"Krv tako osobit je sok."
FAUST: Mefistofeles

THE RASMUS: No fear

Girl,
you lived your life
like a sleeping swan
your time has come
to go deeper

Girl,
your final yourney
has yust begun
but destiny chose
the reaper

No fear
destination Darkness
no fear
destination Darkness
no fear

Girl,
rain falls down from the
northern skies
like poisoned knives
with no mercy

Girl,
close your eyes for the
one last time
sleeples nights
from here to eternity

No fear
destination Darkness
no fear
destination Darkness
no fear...

WHERE THE WILD ROSES GROW

They call me The Wild Rose
but my name was Elisa Day
why they call me it i dont know
but my name was Elisa Day

From the first day I saw her I knew she was the one
as she stared in my eyes and smiled
for here lips were the colour of the roses
they grew down the river all bloody and wild

When he knocked on my door and entered the room
my trembling subsided in his sure embrance
he would be my first man, and with a careful hand
he wiped the tears that ran down my face

They call me The Wild Rose…

On the second day I brought her a flower
she was more beautiful than any woman I have seen
I said «Do you know where the wild roses grow
so sweet and scarlet and free?»

On the second day he came with the single red rose
said: «Will you give your loss and your sorrow?»
I nodded my hand, as I layed on the bed
he said: «If I show you the roses will you follow?»

They call me The Wild Rose…

On the third day he took me to the river
he showed me the roses and we kissed
and the last thing I heard was a muttered word
as he stood smiling above me with a rock in his fist

On the last day I took her were the wild roses grow
as she layed on the bank, the wind light as a thief
as I kissed her goodbye, I said: «All beauty must die»
and lent down and planted a rose between her teeth

They call me The Wild Rose
but my name was Elisa Day
why they call me it I dont know
but my name was Elisa Day…

KYLIE & NICK CAVE

ALONE

From childhoods hour I have not been
As others were - I have not seen
As others saw - I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Than -in my childhood- in the dawn
Of a most stormy life - was drawn
From every depth of good and ill
The mistery which binds me still:
From the torrent, of the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that «round me roled»
In its autumn tint of gold-
From the lighting in the sky
As it passed me flying by-
From the tunder and the storm,
And the cloud that took the form
(when the rest of Heaven was blue)
of a deamon in my view.
(EDGAR ALLAN POE)

Zato što sam ja prva i posljednja
Obožavana i prezirana
Prostitutka i svetica
Supruga i djevica
Majka i kći
Ruke svoje majke
Neplodna, i s mnogo sinova
Časno udata i sama
Ona koja rađa i koja nikada nije dala roda
Ja sam utjeha u porođajnim mukama
Supruga i suprug
Stvorena od muškarca
Ja sam majka svoga oca
Sestra svoga muža
A on, moj odbačeni sin
Poštujte me uvijek
Jer ja sam skandalozna i veličanstvena

(Himna Izidi; 3 st. pr. Kr. u Nag Hammadiji)

I MISS YOU

I step off the train
I am walking down your street again
And pass your door
But you dont live there anymore
Its years since you have been there
But now you are disappeared somewhere
Like outer speace
You have found some better place
And i miss you
Like the deserts miss the rain

Could you be dead?
You always were two steps ahead
Of everyone
We would walk behind while you would run
I look up at your house
And I can almost hear you shout down to me
Where I always used to be
And I miss you
Like the deserts miss the rain

Back on the train
I ask why did I come again?
Can I confess I have been hauging round
Your old adress
And the years have proved to
Offer nothing since you moved
You are long gone but
I cannot move one
And I miss you
Like the deserts miss the rain…

Long Vampire Nights...

srijeda, 17.01.2007.

(nastavak)
II.
Prvog od njih vidjela sam na svoj 17. rođendan. Šetala sam navečer selom. Ne znam zašto ali nikad se nisam bojala po noći hodati mrakom, iako se moje selo nalazilo u jednoj dolini između brda prekrivenih šumom. Inače me u mojim večernjim obilascima uvijek pratio moj pas ali, čudno, baš tu noć ostavila sam kod kuće. Večer je bila tamna, sjaj mjesečine zacrnjen velikim, jesenskim oblacima.
Zapravo sam se vraćala od prijateljice koja je živjela na drugom kraju sela, a kako sam imala priličnu rutu za propješačiti po toj hladnoj i vjetrovitoj noći, odlučila sam se za kraći put, koji je sjekao selo kroz šumu, blizu vanjskog ruba. U ruci sam nosila bateriju koja je osvjetljavala svega dva metra oko mene i pjevušila nekakvu veselu pjesmicu samo da ne razmišljam o tami oko mene. Nije mi bilo baš svejedno hodati onuda. Svako šuškanje debelog sloja lišća pod mojim nogama u mozgu mi se percipiralo drukčije, u svakom prolasku vjetra kroz grane čula sam nešto sablasno. Iako je sve vjerojatno ipak bilo normalno.
Hodala sam tako zadubljena u svoje misli, ali ipak izoštrenih čula dok na drvetu iznad sebe nisam čula neki meni sumnjiv zvuk. Brzo sam podigla bateriju prema gore ali u prvi mah ne vidjeh ništa. Kako sam svjetlost uperila prema gore tako se oko mene same iznenada našla potpuna tama, ali to nisam shvatila jer sam svu pažnju usmjerila na krošnju. Nešto u meni htjelo je potrčati ali govorila sam si da je najbolje ne paničariti. I dalje sam gledala krošnju, ali nije bilo ničega. Ponovno me prenu šuštanj, i u svijetlu baterije vidjeh šišmiša kako leti zrakom. Tako sam se prepala da mi je baterija ispala ali nisam obraćala pažnju već sam krenula potrčati što dalje odavde. No u momentu kad sam krenula u mraku sam se sudarila sa nekom čvrstom prilikom i pala na pod.
Tih par sekundi dok sam dolazila k sebi i pokušavala u mraku napipati naočale to stvorenje uperilo je moju bateriju koja je stajala na podu ravno u mene. Svijetlost me zaslijepila, on je mene vidio, ali ja sam njega vidjela samo kao priliku u crnom. Zaklonila sam oči dlanovima i zurila u njega, dok nisam čula poznat glas:
- Valentina?!
Smrknula sam se i dalje pokušavajući razabrati tko je to i onda je on maknuo bateriju malo u stranu da ga vidim.
- Nikola?
- Da, ja sam. Što se tebi desilo?
Pružio mi je ruku da se dignem. Njena hladnoća povratila me u stvarnost. Uf, sad je sve u redu. Nikola je bio stariji brat moje najbolje prijateljice i znala sam ga gotovo cijeli život, iako sam ga se uvijek sramila i nikad nismo bili osobito bliski. Nabacila sam nonšalantan osmijeh:
- Ah, ma ništa, malo sam se prepala… nečeg… ne znam ni sama…
Sumnjičavo me pogledao i nasmijao se arogantno kao i uvijek.
- Evo ti tvoja baterija. Hoćeš da te otpratim do kraja puta?
- Ma ne, ne treba… nije me baš toliko strah.
Nije mi povjerovao, vjerojatno je imao i pravo. Nikad u životu nisam se bojala kao tada, iako ne znam čega uopće. Ničeg određenog. Jednostavno, bilo je nešto u zraku, nešto čudno u toj šumi i toj večeri. Kimnuo je glavom:
- Ipak ću te otpratiti…
- Hm. Hvala.
Krenuli smo prema izlasku iz šume i nismo uopće razgovarali. Ja sam svjetlost baterije micala sad lijevo, sad desno. Ponovno samo šuškanje lišća, samo zavijanje vjetra. I tišina, mrtva tišina. Tako rasprostranjena po zraku da sam ju svakim novim udisajem unosila u sebe. Nikola je djelovao odsutno i zamišljeno kao i uvijek. Čudan je on bio dečko. Imao je kratku crnu kosu i plave, morski plave oči. Jako lijepe crte lica, malen, pravilan nos i tu i tamo koji prištić na čelu i uz donju čeljust. Ali nikad mi nije bio jasan pa me nikad i nije osobito zanimao. Bio je u svom svijetu i nikoga nije puštao da zaviri unutra.
- Ovaj… Nikola?
Prenuo se iz razmišljanja i upitno me pogledao.
- A što ti radiš ovako kasno u šumi?
- A što ti radiš? -nasmiješio se nakratko
- Ja sam bila kod tvoje sestre.
- Ja se samo šetam bezveze.
- Šetaš se?
- Pa da.
- Zašto baš po šumi?
- Nemam pojma. Zašto uvijek mora biti neki razlog?
Nisam znala što bi mu odgovorila na to pa sam samo slegnula ramenima i nastavila gledati ispred sebe. Onda sam u daljini ugledala nešto neobično. Još jednu čovjekoliku priliku, ali bilo mi je prečudno da stvarno još netko večeras ovuda hoda.
- Nikola!
- Ha? - prenuo se naglo.
- Što je ono tamo?
Pogledao je u smjeru mog prsta i malo skupio oči da bolje vidi.
- Pa netko.
- Tko?
- Ne znam. Zar je bitno?
Ponovno nisam znala što bi mu rekla na to pa nisam rekla ništa. Naravno da nije bilo bitno, ali naravno i da je bilo bitno. Ta osoba se približavala prema nama i uskoro je bio vidljiv u slaboj svijetlosti moje baterije. Stao je pred nas, taj čudni mladić. Nekako je bio neobičan, nekako pomalo zaostao u vremenu iako se po njemu to nije moglo vidjeti. Već to pomalo aristokratsko lice, otmjen hod i držanje. Nisam mogla odlučiti jeli mi fascinantan ili smiješan.
Imao je taj dugi crni kaput i crni šal, crne hlače i cipele. Smeđa kosa mu je sezala do ramena ali ju je svezao u opušteni rep pa mu je par pramenova ispalo. Bio je pomalo bljedunjav ali su mu usne bile tamno crvene i pune, gotovo da su imale nijansu ljubičastog u sebi. Ali oči su bile te koje su mi zaokupile pozornost. Zelene oči, ali toliko ugasle da su izgledale pomalo sivo. Jako neobično lice, ne znam da li privlačno ili odbojno? Lijepo ili ružno? Pomalo ženskasto ali muški snažno. Jako zanimljivo. Mislim da sam fascinirano zurila u njega. I on u mene, čini mi se. Negdje iz daljine čula sam Nikolin glas:
- Možemo vam kako pomoći?!
Mladić se tad trgnuo i pogledao u Nikolu koji ga je sumnjičavo gledao. Onda je progovorio tim glasom. Glasom noći, glasom starosti, dubokim i hladnim kao voda na dnu jezera. Toliko hladnim da je to gotovo… ugodno.
- Da. Zapravo možete. Tražim mjesto gdje bi mogao prespavati večeras.
- Imate na drugoj strani ovog puta malo prenoćište, tamo možete i večerati. - Nikola je rekao.
- Hvala. Baš bi mogao nešto prigristi. - mladić se osmjehnuo njemu pa meni.
- Doviđenja. - Nikola me zgrabio za podlakticu i povukao za sobom ali dok sam prolazila kraj tog čudnog dečka, morala sam pitati:
- Sigurno ćete znati pronaći? Šuma je prilično mračna.
- Oh, me ne brinite. Sasvim dobro se snalazim u mraku. - lagano se naklonio glavom uz osmijeh, a onda je produžio prema drugoj strani. - Doviđenja.
Bila sam fascinirana dok sam klipsala za Nikolom koji me vukao prema kraju šume. Naklonio mi se!!! Pa tko to još radi?! Morala sam podijeliti svoje oduševljenje sa Nikolom:
- Kakav zanimljiv dečko?! Jelda?
Nikola je nezainteresirano slegnuo ramenima. Ah, ti dečki! Ništa ne shvaćaju. Sve im je svejedno.
Uskoro smo došli do kraja šume i ja sam već vidjela osvijetljeni ulaz u svoju kuću. Nikola se okrenuo prema meni:
- Evo, stigli smo.
- Da. Hvala.
- Nemoj, molim te sad još šetati ovuda sama.
- Hahaaaa. A zašto bi to napravila?
- Nemam pojma. Samo kažem.
- Laku noć. Još jednom hvala.
- Molim. Laku noć.- nekako mi se slatko nasmiješio i onda krenuo natrag prema šumi i svojoj kući.
Još sam ga malo gledala dok je hodao, a onda sam krenula prema kući. Razmišljala sam o tom čudnom strancu. I onda shvatila kako bi mi zapravo bilo najdraže da Nikola nije ni naišao u šumi, već da sam se sama srela s njim. Ne znam zašto sam to htjela, ali bilo je tako kristalno jasno.
(nastavlja se…)

- 18:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

"Znao sam, s prvim dahom ovog novog života, da će biti zao, deseterostruko opakiji, samo sluga mog prvobitnog zla;i ta ideja, u tom trenutku, opi me i oduševi poput vina...
...Moj demon dugo je bio zatočen, on izađe- ričući."
ROBERT LOUIS STEVENSON:
"Čudni slučaj dr. Jekylla i gosp. Hydea"

Htjedoh reći nešto o ovim tekstovima... ali u ovom trenutku ne pronalazim riječi. Tko želi neka ih čita, tko ne želi... koga briga! Naravno, sve što ovdje piše je istina, samo istina i ništa drugo do istine. yes

"Sam si svoju bol skrivio,
sam si opet oživio,
i ljubio svog vampira."
(BAUDELAIRE)

CLOSE TO THE FLAME

The kiss sweetest
And touch so warm
The smile kindest
In this world so cold and strong

So close to the flame
Burning brightly
It won’t fade away
And leave us lonely

The arms safest
And words all good
The faith deepest
In this world so cold and cruel

So close to the flame
Burning brightly
It won’t fade away
And leave us lonely
(HIM)

RADOSNI MRTVAC

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bi pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! Slijepi druzi, ogluhi u tami,
Gle, mrtvac se k nama pun radosti sprema:
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

(Charles Baudelaire)

GONE WITH THE SIN

Gone with the sin
I love your skin
Oh… so white
I love your touch
Cold as ice
And I love every single tear
You cry
I just love the way you are losing
Your life

My baby, how beautiful you are
My, darling completely torn apart
You are gone with the sin my baby
And beautiful you are

You are gone with the sin
My darling
I adore the despair
In your eyes
I worship your lips once
Red as wine
I crave for your scent
Sending shivers
Down by spine
I just love the way you are
Running out of life

My baby, how beautiful you are
My darling, completely torn apart
You are gone with the sin my baby
And beautiful you are
You are gone with the sin
My darling

(HIM)