Long Vampire Nights...

petak, 19.01.2007.

(nastavak) IV. U utorak navečer sjedila sam u jednom seoskom kafiću. Tamo se svakodnevno moglo vidjeti različito društvance. Najprije društvo starih seoskih kronera koji nisu znali kud bi sa svojim izgubljenim životom i po cijele dane visjeli su po birtijama. Zatim u kutu dečke koji bi se okupili oko bilijara ili pikada sa svojim pivama i obično nisu doživljavali nikoga oko sebe. Našlo bi se tu i par sređenih cura koje se nikako nisu uklapale u ovu atmosferu, ali nisu imale kud drugdje ići, ispijale bi treću kavu za redom i hihotale se forama koje su smiješne smo njima. To je uglavnom bila standardna ekipa, tu i tamo, zavisi od večeri do večeri našao bi se još netko. A tu večer našla sam se i ja. Dogovorila sam se s Anom da ćemo se naći tamo ali morala sam računati na to da će zakasniti, dok sam ja, slično meni, došla i prerano. Čim sam ušla unutra trebala mi je minuta da se priviknem na tamu i oblak dima, zar ovi ljudi ne znaju otvoriti vrata? Sva mjesta bila su zauzeta, bilo je neobično puno ljudi. Zar se nešto slavi, a ja to ne znam? Kad sam malo bolje razmislila- nemoguće. Ako ne bi znala ja, znala bi Ana. Nije mi preostalo drugo nego sjesti za šank i čekati da se mjesto oslobodi. Skinula sam kaput i šal i objesila ih na vješalicu, pozdravila konobaricu: - Za mene dupli pelin! - Kao i uvijek, žestoka cura. -nasmijala se. - Naravno! Nisam se uspjela ni pošteno smjestiti kad je na stolac do mog sjeo netko. Nisam htjela biti nepristojna i okretati se da vidim tko je, ali nisam ni morala jer sam sve ionako vidjela na ogledalu iza šanka. Ukipila sam se. Bio je to mladić iz šume. Potpuno isti kao i onu večer. Sa nonšalantno svezanom poludugom kosom i potpuno u crnom. Vješto se popeo na svoju stolicu i naslonio na šank. Nisam mogla prestati gledati i onda nam se pogled sreo u ogledalu. Nasmiješio se zatvorenih usta. Protrnula sam. Konobarica mi je donesla piće i sa zanimanjem pogledala stranca. - Za mene… Ne znam, koje je tradicionalno piće vašeg kraja? Konobarica se nasmijala. Meni je došlo da povratim. Znala sam da sigurno nije neki turist, ali nisam znala ni što bi drugo mogao biti. - Pa, ne znam hoće li vam se svidjeti, ali ovdje se pije uglavnom šljivovica. - Onda to. -nasmijao se. Nije izgledao kao netko tko pije šljivovicu. Ja sam se pravila da ne slušam razgovor. Prevrtala sam svoj pelin među rukama i nervozno zapalila cigaretu svjesna toga da bi me mogao vidjeti netko poznat i reći starcima. No bila mi je potrebna. Jako. Mladić se okrenuo prema meni: - Zar ne znaš da cigarete skraćuju život? Uh koje jadne fore… - Da, znam hvala, ali ne razmišljam previše o tome. -pogledala sam i ja njega. Smiješio se svojim tamno crvenim usnama. - Ne bojiš se smrti? -izvinuo je obrve?! - Pa lagala bi kad bi rekla da ne… Ali jednostavno ne razmišljam. - Hm. Zanimljivo. Izgledaš kao netko tko puno razmišlja. Samo sam ga upitno pogledala. Ma tko je on da zna koliko ja razmišljam? Ali kad bolje razmislim… istina je da puno razmišljam, analiziram… - Evo i sad već razmišljaš… Naglo sam se prenula. Ma što? Zbunio me. - Pa svi razmišljaju! - Uglavnom da. Ali mislim da ti razmišljaš specifično. - Ma jeli? - Aha. -ponovno se nasmijao. - Činiš mi se zanimljiva. - Ne bih znala, stvarno. - Nemoj biti lažno skromna… Ma nemoj? Kako on to razgovara samnom? Pa ni ne zna me, a tu se pravi da mi radi nekakav psiho- profil ili što već!? Stiglo je njegovo piće i platio je konobarici uz malo veću napojnicu. Ova se nasmijala od uha do uha. Moram priznati da mi je ipak bio jako zanimljiv. Bio je drukčiji. Drukčiji od svih ovih ljudi u prostoriji. Moglo se to vidjeti iz aviona. Ali ipak, sigurna sam da mi nitko ne bi mogao reći po čemu je toliko drukčiji. Izgledao je kao čovjek, pričao kao čovjek, pio šljivovicu kao čovjek… kao turist, odnosno, da se ispravim. - Pa što vas dovodi u naše krajeve? - Ne moraš mi se obraćati sa Vi. Nisam toliko star. - ponovno osmijeh, kao da je to što je rekao šala. A i nije bio stariji puno. Možda kojih pet godina. Bar je tako izgledalo. Mogao je imati od 23-25 godina, po mojoj slobodnoj procjeni. - Dobro. Meni još bolje. - Ovdje sam malo u posjeti. - Posjeti? - Da. Starom, starom prijatelju. - Ovdje živi? - Ne baš ovdje ali par kilometara dalje. Namrštila sam se. U okolici od 50 km nisam se mogla sjetiti ikoga tko bi poznavao nekoga kao on, tko bi izgledao kao on ili po ičemu bio sličan. Kao da je pročitao moje misli. - Naravno, moj prijatelj također nije često ovdje. - Ah, razumijem. I, sviđa vam se ovdje? Ovaj, sviđa ti se ovdje? - Tako je već bolje. -nasmijao se. - Da, jako. Zrak je čist, šuma mi odgovara, a i hrana je jako dobra. Ne znam zašto ali ovo u vezi hrane nije mi se sviđalo… Rekao je to na čudan način. - Oh, ovdje je hrana teška! Ja sam odavde pa mi baš i ne odgovara. Previše je teška, previše mesa. - Ne voliš meso? - nasmijao se. Naježila sam se. Kakvo je to, kvragu, pitanje!? - Pa, samo određeno… Ne sve. - Isto kao i ja. -zaključio je. - Ali ovdje mi sve odgovara. Na ovako čistom zraku odmah mi se popravi tek. Nasmijala sam se. Koji lik! Bio je jako zanimljiv. I imao je te jako lijepe sivo- zelene oči. Mogla bih reći da su me malo omamile. Ili je to bio pelin? Nisam sigurna. Ali postala sam opuštenija i krv mi je živo kolala žilama. Bilo mi je vruće. - Vruće je ovdje! - Zbilja? Meni nije. Pocrvenila sam. Očito je samo meni bilo vruće. Ostali su sjedili i dalje u jaknama. - Ne moraš crvenjeti zbog toga… - ponovno vragolasti osmijeh. Pocrvenila sam još više. Kako me zna ubosti u pravu točku!? - Ma vjerojatno je to od alkohola. -na kraju sam pametno zaključila. Kimnuo je. - Ali ja i inače tako djelujem na ljude. - rekao je to smireno i ozbiljno, kao da se to samo po sebi razumije i nije uopće djelovao umišljeno, ali čak ni ja nisam bila sigurna jeli mi stvarno vruće baš zbog njega. - Ma jeli? A zašto bi meni bilo vruće baš zato što si ti tu? -rekla sam bahato. - Možda imam dobru cirkulaciju!!! - Ne sumnjam uopće u to. Jako dobru cirkulaciju. -namignuo mi je. Potpuno sam se zbunila. - Ali mislim da to ipak ovdje nije slučaj. - Kako znaš?! Tvrdiš nešto što uopće nema veze s vezom! Blefiraš. Valjda ti je dosadno ovdje na selu pa sad hoćeš naći neku malu za zabavu, kojim slučajem sam se ja našla tu, nažalost, i sad pokušavaš postići da mi bude neugodno i da me time zainteresiraš. Ali uopće nisi moj tip. Gledao me je ozbiljno ni ne trepnuvši. Nisam vjerovala da sam to uopće rekla. To bi upalilo kod nekog maloumnog dečka kakvi su se inače palili na mene, ali on nekako nije bio malouman. A zapravo mi je stvarno i bio zanimljiv. Nakon par trenutaka ipak se nasmijao. I to prvi put glasno i jasno. I smijao se, i smijao i smijao. Nije mogao doći k sebi, kao da sam rekla vic godine! Bilo mi je jako neugodno. I svi su se okrenuli prema nama. Imao je čudan smijeh. Jako dubok, dublji i od njegovog ionako predubokog glasa. Sakrio je lice u dlanove i smijao se. A ja sam sjedila zbunjena. Išlo mi je na živce što je tako ismijao moju pametnu teoriju ali nisam znala što bi mu rekla. Kad se napokon smirio, pogledao me i dalje se smješkajući. Zgroženo sam ga gledala: - Imaš jako čudan smisao za humor. - I to je još jedan dokaz da nisam tvoj tip?! -ponovno se nasmijao. Ljutito sam otpuhnula ne znajući što da kažem na to. - Možda. - Ti si jako zanimljivo ljudsko biće. - Oh, hvala, jako lijepo od tebe! -sarkastično sam odgovorila. - Molim. -naklonio se onako na starinski način. I onda smo se samo gledali par sekundi. Ja sam i dalje bila zbunjena, a on se i dalje smješkao. - Ali gdje smo ono stali… -na trenutak se zamislio. - Ah da! Još ti je vruće? - Odbijam odgovoriti na ovo pitanje. Stavio je ruku na moju. Nisam mogla vjerovati! Ali nisam ju ni micala. Htjela sam ju maknuti, dakako, ali bilo je predobro, predobar osjećaj. Samo sam nijemo zurila u njega. On je imao jako hladne ruke. - Da. Vruće ti je. - Da… pa? - Pa ništa. To je dobro. To je znak da si živa. - Ma nemoj! Bravo! Tko bi se toga sjetio?? - Vjeruj mi, jednog dana to ti možda bude jako važno. Možda ti to bude još jedini dokaz da si stvarno čovjek. Ostala sam zbunjena. Tad je primio moju ruku u svoj dlan, prinio ju svojim usnama i poljubio onako kako su to muškarci nekad radili. Krv mi je još jače zakolala žilama. Bila sam zatečena. I omamljena istovremeno. Gledala sam ga otvorenih usta. - A sad moram ići. Predugo sam se već zadržao. Ali još ćemo se mi vidjeti Valentina. Prije nego sam zaustila da pitam otkud zna kako se zovem, već je hodao prema izlazu. U tom trenu u kafić ulazila je Ana, kosa joj je vijorila od vjetra izvana. Propustio ju je da uđe, a ona ga je znatiželjno odmjerila i krenula prema meni. Ali nisam ju vidjela, barem ne svjesno. Gledala sam njega u čudu dok se nije zadnji put okrenuo pri izlasku, pogledao me i prvi put se široko osmjehnuo ne skrivajući lice. Skoro sam se srušila sa stolca! A onda je nestao. Ana je sjela kraj mene: - Tko je to?! Samo sam u nevjerici odmahnula glavom. Jesam li to samo ja vidjela dva bijela očnjaka!? (nastavlja se)

- 12:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #