Long Vampire Nights...
petak, 19.01.2007.
|
(nastavak) IV. U utorak navečer sjedila sam u jednom seoskom kafiću. Tamo se svakodnevno moglo vidjeti različito društvance. Najprije društvo starih seoskih kronera koji nisu znali kud bi sa svojim izgubljenim životom i po cijele dane visjeli su po birtijama. Zatim u kutu dečke koji bi se okupili oko bilijara ili pikada sa svojim pivama i obično nisu doživljavali nikoga oko sebe. Našlo bi se tu i par sređenih cura koje se nikako nisu uklapale u ovu atmosferu, ali nisu imale kud drugdje ići, ispijale bi treću kavu za redom i hihotale se forama koje su smiješne smo njima. To je uglavnom bila standardna ekipa, tu i tamo, zavisi od večeri do večeri našao bi se još netko. A tu večer našla sam se i ja. Dogovorila sam se s Anom da ćemo se naći tamo ali morala sam računati na to da će zakasniti, dok sam ja, slično meni, došla i prerano. Čim sam ušla unutra trebala mi je minuta da se priviknem na tamu i oblak dima, zar ovi ljudi ne znaju otvoriti vrata? Sva mjesta bila su zauzeta, bilo je neobično puno ljudi. Zar se nešto slavi, a ja to ne znam? Kad sam malo bolje razmislila- nemoguće. Ako ne bi znala ja, znala bi Ana. Nije mi preostalo drugo nego sjesti za šank i čekati da se mjesto oslobodi. Skinula sam kaput i šal i objesila ih na vješalicu, pozdravila konobaricu: - Za mene dupli pelin! - Kao i uvijek, žestoka cura. -nasmijala se. - Naravno! Nisam se uspjela ni pošteno smjestiti kad je na stolac do mog sjeo netko. Nisam htjela biti nepristojna i okretati se da vidim tko je, ali nisam ni morala jer sam sve ionako vidjela na ogledalu iza šanka. Ukipila sam se. Bio je to mladić iz šume. Potpuno isti kao i onu večer. Sa nonšalantno svezanom poludugom kosom i potpuno u crnom. Vješto se popeo na svoju stolicu i naslonio na šank. Nisam mogla prestati gledati i onda nam se pogled sreo u ogledalu. Nasmiješio se zatvorenih usta. Protrnula sam. Konobarica mi je donesla piće i sa zanimanjem pogledala stranca. - Za mene… Ne znam, koje je tradicionalno piće vašeg kraja? Konobarica se nasmijala. Meni je došlo da povratim. Znala sam da sigurno nije neki turist, ali nisam znala ni što bi drugo mogao biti. - Pa, ne znam hoće li vam se svidjeti, ali ovdje se pije uglavnom šljivovica. - Onda to. -nasmijao se. Nije izgledao kao netko tko pije šljivovicu. Ja sam se pravila da ne slušam razgovor. Prevrtala sam svoj pelin među rukama i nervozno zapalila cigaretu svjesna toga da bi me mogao vidjeti netko poznat i reći starcima. No bila mi je potrebna. Jako. Mladić se okrenuo prema meni: - Zar ne znaš da cigarete skraćuju život? Uh koje jadne fore… - Da, znam hvala, ali ne razmišljam previše o tome. -pogledala sam i ja njega. Smiješio se svojim tamno crvenim usnama. - Ne bojiš se smrti? -izvinuo je obrve?! - Pa lagala bi kad bi rekla da ne… Ali jednostavno ne razmišljam. - Hm. Zanimljivo. Izgledaš kao netko tko puno razmišlja. Samo sam ga upitno pogledala. Ma tko je on da zna koliko ja razmišljam? Ali kad bolje razmislim… istina je da puno razmišljam, analiziram… - Evo i sad već razmišljaš… Naglo sam se prenula. Ma što? Zbunio me. - Pa svi razmišljaju! - Uglavnom da. Ali mislim da ti razmišljaš specifično. - Ma jeli? - Aha. -ponovno se nasmijao. - Činiš mi se zanimljiva. - Ne bih znala, stvarno. - Nemoj biti lažno skromna… Ma nemoj? Kako on to razgovara samnom? Pa ni ne zna me, a tu se pravi da mi radi nekakav psiho- profil ili što već!? Stiglo je njegovo piće i platio je konobarici uz malo veću napojnicu. Ova se nasmijala od uha do uha. Moram priznati da mi je ipak bio jako zanimljiv. Bio je drukčiji. Drukčiji od svih ovih ljudi u prostoriji. Moglo se to vidjeti iz aviona. Ali ipak, sigurna sam da mi nitko ne bi mogao reći po čemu je toliko drukčiji. Izgledao je kao čovjek, pričao kao čovjek, pio šljivovicu kao čovjek… kao turist, odnosno, da se ispravim. - Pa što vas dovodi u naše krajeve? - Ne moraš mi se obraćati sa Vi. Nisam toliko star. - ponovno osmijeh, kao da je to što je rekao šala. A i nije bio stariji puno. Možda kojih pet godina. Bar je tako izgledalo. Mogao je imati od 23-25 godina, po mojoj slobodnoj procjeni. - Dobro. Meni još bolje. - Ovdje sam malo u posjeti. - Posjeti? - Da. Starom, starom prijatelju. - Ovdje živi? - Ne baš ovdje ali par kilometara dalje. Namrštila sam se. U okolici od 50 km nisam se mogla sjetiti ikoga tko bi poznavao nekoga kao on, tko bi izgledao kao on ili po ičemu bio sličan. Kao da je pročitao moje misli. - Naravno, moj prijatelj također nije često ovdje. - Ah, razumijem. I, sviđa vam se ovdje? Ovaj, sviđa ti se ovdje? - Tako je već bolje. -nasmijao se. - Da, jako. Zrak je čist, šuma mi odgovara, a i hrana je jako dobra. Ne znam zašto ali ovo u vezi hrane nije mi se sviđalo… Rekao je to na čudan način. - Oh, ovdje je hrana teška! Ja sam odavde pa mi baš i ne odgovara. Previše je teška, previše mesa. - Ne voliš meso? - nasmijao se. Naježila sam se. Kakvo je to, kvragu, pitanje!? - Pa, samo određeno… Ne sve. - Isto kao i ja. -zaključio je. - Ali ovdje mi sve odgovara. Na ovako čistom zraku odmah mi se popravi tek. Nasmijala sam se. Koji lik! Bio je jako zanimljiv. I imao je te jako lijepe sivo- zelene oči. Mogla bih reći da su me malo omamile. Ili je to bio pelin? Nisam sigurna. Ali postala sam opuštenija i krv mi je živo kolala žilama. Bilo mi je vruće. - Vruće je ovdje! - Zbilja? Meni nije. Pocrvenila sam. Očito je samo meni bilo vruće. Ostali su sjedili i dalje u jaknama. - Ne moraš crvenjeti zbog toga… - ponovno vragolasti osmijeh. Pocrvenila sam još više. Kako me zna ubosti u pravu točku!? - Ma vjerojatno je to od alkohola. -na kraju sam pametno zaključila. Kimnuo je. - Ali ja i inače tako djelujem na ljude. - rekao je to smireno i ozbiljno, kao da se to samo po sebi razumije i nije uopće djelovao umišljeno, ali čak ni ja nisam bila sigurna jeli mi stvarno vruće baš zbog njega. - Ma jeli? A zašto bi meni bilo vruće baš zato što si ti tu? -rekla sam bahato. - Možda imam dobru cirkulaciju!!! - Ne sumnjam uopće u to. Jako dobru cirkulaciju. -namignuo mi je. Potpuno sam se zbunila. - Ali mislim da to ipak ovdje nije slučaj. - Kako znaš?! Tvrdiš nešto što uopće nema veze s vezom! Blefiraš. Valjda ti je dosadno ovdje na selu pa sad hoćeš naći neku malu za zabavu, kojim slučajem sam se ja našla tu, nažalost, i sad pokušavaš postići da mi bude neugodno i da me time zainteresiraš. Ali uopće nisi moj tip. Gledao me je ozbiljno ni ne trepnuvši. Nisam vjerovala da sam to uopće rekla. To bi upalilo kod nekog maloumnog dečka kakvi su se inače palili na mene, ali on nekako nije bio malouman. A zapravo mi je stvarno i bio zanimljiv. Nakon par trenutaka ipak se nasmijao. I to prvi put glasno i jasno. I smijao se, i smijao i smijao. Nije mogao doći k sebi, kao da sam rekla vic godine! Bilo mi je jako neugodno. I svi su se okrenuli prema nama. Imao je čudan smijeh. Jako dubok, dublji i od njegovog ionako predubokog glasa. Sakrio je lice u dlanove i smijao se. A ja sam sjedila zbunjena. Išlo mi je na živce što je tako ismijao moju pametnu teoriju ali nisam znala što bi mu rekla. Kad se napokon smirio, pogledao me i dalje se smješkajući. Zgroženo sam ga gledala: - Imaš jako čudan smisao za humor. - I to je još jedan dokaz da nisam tvoj tip?! -ponovno se nasmijao. Ljutito sam otpuhnula ne znajući što da kažem na to. - Možda. - Ti si jako zanimljivo ljudsko biće. - Oh, hvala, jako lijepo od tebe! -sarkastično sam odgovorila. - Molim. -naklonio se onako na starinski način. I onda smo se samo gledali par sekundi. Ja sam i dalje bila zbunjena, a on se i dalje smješkao. - Ali gdje smo ono stali… -na trenutak se zamislio. - Ah da! Još ti je vruće? - Odbijam odgovoriti na ovo pitanje. Stavio je ruku na moju. Nisam mogla vjerovati! Ali nisam ju ni micala. Htjela sam ju maknuti, dakako, ali bilo je predobro, predobar osjećaj. Samo sam nijemo zurila u njega. On je imao jako hladne ruke. - Da. Vruće ti je. - Da… pa? - Pa ništa. To je dobro. To je znak da si živa. - Ma nemoj! Bravo! Tko bi se toga sjetio?? - Vjeruj mi, jednog dana to ti možda bude jako važno. Možda ti to bude još jedini dokaz da si stvarno čovjek. Ostala sam zbunjena. Tad je primio moju ruku u svoj dlan, prinio ju svojim usnama i poljubio onako kako su to muškarci nekad radili. Krv mi je još jače zakolala žilama. Bila sam zatečena. I omamljena istovremeno. Gledala sam ga otvorenih usta. - A sad moram ići. Predugo sam se već zadržao. Ali još ćemo se mi vidjeti Valentina. Prije nego sam zaustila da pitam otkud zna kako se zovem, već je hodao prema izlazu. U tom trenu u kafić ulazila je Ana, kosa joj je vijorila od vjetra izvana. Propustio ju je da uđe, a ona ga je znatiželjno odmjerila i krenula prema meni. Ali nisam ju vidjela, barem ne svjesno. Gledala sam njega u čudu dok se nije zadnji put okrenuo pri izlasku, pogledao me i prvi put se široko osmjehnuo ne skrivajući lice. Skoro sam se srušila sa stolca! A onda je nestao. Ana je sjela kraj mene: - Tko je to?! Samo sam u nevjerici odmahnula glavom. Jesam li to samo ja vidjela dva bijela očnjaka!? (nastavlja se)  |
- 12:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #
|
(nastavak) III. Tri dana poslije ponovno sam bila kod svoje najbolje prijateljice Ane. Sjedile smo u njenoj sobi i pušile. Naravno, nitko nije znao da pušimo, pa je prozor morao biti otvoren i ledeni zrak strujao je sobom. Noć je bila siva i tmurna, jesen je svojim krakovima zahvatila sve ono šarenilo i boje u sivilo i izmaglicu. Sa prozora Anine sobe pružao se pogled na mali voćnjak kojemu su grane sad bile tamne i ogoljele. Zelenilo trave prekrio je mraz. Ana je stajala kraj mene u nekoj širokoj majici i odsutno povlačila dim. Bila je gotovo ponoć ali nas dvije nismo bile pospane. Dobro pa je bio vikend i nismo morale ići u školu. Prekinula sam tišinu: - Gdje je Nikola? - Tamo u sobi, vjerojatno spava. Bolestan je zadnjih dana. Nemam pojma što mu je, samo nešto bezveze bunca. Spava po cijele dane i onda navečer cijelu noć gleda TV!? - Ma da? Možda je neka gripa? - Nemam pojma. Mama ga je htjela voditi doktoru ali on govori da neće, da nije potrebno! Ma tko bi njega shvatio, daj ajde, zašto baš ja imam takvog čudaka za brata? - Ma ok je on… - Ah, svejedno. I tu je naš razgovor završio. Ja sam morala na WC pa sam izašla iz sobe u mračan hodnik koji sam morala proći cijelom dužinom, skroz do kraja, zadnja vrata bila su kupaonica. Dok sam se u mraku držala jedne strane zida da ne bi slučajno pala, u trenutku dok sam prolazila kraj Nikoline sobe vrata su se naglo otvorila i on je banuo van sav raščupan i kao u nekom transu. Prestrašila sam se i poskočila na drugu stranu, ali s druge strane bilo je stepenište i skoro sam pala dolje. U zadnji tren me uhvatio za zapešće i povukao natrag. Zapravo ne znam ni kako me uspio tako brzo uhvatiti, koji refleksi! Nekoliko sekundi samo smo se zbunjeno gledali, nekako mi je bio neobičan, iako ne znam po čemu, ali onda mi se nasmijao i pustio mi ruku. Bila sam potpuno zbunjena. Promucala sam: - Oh, N…Ni…Nikola. Pa kako si ti? -nisam ga mogla dugo gledati u oči, bilo je nešto čudno u njima - Ana kaže da si bolestan?? - Bolestan? Ne. Super se osjećam. - Ah. Tako. -ponovno sam gledala pod. -Pa dobro, idem ja sad tamo gdje sam se i zaputila… Otišla sam zbunjena prema WC-u ali osjetila sam kako me prati pogledom. Zadržala sam se unutra 10-ak minuta, nisam imala hrabrosti izaći van, da ga ponovno ne sretnem. Nešto u načinu kako me gledao bilo je čudno. Imao je neki poseban sjaj u očima, nešto čega prije nikad nije bilo. Prije je bio nekako nezainteresiran za sve oko sebe, ali večeras… večeras je bio potpuno drukčiji. Ne znam kako sam shvatila sve to u samo tako kratkom vremenu što sam bila kraj njega i zato sam i sumnjala u sebe. U zadnje vrijeme i ja sam postala čudna. Obraćala sam pozornost na stvari i pojave na koje prije nikad nisam i sve mi je na neki način bilo sumnjivo. Nikako se nisam mogla opustiti. Ključala bi sva vrata za sobom ali onda kad bi se našla unutar neke prostorije zaključana i sama, osjećala bi se još gore. Kao da će me zidovi progutati i kao da sam zapravo sigurnija vani na zraku nego unutar svoje vlastite kuće. Stalno sam se okretala jer sam imala osjećaj da me netko neprestano promatra, i noću nisam mogla spavati leđima okrenutima prozoru ni sama ne znam iz kojeg razloga. Samo ta vječita nelagoda i nemir. Nemir me zapravo pratio cijelog života, otkad znam za sebe. Uglavnom, postala sam previše luda, to sam shvatila tamo u kupaonici dok sam se zbunjeno gledala u ogledalo. Odjednom mi se učinilo da mi je lice preblijedo, a kosa precrna. Iako ne znam zašto. I onda sam izjurila van na hodnik bojeći se sama sebe. Nikole na sreću nije bilo, i za tren sam se našla u Aninoj sobi. Kad sam upala unutra zbunjeno me pogledala: - Pa gdje si ti ženo? Mislila sam da si se utopila??!! - Ha. Ha. Srela sam tvog brata pa sam malo s njim popričala. - Ma da? Sa mnom uopće nije bio u stanju pričati! - Nemam pojma, Ana, mislim da je vrijeme da krenem doma. - Ok. Kako hoćeš… Spustile smo se dolje stepenicama. Ana je imala pravo, Nikola je gledao TV. Ona je otišla po moj kaput, a ja sam ostala sama s njim u boravku. Obuvala sam čizme i trudila se ne gledati u njega, zapravo uopće ne razmišljati o ičemu. - Ideš doma ha? - Da, da. -nervozno sam odgovorila. - Hoćeš da te odvezem do kuće? - Ne, ne treba, stvarno. - Ma daj, pa nećeš valjda sama doma ovako kasno?! - Ništa mi ne može biti, ovo je selo, nema žive duše vani! - Pa baš zato. Pogledao me nekako ozbiljno i u tom momentu je i Ana ušla unutra, čula je naš razgovor: - Da, Tina, pa neka te odveze doma kad već ima volje! - Ma, stvarno ne treba… Ali Nikola je već oblačio jaknu i bio spreman za pokret. U najgorem slučaju vozit ćemo se 10-ak minuta, možda i manje pa ću to valjda izdržati! Uostalom, ne znam čega sam se uopće bojala, osim što sam se s njim oduvijek osjećala nelagodno i zbunjeno, a zadnjih par dana to se malo pojačalo. Ali ništa više! Zašto bi pješačila po ovoj hladnoći kad imam prijevoz!? - Ah, me u redu… Dobro, idem. Nikola se ponovno nasmiješio. Izašli smo na hladan noćni zrak i sjeli u njegov mali, tamno plavi auto. Dok je mijenjao brzine ruke su nam se gotovo doticale i koliko god sam pokušavala biti smirena i gledati van kroz prozor, svaki put sam se naježila, ne znam što mi se dešavalo. Nagnuo se da stavi CD i okrznuo moje bedro, a ja sam refleksivno zadrhtala. Nije me pogledao ali me pitao dok je namještao broj pjesme: - Hladno ti je? Da pojačam grijanje? - D…da. Može. Hvala. Svirala je HIM-ova pjesma Close To The Flame. Pogledala sam ga dok je bio koncentriran na vožnju po krivudavoj, uskoj cesti. U tom momentu pogledao je i on mene. Vanjska rasvjeta obasjavala mu je lice i plave oči. Skrenula sam pogled i nastavila gledati cestu ispred sebe. U tom trenutku s moje desne strane ugledala sam poznati lik kako šeće uz cestu. Bio je to onaj mladić što smo ga neku večer sreli u šumi. Pogledao je ravno kroz staklo u unutrašnjost auta. Mene nije ni doživio, već je gledao Nikolu, koncentrirano i prodorno. Nikola se pravio da ništa nije čudno kad smo prošli kraj njega. - Mislila sam da on više nije u selu? - Nemam pojma. - Pa što li radi tu? - Ne znam. - Mislim, za nekog stranca baš i nema nešto posebno zanimljivo ovdje!? - Ne znam, Valentina! Što ti je? -iznervirano me pogledao - Što je tebi?? - Meni ništa. - Pa ni meni! Samo mi je sve čudno u zadnje vrijeme… - Ne znam što je tebi čudno ili ne, ali daj se smiri. - Ti se smiri! - Ja? - Pa ti si se odjednom izderao na mene! Oprosti, neću više ništa pitati ako ti to toliko ide na živce. Nije ništa rekao i to sam mrzila kod njega. Uvijek je ostavljao stvari nedorečene. Uvijek sam se morala pitati što misli u kojem trenutku i zato sam ga sve ove godine što se družim s Anom izbjegavala. Zbunjivao me. Već se nazirala moja kuća u daljini. Jedva sam čekala da izađem van iz auta. Sve je večeras bilo čudno, a najčudniji bio je upravo Nikola. Nikada ga nisam pretjerano doživljavala ali sad kao da svaki njegov pokret, pogled, riječ budi nervozu u meni. Isijavao je nekakvu čudnu energiju iz sebe. Kad se parkirao pred ulaz odmah sam prihvatila ručicu za otvaranje vrata da bi pobjegla što prije. Povukao me natrag na sjedalo. - Nisam mislio izderati se onako na tebe… Nisam imao razloga, stvarno. - Nema veze, svejedno je sad. Hvala na vožnji! -ponovno sam krenula van i ponovno me povukao na sjedalo. - Čekaj. Upitno sam ga pogledala. Izgledao je potpuno zbunjen u tom trenutku. - Dali bi ti voljela živjeti vječno? Zatekao me tim pitanjem. Nisam znala što bi odgovorila i zašto me to uopće pita samo tako odjednom. - Ne znam. Nisam sigurna. Zašto? Gledao je negdje ispred sebe, jedna ruka stajala mu je na volanu, druga na prozoru, podbočio je bradu na nju. - Pitam, tako, samo me zanima. - A ti bi htio? - Ne znam. Valjda. Mislim da bi svatko htio. - Da, valjda bi. Ali ima u tome i nešto strašno. Znaš ono… svaka bol koju osjećaš traje zauvijek… svi koje voliš umiru a ti ne… Mislim da je to najgore od svega. - Možda s vremenom navikneš? - Ne znam. -nasmijala sam se tome što uopće vodimo takav razgovor. -Možda čovjek uvijek s vremenom navikne, ali nikad ne zaboravi. - Znaš onu večer kad sam te otpratio do kuće… - Da? Nešto se zamislio. Par sekundi samo sam ga znatiželjno gledala. Naglo se prenuo i pogledao me. - Ma, zapravo ništa. Ajde neću te više zadržavati, laku noć. - Kako hoćeš… Laku noć. Izašla sam iz auta i mahnula mu. Odsutno mi se nasmijao i mahnuo, a onda je krenuo prema kući. Ili sam bar mislila da je bilo prema kući jer kad sam zatvarala vrata vidjela sam da skreće u nekom drugom smjeru, prema izlasku iz sela. (nastavlja se) |
- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 17.01.2007.
|
(nastavak) II. Prvog od njih vidjela sam na svoj 17. rođendan. Šetala sam navečer selom. Ne znam zašto ali nikad se nisam bojala po noći hodati mrakom, iako se moje selo nalazilo u jednoj dolini između brda prekrivenih šumom. Inače me u mojim večernjim obilascima uvijek pratio moj pas ali, čudno, baš tu noć ostavila sam kod kuće. Večer je bila tamna, sjaj mjesečine zacrnjen velikim, jesenskim oblacima. Zapravo sam se vraćala od prijateljice koja je živjela na drugom kraju sela, a kako sam imala priličnu rutu za propješačiti po toj hladnoj i vjetrovitoj noći, odlučila sam se za kraći put, koji je sjekao selo kroz šumu, blizu vanjskog ruba. U ruci sam nosila bateriju koja je osvjetljavala svega dva metra oko mene i pjevušila nekakvu veselu pjesmicu samo da ne razmišljam o tami oko mene. Nije mi bilo baš svejedno hodati onuda. Svako šuškanje debelog sloja lišća pod mojim nogama u mozgu mi se percipiralo drukčije, u svakom prolasku vjetra kroz grane čula sam nešto sablasno. Iako je sve vjerojatno ipak bilo normalno. Hodala sam tako zadubljena u svoje misli, ali ipak izoštrenih čula dok na drvetu iznad sebe nisam čula neki meni sumnjiv zvuk. Brzo sam podigla bateriju prema gore ali u prvi mah ne vidjeh ništa. Kako sam svjetlost uperila prema gore tako se oko mene same iznenada našla potpuna tama, ali to nisam shvatila jer sam svu pažnju usmjerila na krošnju. Nešto u meni htjelo je potrčati ali govorila sam si da je najbolje ne paničariti. I dalje sam gledala krošnju, ali nije bilo ničega. Ponovno me prenu šuštanj, i u svijetlu baterije vidjeh šišmiša kako leti zrakom. Tako sam se prepala da mi je baterija ispala ali nisam obraćala pažnju već sam krenula potrčati što dalje odavde. No u momentu kad sam krenula u mraku sam se sudarila sa nekom čvrstom prilikom i pala na pod. Tih par sekundi dok sam dolazila k sebi i pokušavala u mraku napipati naočale to stvorenje uperilo je moju bateriju koja je stajala na podu ravno u mene. Svijetlost me zaslijepila, on je mene vidio, ali ja sam njega vidjela samo kao priliku u crnom. Zaklonila sam oči dlanovima i zurila u njega, dok nisam čula poznat glas: - Valentina?! Smrknula sam se i dalje pokušavajući razabrati tko je to i onda je on maknuo bateriju malo u stranu da ga vidim. - Nikola? - Da, ja sam. Što se tebi desilo? Pružio mi je ruku da se dignem. Njena hladnoća povratila me u stvarnost. Uf, sad je sve u redu. Nikola je bio stariji brat moje najbolje prijateljice i znala sam ga gotovo cijeli život, iako sam ga se uvijek sramila i nikad nismo bili osobito bliski. Nabacila sam nonšalantan osmijeh: - Ah, ma ništa, malo sam se prepala… nečeg… ne znam ni sama… Sumnjičavo me pogledao i nasmijao se arogantno kao i uvijek. - Evo ti tvoja baterija. Hoćeš da te otpratim do kraja puta? - Ma ne, ne treba… nije me baš toliko strah. Nije mi povjerovao, vjerojatno je imao i pravo. Nikad u životu nisam se bojala kao tada, iako ne znam čega uopće. Ničeg određenog. Jednostavno, bilo je nešto u zraku, nešto čudno u toj šumi i toj večeri. Kimnuo je glavom: - Ipak ću te otpratiti… - Hm. Hvala. Krenuli smo prema izlasku iz šume i nismo uopće razgovarali. Ja sam svjetlost baterije micala sad lijevo, sad desno. Ponovno samo šuškanje lišća, samo zavijanje vjetra. I tišina, mrtva tišina. Tako rasprostranjena po zraku da sam ju svakim novim udisajem unosila u sebe. Nikola je djelovao odsutno i zamišljeno kao i uvijek. Čudan je on bio dečko. Imao je kratku crnu kosu i plave, morski plave oči. Jako lijepe crte lica, malen, pravilan nos i tu i tamo koji prištić na čelu i uz donju čeljust. Ali nikad mi nije bio jasan pa me nikad i nije osobito zanimao. Bio je u svom svijetu i nikoga nije puštao da zaviri unutra. - Ovaj… Nikola? Prenuo se iz razmišljanja i upitno me pogledao. - A što ti radiš ovako kasno u šumi? - A što ti radiš? -nasmiješio se nakratko - Ja sam bila kod tvoje sestre. - Ja se samo šetam bezveze. - Šetaš se? - Pa da. - Zašto baš po šumi? - Nemam pojma. Zašto uvijek mora biti neki razlog? Nisam znala što bi mu odgovorila na to pa sam samo slegnula ramenima i nastavila gledati ispred sebe. Onda sam u daljini ugledala nešto neobično. Još jednu čovjekoliku priliku, ali bilo mi je prečudno da stvarno još netko večeras ovuda hoda. - Nikola! - Ha? - prenuo se naglo. - Što je ono tamo? Pogledao je u smjeru mog prsta i malo skupio oči da bolje vidi. - Pa netko. - Tko? - Ne znam. Zar je bitno? Ponovno nisam znala što bi mu rekla na to pa nisam rekla ništa. Naravno da nije bilo bitno, ali naravno i da je bilo bitno. Ta osoba se približavala prema nama i uskoro je bio vidljiv u slaboj svijetlosti moje baterije. Stao je pred nas, taj čudni mladić. Nekako je bio neobičan, nekako pomalo zaostao u vremenu iako se po njemu to nije moglo vidjeti. Već to pomalo aristokratsko lice, otmjen hod i držanje. Nisam mogla odlučiti jeli mi fascinantan ili smiješan. Imao je taj dugi crni kaput i crni šal, crne hlače i cipele. Smeđa kosa mu je sezala do ramena ali ju je svezao u opušteni rep pa mu je par pramenova ispalo. Bio je pomalo bljedunjav ali su mu usne bile tamno crvene i pune, gotovo da su imale nijansu ljubičastog u sebi. Ali oči su bile te koje su mi zaokupile pozornost. Zelene oči, ali toliko ugasle da su izgledale pomalo sivo. Jako neobično lice, ne znam da li privlačno ili odbojno? Lijepo ili ružno? Pomalo ženskasto ali muški snažno. Jako zanimljivo. Mislim da sam fascinirano zurila u njega. I on u mene, čini mi se. Negdje iz daljine čula sam Nikolin glas: - Možemo vam kako pomoći?! Mladić se tad trgnuo i pogledao u Nikolu koji ga je sumnjičavo gledao. Onda je progovorio tim glasom. Glasom noći, glasom starosti, dubokim i hladnim kao voda na dnu jezera. Toliko hladnim da je to gotovo… ugodno. - Da. Zapravo možete. Tražim mjesto gdje bi mogao prespavati večeras. - Imate na drugoj strani ovog puta malo prenoćište, tamo možete i večerati. - Nikola je rekao. - Hvala. Baš bi mogao nešto prigristi. - mladić se osmjehnuo njemu pa meni. - Doviđenja. - Nikola me zgrabio za podlakticu i povukao za sobom ali dok sam prolazila kraj tog čudnog dečka, morala sam pitati: - Sigurno ćete znati pronaći? Šuma je prilično mračna. - Oh, me ne brinite. Sasvim dobro se snalazim u mraku. - lagano se naklonio glavom uz osmijeh, a onda je produžio prema drugoj strani. - Doviđenja. Bila sam fascinirana dok sam klipsala za Nikolom koji me vukao prema kraju šume. Naklonio mi se!!! Pa tko to još radi?! Morala sam podijeliti svoje oduševljenje sa Nikolom: - Kakav zanimljiv dečko?! Jelda? Nikola je nezainteresirano slegnuo ramenima. Ah, ti dečki! Ništa ne shvaćaju. Sve im je svejedno. Uskoro smo došli do kraja šume i ja sam već vidjela osvijetljeni ulaz u svoju kuću. Nikola se okrenuo prema meni: - Evo, stigli smo. - Da. Hvala. - Nemoj, molim te sad još šetati ovuda sama. - Hahaaaa. A zašto bi to napravila? - Nemam pojma. Samo kažem. - Laku noć. Još jednom hvala. - Molim. Laku noć.- nekako mi se slatko nasmiješio i onda krenuo natrag prema šumi i svojoj kući. Još sam ga malo gledala dok je hodao, a onda sam krenula prema kući. Razmišljala sam o tom čudnom strancu. I onda shvatila kako bi mi zapravo bilo najdraže da Nikola nije ni naišao u šumi, već da sam se sama srela s njim. Ne znam zašto sam to htjela, ali bilo je tako kristalno jasno. (nastavlja se…) |
- 18:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #
subota, 06.01.2007.
GLAVA PRVA
|
I. Sve su vampirske priče jednake. Možda je i moja, ne znam, nisam sigurna. Ali ja o svojoj mogu istinito svjedočiti, jer sam ju ja uistinu proživjela i jer ću prošlost ostaviti za sobom samo ako je napokon podijelim sa drugima, samo ako me više ne bude mučila iznutra. Priča počinje jednom legendom, davno mi ju je ispričala moja prabaka, imala sam tad 6 godina. Jedne sada već davne večeri upitala me: - Zlato, jel ti prabaka ikad ispričala legendu o ovom selu? Tad sam svom mačku davala posljednje komadiće svoje večere i nezainteresirano sam odmahnula glavom, koga briga za glupu legendu o selu? Ja želim čuti bajke! Al nisam rekla ništa. - Onda je pravo vrijeme da ju čuješ! -prabaka je oduševljeno pljesnula dlanom o dlan. Sad kad je se sjećam, mogu zaključiti da je za svoje godine bila iznenađujuće živahna, uvijek vedrog duha, uvijek spremna za vesele razgovore. Ja sam oduvijek, još od djetinjstva bila pomalo melankolična i nezainteresirana za svijet oko sebe.- Tina, dođi baki! Ajde! Na svoje veliko razočarenje ostavih svog mačka i sjedoh baki na krilo. Naslonila mi je glavu na svoja prsa i priča je krenula: - Znaš Tina kad sam ja bila negdje tvojih godina, a znaš kako je to davno bilo… - Ne znam prabako… - Hm…možda i ne znaš. Pa reći ćemo to ovako; kad sam ja bila mlada nije postojao ni televizor, ni avioni ni išta slično, osobito ovdje kod nas na selu. Razumiješ? Sve je bilo uistinu drukčije. Mladi su plesali po selu, išlo se svake nedjelje na misu, a djevojka se morala udati za mladića kojeg su joj našli roditelji. - Pa to je kao u filmu prabako! - Da, zlato, bilo je to jako davno. Ali nije to bitno. Znači, kad sam ja bila tvojih godina u selu je živjela jedna stara žena, stara kao ja sada, i za nju se govorilo da je vještica. - Kao u Snjeguljici? Jeli tako prabako? -sada sam već bila oduševljena - Da…tako nekako. Samo ova stara žena nije bila onako zločesta, ona je više brinula o drugim ljudima, razumiješ? Kao, možda, neka dobra vještica. - Ahaa… - Ta dobra vještica svake je večeri kada je mjesec bio pun brala ljekovite trave i skupljala svakakve bobice po šumi. Nitko kao ona u cijelom kraju nije tako dobro poznavao bilje. Ljudi iz svih sela dolazili bi kod nas tražiti njenu pomoć. Ali jedne noći punog mjeseca seljani nisu vidjeli vješticu kako prolazi kroz selo, pa su se neki zabrinuli, mislili su da je možda umrla. To ne bi bilo dobro za nikoga jer je selo bilo samo u šumi, nikakvog doktora nije bilo u blizini, a kad bi stara vještica umrla, nitko više ne bi imao potrebe dolaziti kod nas u selo i tako bi mi ostali bez stvari koje su nam inače dovozili različiti trgovci na putu kroz selo. I tako oni pošalju dvojicu malo starijih dječaka da odu na brdo do staričine drvene kućice i provjere jeli sve dobro. Jedan od dječaka bio je i tvoj pradjed, imao je tada 16 godina. - A koliko si ti imala godina? - Ah…tad sam imala osam, tvoj pradjed bio je od mene starijih tih osam godina, ali uzeli smo se kad sam ja imala 14, a on 22 godine. Tada je to bilo drukčije. Ali nastavimo sa pričom: Tako se tvoj pradjed i drugi dječak nisu vratili cijelu noć, nego tek pred zoru, a bilo je to zimsko vrijeme i zora je kasno svićala. Rekli su da je stara Zora, tako se zvala, umrla. I ništa više nisu htjeli reći. Nikad više za svog života nisu o tome pričali, ali istina se ipak saznala jer je drugi dječak na ispovjedi rekao svećeniku što im je vještica prije smrti ispričala, vjerujući sa svećenik nikome neće reći. Ali takav kakav je bio, Bog mu spasio dušu, nikad nije volio staru vješticu jer su je ljudi poštivali više od njega, a to je za ono vrijeme bilo bogohulno, pa on odluči sve ispričati jedne nedjelje na misi. Narod je bio zaprepašten ali svećenik je rekao kako sve to ne može biti istina, kako je takvo proročanstvo nemoguće. Narod naravno nije povjerovao, već je od tada na tu temu ispričano tisuću izmijenjenih priča i prava istina se s vremenom izgubila postavši legendom… Svećenik je time što je ispričao tajno proročanstvo htio svima dokazati da je ono besmislica, a vjerojatno je i sam povjerovao u njega… - Ali kakvo proročanstvo, prabako? - Čekaj, čekaj, polako, sad ću ti ispričati. Prošlo je mnogo godina, rodila se tvoja mama i naša ostala djeca, pa čak i neki unuci. Tvoj pradjed bio je već jako star kad mi je ispričao pravu istinu. - Stvaarnoo? Rekao ti je? - Rekao je. -prabaka je kimnula glavom- Rekao je…eh… da im je stara Zora na samrti rekla kako će se jednog dana, u rano proljeće roditi dijete, žensko dijete. Rodit će se oko ponoći na prijelazu s jednog dana u drugi i to će u cijeli njen život uvesti vječni nemir, nikad neće biti mirna na jednom mjestu, uvijek će misliti da je negdje drugdje, u nekom novom danu čeka nešto bolje. Noć će biti tamna, mjesec mlađak, a djevojčica će imati kosu tamnu kao ta večer. Ali što je najbitinije, ta djevojčica spasiti će ovo selo od velikog zla i obogatiti ga. Gledala sam baku velikih začuđenih očiju: - Ali takva djevojčica se još nije rodila? - Ne znam, zlato, ne znam. Ljudi su svakim novim rođenjem s nestrpljenjem čekali ali nikad se nije sve u proročanstvu poklopilo. Ili nije bilo rano proljeće, ili nije bio mjesec mlađak… Uvijek nešto. -prabaka me pogladila po kosi- Ali tko zna, možda je već rođena, samo sada nitko više ne vjeruje u tu legendu, a možda je i proročanstvo lažno. - A ti vjeruješ, prabako? - Ja vjerujem. - Kako? - Jer znam da je istina. - A kad je pradjed umro? - Malo prije tvog rođenja. - Aha. Nježno me pogledala i nasmijala se, a ja sam skočila sa njenog krila jer nisam imala mira više sjediti. Morala sam mačku ispričati cijelu priču. Znam da sam tad neke stvari zaboravila i htjela sam prabaku ujutro pitati ali kad sam se digla rekli su mi da je umrla. |
- 18:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
"Znao sam, s prvim dahom ovog novog života, da će biti zao, deseterostruko opakiji, samo sluga mog prvobitnog zla;i ta ideja, u tom trenutku, opi me i oduševi poput vina... ...Moj demon dugo je bio zatočen, on izađe- ričući." ROBERT LOUIS STEVENSON: "Čudni slučaj dr. Jekylla i gosp. Hydea" 
Htjedoh reći nešto o ovim tekstovima... ali u ovom trenutku ne pronalazim riječi. Tko želi neka ih čita, tko ne želi... koga briga! Naravno, sve što ovdje piše je istina, samo istina i ništa drugo do istine.  "Sam si svoju bol skrivio, sam si opet oživio, i ljubio svog vampira." (BAUDELAIRE) CLOSE TO THE FLAME The kiss sweetest And touch so warm The smile kindest In this world so cold and strong So close to the flame Burning brightly It won’t fade away And leave us lonely The arms safest And words all good The faith deepest In this world so cold and cruel So close to the flame Burning brightly It won’t fade away And leave us lonely (HIM)  RADOSNI MRTVAC Za svoje ću kosti sam izdupsti raku U tlu masnih gruda, gdje puževa ima, Zaboravljen ću spavati u mraku Ko pas morski skriven u dubokim dnima. Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova; Ne prosim od svijeta suze žalosnice, Živ, prije bi pozvo jato gavranova Da raskljuju moje truplo nemilice. Crvi! Slijepi druzi, ogluhi u tami, Gle, mrtvac se k nama pun radosti sprema: Mudri sladokusci koje trulež mami, Bez kajanja leš mi prorujte posvema I recite: patnje ima li još koje Za taj trup bez duše, za to tijelo moje. (Charles Baudelaire)  GONE WITH THE SIN Gone with the sin I love your skin Oh… so white I love your touch Cold as ice And I love every single tear You cry I just love the way you are losing Your life My baby, how beautiful you are My, darling completely torn apart You are gone with the sin my baby And beautiful you are You are gone with the sin My darling I adore the despair In your eyes I worship your lips once Red as wine I crave for your scent Sending shivers Down by spine I just love the way you are Running out of life My baby, how beautiful you are My darling, completely torn apart You are gone with the sin my baby And beautiful you are You are gone with the sin My darling (HIM) 
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
