"Krv tako osobit je sok."
FAUST: Mefistofeles


THE RASMUS: No fear

Girl,
you lived your life
like a sleeping swan
your time has come
to go deeper

Girl,
your final yourney
has yust begun
but destiny chose
the reaper

No fear
destination Darkness
no fear
destination Darkness
no fear

Girl,
rain falls down from the
northern skies
like poisoned knives
with no mercy

Girl,
close your eyes for the
one last time
sleeples nights
from here to eternity

No fear
destination Darkness
no fear
destination Darkness
no fear...





WHERE THE WILD ROSES GROW
Image hosting


They call me The Wild Rose
but my name was Elisa Day
why they call me it i dont know
but my name was Elisa Day

From the first day I saw her I knew she was the one
as she stared in my eyes and smiled
for here lips were the colour of the roses
they grew down the river all bloody and wild

When he knocked on my door and entered the room
my trembling subsided in his sure embrance
he would be my first man, and with a careful hand
he wiped the tears that ran down my face

They call me The Wild Rose…

On the second day I brought her a flower
she was more beautiful than any woman I have seen
I said «Do you know where the wild roses grow
so sweet and scarlet and free?»

On the second day he came with the single red rose
said: «Will you give your loss and your sorrow?»
I nodded my hand, as I layed on the bed
he said: «If I show you the roses will you follow?»

They call me The Wild Rose…

On the third day he took me to the river
he showed me the roses and we kissed
and the last thing I heard was a muttered word
as he stood smiling above me with a rock in his fist

On the last day I took her were the wild roses grow
as she layed on the bank, the wind light as a thief
as I kissed her goodbye, I said: «All beauty must die»
and lent down and planted a rose between her teeth

They call me The Wild Rose
but my name was Elisa Day
why they call me it I dont know
but my name was Elisa Day…

KYLIE & NICK CAVE




ALONE

From childhoods hour I have not been
As others were - I have not seen
As others saw - I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Than -in my childhood- in the dawn
Of a most stormy life - was drawn
From every depth of good and ill
The mistery which binds me still:
From the torrent, of the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that «round me roled»
In its autumn tint of gold-
From the lighting in the sky
As it passed me flying by-
From the tunder and the storm,
And the cloud that took the form
(when the rest of Heaven was blue)
of a deamon in my view.
(EDGAR ALLAN POE)




Zato što sam ja prva i posljednja
Obožavana i prezirana
Prostitutka i svetica
Supruga i djevica
Majka i kći
Ruke svoje majke
Neplodna, i s mnogo sinova
Časno udata i sama
Ona koja rađa i koja nikada nije dala roda
Ja sam utjeha u porođajnim mukama
Supruga i suprug
Stvorena od muškarca
Ja sam majka svoga oca
Sestra svoga muža
A on, moj odbačeni sin
Poštujte me uvijek
Jer ja sam skandalozna i veličanstvena

(Himna Izidi; 3 st. pr. Kr. u Nag Hammadiji)




I MISS YOU

I step off the train
I am walking down your street again
And pass your door
But you dont live there anymore
Its years since you have been there
But now you are disappeared somewhere
Like outer speace
You have found some better place
And i miss you
Like the deserts miss the rain

Could you be dead?
You always were two steps ahead
Of everyone
We would walk behind while you would run
I look up at your house
And I can almost hear you shout down to me
Where I always used to be
And I miss you
Like the deserts miss the rain

Back on the train
I ask why did I come again?
Can I confess I have been hauging round
Your old adress
And the years have proved to
Offer nothing since you moved
You are long gone but
I cannot move one
And I miss you
Like the deserts miss the rain…



Long Vampire Nights...

ponedjeljak, 19.03.2007.

Dok je Ana sjedila i gledala u vatru, približila sam joj se tiho s leđa. Preplašeno me pogledala, a kad je shvatila da sam to ja, umjesto da osjeti olakšanje, počela je plakati još više. Kleknula sam do nje.
- Ana što je, što se desilo?
- Tina… - šmrcala je dok su joj se suze obilno lile niz lice-… Tina, napravila sam nešto strašno…
- Što Ana…? - bila sam zbunjena.
- Ne… - odmahnula je glavom - …ne mogu ti reći.
- Ana, znaš da meni možeš sve reći… - lagano sam joj brisala suze.
- Trebala sam te slušati., Tina, ovo se nikad ne bi desilo…
- Gle, gotovo je sad… Ne ljutim se uopće na tebe. Postupila si normalno, kako bi i svatko drugi… Nitko mi ne bi povjerovao!
- Da, ali… Znaš, Tina… ja sam… ja sam… - nije prestajala plakati.
- Što?
- Tina, pogledaj. - pokazala mi je na svoj vrat. Približila sam joj se. Na svjetlošću vatre vidjela su se dva mala ugriza. Vampirska ugriza! Digla sam se istog trenutka i bijesno krenula pronaći Francisca.
- Gadovi! Rekao mi je da ti ništa nisu napravili!
- Ne Tina, nemoj! - čvrsto me primila za ruku i povlačila da ne idem.
- Pusti me! Ne mogu vjerovati da su to STVARNO napravili!
- Tina, ne!
- Ana, pusti me…! - pokušavala sam joj se otrgnuti, ali bila je nevjerojatno snažna.
- Tina! Ja sam kriva!
- Molim? - zbunjeno sam ju pogledala - Nisi ti kriva, Ana.
- Jesam! Tina, ja sam to htjela!
Prestala sam povlačiti i blesavo sam zurila u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Što je ona to htjela?
- Ana, nije mi baš jasno!
- Tina. - spustila me ponovno pred sebe - Tina, ja sam htjela postati vampir.
Bila sam potpuno zbunjena. Toliko zbunjena da nisam uspjela ništa reći. Doduše, pokušala sam nešto izustiti ali usne su se samo nijemo micale. Ana me napeto gledala, bez treptaja.
- Tina. Htjela sam to.
- Ana, zašto?
- Ne znam. Jednostavno jesam. - okrenula je pogled od mene i nastavila gledati vatru, lice joj je i dalje bilo mokro i presijavalo se, ali nije više plakala.
- Pa ako si to htjela, zašto onda sad plačeš?
- Ah… Shvatila sam.
- Shvatila što?
- Pa da je gotovo. Da je gotov moj dosadašnji život. Da sve sad moram ostaviti za sobom. Svoje prijatelje, svoju obitelj, tebe Tina. Moram ići s njima. Moram ostaviti Luku.
Luka je bio dečko u kojeg je Ana godinama bila zaljubljena. Ja sam to najbolje znala. Znala sam kako joj je teško. Ali svejedno ju nisam mogla shvatiti.
- Nikad neću imati priliku biti s njim. Sad je gotovo. - nije treptala. Vatra joj se presijavala u plavim očima.
- Ana, ne znam što da kažem…
- Ništa. Nemaš što reći. Bolje da me se kloniš. Nisam se još potpuno preobrazila, ali kad se to uskoro desi, ne znam kakvo ću biće biti, kakvi će mi biti nagoni.
Šutjela sam i gledala u nju. U moju najbolju prijateljicu, koju znam cijeli život. Gledala sam ju i pokušavala predočiti sebi činjenicu da sam ju stvarno izgubila. Nju, jedinu osobu koja me razumjela. Kao da je umrla. Zapravo i je umrla.
- Tina, sad nas već vjerojatno svi traže. Nismo se vratile. Nitko nas nije vidio od sinoć. Ti se moraš vratiti.
- Kako Ana? Što da im kažem? Što da kažem, gdje si ti? Ana, ne mogu te napustiti. - bila sam očajna. Bila sam nespremna. Nespremna na sve ovo.
- Ne znam. Ali ne smiješ biti ovdje. - pogledala me. Bila je odlučna. Kao i uvijek.

Sjedile smo tako u tišini, u mraku. Vani je već mogao biti sumrak, ali nisam to mogla znati jer su posvud u kući bili navučeni zastori. Vampiri, naravno, ne podnose svijetlo.
Nakon određenog vremena, u prostoriju je ušao Leon. Sjeo je u naslonjač nasuprot Ane, a ja sam nastavila sjediti na podu. Netremice je piljio u nju, a ona je i dalje gledala u vatru. Na kraju se malo nagnuo prema njoj i pitao:
- Kako se osjećaš?
- Bajno. Hvala. - Ana je sarkastično odgovorila.
Leon se ponovno zavalio u naslonjač i nije rekao više ništa, ali ju je nastavio promatrati, kao da pokušava nekako na osnovu njenog izgleda zaključiti nešto. Ja sam gledala u pod i osjećala se čudno. Za tugu je još bilo rano. Još nisam sve dobro shvaćala. Zatim je pogledao mene:
- Kad ćeš ti kući?
- Ne znam. - zbunjeno sam ga pogledala. - Nisam uopće razmišljala o tome…
- Pa trebala bi. Ovdje ti nije mjesto. Bar ne za sad.
- Ma nemoj? Sad odjednom mi nije mjesto?
Leon je zaustio da nešto kaže ali u tom momentu je došao i Francisco. Odmah se ubacio u razgovor:
- Da, moraš kući. - stao je iznad Leonovog naslonjača i promatrao me.
- Neću ju ostaviti! - živčano sam pokazala na Anu.
- Njoj treba mir.
- Ma nemoj!
Francisco me još intenzivnije pogledao. Oči su mu zeleno zaiskrile. Stresla sam se. Strah se ponovno javio. Tek tad shvatila sam da sam zapravo sama s tri vampira, jer Ana je sad već bila više vampir nego čovjek. To više nije bila moja Ana, koliko god je meni bilo teško pomiriti se s tim. I sama je to izabrala. Nježno me pogladila po kosi:
- Tina, idi. Molim te.
- Neću te ostaviti!
- Njoj se sad ne može više ništa desiti! - Leon je nervozno odgovorio.
- Da! Vi to stalno govorite, a ipak se stalno nešto dešava! - prkosno sam odgovorila.
- Ona je to sama htjela. - Leon je hladno odgovorio pa pogledao najprije nju, a zatim mene. Ana je samo spustila pogled.
- Bolje da odeš. - Francisco je rekao nešto blažim tonom.
Gledala sam jednog, pa drugog, pa Anu, pa ponovno redom. Nisam znala što reći, a onda sam više za sebe promrmljala:
- Pa da nije postala to što je, vjerojatno bi ju ubili.
- Vjerojatno. - rekao je Francisco. - Ali to se nije desilo.
Došao je do mene i pružio mi ruku. Nesigurno sam ju primila, a on me povukao prema gore:
- Idemo. - rekao je tiho.
- Ana… - okrenula sam se prema njoj.
- Idi Tina. Tako je bolje. - ponovno je počela plakati.
Francisco me je vukao prema van dok sam ja gledala u nju. Činila se tako nestvarna, onako uz vatru, u crnoj dugoj haljini, sjedeći nasuprot Leona. Bila je to moja Ana. Jedna i nezamjenjiva, a sad ju moram ostaviti samu s tim hladnim vampirom. Onda sam pogledala Francisca. Stajao je nasuprot mene, sad smo bili već u velikom mramornom predvorju, gledao me napeto.
- Idemo. - rekao je tiho.
A onda se sve oko mene izgubilo i za par sekundi stajala sam pred svojom kućom, ne znam kako, ali tako je bilo. Vjetar je nosio snijeg, ali noć je bila mirna i tiha. Božićna. Male lampice što su stajale na prozoru moje kuće svjetlucale su na Franciscovu licu i sad se ono činilo još privlačnijim. Pitala sam se koja je njegova priča.
- Francisco…
- Ha? - naglo me pogledao.
- Ona je još tako mlada… Ima samo 18…
- Pa i ja sam bio mlad. Kakve to veze ima.
- Koliko mlad?
- 20 godina. Tek sam se vratio iz rata.
- Rata? - namrštila sam se.
- Da. Križarskog. - ozbiljno me gledao.
- Bio si vitez?
- Hm… - sjetno se nasmijao - Da. Bio sam vitez. Ali bilo je to davno… Nije više bitno. Valentina, ona je mlada, ali mlada će ostati zauvijek. Ne brini za nju. Njeni će umrijeti, djeca njenih, unuci, možda i cijela porodica… A ona će uvijek imati 18.
- To je bolesno!
- Ha ha ha… Ljubomorna si.
- Nisam!
- Jesi. Ajde spavati.
Okrenuo se i nestao, a ja sam ostala stajati pred kućom. Tad su se iza mene otvorila vrata i mama me zabrinuto gledala:
- Tina, gdje si ti? Dušo, tako smo se zabrinuli za tebe…
Mama me zagrlila i vukla u kuću, a ja sam i dalje gledala iza sebe, na mjesto gdje je maloprije stajao Francisco. Zauvijek. Za vjeke vjekova.


- 22:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2007.

Probudila sam se sljedeće jutro. Ali ne u svom krevetu. Zapravo, nisam znala u čijem sam uopće krevetu i u čijoj sobi. Prostorija je bila velika, raskošno uređena. S moje desne strane bili su veliki prozori potpuno prekriveni velikim, grimiznim zastorima tako da je soba bila u polumraku. U lijevom kutu nalazio se antikni toaletni ormarić s velikim okruglim ogledalom i malim stolčićem ispred. Na sredini sobe bila je velika crvena sofa i stari stakleni stolić. Sve je bilo staro, ali prelijepo, i u jako dobrom stanju. Moj krevet nalazio se blizu prozora i ormara, a bio je to veliki francuski ležaj, izdignut visoko od tla i sa puno mekanih jastuka. Sve je bilo tamno, i posteljina, čak je i baldahin bio od crne svile. Na zidu je visilo par slika, jedna i iznad kreveta. Prikazivala je neku ženu okrenutu leđima kako gleda u suton, cijela atmosfera oko nje bila je tužna. Osim velikog ormara, nije više bilo ničeg unutra. Polako sam se dignula iz kreveta i vidjela da sam još uvijek u odjeći od jučer, trapericama i crnoj majici uz vrat. Zbunjeno sam hodala okolo, dok nisam vidjela još jedna vrata, osim onih ulaznih. Otvorila sam ih i našla se u prekrasnoj kupaonici od crnog mramora. Ostala bi zauvijek unutra da nisam čula kucanje na ulaznim vratima. Polako sam došla do njih i otvorila. Bio je to Francisco:
- Dobro jutro!- rekao mi je veselo.
Samo sam ga mračno pogledala. Ušao je unutra za mnom i zatvorio vrata. Bio je još u kućnom ogrtaču. Sjeo je na krevet. Ja sam stajala kraj prozora.
- Gdje sam ja ovo?
Smješkao se ali nije rekao ništa.
- Gdje je Ana?
- Ana je dobro.
- Nisam pitala kako je nego gdje je?
- U svojoj sobi, oporavlja se.
- Od čega se oporavlja? - sumnjičavo sam ga pitala.
Ponovno nije ništa odgovorio. Gledao je on mene i ja njega, s pristojne udaljenost.
- Francisco, što ste joj napravili?
Zbunjeno je slegnuo ramenima:
- Ništa.
- Francisco, nemoj se zezati sa mnom!
- Ha ha ha…- smijao se -…ili što??
- Francisco! Ovo nije smiješno! Ako ste joj nešto napravili, ubit ću te!!!
- Ha ha ha… To bi volio vidjeti!
- Francisco! GDJE JE ANA!!!?
- Pa rekao sam ti.
- Što joj je? Što ste joj napravili!? - polako sam mu se približavala bijesna kao ris.
- Ništa. - on se i dalje smijao.
- Odvedi me do nje!
- Neću. Zašto bi?
Poludjela sam. Došla sam skroz do njega, uopće ne razmišljajući, primila ga za ramena i počela ga povlačiti za ogrtač:
- RECI MI GDJE JE!!!
- Pa tu. U kući. - smijao se i dalje, nije ga uopće nerviralo to što sam ga tako povlačila. - Nije joj ništa, daj se opusti, samo smo se malo zabavljali!
Bijesno sam ga pogledala. Glave su nam se nalazile u ravnoteži:
- Zabavljali jeli??
- Da. - pokušao se uozbiljiti.
- Kako?
- Hoćeš da ti pokažem? - sad je bio ozbiljan, ali bilo bi mi draže da nije. Nisam znala što mu odgovoriti na to. Nisam htjela pokazati strah, ali morala sam znati što je sa Anom. On je nagnuo glavu u stranu i promatrao me. - Dakle, hoćeš ili ne?
- Zašto mi jednostavno ne možeš reći? - odmaknula sam se malo od njega.
- Ovako je zanimljivije…
- Pa tebi sigurno je!
Uzeo je moju ruku u svoju ali je i dalje sjedio na krevetu. Ja sam stajala nad njim i gledala u pod. Privukao me sebi, a ja sam ga prestrašeno pogledala. U trenu kad su nam se pogledi sreli, smirila sam se. Jedan glas u glavi govorio mi je da je to opasno, da moram otići, a drugi da se prepustim, da je sve u redu, i ja sam više slušala onaj drugi. Kako sam slaba bila, bar tih prvih dana. Kasnije sam se donekle naučila suprotstaviti, ali najčešće je to na samom kraju bilo neuspješno.
Sve oko mene našlo se u magli, nisam vidjela ništa oko sebe, samo njega i njegove oči. Primio me i za drugu ruku i povukao sebi u krilo. Gotovo da se nisam mogla pomaknuti. A onda me polegnuo na krevet. Imala sam osjećaj da sam sletjela lagano kao pero, i utonula u one crne jastuke. Glavom mi je prošla misao da možda Ani i nije bilo tako loše i da sam se bezveze brinula. Osjetila sam da leži na meni i vidjela sam njegovo lice kako me ozbiljno gleda, njegove zelene oči kako iskre. Javio se prvi glas u glavi; ali obećao je da neće, da će me čuvati, a zatim odmah drugi; pusti da sve ide svojim tokom… I onda ponovno njegove oči i ja u izmaglici… Tonem duboko… Njegovo lijepo lice bivalo je sve dalje i dalje…
Dok ga odjednom ponovno nisam jasno vidjela. Ali nalazila sam se u nekom mraku, i tu je bio i Leon i Ana. Francisco je klečao nad nekim tko je ležao na snijegu. Kad sam malo bolje pogledala bila sam to ja. Bila je to jučerašnja noć, nakon što sam pala u nesvijest. Francisco se smješkao i govorio mom beživotnom tijelu:
- Eh, mala, ti mi uvijek pokvariš zabavu.
- Pusti ju! - Ana je viknula. Suze su joj tekle niz lice.
Francisco i Leon su je pogledali, i Francisco je rekao:
- Neće njoj ništa biti.
- Ne vjerujem vam!!!
- Trebala si vjerovati njoj kad ti je govorila. - Leon je rekao ozbiljnim glasom, a Ana ga je samo prestravljeno pogledala i u nevjerici odmahnula glavom, kao da sebe i dalje pokušava uvjeriti da ovo nije istina. A onda se naglo okrenula i počela trčati prema selu. Zašto je trčala? Kako me mogla ostaviti takvu, u nesvijesti, s njima? Uglavnom, nije joj uspjelo. Prije nego se i snašla Leon je stajao pred njom, sudarili su se i on ju je uhvatio rukom za zapešće i upitno pogledao. Ana je imala izraz kao da će povratiti od straha. - Nisi baš vjerna prijateljica, ako smijem primjetiti…
- Znam da njoj nećete ništa!!!
- A jeli…? - Leon joj se unio u lice. - Kako možeš biti sigurna?
Ana nije rekla ništa, samo je počela plakati i vratila se natrag k mome onesviještenom biću. Francisco me digao u naručje, Leon je Anu zagrlio oko ramena:
- Malo romantike, što kažeš?
- Isuse Bože… - Ana je promrmljala.
I tako smo krenuli negdje prema šumi. Da nas je netko vidio mislio bi da smo čudna povorka… Francisco je nosio mene, dok mi se jedna ruka klatila zrakom, a kaput visio na sve strane, ali nosio me kao da uopće ne osjeća moju težinu. I Leon i Ana, zagrljeni, dok su se njoj lile suze niz obraze, on je odsutno zviždao neku pjesmicu, čini mi se «Zvončiće».
Onda sam se ponovno našla u tami.
Nakon par sekundi vratila sam se natrag u sobu i ugledala Francisca iznad sebe, smješkao se. Ali sad mi je um bio čist pa mi se nije svidjela ova situacija u kojoj sam se našla, priklještena njegovim tijelom za krevet:
- Ok, shvatila sam, možeš se sada maknuti s mene?
- Ma jeli? Želiš možda da ti donesem čašu soka? - upitno me pogledao.
- Pa, može… - gurnula sam ga sa sebe, odnosno, više se on sam otkotrljao. Nastavio je ležati, podbočivši lice jednom rukom. Ja sam sjela uspravno. - Koliko je sati?
- Oko pet… uskoro će večera! - oči su mu sijevnule.
- Francisco!
- Što? - zbunjeno me pogledao.
- Prestani s tim!
- Čim?
- Tim! O večeri, doručku, ručku!
- A dobro. Kako hoćeš… - ravnodušno je rekao.
- Pokazao si mi što se desilo kad sam pala u nesvijest…
- Što si ti mislila kad sam rekao da ću ti pokazati što se desilo Ani?- upao mi je u riječ. - Što si mislila sa ću napraviti?
- Mislila sam da ćeš na meni pokazati… - rekla sam nesigurno.
- Daj molim te, Valentina! - rekao je razdraženo - Rekao sam da te neću ni pipnuti!
- Da i rekao si i da nikad ne vjerujem vampiru!
Pogledao me ljuto, ali nije ništa rekao, ovaj put je moja bila zadnja.
- I zašto si uopće morao leći na mene?
- Pa moraju nam oči biti blizu kad ti šaljem sjećanje!
- Pa nismo zato morali ležati!
- Pa nismo. Ali tako je , hm… kako da se izrazim…
- Vatrenije? Uzbudljivije? Smrtonosnije?
- Da! - zadovoljno me pogledao.- Shvatila si.
- Pa bilo je i vrijeme, valjda… - suho sam rekla. - I gdje je Ana?
- A odi i pronađi ju…
- Nećeš ti sa mnom?
- Ne, ovako je zanimljivije. - nasmijao se.
- Da, s tobom iznenađenjima nikad kraja…
- Mala, sa mnom ti nikad neće biti dosadno. -vragolasto me pogledao.
- Toga se i bojim… - zaključila sam i digla se s kreveta. - Idem naći Anu.
- Baš si partybraker!
Izašla sam iz sobe smijući se. Partybraker! I da se jedan normalan vampir tako izražava! Leon je govorio profinjeno, uvijek je zvučao aristokratski, a imao je i naglasak, dok Francisco… Ponašao se kao luđak.
Hodala sam dugim hodnikom obasjanim svijećama koje su visjele po zidovima zajedno sa slikama. Na kraju hodnika bilo je veliko, prostrano stubište sa crnim mekim tepihom. Na krajevima rukohvata, u podnožju, stajala su, sa svake strane, po dva lava. Kuća je bila ogromna i… prekrasna.
Spustivši se dolje čula sam kako u obližnjoj prostoriji neko jeca. Ušla sam unutra. U daljini kraj kamina, obasjana samo vatrom sjedila je plavokosa cura. Suze su joj se lile niz okrugle obraze. Bila je to Ana.

(nastavlja se) no

- 23:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.02.2007.

Spoznaja da vampiri stvarno postoje nije dobro djelovala na moje psihičko zdravlje koje je ionako u posljednje vrijeme bilo ozbiljno narušeno. Nisam se nikom javljala na mobitel, nisam išla u školu, i moji su mislili da sam nesretno zaljubljena. Neka misle što hoće, samo neka me se klone. Danima sam ležala u krevetu i zurila u prozor, a po noći nisam mogla zaspati, ako bi slučajno i utonula u san, morala sam biti licem okrenuta prozoru. Jela sam samo namirnice biljnog podrijetla. Meso sam izbjegavala jer me podsjećalo na krv. Sve me podsjećalo na krv. Crveni zastori, čaj od jagode koji mi je mama kuhala, a pogled na prazan stolac kraj mog radnog stola podsjećao me na noć kad sam na njemu zatekla Francisca.
U srijedu navečer u moju sobu samo odjednom banula je moja najbolja prijateljica na cijelom svijetu- Ana. Zbunjeno je stajala na vratima kose još pokrivene pahuljama snijega i gledala u moje beživotno tijelo ispruženo na krevetu:
- Tina što se s tobom dešava???
- Ha? -omamljeno sam podigla glavu?
- Pa što ti je? Nestala si, nikom se ne javljaš, nitko te već danima nije vidio…
Prstom sam joj pokazala da priđe bliže. Hodala je prema meni polako kao da se boji da je ne bi zarazila svojim ludilom. Kad se napokon našla kraj mog kreveta kleknula je do moje visine i prestrašeno me gledala:
- Tina, što god da je, nije vrijedno ovakvog tvog stanja…
Tupo sam gledala u nju. Ponovno je prozborila sad još tužnijim tonom:
- Što ti je Tina? Neko te zlostavlja??
Nisam rekla ništa.
- Netko te silovao??
Ništa.
- Je li neki dečko u pitanju??
Ni riječi.
- Imaš smrtonosnu bolest??
Ana je navodila još 1000 razloga ali ja nisam govorila ništa. Na kraju je odustala i sjela na pod do mene.
- Ana, vidjela sam vampira. -promrmljah
- A?
- Vampira sam vidjela. Tamo je sjedio, za mojim stolom!
Ana me gledala kao da sam sišla s uma. Ona je voljela sve te knjige sa vampirima, mistične stvari, duhove i sve to, ali zapravo, nije vjerovala u to. Jednostavno joj je samo bilo zabavno.
Govorila je polako naglašavajući mi svaki slog kao da imam problema s koncentracijom:
- Tina… opet čitaš one knjige…? Dušo, znaš da to loše djeluje ne tebe! Zašto čitaš knjige kojih se bojiš??
- Ana! To nije bilo priviđenje! Bio je tu! I onu večer kad smo bile na piću, sjećaš se, onaj dečko… znaš onaj koji je sjedio kraj mene na šanku, i on je vampir!
- Da, dušo, i došli su upravo ovdje da tebe straše! Ako su to stvarno bili vampiri kako to da si još živa? -pobjedonosno me pogledala
- Pa zato što me moraju čuvati za nekog drugog! Nemam pojma ni sama! Ne znam zašto ti uopće to pričam kad znam da mi nećeš povjerovati!
- Da… stvarno si skrenula… nema više vampirskih knjiga za tebe dušo moja…Ne. Ne.
- Nisam luda!
- E pa izgledaš tako! I zvučiš tako!!! Znaš što, izvući ću ja tebe iz tog kreveta, čim izađeš malo na zrak bit će ti bolje! - počela me vući za rukav iz kreveta, a ja sam se grčevito borila s njom.- E ideš, pa makar te morala nositi van!!! Večeras je Badnjak ako nisi znala…
- Badnjak? - zbunjeno sam ju pogledala.- Nisam znala…
- Da, Badnjak, i idemo na feštu!
Prije nego sam se uspjela snaći sjedila sam u autu i vozila se na Ponoćku.


U crkvi je bila tolika gužva da ništa nisam čula, a ionako me nije zanimalo što svećenik priča. Ne znam kako sam se uopće našla tamo. Poslije Ponoćke hodala sam za Anom prema velikoj seoskoj fešti u starom vatrogasnom domu. Nalazio se na kraju sela koje u tom dijelu nije bilo osvijetljeno. Ali noć je bila prelijepa. Prava Božićna. S puno snijega i velikim vedrim mjesecom na sred neba. Opustila sam se. Odjednom mi se i samoj činilo da sam ono s vampirima sve umislila. Možda je to bilo zbog Ane, možda zbog povelike količine kuhanog vina koje sam u međuvremenu popila. Uglavnom, držala sam Anu ispod ruke i hodala prema domu koji je svijetlio u daljini. Mogla sam čuti kako unutra ima zbilja puno ljudi. Došlo mi je da zapjevam neku Božićnu pjesmu i čak da pojedem neki fini komad mesa!
Ana je malo posrtala od alkohola i smijala se nečemu bezveznom, a onda je samo odjednom prasnula u smijeh:
- E Tinice moja…hi hi hi… možda te večeras napadne koji taj tvoj vampir… hi hi hi… onaj kojeg sam ja vidjela onu večer, mislim, onaj dečko za kojeg ti tvrdiš da je vampir… hi hi hi…bio je baš sladak… ima nešto… posebno u njemu.
- Hi hi hi…da, zamisli! -smijala sam se ja
- E, a kak izgleda taj što ti je bio u sobi… hi hi
- Uh… presladak je… Francisco se zove!
- Francisco? Hi hi… baš vampirski…!
- Da… hi hi…a onaj što si ga ti vidjela… e, to ti je Leon!
- Mmm… Leon, opako… hi hi… Ajme… Tinice, ti si skroz naskroz poludjela! Hi hi… Vampiri!!! Tinice, ti si pod hitno moraš naći dečka jer ti se počinju priviđati muškarci u sobi… hi hi…
- Da… hi hi…imaš pravo… hi hi
- Vampiri… hi hi… luda si, kažem ti… Zamišljaš si da te neki zgodan dečko malo gricka…hi hi… pa ti se odjednom čini da su svi vampiri… hi hi
- Hm… vjerojatno…
I tako smo nas dvije ušle u vatrogasni dom i odmah u hrpi ljudi pronašle svoju ekipu. Nastavile smo piti uopće se ne osvrtavši oko sebe.
Ja sam se zezala i bilo mi je super. Nakon toliko vremena provedenog u sobi, u strahu, osjećala sam se oslobođeno i predivno. Ništa mi nije moglo pokvariti ovu večer. Ne, ništa. Osim možda…

Baš sam pričala s frendom o tome di ću za novu godinu kad me odjednom Ana zaskočila s leđa. Prepala me, ali kad sam došla k sebi počela sam se smijati zajedno s njom. Vragolasto mi je šapnula na uho:
- Ej luđakinjo, tu ti je onaj tvoj zgodni vampir iz birca, s nekim frendom! Hi hi…
Mene je kao nešto presjeklo u struku, noge su mi klecnule. Me nije moguće… nije moguće da je… Lagano sam se okrenula zajedno s Anom prema drugom dijelu prostorije.
I tamo sam ih vidjela. Njih dvojicu. Vampira s kojim sam pila pelin onu večer, i drugog vampira koji je sjedio u mojoj sobi. Odjednom kao da sam zaboravila sve što sam mislila cijelu večer, ponovno me preplavio onaj panični strah. Ana je i dalje stajala ovješena meni za vratom, mrtva pijana i zavodljivo ih gledala tamo na drugom kraju. Ja nisam disala. Oni nas nisu vidjeli. Bili su zadubljeni u razgovor, obadvojica potpuno u crnom.
- I onda Tinica… hoćemo ići bariti te dečke…ha? Hi hi…
- Ana, daj se smiri! - oštro sam ju opomenula.
- Ajde, odi pozdraviti svoje prijatelje, hi hi… upoznaj me s njima!
- Ana!
- Šta? - nedužno me pogledala - Bojiš se da si sve umislila… hi hi… Da to ipak nisu Francisco i Leon… hi hi… nego, recimo…hm… Ivan i Marko… HI HI HI
Ana je mislila da je jako duhovita, a meni je bilo mučno. Nisam mogla skinuti pogled s njih.
- Ajde, Tinica, mogu se kladiti da su to neka dva lika iz nekog grada, vjerojatno Zagreba ili tak nešto… Ajmo se upoznati s njima, treba ti avanturica…- vukla me za ruku ali nisam se dala…
- Anaaaa… pusti me!
- Ajdeeee… Onaj plavokosi je baš tvoj tip…
- Ana. Ne!
Navlačile smo se vukući svaka na svoju stranu dok nismo malo privukle pozornost. A onda su nas ugledali i njih dvojica. Zastala sam kao ukopana, nisam više nikog vidjela osim njihovih hipnotizirajući očiju. Ana je isto zastala i gledala ih. Ali za razliku od mene, oduševljeno. A onda mi je Francisco lagano mahnuo rukom uz smiješak. Zavrtjelo mi se pred očima. Bolna istina ponovno me obuzela.
- Ajme, mahnuo ti je! Tina! Idemo do njih!
- Ne…- uspjela sam promrmljati ali već mi je bilo toliko slabo da nisam imala snage odupirati se njenu povlačenju.
Ubrzo smo stajale pred njima. Leon je svoju kosu do ramena kao i uvijek svezao u opušteni rep i promatrao nas je prodorno sivim očima. Francisco je imao tu buntovnu neurednu kosu, ali meni je zbog toga bio još slađi.
- Valentina, dugo se nismo vidjeli… Kako ide život? -pitao me Francisco
- Dobro. - kratko sam odgovorila.
- Ovdje je zagušljivo, a da odemo malo van?- pitao je Leon.
- Ne!- rekla sam ja
- Odlična ideja! - rekla je Ana.
- 3:1! Idemo! - Francisco me pogledao uz pakostan osmijeh
Nisam htjela. Nisam mogla. Htjela sam Ani reći da su to vampiri, ubit će nas, ali i samoj mi je to zvučalo smiješno. I iako me bilo strah toliko da su mi noge odumrle, nisam mogla pustiti Anu samu s njima. Grčevito sam ju držala za ruku dok me Francisco lagano gurao prema vratima. Sve mi je bilo u magli. Ana je pričala s Leonom i smijala se, a meni se činilo da mu oči sjaje kao dva dijamanta.
Našli smo se vani gdje nije bilo nikog i krenuli putem prema selu čija su se svjetla vidjela u daljini od otprilike jednog kilometra. Dovoljno vremena da nas ubiju, u glavi mi se prevrtala misao… Francisco je stajao s moje strane i možda me zato i hvatala vrtoglavica. Lagano se nagnuo do mog uha i šapnuo smješkajući se:
- Tebi se ništa neće desiti…
- A Ani? - pitala sam zabrinuto
U tom trenu Leon je rekao:
- Toliko toga smo već proživjeli zajedno a još se nismo ni upoznali…
Nisam obraćala pažnju na njega. Trknula sam laktom Francisca:
- A Ani?
Pravio se da me ne čuje. Smješkao se Leonu koji je Ani pružao ruku:
- Ja sam Leonardo, drago mi je.
Ana me pogledala zbunjeno. A onda joj je i Francisco pružio ruku:
- Francisco.
Gledala je najprije u njega, pa u Leona, pa u mene, nije se više smijala. Nije više ništa rekla, i kao da mi je mislila reći, kako si znala…?
Ali ja jesam znala. Nisu bili nikakvi Ivan i Marko. Ali ona kao da nije mogla vjerovati u istinu. A onda se Francisco nasmijao:
- Ha ha… Napetost se može rezati zrakom… Zašto ste tako tihe cure?
Ana ga je zbunjeno pogledala, a ja sam tad pala u nesvijest.


nastavlja se...rolleyes

- 21:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

(nastavak)
Slijedećih sedam dana nisam više vidjela čudnog mladića za kojeg sam bila uvjerena da je vampir, ali iskreno, nisam puno ni izlazila iz kuće. Do škole i natrag. Kave, izlasci, a pogotovo oni noćni više nisu bili dio mojih planova. Kad bi me netko i pozvao da idem van izvlačila sam se na to da pišem maturalnu radnju, ali prava istina je bila da nisam bila koncentrirana na išta osim sitne šumove, škripanje starih dasaka, i živjela sam paranoično zatvorena u kući vjerujući za svaki šum da je to netko došao ubiti me, a taj netko vjerojatno je vampir.
Vjetar je zavijao u ledenoj zimskoj noći noseći za sobom snijeg, hrpe bijelog snijega što su prekrile crnilo šume, i ovu noć, ali koji nije namjeravao prestati padati. Sitni, gusti snijeg. I moje selo daleko od civilizacije. Kuće kao da su jedine žive u ovoj noći sa svojim svijetlošću obasjanim prozorima, pokojom lampicom kao ukrasom za nadolazeći Božić. Ulična rasvjeta zasjenjena je napadalim snijegom. Glas vjetra i tišina noći budili su sve više paniku u meni, i činilo mi se da mi se smije, da mi se vjetar ruga jezovitim smijehom.
Bio je petak i ja sam sjedila u boravku svoje kuće, navučenih roleta i sa upaljenim svijetlom po cijelom donjem katu. Baš sam oprala kosu koja se sušila ma toplom zraku iz kamina s moje desne. Imala sam na sebi nekakvu staru prljavo- bijelu spavaćicu, malo preveliku i čupave šarene sokne. Sjedila sam na kauču zamotana u deku i sa šalicom čaja u ruci. Gledam nekakvu komediju na TV-u jer je komedija bila jedino što sam bila u stanju gledati. Samo da nema krvi.
Svi u mojoj kući spavaju; i mama, i tata, i mlađa sestra, i stariji brat, i baka. Moj stariji brat studirao je u Zagrebu ali za vikend je došao kući. I sestra i ja obožavale smo ga, a viđale smo ga tako rijetko. I ja ću vjerojatno slijedeće godine na faks u Zagreb, budem li živa do tad…
Uglavnom, komedija je bila stvarno debilna, ali bilo je tek 1:30, a ja sam namjeravala ostati budna čitavu noć. Oči širom otvorene. Razmišljajući što da dalje radim sjetila sam se Zagorkine «Kontese Nere» koju sam posudila još prije tjedan dana. I odlučih se za to.
Krenula sam prema stepenicama gaseći svjetlo po svjetlo za sobom. Odjednom sam ostala u potpunom mraku, jedino slabašno svijetlo dolazilo je još od udaljenog kamina.
Brzo sam se popela stepenicama i prošla hodnikom krupnim koracima samo da se što prije nađem u toplini svoje sobe. U jednom mahu uhvatim kvaku, otvorim vrata i zakoraknem unutra. Ostala sam sleđena stajati na dovratku.
Kraj prozora navučenih zastora stajao je moj radni stol, a za njim, okrenut prema meni sjedio je neki dečko. Neki nepoznati dečko. Noge je opušteno ispružio i prekrižio ih u predjelu gležnjeva, jedan lakat stajao mu je naslonjen na moj stol i uz slabašnu svjetlost samo stolne lampe udubio se u čitanje, ni manje ni više, nego mog dnevnika! Prljavo zlatna kosa, malo valovita na vrhovima nemarno mu je okruživala lice. A onda je podignuo lice prema meni. Lice anđela. Zrak mi je ostao u plućima. Bio je to najljepši muškarac kojeg sam vidjela, ikad u životu. Te meke crte lica, prodorne oči, lijepe male usne… ostala sam zadivljena. Promatrao je on mene i ja njega. Mora da sam izgledala jako smiješno u onoj ludoj spavaćici, raščupana i začuđenih očiju. A onda je on ponovno pogledao moj dnevnik te počeo čitati na glas:
13. prosinca
«Ne mogu vjerovati što mi se danas desilo! Ovo jednostavno nije stvarnost i nije moguće da je istinito… Mislim da sam večeras vidjela vampira! Zapravo, što je najgore od svega, ja znam da sam ga vidjela! Uvjerena sam! I prestravljena! To nije moguće…»

Prestao je čitati, pogledao me, i nasmiješio se. Znam da sam se trebala okrenuti i početi bježati ali nisam mogla, držao me pogledom. Zapravo nisam bila sigurna ni želim li pobjeći? Kuca li mi srce tako zato što sam prestravljena ili od sreće? Jesam li mrtva ili življa no ikad? Bio je tako dječački lijep, gotovo nestvaran. Baš kao anđeo. Ali znala sam da nije nikakav anđeo. Dok sam ga tako promatrala, ušla sam potpuno u sobu i polako zatvorila vrata za sobom, ne skidajući oči s njega. i onda začujem svoj drhtavi glas, kao negdje iz daljine:
- Jesi ti v…vampir??
Nasmijao se, imao je zvonak, jasan muški glas:
- A što ako jesam? -izvinuo je obrve.
U tom trenu shvatila sam da je. U stotinki stotinke sekunde u glavi mi se počela oblikovati misao da bi sad trebala vrištati, ali prije nego je miso uopće stigla do centra za razmišljanje i prije nego sam je uopće postala svjesna, u trenu kad su mi se mišići oko usana počeli pomicati, on se već našao meni iza leđa, kao precrtan po zraku i čvrsto mi stisnuo svoju ledenu ruku preko usta. Nisam uspjela ni shvatiti što se dešava kamoli zavrištati! Bio mi je toliko blizu da su mi trnci prolazili tijelom, od vrata preko kralježnice, bila sam uzbuđena i prestrašena. Osjetila sam mu dah kraj svog uha:
- Šššš… dobra cura. Budeš li vrištala morat ću ubiti sve koji su to čuli; tvoje mamicu i taticu, sestricu i brata, čak i…baku, a ti ćeš mi biti desert. Razumijemo se?
Šutke sam zamahala glavom. Ne želim biti desert!
- Fino… Volim diplomaciju!
Stao je nasuprot mene, bio je viši za glavu i imao je taj opasan pogled tamno zelenih očiju. Nije izgledao kao vampir. Bio je mlad, mlađi od onog prvog, bar po godinama kad je umro. Nije mi se sviđalo kako me gledao. Kao kuhar koji razmišlja koji je najukusniji način da pripremi komad mesa. Imao je taj sjaj u očima, jaku strast. Bilo mi je vruće.
- Š..što ž…želiš od mene?- promucah
- Ništa. Samo sam te želio upoznati. - kaže on ravnodušno.
- Upoznati me? - bila sam u nevjerici
- Da. Upoznati te.
- Nećeš me ubiti??
- Pa da sam te mislio ubiti vjerojatno bi to već napravio, ne bi ovdje stajao s tobom i razgovarao…jeli tako? - raširio je teatralno ruke i nasmijao se. Koji čudan stvor.
- Pa dobro kako se zoveš?
- Je suis Francisco, mademoiselle… - naklonio se
- Francuz???
- Ma ne, bio sam tamo u posljednje vrijeme… u Chartresu. Zanimljiv gradić.
Šetao je po mojoj sobi. Bio je zaigran, malo me je popustio strah. Onda je sjeo na moj krevet da isproba koliko je tvrd. I legao.
Bila sam očajna. Najljepše biće koje sam ikad vidjela, i to muško, je ovdje u mojoj sobi, na mom krevetu… i sve je idealno, osim jedne male činjenice… potencijalno je smrtonosan. Vampir je. Ali tako… privlačan. Kosa mu se rasula oko lica dok je ležao onako raširen po krevetu, a ja sam ga sanjarski gledala. Gledao je u strop, a onda se polako okrenuo glavom prema meni:
- Želiš leći ovdje?
- Ne… Zašto bi to željela?? - kao da mi je pročitao misli…
- Nisi znala da vampiri mogu čitati misli??!
- Ne, nisam se baš često družila s njima tokom života…
Nasmijao se. Sarkazmom sam htjela otjerati sram koji sam osjetila kad je rekao da mi čita misli! On zna sve… sve što mislim.
- Bojiš se? -pitao me i dalje se dobro zabavljajući
- Naravno da se bojim, zaboga!!!
- Pa ne moraš… Već sam ti rekao da bi te već ubio da sam mislio… Ne volim mučiti ljude…
- Dirnuta sam, stvarno… Ali ne želim izazivati sudbinu!
- Sudbina ne postoji.
- Daa? - pogledala sam ga u čudu.
- A koja je onda moja sudbina? Misliš da netko može imati sudbinu da postane vampir? -dok je to pričao gledao je u strop
- Nemam pojma…
Pitanje je bilo zanimljivo, ali ja trenutno nisam mogla razmišljati.
- U svakom slučaju… -uzdahnuo je dokono- …onda ni ja neću ležati! Nije zanimljivo kad ti nisi za akciju!
Oh…Bože! Nisam za akciju??! Ležati kraj vampira bi mi u svakom slučaju dignulo adrenalin! Ali srećom ja nisam adrelinaš. Ja volim svoj mali, dosadni život. Nisam imala komentara na to. Ali skočio je naglo sa kreveta i ni ja ne znam kako (jer čovjek ne bi to mogao izvesti u jednom potezu) našao se na nogama. Došao je ponovno blizu do mene koja sam stajala na centru sobe. Htjela sam ga dotaknuti ali umjesto toga on je dotaknuo mene. Moj vrat, vršcima svojih prstiju i spustio se po goloj koži mog prsnog koša. Uh, mislila sam da ću izgubiti tlo pod nogama. Odgurnula sam ga, ili, čini mi se da je više on dopustio da ga odgurnem, iako zapravo nisam htjela to. Ali čvrsto obećah sama sebi u glavi da se neću igrati, a ni družiti više sa vampirima!!! Nasmijao se:
- Pa, zapravo, morat ćeš…
- ???
- Moj prijatelj Leon, kojeg si imala priliku upoznati, i ja, ovdje smo na zadatku… - namignuo mi je.
- Zadatku??
- Da… Da čuvamo tebe.
Bila sam šokirana… Dva vampira da me čuvaju!!! Blago se meni, nema sigurnije osobe na svijetu!!! Od koga? Zašto mene? On se smješkao.
- Ne trebaš se bojati… Nitko ti ništa neće, pa ni nas dvojica… bar do određenog vremena… -ponovo se zagonetno nasmijao- … ne trebaš o ničemu razmišljati.
- Pa moraš mi reći od čega da se čuvam? Tko bi mi uopće htio nauditi?
- Ne smijem ti ništa reći…- odmahnuo je glavom - …ali netko te jednom davno vidio…
- Isuse Bože… - bila sam u nevjerici - …i taj netko poslao je vas da me čuvate?
- Ah…da, tako nešto. Sve je pod kontrolom…-vragolasto me pogledao ispod obrva - …apsolutno se ne moraš brinuti! Samo nastavi normalno živjeti kao i do sad!
- Da, to će mi sigurno uspjeti kad znam da postoji netko kao što ste ti i tvoj prijatelj!!! I još da ste stalno tu negdje…
- Pa jeli ti ijedan od nas do sad nešto napravio? - smješkao se i prišao mi skroz blizu. Mogla sam mu osjetiti dah. Hladan dah.-… iako naravno da bi htio…- prošao mi je rukom po leđima, u transu sam zaklopila oči - …jer…privlačiš me…- osjetila sam njegove usne na obrazu
- O…ovo je isto maltretiranje! Psihičko! - bila sam gotova, nisam se više držala na nogama, držao me on rukom. Ponovno osmijeh. Francisco se uvijek svemu smijao, osobito kad sam ja bila u nekoj neprilici. Ali taj osmijeh često je znao zavarati.
- Hm…možda… - prošaptao je - …ali moraš znati da te ja u svakoj prilici, zapamti, svakoj… - spustio je još više glas - …želim i mogu ubiti.
Naglo sam se trgnula od njega! Ta mi se riječ nije svidjela. U njoj nije bilo nikakve ljepote, zavodljivosti, strasti. Samo okrutna istina. Napeto me gledao. Primi me za ramena i okrene prema ogledalu. Tako smo stajali u mojoj sobi. Ja i vampir Francisco iza mojih leđa.
- I zato, prvo što moraš znati je, da nikad, ali nikad, ne smiješ vjerovati vampiru! Čak i da si i sama vampir, a kamoli čovjek! Zapamti to, nikad!!! U nijednoj situaciji.
Zbunjeno i prestrašeno sam ga gledala u ogledalu. Zašto mi to govori?
- Zato…jer samo tako možeš pomoći sebi. A i meni.
- Sad me malo već strašiš…
- To je dobro. Tako i treba biti. Dok te strah, na oprezu si. Nikad se nemoj opustiti sa vampirom. Jer ja te želim ubiti. Čak i sad.
Ponovno sam se okrenula prema njemu i odmakla. Bio je ozbiljan.
- Tako treba. Shvatila si.
- Ne bi baš htjela da me ubiješ…
Nasmijao se:
- To misliš. Ali vjeruj mi, najgore od svega je što ti to želiš. Čim te dotaknem… ti to želiš.
Odmahivala sam glavom. On je krenuo prema prozoru, otvorio ga i prije nego sam shvatila, nestao je. Potrčala sam prema tamo. Ali ne vidjeh ništa, ništa osim malog šišmiša kako leti zrakom.

(nastavlja se…)no


- 18:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

(nastavak)
IV.
U utorak navečer sjedila sam u jednom seoskom kafiću. Tamo se svakodnevno moglo vidjeti različito društvance. Najprije društvo starih seoskih kronera koji nisu znali kud bi sa svojim izgubljenim životom i po cijele dane visjeli su po birtijama. Zatim u kutu dečke koji bi se okupili oko bilijara ili pikada sa svojim pivama i obično nisu doživljavali nikoga oko sebe. Našlo bi se tu i par sređenih cura koje se nikako nisu uklapale u ovu atmosferu, ali nisu imale kud drugdje ići, ispijale bi treću kavu za redom i hihotale se forama koje su smiješne smo njima. To je uglavnom bila standardna ekipa, tu i tamo, zavisi od večeri do večeri našao bi se još netko. A tu večer našla sam se i ja.
Dogovorila sam se s Anom da ćemo se naći tamo ali morala sam računati na to da će zakasniti, dok sam ja, slično meni, došla i prerano. Čim sam ušla unutra trebala mi je minuta da se priviknem na tamu i oblak dima, zar ovi ljudi ne znaju otvoriti vrata?
Sva mjesta bila su zauzeta, bilo je neobično puno ljudi. Zar se nešto slavi, a ja to ne znam? Kad sam malo bolje razmislila- nemoguće. Ako ne bi znala ja, znala bi Ana.
Nije mi preostalo drugo nego sjesti za šank i čekati da se mjesto oslobodi. Skinula sam kaput i šal i objesila ih na vješalicu, pozdravila konobaricu:
- Za mene dupli pelin!
- Kao i uvijek, žestoka cura. -nasmijala se.
- Naravno!
Nisam se uspjela ni pošteno smjestiti kad je na stolac do mog sjeo netko. Nisam htjela biti nepristojna i okretati se da vidim tko je, ali nisam ni morala jer sam sve ionako vidjela na ogledalu iza šanka. Ukipila sam se. Bio je to mladić iz šume. Potpuno isti kao i onu večer. Sa nonšalantno svezanom poludugom kosom i potpuno u crnom. Vješto se popeo na svoju stolicu i naslonio na šank. Nisam mogla prestati gledati i onda nam se pogled sreo u ogledalu. Nasmiješio se zatvorenih usta. Protrnula sam. Konobarica mi je donesla piće i sa zanimanjem pogledala stranca.
- Za mene… Ne znam, koje je tradicionalno piće vašeg kraja?
Konobarica se nasmijala. Meni je došlo da povratim. Znala sam da sigurno nije neki turist, ali nisam znala ni što bi drugo mogao biti.
- Pa, ne znam hoće li vam se svidjeti, ali ovdje se pije uglavnom šljivovica.
- Onda to. -nasmijao se.
Nije izgledao kao netko tko pije šljivovicu. Ja sam se pravila da ne slušam razgovor. Prevrtala sam svoj pelin među rukama i nervozno zapalila cigaretu svjesna toga da bi me mogao vidjeti netko poznat i reći starcima. No bila mi je potrebna. Jako. Mladić se okrenuo prema meni:
- Zar ne znaš da cigarete skraćuju život?
Uh koje jadne fore…
- Da, znam hvala, ali ne razmišljam previše o tome. -pogledala sam i ja njega. Smiješio se svojim tamno crvenim usnama.
- Ne bojiš se smrti? -izvinuo je obrve?!
- Pa lagala bi kad bi rekla da ne… Ali jednostavno ne razmišljam.
- Hm. Zanimljivo. Izgledaš kao netko tko puno razmišlja.
Samo sam ga upitno pogledala. Ma tko je on da zna koliko ja razmišljam? Ali kad bolje razmislim… istina je da puno razmišljam, analiziram…
- Evo i sad već razmišljaš…
Naglo sam se prenula. Ma što? Zbunio me.
- Pa svi razmišljaju!
- Uglavnom da. Ali mislim da ti razmišljaš specifično.
- Ma jeli?
- Aha. -ponovno se nasmijao. - Činiš mi se zanimljiva.
- Ne bih znala, stvarno.
- Nemoj biti lažno skromna…
Ma nemoj? Kako on to razgovara samnom? Pa ni ne zna me, a tu se pravi da mi radi nekakav psiho- profil ili što već!?
Stiglo je njegovo piće i platio je konobarici uz malo veću napojnicu. Ova se nasmijala od uha do uha. Moram priznati da mi je ipak bio jako zanimljiv. Bio je drukčiji. Drukčiji od svih ovih ljudi u prostoriji. Moglo se to vidjeti iz aviona. Ali ipak, sigurna sam da mi nitko ne bi mogao reći po čemu je toliko drukčiji. Izgledao je kao čovjek, pričao kao čovjek, pio šljivovicu kao čovjek… kao turist, odnosno, da se ispravim.
- Pa što vas dovodi u naše krajeve?
- Ne moraš mi se obraćati sa Vi. Nisam toliko star. - ponovno osmijeh, kao da je to što je rekao šala. A i nije bio stariji puno. Možda kojih pet godina. Bar je tako izgledalo. Mogao je imati od 23-25 godina, po mojoj slobodnoj procjeni.
- Dobro. Meni još bolje.
- Ovdje sam malo u posjeti.
- Posjeti?
- Da. Starom, starom prijatelju.
- Ovdje živi?
- Ne baš ovdje ali par kilometara dalje.
Namrštila sam se. U okolici od 50 km nisam se mogla sjetiti ikoga tko bi poznavao nekoga kao on, tko bi izgledao kao on ili po ičemu bio sličan. Kao da je pročitao moje misli.
- Naravno, moj prijatelj također nije često ovdje.
- Ah, razumijem. I, sviđa vam se ovdje? Ovaj, sviđa ti se ovdje?
- Tako je već bolje. -nasmijao se. - Da, jako. Zrak je čist, šuma mi odgovara, a i hrana je jako dobra.
Ne znam zašto ali ovo u vezi hrane nije mi se sviđalo… Rekao je to na čudan način.
- Oh, ovdje je hrana teška! Ja sam odavde pa mi baš i ne odgovara. Previše je teška, previše mesa.
- Ne voliš meso? - nasmijao se. Naježila sam se. Kakvo je to, kvragu, pitanje!?
- Pa, samo određeno… Ne sve.
- Isto kao i ja. -zaključio je. - Ali ovdje mi sve odgovara. Na ovako čistom zraku odmah mi se popravi tek.
Nasmijala sam se. Koji lik! Bio je jako zanimljiv. I imao je te jako lijepe sivo- zelene oči. Mogla bih reći da su me malo omamile. Ili je to bio pelin? Nisam sigurna. Ali postala sam opuštenija i krv mi je živo kolala žilama. Bilo mi je vruće.
- Vruće je ovdje!
- Zbilja? Meni nije.
Pocrvenila sam. Očito je samo meni bilo vruće. Ostali su sjedili i dalje u jaknama.
- Ne moraš crvenjeti zbog toga… - ponovno vragolasti osmijeh.
Pocrvenila sam još više. Kako me zna ubosti u pravu točku!?
- Ma vjerojatno je to od alkohola. -na kraju sam pametno zaključila. Kimnuo je.
- Ali ja i inače tako djelujem na ljude. - rekao je to smireno i ozbiljno, kao da se to samo po sebi razumije i nije uopće djelovao umišljeno, ali čak ni ja nisam bila sigurna jeli mi stvarno vruće baš zbog njega.
- Ma jeli? A zašto bi meni bilo vruće baš zato što si ti tu? -rekla sam bahato. - Možda imam dobru cirkulaciju!!!
- Ne sumnjam uopće u to. Jako dobru cirkulaciju. -namignuo mi je. Potpuno sam se zbunila. - Ali mislim da to ipak ovdje nije slučaj.
- Kako znaš?! Tvrdiš nešto što uopće nema veze s vezom! Blefiraš. Valjda ti je dosadno ovdje na selu pa sad hoćeš naći neku malu za zabavu, kojim slučajem sam se ja našla tu, nažalost, i sad pokušavaš postići da mi bude neugodno i da me time zainteresiraš. Ali uopće nisi moj tip.
Gledao me je ozbiljno ni ne trepnuvši. Nisam vjerovala da sam to uopće rekla. To bi upalilo kod nekog maloumnog dečka kakvi su se inače palili na mene, ali on nekako nije bio malouman. A zapravo mi je stvarno i bio zanimljiv. Nakon par trenutaka ipak se nasmijao. I to prvi put glasno i jasno. I smijao se, i smijao i smijao. Nije mogao doći k sebi, kao da sam rekla vic godine! Bilo mi je jako neugodno. I svi su se okrenuli prema nama. Imao je čudan smijeh. Jako dubok, dublji i od njegovog ionako predubokog glasa. Sakrio je lice u dlanove i smijao se. A ja sam sjedila zbunjena. Išlo mi je na živce što je tako ismijao moju pametnu teoriju ali nisam znala što bi mu rekla. Kad se napokon smirio, pogledao me i dalje se smješkajući. Zgroženo sam ga gledala:
- Imaš jako čudan smisao za humor.
- I to je još jedan dokaz da nisam tvoj tip?! -ponovno se nasmijao. Ljutito sam otpuhnula ne znajući što da kažem na to.
- Možda.
- Ti si jako zanimljivo ljudsko biće.
- Oh, hvala, jako lijepo od tebe! -sarkastično sam odgovorila.
- Molim. -naklonio se onako na starinski način. I onda smo se samo gledali par sekundi. Ja sam i dalje bila zbunjena, a on se i dalje smješkao. - Ali gdje smo ono stali… -na trenutak se zamislio. - Ah da! Još ti je vruće?
- Odbijam odgovoriti na ovo pitanje.
Stavio je ruku na moju. Nisam mogla vjerovati! Ali nisam ju ni micala. Htjela sam ju maknuti, dakako, ali bilo je predobro, predobar osjećaj. Samo sam nijemo zurila u njega. On je imao jako hladne ruke.
- Da. Vruće ti je.
- Da… pa?
- Pa ništa. To je dobro. To je znak da si živa.
- Ma nemoj! Bravo! Tko bi se toga sjetio??
- Vjeruj mi, jednog dana to ti možda bude jako važno. Možda ti to bude još jedini dokaz da si stvarno čovjek.
Ostala sam zbunjena. Tad je primio moju ruku u svoj dlan, prinio ju svojim usnama i poljubio onako kako su to muškarci nekad radili. Krv mi je još jače zakolala žilama. Bila sam zatečena. I omamljena istovremeno. Gledala sam ga otvorenih usta.
- A sad moram ići. Predugo sam se već zadržao. Ali još ćemo se mi vidjeti Valentina.
Prije nego sam zaustila da pitam otkud zna kako se zovem, već je hodao prema izlazu. U tom trenu u kafić ulazila je Ana, kosa joj je vijorila od vjetra izvana. Propustio ju je da uđe, a ona ga je znatiželjno odmjerila i krenula prema meni. Ali nisam ju vidjela, barem ne svjesno. Gledala sam njega u čudu dok se nije zadnji put okrenuo pri izlasku, pogledao me i prvi put se široko osmjehnuo ne skrivajući lice. Skoro sam se srušila sa stolca! A onda je nestao.
Ana je sjela kraj mene:
- Tko je to?!
Samo sam u nevjerici odmahnula glavom. Jesam li to samo ja vidjela dva bijela očnjaka!?
(nastavlja se) yes

- 12:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

(nastavak)
III.
Tri dana poslije ponovno sam bila kod svoje najbolje prijateljice Ane. Sjedile smo u njenoj sobi i pušile. Naravno, nitko nije znao da pušimo, pa je prozor morao biti otvoren i ledeni zrak strujao je sobom. Noć je bila siva i tmurna, jesen je svojim krakovima zahvatila sve ono šarenilo i boje u sivilo i izmaglicu. Sa prozora Anine sobe pružao se pogled na mali voćnjak kojemu su grane sad bile tamne i ogoljele. Zelenilo trave prekrio je mraz. Ana je stajala kraj mene u nekoj širokoj majici i odsutno povlačila dim. Bila je gotovo ponoć ali nas dvije nismo bile pospane. Dobro pa je bio vikend i nismo morale ići u školu. Prekinula sam tišinu:
- Gdje je Nikola?
- Tamo u sobi, vjerojatno spava. Bolestan je zadnjih dana. Nemam pojma što mu je, samo nešto bezveze bunca. Spava po cijele dane i onda navečer cijelu noć gleda TV!?
- Ma da? Možda je neka gripa?
- Nemam pojma. Mama ga je htjela voditi doktoru ali on govori da neće, da nije potrebno! Ma tko bi njega shvatio, daj ajde, zašto baš ja imam takvog čudaka za brata?
- Ma ok je on…
- Ah, svejedno.
I tu je naš razgovor završio. Ja sam morala na WC pa sam izašla iz sobe u mračan hodnik koji sam morala proći cijelom dužinom, skroz do kraja, zadnja vrata bila su kupaonica. Dok sam se u mraku držala jedne strane zida da ne bi slučajno pala, u trenutku dok sam prolazila kraj Nikoline sobe vrata su se naglo otvorila i on je banuo van sav raščupan i kao u nekom transu. Prestrašila sam se i poskočila na drugu stranu, ali s druge strane bilo je stepenište i skoro sam pala dolje. U zadnji tren me uhvatio za zapešće i povukao natrag. Zapravo ne znam ni kako me uspio tako brzo uhvatiti, koji refleksi! Nekoliko sekundi samo smo se zbunjeno gledali, nekako mi je bio neobičan, iako ne znam po čemu, ali onda mi se nasmijao i pustio mi ruku. Bila sam potpuno zbunjena. Promucala sam:
- Oh, N…Ni…Nikola. Pa kako si ti? -nisam ga mogla dugo gledati u oči, bilo je nešto čudno u njima - Ana kaže da si bolestan??
- Bolestan? Ne. Super se osjećam.
- Ah. Tako. -ponovno sam gledala pod. -Pa dobro, idem ja sad tamo gdje sam se i zaputila…
Otišla sam zbunjena prema WC-u ali osjetila sam kako me prati pogledom. Zadržala sam se unutra 10-ak minuta, nisam imala hrabrosti izaći van, da ga ponovno ne sretnem. Nešto u načinu kako me gledao bilo je čudno. Imao je neki poseban sjaj u očima, nešto čega prije nikad nije bilo. Prije je bio nekako nezainteresiran za sve oko sebe, ali večeras… večeras je bio potpuno drukčiji. Ne znam kako sam shvatila sve to u samo tako kratkom vremenu što sam bila kraj njega i zato sam i sumnjala u sebe. U zadnje vrijeme i ja sam postala čudna. Obraćala sam pozornost na stvari i pojave na koje prije nikad nisam i sve mi je na neki način bilo sumnjivo. Nikako se nisam mogla opustiti. Ključala bi sva vrata za sobom ali onda kad bi se našla unutar neke prostorije zaključana i sama, osjećala bi se još gore. Kao da će me zidovi progutati i kao da sam zapravo sigurnija vani na zraku nego unutar svoje vlastite kuće. Stalno sam se okretala jer sam imala osjećaj da me netko neprestano promatra, i noću nisam mogla spavati leđima okrenutima prozoru ni sama ne znam iz kojeg razloga. Samo ta vječita nelagoda i nemir. Nemir me zapravo pratio cijelog života, otkad znam za sebe. Uglavnom, postala sam previše luda, to sam shvatila tamo u kupaonici dok sam se zbunjeno gledala u ogledalo. Odjednom mi se učinilo da mi je lice preblijedo, a kosa precrna. Iako ne znam zašto. I onda sam izjurila van na hodnik bojeći se sama sebe. Nikole na sreću nije bilo, i za tren sam se našla u Aninoj sobi. Kad sam upala unutra zbunjeno me pogledala:
- Pa gdje si ti ženo? Mislila sam da si se utopila??!!
- Ha. Ha. Srela sam tvog brata pa sam malo s njim popričala.
- Ma da? Sa mnom uopće nije bio u stanju pričati!
- Nemam pojma, Ana, mislim da je vrijeme da krenem doma.
- Ok. Kako hoćeš…
Spustile smo se dolje stepenicama. Ana je imala pravo, Nikola je gledao TV. Ona je otišla po moj kaput, a ja sam ostala sama s njim u boravku. Obuvala sam čizme i trudila se ne gledati u njega, zapravo uopće ne razmišljati o ičemu.
- Ideš doma ha?
- Da, da. -nervozno sam odgovorila.
- Hoćeš da te odvezem do kuće?
- Ne, ne treba, stvarno.
- Ma daj, pa nećeš valjda sama doma ovako kasno?!
- Ništa mi ne može biti, ovo je selo, nema žive duše vani!
- Pa baš zato.
Pogledao me nekako ozbiljno i u tom momentu je i Ana ušla unutra, čula je naš razgovor:
- Da, Tina, pa neka te odveze doma kad već ima volje!
- Ma, stvarno ne treba…
Ali Nikola je već oblačio jaknu i bio spreman za pokret. U najgorem slučaju vozit ćemo se 10-ak minuta, možda i manje pa ću to valjda izdržati! Uostalom, ne znam čega sam se uopće bojala, osim što sam se s njim oduvijek osjećala nelagodno i zbunjeno, a zadnjih par dana to se malo pojačalo. Ali ništa više! Zašto bi pješačila po ovoj hladnoći kad imam prijevoz!?
- Ah, me u redu… Dobro, idem.
Nikola se ponovno nasmiješio. Izašli smo na hladan noćni zrak i sjeli u njegov mali, tamno plavi auto. Dok je mijenjao brzine ruke su nam se gotovo doticale i koliko god sam pokušavala biti smirena i gledati van kroz prozor, svaki put sam se naježila, ne znam što mi se dešavalo. Nagnuo se da stavi CD i okrznuo moje bedro, a ja sam refleksivno zadrhtala. Nije me pogledao ali me pitao dok je namještao broj pjesme:
- Hladno ti je? Da pojačam grijanje?
- D…da. Može. Hvala.
Svirala je HIM-ova pjesma Close To The Flame. Pogledala sam ga dok je bio koncentriran na vožnju po krivudavoj, uskoj cesti. U tom momentu pogledao je i on mene. Vanjska rasvjeta obasjavala mu je lice i plave oči. Skrenula sam pogled i nastavila gledati cestu ispred sebe. U tom trenutku s moje desne strane ugledala sam poznati lik kako šeće uz cestu. Bio je to onaj mladić što smo ga neku večer sreli u šumi. Pogledao je ravno kroz staklo u unutrašnjost auta. Mene nije ni doživio, već je gledao Nikolu, koncentrirano i prodorno. Nikola se pravio da ništa nije čudno kad smo prošli kraj njega.
- Mislila sam da on više nije u selu?
- Nemam pojma.
- Pa što li radi tu?
- Ne znam.
- Mislim, za nekog stranca baš i nema nešto posebno zanimljivo ovdje!?
- Ne znam, Valentina! Što ti je? -iznervirano me pogledao
- Što je tebi??
- Meni ništa.
- Pa ni meni! Samo mi je sve čudno u zadnje vrijeme…
- Ne znam što je tebi čudno ili ne, ali daj se smiri.
- Ti se smiri!
- Ja?
- Pa ti si se odjednom izderao na mene! Oprosti, neću više ništa pitati ako ti to toliko ide na živce.
Nije ništa rekao i to sam mrzila kod njega. Uvijek je ostavljao stvari nedorečene. Uvijek sam se morala pitati što misli u kojem trenutku i zato sam ga sve ove godine što se družim s Anom izbjegavala. Zbunjivao me.
Već se nazirala moja kuća u daljini. Jedva sam čekala da izađem van iz auta. Sve je večeras bilo čudno, a najčudniji bio je upravo Nikola. Nikada ga nisam pretjerano doživljavala ali sad kao da svaki njegov pokret, pogled, riječ budi nervozu u meni. Isijavao je nekakvu čudnu energiju iz sebe.
Kad se parkirao pred ulaz odmah sam prihvatila ručicu za otvaranje vrata da bi pobjegla što prije. Povukao me natrag na sjedalo.
- Nisam mislio izderati se onako na tebe… Nisam imao razloga, stvarno.
- Nema veze, svejedno je sad. Hvala na vožnji! -ponovno sam krenula van i ponovno me povukao na sjedalo.
- Čekaj.
Upitno sam ga pogledala. Izgledao je potpuno zbunjen u tom trenutku.
- Dali bi ti voljela živjeti vječno?
Zatekao me tim pitanjem. Nisam znala što bi odgovorila i zašto me to uopće pita samo tako odjednom.
- Ne znam. Nisam sigurna. Zašto?
Gledao je negdje ispred sebe, jedna ruka stajala mu je na volanu, druga na prozoru, podbočio je bradu na nju.
- Pitam, tako, samo me zanima.
- A ti bi htio?
- Ne znam. Valjda. Mislim da bi svatko htio.
- Da, valjda bi. Ali ima u tome i nešto strašno. Znaš ono… svaka bol koju osjećaš traje zauvijek… svi koje voliš umiru a ti ne… Mislim da je to najgore od svega.
- Možda s vremenom navikneš?
- Ne znam. -nasmijala sam se tome što uopće vodimo takav razgovor. -Možda čovjek uvijek s vremenom navikne, ali nikad ne zaboravi.
- Znaš onu večer kad sam te otpratio do kuće…
- Da?
Nešto se zamislio. Par sekundi samo sam ga znatiželjno gledala. Naglo se prenuo i pogledao me.
- Ma, zapravo ništa. Ajde neću te više zadržavati, laku noć.
- Kako hoćeš… Laku noć.
Izašla sam iz auta i mahnula mu. Odsutno mi se nasmijao i mahnuo, a onda je krenuo prema kući. Ili sam bar mislila da je bilo prema kući jer kad sam zatvarala vrata vidjela sam da skreće u nekom drugom smjeru, prema izlasku iz sela.

(nastavlja se)

- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 17.01.2007.

(nastavak)
II.
Prvog od njih vidjela sam na svoj 17. rođendan. Šetala sam navečer selom. Ne znam zašto ali nikad se nisam bojala po noći hodati mrakom, iako se moje selo nalazilo u jednoj dolini između brda prekrivenih šumom. Inače me u mojim večernjim obilascima uvijek pratio moj pas ali, čudno, baš tu noć ostavila sam kod kuće. Večer je bila tamna, sjaj mjesečine zacrnjen velikim, jesenskim oblacima.
Zapravo sam se vraćala od prijateljice koja je živjela na drugom kraju sela, a kako sam imala priličnu rutu za propješačiti po toj hladnoj i vjetrovitoj noći, odlučila sam se za kraći put, koji je sjekao selo kroz šumu, blizu vanjskog ruba. U ruci sam nosila bateriju koja je osvjetljavala svega dva metra oko mene i pjevušila nekakvu veselu pjesmicu samo da ne razmišljam o tami oko mene. Nije mi bilo baš svejedno hodati onuda. Svako šuškanje debelog sloja lišća pod mojim nogama u mozgu mi se percipiralo drukčije, u svakom prolasku vjetra kroz grane čula sam nešto sablasno. Iako je sve vjerojatno ipak bilo normalno.
Hodala sam tako zadubljena u svoje misli, ali ipak izoštrenih čula dok na drvetu iznad sebe nisam čula neki meni sumnjiv zvuk. Brzo sam podigla bateriju prema gore ali u prvi mah ne vidjeh ništa. Kako sam svjetlost uperila prema gore tako se oko mene same iznenada našla potpuna tama, ali to nisam shvatila jer sam svu pažnju usmjerila na krošnju. Nešto u meni htjelo je potrčati ali govorila sam si da je najbolje ne paničariti. I dalje sam gledala krošnju, ali nije bilo ničega. Ponovno me prenu šuštanj, i u svijetlu baterije vidjeh šišmiša kako leti zrakom. Tako sam se prepala da mi je baterija ispala ali nisam obraćala pažnju već sam krenula potrčati što dalje odavde. No u momentu kad sam krenula u mraku sam se sudarila sa nekom čvrstom prilikom i pala na pod.
Tih par sekundi dok sam dolazila k sebi i pokušavala u mraku napipati naočale to stvorenje uperilo je moju bateriju koja je stajala na podu ravno u mene. Svijetlost me zaslijepila, on je mene vidio, ali ja sam njega vidjela samo kao priliku u crnom. Zaklonila sam oči dlanovima i zurila u njega, dok nisam čula poznat glas:
- Valentina?!
Smrknula sam se i dalje pokušavajući razabrati tko je to i onda je on maknuo bateriju malo u stranu da ga vidim.
- Nikola?
- Da, ja sam. Što se tebi desilo?
Pružio mi je ruku da se dignem. Njena hladnoća povratila me u stvarnost. Uf, sad je sve u redu. Nikola je bio stariji brat moje najbolje prijateljice i znala sam ga gotovo cijeli život, iako sam ga se uvijek sramila i nikad nismo bili osobito bliski. Nabacila sam nonšalantan osmijeh:
- Ah, ma ništa, malo sam se prepala… nečeg… ne znam ni sama…
Sumnjičavo me pogledao i nasmijao se arogantno kao i uvijek.
- Evo ti tvoja baterija. Hoćeš da te otpratim do kraja puta?
- Ma ne, ne treba… nije me baš toliko strah.
Nije mi povjerovao, vjerojatno je imao i pravo. Nikad u životu nisam se bojala kao tada, iako ne znam čega uopće. Ničeg određenog. Jednostavno, bilo je nešto u zraku, nešto čudno u toj šumi i toj večeri. Kimnuo je glavom:
- Ipak ću te otpratiti…
- Hm. Hvala.
Krenuli smo prema izlasku iz šume i nismo uopće razgovarali. Ja sam svjetlost baterije micala sad lijevo, sad desno. Ponovno samo šuškanje lišća, samo zavijanje vjetra. I tišina, mrtva tišina. Tako rasprostranjena po zraku da sam ju svakim novim udisajem unosila u sebe. Nikola je djelovao odsutno i zamišljeno kao i uvijek. Čudan je on bio dečko. Imao je kratku crnu kosu i plave, morski plave oči. Jako lijepe crte lica, malen, pravilan nos i tu i tamo koji prištić na čelu i uz donju čeljust. Ali nikad mi nije bio jasan pa me nikad i nije osobito zanimao. Bio je u svom svijetu i nikoga nije puštao da zaviri unutra.
- Ovaj… Nikola?
Prenuo se iz razmišljanja i upitno me pogledao.
- A što ti radiš ovako kasno u šumi?
- A što ti radiš? -nasmiješio se nakratko
- Ja sam bila kod tvoje sestre.
- Ja se samo šetam bezveze.
- Šetaš se?
- Pa da.
- Zašto baš po šumi?
- Nemam pojma. Zašto uvijek mora biti neki razlog?
Nisam znala što bi mu odgovorila na to pa sam samo slegnula ramenima i nastavila gledati ispred sebe. Onda sam u daljini ugledala nešto neobično. Još jednu čovjekoliku priliku, ali bilo mi je prečudno da stvarno još netko večeras ovuda hoda.
- Nikola!
- Ha? - prenuo se naglo.
- Što je ono tamo?
Pogledao je u smjeru mog prsta i malo skupio oči da bolje vidi.
- Pa netko.
- Tko?
- Ne znam. Zar je bitno?
Ponovno nisam znala što bi mu rekla na to pa nisam rekla ništa. Naravno da nije bilo bitno, ali naravno i da je bilo bitno. Ta osoba se približavala prema nama i uskoro je bio vidljiv u slaboj svijetlosti moje baterije. Stao je pred nas, taj čudni mladić. Nekako je bio neobičan, nekako pomalo zaostao u vremenu iako se po njemu to nije moglo vidjeti. Već to pomalo aristokratsko lice, otmjen hod i držanje. Nisam mogla odlučiti jeli mi fascinantan ili smiješan.
Imao je taj dugi crni kaput i crni šal, crne hlače i cipele. Smeđa kosa mu je sezala do ramena ali ju je svezao u opušteni rep pa mu je par pramenova ispalo. Bio je pomalo bljedunjav ali su mu usne bile tamno crvene i pune, gotovo da su imale nijansu ljubičastog u sebi. Ali oči su bile te koje su mi zaokupile pozornost. Zelene oči, ali toliko ugasle da su izgledale pomalo sivo. Jako neobično lice, ne znam da li privlačno ili odbojno? Lijepo ili ružno? Pomalo ženskasto ali muški snažno. Jako zanimljivo. Mislim da sam fascinirano zurila u njega. I on u mene, čini mi se. Negdje iz daljine čula sam Nikolin glas:
- Možemo vam kako pomoći?!
Mladić se tad trgnuo i pogledao u Nikolu koji ga je sumnjičavo gledao. Onda je progovorio tim glasom. Glasom noći, glasom starosti, dubokim i hladnim kao voda na dnu jezera. Toliko hladnim da je to gotovo… ugodno.
- Da. Zapravo možete. Tražim mjesto gdje bi mogao prespavati večeras.
- Imate na drugoj strani ovog puta malo prenoćište, tamo možete i večerati. - Nikola je rekao.
- Hvala. Baš bi mogao nešto prigristi. - mladić se osmjehnuo njemu pa meni.
- Doviđenja. - Nikola me zgrabio za podlakticu i povukao za sobom ali dok sam prolazila kraj tog čudnog dečka, morala sam pitati:
- Sigurno ćete znati pronaći? Šuma je prilično mračna.
- Oh, me ne brinite. Sasvim dobro se snalazim u mraku. - lagano se naklonio glavom uz osmijeh, a onda je produžio prema drugoj strani. - Doviđenja.
Bila sam fascinirana dok sam klipsala za Nikolom koji me vukao prema kraju šume. Naklonio mi se!!! Pa tko to još radi?! Morala sam podijeliti svoje oduševljenje sa Nikolom:
- Kakav zanimljiv dečko?! Jelda?
Nikola je nezainteresirano slegnuo ramenima. Ah, ti dečki! Ništa ne shvaćaju. Sve im je svejedno.
Uskoro smo došli do kraja šume i ja sam već vidjela osvijetljeni ulaz u svoju kuću. Nikola se okrenuo prema meni:
- Evo, stigli smo.
- Da. Hvala.
- Nemoj, molim te sad još šetati ovuda sama.
- Hahaaaa. A zašto bi to napravila?
- Nemam pojma. Samo kažem.
- Laku noć. Još jednom hvala.
- Molim. Laku noć.- nekako mi se slatko nasmiješio i onda krenuo natrag prema šumi i svojoj kući.
Još sam ga malo gledala dok je hodao, a onda sam krenula prema kući. Razmišljala sam o tom čudnom strancu. I onda shvatila kako bi mi zapravo bilo najdraže da Nikola nije ni naišao u šumi, već da sam se sama srela s njim. Ne znam zašto sam to htjela, ali bilo je tako kristalno jasno.
(nastavlja se…)

- 18:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 06.01.2007.

GLAVA PRVA

I.
Sve su vampirske priče jednake. Možda je i moja, ne znam, nisam sigurna. Ali ja o svojoj mogu istinito svjedočiti, jer sam ju ja uistinu proživjela i jer ću prošlost ostaviti za sobom samo ako je napokon podijelim sa drugima, samo ako me više ne bude mučila iznutra.
Priča počinje jednom legendom, davno mi ju je ispričala moja prabaka, imala sam tad 6 godina. Jedne sada već davne večeri upitala me:
- Zlato, jel ti prabaka ikad ispričala legendu o ovom selu?
Tad sam svom mačku davala posljednje komadiće svoje večere i nezainteresirano sam odmahnula glavom, koga briga za glupu legendu o selu? Ja želim čuti bajke! Al nisam rekla ništa.
- Onda je pravo vrijeme da ju čuješ! -prabaka je oduševljeno pljesnula dlanom o dlan. Sad kad je se sjećam, mogu zaključiti da je za svoje godine bila iznenađujuće živahna, uvijek vedrog duha, uvijek spremna za vesele razgovore. Ja sam oduvijek, još od djetinjstva bila pomalo melankolična i nezainteresirana za svijet oko sebe.- Tina, dođi baki! Ajde!
Na svoje veliko razočarenje ostavih svog mačka i sjedoh baki na krilo. Naslonila mi je glavu na svoja prsa i priča je krenula:
- Znaš Tina kad sam ja bila negdje tvojih godina, a znaš kako je to davno bilo…
- Ne znam prabako…
- Hm…možda i ne znaš. Pa reći ćemo to ovako; kad sam ja bila mlada nije postojao ni televizor, ni avioni ni išta slično, osobito ovdje kod nas na selu. Razumiješ? Sve je bilo uistinu drukčije. Mladi su plesali po selu, išlo se svake nedjelje na misu, a djevojka se morala udati za mladića kojeg su joj našli roditelji.
- Pa to je kao u filmu prabako!
- Da, zlato, bilo je to jako davno. Ali nije to bitno. Znači, kad sam ja bila tvojih godina u selu je živjela jedna stara žena, stara kao ja sada, i za nju se govorilo da je vještica.
- Kao u Snjeguljici? Jeli tako prabako? -sada sam već bila oduševljena
- Da…tako nekako. Samo ova stara žena nije bila onako zločesta, ona je više brinula o drugim ljudima, razumiješ? Kao, možda, neka dobra vještica.
- Ahaa…
- Ta dobra vještica svake je večeri kada je mjesec bio pun brala ljekovite trave i skupljala svakakve bobice po šumi. Nitko kao ona u cijelom kraju nije tako dobro poznavao bilje. Ljudi iz svih sela dolazili bi kod nas tražiti njenu pomoć. Ali jedne noći punog mjeseca seljani nisu vidjeli vješticu kako prolazi kroz selo, pa su se neki zabrinuli, mislili su da je možda umrla. To ne bi bilo dobro za nikoga jer je selo bilo samo u šumi, nikakvog doktora nije bilo u blizini, a kad bi stara vještica umrla, nitko više ne bi imao potrebe dolaziti kod nas u selo i tako bi mi ostali bez stvari koje su nam inače dovozili različiti trgovci na putu kroz selo.
I tako oni pošalju dvojicu malo starijih dječaka da odu na brdo do staričine drvene kućice i provjere jeli sve dobro. Jedan od dječaka bio je i tvoj pradjed, imao je tada 16 godina.
- A koliko si ti imala godina?
- Ah…tad sam imala osam, tvoj pradjed bio je od mene starijih tih osam godina, ali uzeli smo se kad sam ja imala 14, a on 22 godine. Tada je to bilo drukčije. Ali nastavimo sa pričom: Tako se tvoj pradjed i drugi dječak nisu vratili cijelu noć, nego tek pred zoru, a bilo je to zimsko vrijeme i zora je kasno svićala. Rekli su da je stara Zora, tako se zvala, umrla. I ništa više nisu htjeli reći. Nikad više za svog života nisu o tome pričali, ali istina se ipak saznala jer je drugi dječak na ispovjedi rekao svećeniku što im je vještica prije smrti ispričala, vjerujući sa svećenik nikome neće reći. Ali takav kakav je bio, Bog mu spasio dušu, nikad nije volio staru vješticu jer su je ljudi poštivali više od njega, a to je za ono vrijeme bilo bogohulno, pa on odluči sve ispričati jedne nedjelje na misi. Narod je bio zaprepašten ali svećenik je rekao kako sve to ne može biti istina, kako je takvo proročanstvo nemoguće. Narod naravno nije povjerovao, već je od tada na tu temu ispričano tisuću izmijenjenih priča i prava istina se s vremenom izgubila postavši legendom… Svećenik je time što je ispričao tajno proročanstvo htio svima dokazati da je ono besmislica, a vjerojatno je i sam povjerovao u njega…
- Ali kakvo proročanstvo, prabako?
- Čekaj, čekaj, polako, sad ću ti ispričati. Prošlo je mnogo godina, rodila se tvoja mama i naša ostala djeca, pa čak i neki unuci. Tvoj pradjed bio je već jako star kad mi je ispričao pravu istinu.
- Stvaarnoo? Rekao ti je?
- Rekao je. -prabaka je kimnula glavom- Rekao je…eh… da im je stara Zora na samrti rekla kako će se jednog dana, u rano proljeće roditi dijete, žensko dijete. Rodit će se oko ponoći na prijelazu s jednog dana u drugi i to će u cijeli njen život uvesti vječni nemir, nikad neće biti mirna na jednom mjestu, uvijek će misliti da je negdje drugdje, u nekom novom danu čeka nešto bolje. Noć će biti tamna, mjesec mlađak, a djevojčica će imati kosu tamnu kao ta večer. Ali što je najbitinije, ta djevojčica spasiti će ovo selo od velikog zla i obogatiti ga.
Gledala sam baku velikih začuđenih očiju:
- Ali takva djevojčica se još nije rodila?
- Ne znam, zlato, ne znam. Ljudi su svakim novim rođenjem s nestrpljenjem čekali ali nikad se nije sve u proročanstvu poklopilo. Ili nije bilo rano proljeće, ili nije bio mjesec mlađak… Uvijek nešto. -prabaka me pogladila po kosi- Ali tko zna, možda je već rođena, samo sada nitko više ne vjeruje u tu legendu, a možda je i proročanstvo lažno.
- A ti vjeruješ, prabako?
- Ja vjerujem.
- Kako?
- Jer znam da je istina.
- A kad je pradjed umro?
- Malo prije tvog rođenja.
- Aha.
Nježno me pogledala i nasmijala se, a ja sam skočila sa njenog krila jer nisam imala mira više sjediti. Morala sam mačku ispričati cijelu priču. Znam da sam tad neke stvari zaboravila i htjela sam prabaku ujutro pitati ali kad sam se digla rekli su mi da je umrla.

- 18:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


"Znao sam, s prvim dahom ovog novog života, da će biti zao, deseterostruko opakiji, samo sluga mog prvobitnog zla;i ta ideja, u tom trenutku, opi me i oduševi poput vina...
...Moj demon dugo je bio zatočen, on izađe- ričući."

ROBERT LOUIS STEVENSON:
"Čudni slučaj dr. Jekylla i gosp. Hydea"


Htjedoh reći nešto o ovim tekstovima... ali u ovom trenutku ne pronalazim riječi. Tko želi neka ih čita, tko ne želi... koga briga! Naravno, sve što ovdje piše je istina, samo istina i ništa drugo do istine.yes



"Sam si svoju bol skrivio,
sam si opet oživio,
i ljubio svog vampira."
(BAUDELAIRE)


CLOSE TO THE FLAME

The kiss sweetest
And touch so warm
The smile kindest
In this world so cold and strong

So close to the flame
Burning brightly
It won’t fade away
And leave us lonely

The arms safest
And words all good
The faith deepest
In this world so cold and cruel

So close to the flame
Burning brightly
It won’t fade away
And leave us lonely
(HIM)




RADOSNI MRTVAC

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bi pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! Slijepi druzi, ogluhi u tami,
Gle, mrtvac se k nama pun radosti sprema:
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

(Charles Baudelaire)




GONE WITH THE SIN

Gone with the sin
I love your skin
Oh… so white
I love your touch
Cold as ice
And I love every single tear
You cry
I just love the way you are losing
Your life

My baby, how beautiful you are
My, darling completely torn apart
You are gone with the sin my baby
And beautiful you are

You are gone with the sin
My darling
I adore the despair
In your eyes
I worship your lips once
Red as wine
I crave for your scent
Sending shivers
Down by spine
I just love the way you are
Running out of life

My baby, how beautiful you are
My darling, completely torn apart
You are gone with the sin my baby
And beautiful you are
You are gone with the sin
My darling

(HIM)


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


Cursors

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se