škole i natrag. Kave, izlasci, a pogotovo oni noćni više nisu bili dio mojih planova. Kad bi me netko i pozvao da idem van izvlačila sam se na to da pišem maturalnu radnju, ali prava istina je bila da nisam bila koncentrirana na išta osim sitne šumove, škripanje starih dasaka, i živjela sam paranoično zatvorena u kući vjerujući za svaki šum da je to netko došao ubiti me, a taj netko vjerojatno je vampir. Vjetar je zavijao u ledenoj zimskoj noći noseći za sobom snijeg, hrpe bijelog snijega što su prekrile crnilo šume, i ovu noć, ali koji nije namjeravao prestati padati. Sitni, gusti snijeg. I moje selo daleko od civilizacije. Kuće kao da su jedine žive u ovoj noći sa svojim svijetlošću obasjanim prozorima, pokojom lampicom kao ukrasom za nadolazeći Božić. Ulična rasvjeta zasjenjena je napadalim snijegom. Glas vjetra i tišina noći budili su sve više paniku u meni, i činilo mi se da mi se smije, da mi se vjetar ruga jezovitim smijehom. Bio je petak i ja sam sjedila u boravku svoje kuće, navučenih roleta i sa upaljenim svijetlom po cijelom donjem katu. Baš sam oprala kosu koja se sušila ma toplom zraku iz kamina s moje desne. Imala sam na sebi nekakvu staru prljavo- bijelu spavaćicu, malo preveliku i čupave šarene sokne. Sjedila sam na kauču zamotana u deku i sa šalicom čaja u ruci. Gledam nekakvu komediju na TV-u jer je komedija bila jedino što sam bila u stanju gledati. Samo da nema krvi. Svi u mojoj kući spavaju; i mama, i tata, i mlađa sestra, i stariji brat, i baka. Moj stariji brat studirao je u Zagrebu ali za vikend je došao kući. I sestra i ja obožavale smo ga, a viđale smo ga tako rijetko. I ja ću vjerojatno slijedeće godine na faks u Zagreb, budem li živa do tad… Uglavnom, komedija je bila stvarno debilna, ali bilo je tek 1:30, a ja sam namjeravala ostati budna čitavu noć. Oči širom otvorene. Razmišljajući što da dalje radim sjetila sam se Zagorkine «Kontese Nere» koju sam posudila još prije tjedan dana. I odlučih se za to. Krenula sam prema stepenicama gaseći svjetlo po svjetlo za sobom. Odjednom sam ostala u potpunom mraku, jedino slabašno svijetlo dolazilo je još od udaljenog kamina. Brzo sam se popela stepenicama i prošla hodnikom krupnim koracima samo da se što prije nađem u toplini svoje sobe. U jednom mahu uhvatim kvaku, otvorim vrata i zakoraknem unutra. Ostala sam sleđena stajati na dovratku. Kraj prozora navučenih zastora stajao je moj radni stol, a za njim, okrenut prema meni sjedio je neki dečko. Neki nepoznati dečko. Noge je opušteno ispružio i prekrižio ih u predjelu gležnjeva, jedan lakat stajao mu je naslonjen na moj stol i uz slabašnu svjetlost samo stolne lampe udubio se u čitanje, ni manje ni više, nego mog dnevnika! Prljavo zlatna kosa, malo valovita na vrhovima nemarno mu je okruživala lice. A onda je podignuo lice prema meni. Lice anđela. Zrak mi je ostao u plućima. Bio je to najljepši muškarac kojeg sam vidjela, ikad u životu. Te meke crte lica, prodorne oči, lijepe male usne… ostala sam zadivljena. Promatrao je on mene i ja njega. Mora da sam izgledala jako smiješno u onoj ludoj spavaćici, raščupana i začuđenih očiju. A onda je on ponovno pogledao moj dnevnik te počeo čitati na glas: 13. prosinca «Ne mogu vjerovati što mi se danas desilo! Ovo jednostavno nije stvarnost i nije moguće da je istinito… Mislim da sam večeras vidjela vampira! Zapravo, što je najgore od svega, ja znam da sam ga vidjela! Uvjerena sam! I prestravljena! To nije moguće…» Prestao je čitati, pogledao me, i nasmiješio se. Znam da sam se trebala okrenuti i početi bježati ali nisam mogla, držao me pogledom. Zapravo nisam bila sigurna ni želim li pobjeći? Kuca li mi srce tako zato što sam prestravljena ili od sreće? Jesam li mrtva ili življa no ikad? Bio je tako dječački lijep, gotovo nestvaran. Baš kao anđeo. Ali znala sam da nije nikakav anđeo. Dok sam ga tako promatrala, ušla sam potpuno u sobu i polako zatvorila vrata za sobom, ne skidajući oči s njega. i onda začujem svoj drhtavi glas, kao negdje iz daljine: - Jesi ti v…vampir?? Nasmijao se, imao je zvonak, jasan muški glas: - A što ako jesam? -izvinuo je obrve. U tom trenu shvatila sam da je. U stotinki stotinke sekunde u glavi mi se počela oblikovati misao da bi sad trebala vrištati, ali prije nego je miso uopće stigla do centra za razmišljanje i prije nego sam je uopće postala svjesna, u trenu kad su mi se mišići oko usana počeli pomicati, on se već našao meni iza leđa, kao precrtan po zraku i čvrsto mi stisnuo svoju ledenu ruku preko usta. Nisam uspjela ni shvatiti što se dešava kamoli zavrištati! Bio mi je toliko blizu da su mi trnci prolazili tijelom, od vrata preko kralježnice, bila sam uzbuđena i prestrašena. Osjetila sam mu dah kraj svog uha: - Šššš… dobra cura. Budeš li vrištala morat ću ubiti sve koji su to čuli; tvoje mamicu i taticu, sestricu i brata, čak i…baku, a ti ćeš mi biti desert. Razumijemo se? Šutke sam zamahala glavom. Ne želim biti desert! - Fino… Volim diplomaciju! Stao je nasuprot mene, bio je viši za glavu i imao je taj opasan pogled tamno zelenih očiju. Nije izgledao kao vampir. Bio je mlad, mlađi od onog prvog, bar po godinama kad je umro. Nije mi se sviđalo kako me gledao. Kao kuhar koji razmišlja koji je najukusniji način da pripremi komad mesa. Imao je taj sjaj u očima, jaku strast. Bilo mi je vruće. - Š..što ž…želiš od mene?- promucah - Ništa. Samo sam te želio upoznati. - kaže on ravnodušno. - Upoznati me? - bila sam u nevjerici - Da. Upoznati te. - Nećeš me ubiti?? - Pa da sam te mislio ubiti vjerojatno bi to već napravio, ne bi ovdje stajao s tobom i razgovarao…jeli tako? - raširio je teatralno ruke i nasmijao se. Koji čudan stvor. - Pa dobro kako se zoveš? - Je suis Francisco, mademoiselle… - naklonio se - Francuz??? - Ma ne, bio sam tamo u posljednje vrijeme… u Chartresu. Zanimljiv gradić. Šetao je po mojoj sobi. Bio je zaigran, malo me je popustio strah. Onda je sjeo na moj krevet da isproba koliko je tvrd. I legao. Bila sam očajna. Najljepše biće koje sam ikad vidjela, i to muško, je ovdje u mojoj sobi, na mom krevetu… i sve je idealno, osim jedne male činjenice… potencijalno je smrtonosan. Vampir je. Ali tako… privlačan. Kosa mu se rasula oko lica dok je ležao onako raširen po krevetu, a ja sam ga sanjarski gledala. Gledao je u strop, a onda se polako okrenuo glavom prema meni: - Želiš leći ovdje? - Ne… Zašto bi to željela?? - kao da mi je pročitao misli… - Nisi znala da vampiri mogu čitati misli??! - Ne, nisam se baš često družila s njima tokom života… Nasmijao se. Sarkazmom sam htjela otjerati sram koji sam osjetila kad je rekao da mi čita misli! On zna sve… sve što mislim. - Bojiš se? -pitao me i dalje se dobro zabavljajući - Naravno da se bojim, zaboga!!! - Pa ne moraš… Već sam ti rekao da bi te već ubio da sam mislio… Ne volim mučiti ljude… - Dirnuta sam, stvarno… Ali ne želim izazivati sudbinu! - Sudbina ne postoji. - Daa? - pogledala sam ga u čudu. - A koja je onda moja sudbina? Misliš da netko može imati sudbinu da postane vampir? -dok je to pričao gledao je u strop - Nemam pojma… Pitanje je bilo zanimljivo, ali ja trenutno nisam mogla razmišljati. - U svakom slučaju… -uzdahnuo je dokono- …onda ni ja neću ležati! Nije zanimljivo kad ti nisi za akciju! Oh…Bože! Nisam za akciju??! Ležati kraj vampira bi mi u svakom slučaju dignulo adrenalin! Ali srećom ja nisam adrelinaš. Ja volim svoj mali, dosadni život. Nisam imala komentara na to. Ali skočio je naglo sa kreveta i ni ja ne znam kako (jer čovjek ne bi to mogao izvesti u jednom potezu) našao se na nogama. Došao je ponovno blizu do mene koja sam stajala na centru sobe. Htjela sam ga dotaknuti ali umjesto toga on je dotaknuo mene. Moj vrat, vršcima svojih prstiju i spustio se po goloj koži mog prsnog koša. Uh, mislila sam da ću izgubiti tlo pod nogama. Odgurnula sam ga, ili, čini mi se da je više on dopustio da ga odgurnem, iako zapravo nisam htjela to. Ali čvrsto obećah sama sebi u glavi da se neću igrati, a ni družiti više sa vampirima!!! Nasmijao se: - Pa, zapravo, morat ćeš… - ??? - Moj prijatelj Leon, kojeg si imala priliku upoznati, i ja, ovdje smo na zadatku… - namignuo mi je. - Zadatku?? - Da… Da čuvamo tebe. Bila sam šokirana… Dva vampira da me čuvaju!!! Blago se meni, nema sigurnije osobe na svijetu!!! Od koga? Zašto mene? On se smješkao. - Ne trebaš se bojati… Nitko ti ništa neće, pa ni nas dvojica… bar do određenog vremena… -ponovo se zagonetno nasmijao- … ne trebaš o ničemu razmišljati. - Pa moraš mi reći od čega da se čuvam? Tko bi mi uopće htio nauditi? - Ne smijem ti ništa reći…- odmahnuo je glavom - …ali netko te jednom davno vidio… - Isuse Bože… - bila sam u nevjerici - …i taj netko poslao je vas da me čuvate? - Ah…da, tako nešto. Sve je pod kontrolom…-vragolasto me pogledao ispod obrva - …apsolutno se ne moraš brinuti! Samo nastavi normalno živjeti kao i do sad! - Da, to će mi sigurno uspjeti kad znam da postoji netko kao što ste ti i tvoj prijatelj!!! I još da ste stalno tu negdje… - Pa jeli ti ijedan od nas do sad nešto napravio? - smješkao se i prišao mi skroz blizu. Mogla sam mu osjetiti dah. Hladan dah.-… iako naravno da bi htio…- prošao mi je rukom po leđima, u transu sam zaklopila oči - …jer…privlačiš me…- osjetila sam njegove usne na obrazu - O…ovo je isto maltretiranje! Psihičko! - bila sam gotova, nisam se više držala na nogama, držao me on rukom. Ponovno osmijeh. Francisco se uvijek svemu smijao, osobito kad sam ja bila u nekoj neprilici. Ali taj osmijeh često je znao zavarati. - Hm…možda… - prošaptao je - …ali moraš znati da te ja u svakoj prilici, zapamti, svakoj… - spustio je još više glas - …želim i mogu ubiti. Naglo sam se trgnula od njega! Ta mi se riječ nije svidjela. U njoj nije bilo nikakve ljepote, zavodljivosti, strasti. Samo okrutna istina. Napeto me gledao. Primi me za ramena i okrene prema ogledalu. Tako smo stajali u mojoj sobi. Ja i vampir Francisco iza mojih leđa. - I zato, prvo što moraš znati je, da nikad, ali nikad, ne smiješ vjerovati vampiru! Čak i da si i sama vampir, a kamoli čovjek! Zapamti to, nikad!!! U nijednoj situaciji. Zbunjeno i prestrašeno sam ga gledala u ogledalu. Zašto mi to govori? - Zato…jer samo tako možeš pomoći sebi. A i meni. - Sad me malo već strašiš… - To je dobro. Tako i treba biti. Dok te strah, na oprezu si. Nikad se nemoj opustiti sa vampirom. Jer ja te želim ubiti. Čak i sad. Ponovno sam se okrenula prema njemu i odmakla. Bio je ozbiljan. - Tako treba. Shvatila si. - Ne bi baš htjela da me ubiješ… Nasmijao se: - To misliš. Ali vjeruj mi, najgore od svega je što ti to želiš. Čim te dotaknem… ti to želiš. Odmahivala sam glavom. On je krenuo prema prozoru, otvorio ga i prije nego sam shvatila, nestao je. Potrčala sam prema tamo. Ali ne vidjeh ništa, ništa osim malog šišmiša kako leti zrakom. (nastavlja se…)

- 18:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #