Long Vampire Nights...

ponedjeljak, 19.03.2007.

Dok je Ana sjedila i gledala u vatru, približila sam joj se tiho s leđa. Preplašeno me pogledala, a kad je shvatila da sam to ja, umjesto da osjeti olakšanje, počela je plakati još više. Kleknula sam do nje. - Ana što je, što se desilo? - Tina… - šmrcala je dok su joj se suze obilno lile niz lice-… Tina, napravila sam nešto strašno… - Što Ana…? - bila sam zbunjena. - Ne… - odmahnula je glavom - …ne mogu ti reći. - Ana, znaš da meni možeš sve reći… - lagano sam joj brisala suze. - Trebala sam te slušati., Tina, ovo se nikad ne bi desilo… - Gle, gotovo je sad… Ne ljutim se uopće na tebe. Postupila si normalno, kako bi i svatko drugi… Nitko mi ne bi povjerovao! - Da, ali… Znaš, Tina… ja sam… ja sam… - nije prestajala plakati. - Što? - Tina, pogledaj. - pokazala mi je na svoj vrat. Približila sam joj se. Na svjetlošću vatre vidjela su se dva mala ugriza. Vampirska ugriza! Digla sam se istog trenutka i bijesno krenula pronaći Francisca. - Gadovi! Rekao mi je da ti ništa nisu napravili! - Ne Tina, nemoj! - čvrsto me primila za ruku i povlačila da ne idem. - Pusti me! Ne mogu vjerovati da su to STVARNO napravili! - Tina, ne! - Ana, pusti me…! - pokušavala sam joj se otrgnuti, ali bila je nevjerojatno snažna. - Tina! Ja sam kriva! - Molim? - zbunjeno sam ju pogledala - Nisi ti kriva, Ana. - Jesam! Tina, ja sam to htjela! Prestala sam povlačiti i blesavo sam zurila u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Što je ona to htjela? - Ana, nije mi baš jasno! - Tina. - spustila me ponovno pred sebe - Tina, ja sam htjela postati vampir. Bila sam potpuno zbunjena. Toliko zbunjena da nisam uspjela ništa reći. Doduše, pokušala sam nešto izustiti ali usne su se samo nijemo micale. Ana me napeto gledala, bez treptaja. - Tina. Htjela sam to. - Ana, zašto? - Ne znam. Jednostavno jesam. - okrenula je pogled od mene i nastavila gledati vatru, lice joj je i dalje bilo mokro i presijavalo se, ali nije više plakala. - Pa ako si to htjela, zašto onda sad plačeš? - Ah… Shvatila sam. - Shvatila što? - Pa da je gotovo. Da je gotov moj dosadašnji život. Da sve sad moram ostaviti za sobom. Svoje prijatelje, svoju obitelj, tebe Tina. Moram ići s njima. Moram ostaviti Luku. Luka je bio dečko u kojeg je Ana godinama bila zaljubljena. Ja sam to najbolje znala. Znala sam kako joj je teško. Ali svejedno ju nisam mogla shvatiti. - Nikad neću imati priliku biti s njim. Sad je gotovo. - nije treptala. Vatra joj se presijavala u plavim očima. - Ana, ne znam što da kažem… - Ništa. Nemaš što reći. Bolje da me se kloniš. Nisam se još potpuno preobrazila, ali kad se to uskoro desi, ne znam kakvo ću biće biti, kakvi će mi biti nagoni. Šutjela sam i gledala u nju. U moju najbolju prijateljicu, koju znam cijeli život. Gledala sam ju i pokušavala predočiti sebi činjenicu da sam ju stvarno izgubila. Nju, jedinu osobu koja me razumjela. Kao da je umrla. Zapravo i je umrla. - Tina, sad nas već vjerojatno svi traže. Nismo se vratile. Nitko nas nije vidio od sinoć. Ti se moraš vratiti. - Kako Ana? Što da im kažem? Što da kažem, gdje si ti? Ana, ne mogu te napustiti. - bila sam očajna. Bila sam nespremna. Nespremna na sve ovo. - Ne znam. Ali ne smiješ biti ovdje. - pogledala me. Bila je odlučna. Kao i uvijek. Sjedile smo tako u tišini, u mraku. Vani je već mogao biti sumrak, ali nisam to mogla znati jer su posvud u kući bili navučeni zastori. Vampiri, naravno, ne podnose svijetlo. Nakon određenog vremena, u prostoriju je ušao Leon. Sjeo je u naslonjač nasuprot Ane, a ja sam nastavila sjediti na podu. Netremice je piljio u nju, a ona je i dalje gledala u vatru. Na kraju se malo nagnuo prema njoj i pitao: - Kako se osjećaš? - Bajno. Hvala. - Ana je sarkastično odgovorila. Leon se ponovno zavalio u naslonjač i nije rekao više ništa, ali ju je nastavio promatrati, kao da pokušava nekako na osnovu njenog izgleda zaključiti nešto. Ja sam gledala u pod i osjećala se čudno. Za tugu je još bilo rano. Još nisam sve dobro shvaćala. Zatim je pogledao mene: - Kad ćeš ti kući? - Ne znam. - zbunjeno sam ga pogledala. - Nisam uopće razmišljala o tome… - Pa trebala bi. Ovdje ti nije mjesto. Bar ne za sad. - Ma nemoj? Sad odjednom mi nije mjesto? Leon je zaustio da nešto kaže ali u tom momentu je došao i Francisco. Odmah se ubacio u razgovor: - Da, moraš kući. - stao je iznad Leonovog naslonjača i promatrao me. - Neću ju ostaviti! - živčano sam pokazala na Anu. - Njoj treba mir. - Ma nemoj! Francisco me još intenzivnije pogledao. Oči su mu zeleno zaiskrile. Stresla sam se. Strah se ponovno javio. Tek tad shvatila sam da sam zapravo sama s tri vampira, jer Ana je sad već bila više vampir nego čovjek. To više nije bila moja Ana, koliko god je meni bilo teško pomiriti se s tim. I sama je to izabrala. Nježno me pogladila po kosi: - Tina, idi. Molim te. - Neću te ostaviti! - Njoj se sad ne može više ništa desiti! - Leon je nervozno odgovorio. - Da! Vi to stalno govorite, a ipak se stalno nešto dešava! - prkosno sam odgovorila. - Ona je to sama htjela. - Leon je hladno odgovorio pa pogledao najprije nju, a zatim mene. Ana je samo spustila pogled. - Bolje da odeš. - Francisco je rekao nešto blažim tonom. Gledala sam jednog, pa drugog, pa Anu, pa ponovno redom. Nisam znala što reći, a onda sam više za sebe promrmljala: - Pa da nije postala to što je, vjerojatno bi ju ubili. - Vjerojatno. - rekao je Francisco. - Ali to se nije desilo. Došao je do mene i pružio mi ruku. Nesigurno sam ju primila, a on me povukao prema gore: - Idemo. - rekao je tiho. - Ana… - okrenula sam se prema njoj. - Idi Tina. Tako je bolje. - ponovno je počela plakati. Francisco me je vukao prema van dok sam ja gledala u nju. Činila se tako nestvarna, onako uz vatru, u crnoj dugoj haljini, sjedeći nasuprot Leona. Bila je to moja Ana. Jedna i nezamjenjiva, a sad ju moram ostaviti samu s tim hladnim vampirom. Onda sam pogledala Francisca. Stajao je nasuprot mene, sad smo bili već u velikom mramornom predvorju, gledao me napeto. - Idemo. - rekao je tiho. A onda se sve oko mene izgubilo i za par sekundi stajala sam pred svojom kućom, ne znam kako, ali tako je bilo. Vjetar je nosio snijeg, ali noć je bila mirna i tiha. Božićna. Male lampice što su stajale na prozoru moje kuće svjetlucale su na Franciscovu licu i sad se ono činilo još privlačnijim. Pitala sam se koja je njegova priča. - Francisco… - Ha? - naglo me pogledao. - Ona je još tako mlada… Ima samo 18… - Pa i ja sam bio mlad. Kakve to veze ima. - Koliko mlad? - 20 godina. Tek sam se vratio iz rata. - Rata? - namrštila sam se. - Da. Križarskog. - ozbiljno me gledao. - Bio si vitez? - Hm… - sjetno se nasmijao - Da. Bio sam vitez. Ali bilo je to davno… Nije više bitno. Valentina, ona je mlada, ali mlada će ostati zauvijek. Ne brini za nju. Njeni će umrijeti, djeca njenih, unuci, možda i cijela porodica… A ona će uvijek imati 18. - To je bolesno! - Ha ha ha… Ljubomorna si. - Nisam! - Jesi. Ajde spavati. Okrenuo se i nestao, a ja sam ostala stajati pred kućom. Tad su se iza mene otvorila vrata i mama me zabrinuto gledala: - Tina, gdje si ti? Dušo, tako smo se zabrinuli za tebe… Mama me zagrlila i vukla u kuću, a ja sam i dalje gledala iza sebe, na mjesto gdje je maloprije stajao Francisco. Zauvijek. Za vjeke vjekova.

- 22:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2007.

Probudila sam se sljedeće jutro. Ali ne u svom krevetu. Zapravo, nisam znala u čijem sam uopće krevetu i u čijoj sobi. Prostorija je bila velika, raskošno uređena. S moje desne strane bili su veliki prozori potpuno prekriveni velikim, grimiznim zastorima tako da je soba bila u polumraku. U lijevom kutu nalazio se antikni toaletni ormarić s velikim okruglim ogledalom i malim stolčićem ispred. Na sredini sobe bila je velika crvena sofa i stari stakleni stolić. Sve je bilo staro, ali prelijepo, i u jako dobrom stanju. Moj krevet nalazio se blizu prozora i ormara, a bio je to veliki francuski ležaj, izdignut visoko od tla i sa puno mekanih jastuka. Sve je bilo tamno, i posteljina, čak je i baldahin bio od crne svile. Na zidu je visilo par slika, jedna i iznad kreveta. Prikazivala je neku ženu okrenutu leđima kako gleda u suton, cijela atmosfera oko nje bila je tužna. Osim velikog ormara, nije više bilo ničeg unutra. Polako sam se dignula iz kreveta i vidjela da sam još uvijek u odjeći od jučer, trapericama i crnoj majici uz vrat. Zbunjeno sam hodala okolo, dok nisam vidjela još jedna vrata, osim onih ulaznih. Otvorila sam ih i našla se u prekrasnoj kupaonici od crnog mramora. Ostala bi zauvijek unutra da nisam čula kucanje na ulaznim vratima. Polako sam došla do njih i otvorila. Bio je to Francisco: - Dobro jutro!- rekao mi je veselo. Samo sam ga mračno pogledala. Ušao je unutra za mnom i zatvorio vrata. Bio je još u kućnom ogrtaču. Sjeo je na krevet. Ja sam stajala kraj prozora. - Gdje sam ja ovo? Smješkao se ali nije rekao ništa. - Gdje je Ana? - Ana je dobro. - Nisam pitala kako je nego gdje je? - U svojoj sobi, oporavlja se. - Od čega se oporavlja? - sumnjičavo sam ga pitala. Ponovno nije ništa odgovorio. Gledao je on mene i ja njega, s pristojne udaljenost. - Francisco, što ste joj napravili? Zbunjeno je slegnuo ramenima: - Ništa. - Francisco, nemoj se zezati sa mnom! - Ha ha ha…- smijao se -…ili što?? - Francisco! Ovo nije smiješno! Ako ste joj nešto napravili, ubit ću te!!! - Ha ha ha… To bi volio vidjeti! - Francisco! GDJE JE ANA!!!? - Pa rekao sam ti. - Što joj je? Što ste joj napravili!? - polako sam mu se približavala bijesna kao ris. - Ništa. - on se i dalje smijao. - Odvedi me do nje! - Neću. Zašto bi? Poludjela sam. Došla sam skroz do njega, uopće ne razmišljajući, primila ga za ramena i počela ga povlačiti za ogrtač: - RECI MI GDJE JE!!! - Pa tu. U kući. - smijao se i dalje, nije ga uopće nerviralo to što sam ga tako povlačila. - Nije joj ništa, daj se opusti, samo smo se malo zabavljali! Bijesno sam ga pogledala. Glave su nam se nalazile u ravnoteži: - Zabavljali jeli?? - Da. - pokušao se uozbiljiti. - Kako? - Hoćeš da ti pokažem? - sad je bio ozbiljan, ali bilo bi mi draže da nije. Nisam znala što mu odgovoriti na to. Nisam htjela pokazati strah, ali morala sam znati što je sa Anom. On je nagnuo glavu u stranu i promatrao me. - Dakle, hoćeš ili ne? - Zašto mi jednostavno ne možeš reći? - odmaknula sam se malo od njega. - Ovako je zanimljivije… - Pa tebi sigurno je! Uzeo je moju ruku u svoju ali je i dalje sjedio na krevetu. Ja sam stajala nad njim i gledala u pod. Privukao me sebi, a ja sam ga prestrašeno pogledala. U trenu kad su nam se pogledi sreli, smirila sam se. Jedan glas u glavi govorio mi je da je to opasno, da moram otići, a drugi da se prepustim, da je sve u redu, i ja sam više slušala onaj drugi. Kako sam slaba bila, bar tih prvih dana. Kasnije sam se donekle naučila suprotstaviti, ali najčešće je to na samom kraju bilo neuspješno. Sve oko mene našlo se u magli, nisam vidjela ništa oko sebe, samo njega i njegove oči. Primio me i za drugu ruku i povukao sebi u krilo. Gotovo da se nisam mogla pomaknuti. A onda me polegnuo na krevet. Imala sam osjećaj da sam sletjela lagano kao pero, i utonula u one crne jastuke. Glavom mi je prošla misao da možda Ani i nije bilo tako loše i da sam se bezveze brinula. Osjetila sam da leži na meni i vidjela sam njegovo lice kako me ozbiljno gleda, njegove zelene oči kako iskre. Javio se prvi glas u glavi; ali obećao je da neće, da će me čuvati, a zatim odmah drugi; pusti da sve ide svojim tokom… I onda ponovno njegove oči i ja u izmaglici… Tonem duboko… Njegovo lijepo lice bivalo je sve dalje i dalje… Dok ga odjednom ponovno nisam jasno vidjela. Ali nalazila sam se u nekom mraku, i tu je bio i Leon i Ana. Francisco je klečao nad nekim tko je ležao na snijegu. Kad sam malo bolje pogledala bila sam to ja. Bila je to jučerašnja noć, nakon što sam pala u nesvijest. Francisco se smješkao i govorio mom beživotnom tijelu: - Eh, mala, ti mi uvijek pokvariš zabavu. - Pusti ju! - Ana je viknula. Suze su joj tekle niz lice. Francisco i Leon su je pogledali, i Francisco je rekao: - Neće njoj ništa biti. - Ne vjerujem vam!!! - Trebala si vjerovati njoj kad ti je govorila. - Leon je rekao ozbiljnim glasom, a Ana ga je samo prestravljeno pogledala i u nevjerici odmahnula glavom, kao da sebe i dalje pokušava uvjeriti da ovo nije istina. A onda se naglo okrenula i počela trčati prema selu. Zašto je trčala? Kako me mogla ostaviti takvu, u nesvijesti, s njima? Uglavnom, nije joj uspjelo. Prije nego se i snašla Leon je stajao pred njom, sudarili su se i on ju je uhvatio rukom za zapešće i upitno pogledao. Ana je imala izraz kao da će povratiti od straha. - Nisi baš vjerna prijateljica, ako smijem primjetiti… - Znam da njoj nećete ništa!!! - A jeli…? - Leon joj se unio u lice. - Kako možeš biti sigurna? Ana nije rekla ništa, samo je počela plakati i vratila se natrag k mome onesviještenom biću. Francisco me digao u naručje, Leon je Anu zagrlio oko ramena: - Malo romantike, što kažeš? - Isuse Bože… - Ana je promrmljala. I tako smo krenuli negdje prema šumi. Da nas je netko vidio mislio bi da smo čudna povorka… Francisco je nosio mene, dok mi se jedna ruka klatila zrakom, a kaput visio na sve strane, ali nosio me kao da uopće ne osjeća moju težinu. I Leon i Ana, zagrljeni, dok su se njoj lile suze niz obraze, on je odsutno zviždao neku pjesmicu, čini mi se «Zvončiće». Onda sam se ponovno našla u tami. Nakon par sekundi vratila sam se natrag u sobu i ugledala Francisca iznad sebe, smješkao se. Ali sad mi je um bio čist pa mi se nije svidjela ova situacija u kojoj sam se našla, priklještena njegovim tijelom za krevet: - Ok, shvatila sam, možeš se sada maknuti s mene? - Ma jeli? Želiš možda da ti donesem čašu soka? - upitno me pogledao. - Pa, može… - gurnula sam ga sa sebe, odnosno, više se on sam otkotrljao. Nastavio je ležati, podbočivši lice jednom rukom. Ja sam sjela uspravno. - Koliko je sati? - Oko pet… uskoro će večera! - oči su mu sijevnule. - Francisco! - Što? - zbunjeno me pogledao. - Prestani s tim! - Čim? - Tim! O večeri, doručku, ručku! - A dobro. Kako hoćeš… - ravnodušno je rekao. - Pokazao si mi što se desilo kad sam pala u nesvijest… - Što si ti mislila kad sam rekao da ću ti pokazati što se desilo Ani?- upao mi je u riječ. - Što si mislila sa ću napraviti? - Mislila sam da ćeš na meni pokazati… - rekla sam nesigurno. - Daj molim te, Valentina! - rekao je razdraženo - Rekao sam da te neću ni pipnuti! - Da i rekao si i da nikad ne vjerujem vampiru! Pogledao me ljuto, ali nije ništa rekao, ovaj put je moja bila zadnja. - I zašto si uopće morao leći na mene? - Pa moraju nam oči biti blizu kad ti šaljem sjećanje! - Pa nismo zato morali ležati! - Pa nismo. Ali tako je , hm… kako da se izrazim… - Vatrenije? Uzbudljivije? Smrtonosnije? - Da! - zadovoljno me pogledao.- Shvatila si. - Pa bilo je i vrijeme, valjda… - suho sam rekla. - I gdje je Ana? - A odi i pronađi ju… - Nećeš ti sa mnom? - Ne, ovako je zanimljivije. - nasmijao se. - Da, s tobom iznenađenjima nikad kraja… - Mala, sa mnom ti nikad neće biti dosadno. -vragolasto me pogledao. - Toga se i bojim… - zaključila sam i digla se s kreveta. - Idem naći Anu. - Baš si partybraker! Izašla sam iz sobe smijući se. Partybraker! I da se jedan normalan vampir tako izražava! Leon je govorio profinjeno, uvijek je zvučao aristokratski, a imao je i naglasak, dok Francisco… Ponašao se kao luđak. Hodala sam dugim hodnikom obasjanim svijećama koje su visjele po zidovima zajedno sa slikama. Na kraju hodnika bilo je veliko, prostrano stubište sa crnim mekim tepihom. Na krajevima rukohvata, u podnožju, stajala su, sa svake strane, po dva lava. Kuća je bila ogromna i… prekrasna. Spustivši se dolje čula sam kako u obližnjoj prostoriji neko jeca. Ušla sam unutra. U daljini kraj kamina, obasjana samo vatrom sjedila je plavokosa cura. Suze su joj se lile niz okrugle obraze. Bila je to Ana. (nastavlja se)

- 23:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.02.2007.

Spoznaja da vampiri stvarno postoje nije dobro djelovala na moje psihičko zdravlje koje je ionako u posljednje vrijeme bilo ozbiljno narušeno. Nisam se nikom javljala na mobitel, nisam išla u školu, i moji su mislili da sam nesretno zaljubljena. Neka misle što hoće, samo neka me se klone. Danima sam ležala u krevetu i zurila u prozor, a po noći nisam mogla zaspati, ako bi slučajno i utonula u san, morala sam biti licem okrenuta prozoru. Jela sam samo namirnice biljnog podrijetla. Meso sam izbjegavala jer me podsjećalo na krv. Sve me podsjećalo na krv. Crveni zastori, čaj od jagode koji mi je mama kuhala, a pogled na prazan stolac kraj mog radnog stola podsjećao me na noć kad sam na njemu zatekla Francisca. U srijedu navečer u moju sobu samo odjednom banula je moja najbolja prijateljica na cijelom svijetu- Ana. Zbunjeno je stajala na vratima kose još pokrivene pahuljama snijega i gledala u moje beživotno tijelo ispruženo na krevetu: - Tina što se s tobom dešava??? - Ha? -omamljeno sam podigla glavu? - Pa što ti je? Nestala si, nikom se ne javljaš, nitko te već danima nije vidio… Prstom sam joj pokazala da priđe bliže. Hodala je prema meni polako kao da se boji da je ne bi zarazila svojim ludilom. Kad se napokon našla kraj mog kreveta kleknula je do moje visine i prestrašeno me gledala: - Tina, što god da je, nije vrijedno ovakvog tvog stanja… Tupo sam gledala u nju. Ponovno je prozborila sad još tužnijim tonom: - Što ti je Tina? Neko te zlostavlja?? Nisam rekla ništa. - Netko te silovao?? Ništa. - Je li neki dečko u pitanju?? Ni riječi. - Imaš smrtonosnu bolest?? Ana je navodila još 1000 razloga ali ja nisam govorila ništa. Na kraju je odustala i sjela na pod do mene. - Ana, vidjela sam vampira. -promrmljah - A? - Vampira sam vidjela. Tamo je sjedio, za mojim stolom! Ana me gledala kao da sam sišla s uma. Ona je voljela sve te knjige sa vampirima, mistične stvari, duhove i sve to, ali zapravo, nije vjerovala u to. Jednostavno joj je samo bilo zabavno. Govorila je polako naglašavajući mi svaki slog kao da imam problema s koncentracijom: - Tina… opet čitaš one knjige…? Dušo, znaš da to loše djeluje ne tebe! Zašto čitaš knjige kojih se bojiš?? - Ana! To nije bilo priviđenje! Bio je tu! I onu večer kad smo bile na piću, sjećaš se, onaj dečko… znaš onaj koji je sjedio kraj mene na šanku, i on je vampir! - Da, dušo, i došli su upravo ovdje da tebe straše! Ako su to stvarno bili vampiri kako to da si još živa? -pobjedonosno me pogledala - Pa zato što me moraju čuvati za nekog drugog! Nemam pojma ni sama! Ne znam zašto ti uopće to pričam kad znam da mi nećeš povjerovati! - Da… stvarno si skrenula… nema više vampirskih knjiga za tebe dušo moja…Ne. Ne. - Nisam luda! - E pa izgledaš tako! I zvučiš tako!!! Znaš što, izvući ću ja tebe iz tog kreveta, čim izađeš malo na zrak bit će ti bolje! - počela me vući za rukav iz kreveta, a ja sam se grčevito borila s njom.- E ideš, pa makar te morala nositi van!!! Večeras je Badnjak ako nisi znala… - Badnjak? - zbunjeno sam ju pogledala.- Nisam znala… - Da, Badnjak, i idemo na feštu! Prije nego sam se uspjela snaći sjedila sam u autu i vozila se na Ponoćku. U crkvi je bila tolika gužva da ništa nisam čula, a ionako me nije zanimalo što svećenik priča. Ne znam kako sam se uopće našla tamo. Poslije Ponoćke hodala sam za Anom prema velikoj seoskoj fešti u starom vatrogasnom domu. Nalazio se na kraju sela koje u tom dijelu nije bilo osvijetljeno. Ali noć je bila prelijepa. Prava Božićna. S puno snijega i velikim vedrim mjesecom na sred neba. Opustila sam se. Odjednom mi se i samoj činilo da sam ono s vampirima sve umislila. Možda je to bilo zbog Ane, možda zbog povelike količine kuhanog vina koje sam u međuvremenu popila. Uglavnom, držala sam Anu ispod ruke i hodala prema domu koji je svijetlio u daljini. Mogla sam čuti kako unutra ima zbilja puno ljudi. Došlo mi je da zapjevam neku Božićnu pjesmu i čak da pojedem neki fini komad mesa! Ana je malo posrtala od alkohola i smijala se nečemu bezveznom, a onda je samo odjednom prasnula u smijeh: - E Tinice moja…hi hi hi… možda te večeras napadne koji taj tvoj vampir… hi hi hi… onaj kojeg sam ja vidjela onu večer, mislim, onaj dečko za kojeg ti tvrdiš da je vampir… hi hi hi…bio je baš sladak… ima nešto… posebno u njemu. - Hi hi hi…da, zamisli! -smijala sam se ja - E, a kak izgleda taj što ti je bio u sobi… hi hi - Uh… presladak je… Francisco se zove! - Francisco? Hi hi… baš vampirski…! - Da… hi hi…a onaj što si ga ti vidjela… e, to ti je Leon! - Mmm… Leon, opako… hi hi… Ajme… Tinice, ti si skroz naskroz poludjela! Hi hi… Vampiri!!! Tinice, ti si pod hitno moraš naći dečka jer ti se počinju priviđati muškarci u sobi… hi hi… - Da… hi hi…imaš pravo… hi hi - Vampiri… hi hi… luda si, kažem ti… Zamišljaš si da te neki zgodan dečko malo gricka…hi hi… pa ti se odjednom čini da su svi vampiri… hi hi - Hm… vjerojatno… I tako smo nas dvije ušle u vatrogasni dom i odmah u hrpi ljudi pronašle svoju ekipu. Nastavile smo piti uopće se ne osvrtavši oko sebe. Ja sam se zezala i bilo mi je super. Nakon toliko vremena provedenog u sobi, u strahu, osjećala sam se oslobođeno i predivno. Ništa mi nije moglo pokvariti ovu večer. Ne, ništa. Osim možda… Baš sam pričala s frendom o tome di ću za novu godinu kad me odjednom Ana zaskočila s leđa. Prepala me, ali kad sam došla k sebi počela sam se smijati zajedno s njom. Vragolasto mi je šapnula na uho: - Ej luđakinjo, tu ti je onaj tvoj zgodni vampir iz birca, s nekim frendom! Hi hi… Mene je kao nešto presjeklo u struku, noge su mi klecnule. Me nije moguće… nije moguće da je… Lagano sam se okrenula zajedno s Anom prema drugom dijelu prostorije. I tamo sam ih vidjela. Njih dvojicu. Vampira s kojim sam pila pelin onu večer, i drugog vampira koji je sjedio u mojoj sobi. Odjednom kao da sam zaboravila sve što sam mislila cijelu večer, ponovno me preplavio onaj panični strah. Ana je i dalje stajala ovješena meni za vratom, mrtva pijana i zavodljivo ih gledala tamo na drugom kraju. Ja nisam disala. Oni nas nisu vidjeli. Bili su zadubljeni u razgovor, obadvojica potpuno u crnom. - I onda Tinica… hoćemo ići bariti te dečke…ha? Hi hi… - Ana, daj se smiri! - oštro sam ju opomenula. - Ajde, odi pozdraviti svoje prijatelje, hi hi… upoznaj me s njima! - Ana! - Šta? - nedužno me pogledala - Bojiš se da si sve umislila… hi hi… Da to ipak nisu Francisco i Leon… hi hi… nego, recimo…hm… Ivan i Marko… HI HI HI Ana je mislila da je jako duhovita, a meni je bilo mučno. Nisam mogla skinuti pogled s njih. - Ajde, Tinica, mogu se kladiti da su to neka dva lika iz nekog grada, vjerojatno Zagreba ili tak nešto… Ajmo se upoznati s njima, treba ti avanturica…- vukla me za ruku ali nisam se dala… - Anaaaa… pusti me! - Ajdeeee… Onaj plavokosi je baš tvoj tip… - Ana. Ne! Navlačile smo se vukući svaka na svoju stranu dok nismo malo privukle pozornost. A onda su nas ugledali i njih dvojica. Zastala sam kao ukopana, nisam više nikog vidjela osim njihovih hipnotizirajući očiju. Ana je isto zastala i gledala ih. Ali za razliku od mene, oduševljeno. A onda mi je Francisco lagano mahnuo rukom uz smiješak. Zavrtjelo mi se pred očima. Bolna istina ponovno me obuzela. - Ajme, mahnuo ti je! Tina! Idemo do njih! - Ne…- uspjela sam promrmljati ali već mi je bilo toliko slabo da nisam imala snage odupirati se njenu povlačenju. Ubrzo smo stajale pred njima. Leon je svoju kosu do ramena kao i uvijek svezao u opušteni rep i promatrao nas je prodorno sivim očima. Francisco je imao tu buntovnu neurednu kosu, ali meni je zbog toga bio još slađi. - Valentina, dugo se nismo vidjeli… Kako ide život? -pitao me Francisco - Dobro. - kratko sam odgovorila. - Ovdje je zagušljivo, a da odemo malo van?- pitao je Leon. - Ne!- rekla sam ja - Odlična ideja! - rekla je Ana. - 3:1! Idemo! - Francisco me pogledao uz pakostan osmijeh Nisam htjela. Nisam mogla. Htjela sam Ani reći da su to vampiri, ubit će nas, ali i samoj mi je to zvučalo smiješno. I iako me bilo strah toliko da su mi noge odumrle, nisam mogla pustiti Anu samu s njima. Grčevito sam ju držala za ruku dok me Francisco lagano gurao prema vratima. Sve mi je bilo u magli. Ana je pričala s Leonom i smijala se, a meni se činilo da mu oči sjaje kao dva dijamanta. Našli smo se vani gdje nije bilo nikog i krenuli putem prema selu čija su se svjetla vidjela u daljini od otprilike jednog kilometra. Dovoljno vremena da nas ubiju, u glavi mi se prevrtala misao… Francisco je stajao s moje strane i možda me zato i hvatala vrtoglavica. Lagano se nagnuo do mog uha i šapnuo smješkajući se: - Tebi se ništa neće desiti… - A Ani? - pitala sam zabrinuto U tom trenu Leon je rekao: - Toliko toga smo već proživjeli zajedno a još se nismo ni upoznali… Nisam obraćala pažnju na njega. Trknula sam laktom Francisca: - A Ani? Pravio se da me ne čuje. Smješkao se Leonu koji je Ani pružao ruku: - Ja sam Leonardo, drago mi je. Ana me pogledala zbunjeno. A onda joj je i Francisco pružio ruku: - Francisco. Gledala je najprije u njega, pa u Leona, pa u mene, nije se više smijala. Nije više ništa rekla, i kao da mi je mislila reći, kako si znala…? Ali ja jesam znala. Nisu bili nikakvi Ivan i Marko. Ali ona kao da nije mogla vjerovati u istinu. A onda se Francisco nasmijao: - Ha ha… Napetost se može rezati zrakom… Zašto ste tako tihe cure? Ana ga je zbunjeno pogledala, a ja sam tad pala u nesvijest. nastavlja se...

- 21:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

(nastavak) Slijedećih sedam dana nisam više vidjela čudnog mladića za kojeg sam bila uvjerena da je vampir, ali iskreno, nisam puno ni izlazila iz kuće. Do škole i natrag. Kave, izlasci, a pogotovo oni noćni više nisu bili dio mojih planova. Kad bi me netko i pozvao da idem van izvlačila sam se na to da pišem maturalnu radnju, ali prava istina je bila da nisam bila koncentrirana na išta osim sitne šumove, škripanje starih dasaka, i živjela sam paranoično zatvorena u kući vjerujući za svaki šum da je to netko došao ubiti me, a taj netko vjerojatno je vampir. Vjetar je zavijao u ledenoj zimskoj noći noseći za sobom snijeg, hrpe bijelog snijega što su prekrile crnilo šume, i ovu noć, ali koji nije namjeravao prestati padati. Sitni, gusti snijeg. I moje selo daleko od civilizacije. Kuće kao da su jedine žive u ovoj noći sa svojim svijetlošću obasjanim prozorima, pokojom lampicom kao ukrasom za nadolazeći Božić. Ulična rasvjeta zasjenjena je napadalim snijegom. Glas vjetra i tišina noći budili su sve više paniku u meni, i činilo mi se da mi se smije, da mi se vjetar ruga jezovitim smijehom. Bio je petak i ja sam sjedila u boravku svoje kuće, navučenih roleta i sa upaljenim svijetlom po cijelom donjem katu. Baš sam oprala kosu koja se sušila ma toplom zraku iz kamina s moje desne. Imala sam na sebi nekakvu staru prljavo- bijelu spavaćicu, malo preveliku i čupave šarene sokne. Sjedila sam na kauču zamotana u deku i sa šalicom čaja u ruci. Gledam nekakvu komediju na TV-u jer je komedija bila jedino što sam bila u stanju gledati. Samo da nema krvi. Svi u mojoj kući spavaju; i mama, i tata, i mlađa sestra, i stariji brat, i baka. Moj stariji brat studirao je u Zagrebu ali za vikend je došao kući. I sestra i ja obožavale smo ga, a viđale smo ga tako rijetko. I ja ću vjerojatno slijedeće godine na faks u Zagreb, budem li živa do tad… Uglavnom, komedija je bila stvarno debilna, ali bilo je tek 1:30, a ja sam namjeravala ostati budna čitavu noć. Oči širom otvorene. Razmišljajući što da dalje radim sjetila sam se Zagorkine «Kontese Nere» koju sam posudila još prije tjedan dana. I odlučih se za to. Krenula sam prema stepenicama gaseći svjetlo po svjetlo za sobom. Odjednom sam ostala u potpunom mraku, jedino slabašno svijetlo dolazilo je još od udaljenog kamina. Brzo sam se popela stepenicama i prošla hodnikom krupnim koracima samo da se što prije nađem u toplini svoje sobe. U jednom mahu uhvatim kvaku, otvorim vrata i zakoraknem unutra. Ostala sam sleđena stajati na dovratku. Kraj prozora navučenih zastora stajao je moj radni stol, a za njim, okrenut prema meni sjedio je neki dečko. Neki nepoznati dečko. Noge je opušteno ispružio i prekrižio ih u predjelu gležnjeva, jedan lakat stajao mu je naslonjen na moj stol i uz slabašnu svjetlost samo stolne lampe udubio se u čitanje, ni manje ni više, nego mog dnevnika! Prljavo zlatna kosa, malo valovita na vrhovima nemarno mu je okruživala lice. A onda je podignuo lice prema meni. Lice anđela. Zrak mi je ostao u plućima. Bio je to najljepši muškarac kojeg sam vidjela, ikad u životu. Te meke crte lica, prodorne oči, lijepe male usne… ostala sam zadivljena. Promatrao je on mene i ja njega. Mora da sam izgledala jako smiješno u onoj ludoj spavaćici, raščupana i začuđenih očiju. A onda je on ponovno pogledao moj dnevnik te počeo čitati na glas: 13. prosinca «Ne mogu vjerovati što mi se danas desilo! Ovo jednostavno nije stvarnost i nije moguće da je istinito… Mislim da sam večeras vidjela vampira! Zapravo, što je najgore od svega, ja znam da sam ga vidjela! Uvjerena sam! I prestravljena! To nije moguće…» Prestao je čitati, pogledao me, i nasmiješio se. Znam da sam se trebala okrenuti i početi bježati ali nisam mogla, držao me pogledom. Zapravo nisam bila sigurna ni želim li pobjeći? Kuca li mi srce tako zato što sam prestravljena ili od sreće? Jesam li mrtva ili življa no ikad? Bio je tako dječački lijep, gotovo nestvaran. Baš kao anđeo. Ali znala sam da nije nikakav anđeo. Dok sam ga tako promatrala, ušla sam potpuno u sobu i polako zatvorila vrata za sobom, ne skidajući oči s njega. i onda začujem svoj drhtavi glas, kao negdje iz daljine: - Jesi ti v…vampir?? Nasmijao se, imao je zvonak, jasan muški glas: - A što ako jesam? -izvinuo je obrve. U tom trenu shvatila sam da je. U stotinki stotinke sekunde u glavi mi se počela oblikovati misao da bi sad trebala vrištati, ali prije nego je miso uopće stigla do centra za razmišljanje i prije nego sam je uopće postala svjesna, u trenu kad su mi se mišići oko usana počeli pomicati, on se već našao meni iza leđa, kao precrtan po zraku i čvrsto mi stisnuo svoju ledenu ruku preko usta. Nisam uspjela ni shvatiti što se dešava kamoli zavrištati! Bio mi je toliko blizu da su mi trnci prolazili tijelom, od vrata preko kralježnice, bila sam uzbuđena i prestrašena. Osjetila sam mu dah kraj svog uha: - Šššš… dobra cura. Budeš li vrištala morat ću ubiti sve koji su to čuli; tvoje mamicu i taticu, sestricu i brata, čak i…baku, a ti ćeš mi biti desert. Razumijemo se? Šutke sam zamahala glavom. Ne želim biti desert! - Fino… Volim diplomaciju! Stao je nasuprot mene, bio je viši za glavu i imao je taj opasan pogled tamno zelenih očiju. Nije izgledao kao vampir. Bio je mlad, mlađi od onog prvog, bar po godinama kad je umro. Nije mi se sviđalo kako me gledao. Kao kuhar koji razmišlja koji je najukusniji način da pripremi komad mesa. Imao je taj sjaj u očima, jaku strast. Bilo mi je vruće. - Š..što ž…želiš od mene?- promucah - Ništa. Samo sam te želio upoznati. - kaže on ravnodušno. - Upoznati me? - bila sam u nevjerici - Da. Upoznati te. - Nećeš me ubiti?? - Pa da sam te mislio ubiti vjerojatno bi to već napravio, ne bi ovdje stajao s tobom i razgovarao…jeli tako? - raširio je teatralno ruke i nasmijao se. Koji čudan stvor. - Pa dobro kako se zoveš? - Je suis Francisco, mademoiselle… - naklonio se - Francuz??? - Ma ne, bio sam tamo u posljednje vrijeme… u Chartresu. Zanimljiv gradić. Šetao je po mojoj sobi. Bio je zaigran, malo me je popustio strah. Onda je sjeo na moj krevet da isproba koliko je tvrd. I legao. Bila sam očajna. Najljepše biće koje sam ikad vidjela, i to muško, je ovdje u mojoj sobi, na mom krevetu… i sve je idealno, osim jedne male činjenice… potencijalno je smrtonosan. Vampir je. Ali tako… privlačan. Kosa mu se rasula oko lica dok je ležao onako raširen po krevetu, a ja sam ga sanjarski gledala. Gledao je u strop, a onda se polako okrenuo glavom prema meni: - Želiš leći ovdje? - Ne… Zašto bi to željela?? - kao da mi je pročitao misli… - Nisi znala da vampiri mogu čitati misli??! - Ne, nisam se baš često družila s njima tokom života… Nasmijao se. Sarkazmom sam htjela otjerati sram koji sam osjetila kad je rekao da mi čita misli! On zna sve… sve što mislim. - Bojiš se? -pitao me i dalje se dobro zabavljajući - Naravno da se bojim, zaboga!!! - Pa ne moraš… Već sam ti rekao da bi te već ubio da sam mislio… Ne volim mučiti ljude… - Dirnuta sam, stvarno… Ali ne želim izazivati sudbinu! - Sudbina ne postoji. - Daa? - pogledala sam ga u čudu. - A koja je onda moja sudbina? Misliš da netko može imati sudbinu da postane vampir? -dok je to pričao gledao je u strop - Nemam pojma… Pitanje je bilo zanimljivo, ali ja trenutno nisam mogla razmišljati. - U svakom slučaju… -uzdahnuo je dokono- …onda ni ja neću ležati! Nije zanimljivo kad ti nisi za akciju! Oh…Bože! Nisam za akciju??! Ležati kraj vampira bi mi u svakom slučaju dignulo adrenalin! Ali srećom ja nisam adrelinaš. Ja volim svoj mali, dosadni život. Nisam imala komentara na to. Ali skočio je naglo sa kreveta i ni ja ne znam kako (jer čovjek ne bi to mogao izvesti u jednom potezu) našao se na nogama. Došao je ponovno blizu do mene koja sam stajala na centru sobe. Htjela sam ga dotaknuti ali umjesto toga on je dotaknuo mene. Moj vrat, vršcima svojih prstiju i spustio se po goloj koži mog prsnog koša. Uh, mislila sam da ću izgubiti tlo pod nogama. Odgurnula sam ga, ili, čini mi se da je više on dopustio da ga odgurnem, iako zapravo nisam htjela to. Ali čvrsto obećah sama sebi u glavi da se neću igrati, a ni družiti više sa vampirima!!! Nasmijao se: - Pa, zapravo, morat ćeš… - ??? - Moj prijatelj Leon, kojeg si imala priliku upoznati, i ja, ovdje smo na zadatku… - namignuo mi je. - Zadatku?? - Da… Da čuvamo tebe. Bila sam šokirana… Dva vampira da me čuvaju!!! Blago se meni, nema sigurnije osobe na svijetu!!! Od koga? Zašto mene? On se smješkao. - Ne trebaš se bojati… Nitko ti ništa neće, pa ni nas dvojica… bar do određenog vremena… -ponovo se zagonetno nasmijao- … ne trebaš o ničemu razmišljati. - Pa moraš mi reći od čega da se čuvam? Tko bi mi uopće htio nauditi? - Ne smijem ti ništa reći…- odmahnuo je glavom - …ali netko te jednom davno vidio… - Isuse Bože… - bila sam u nevjerici - …i taj netko poslao je vas da me čuvate? - Ah…da, tako nešto. Sve je pod kontrolom…-vragolasto me pogledao ispod obrva - …apsolutno se ne moraš brinuti! Samo nastavi normalno živjeti kao i do sad! - Da, to će mi sigurno uspjeti kad znam da postoji netko kao što ste ti i tvoj prijatelj!!! I još da ste stalno tu negdje… - Pa jeli ti ijedan od nas do sad nešto napravio? - smješkao se i prišao mi skroz blizu. Mogla sam mu osjetiti dah. Hladan dah.-… iako naravno da bi htio…- prošao mi je rukom po leđima, u transu sam zaklopila oči - …jer…privlačiš me…- osjetila sam njegove usne na obrazu - O…ovo je isto maltretiranje! Psihičko! - bila sam gotova, nisam se više držala na nogama, držao me on rukom. Ponovno osmijeh. Francisco se uvijek svemu smijao, osobito kad sam ja bila u nekoj neprilici. Ali taj osmijeh često je znao zavarati. - Hm…možda… - prošaptao je - …ali moraš znati da te ja u svakoj prilici, zapamti, svakoj… - spustio je još više glas - …želim i mogu ubiti. Naglo sam se trgnula od njega! Ta mi se riječ nije svidjela. U njoj nije bilo nikakve ljepote, zavodljivosti, strasti. Samo okrutna istina. Napeto me gledao. Primi me za ramena i okrene prema ogledalu. Tako smo stajali u mojoj sobi. Ja i vampir Francisco iza mojih leđa. - I zato, prvo što moraš znati je, da nikad, ali nikad, ne smiješ vjerovati vampiru! Čak i da si i sama vampir, a kamoli čovjek! Zapamti to, nikad!!! U nijednoj situaciji. Zbunjeno i prestrašeno sam ga gledala u ogledalu. Zašto mi to govori? - Zato…jer samo tako možeš pomoći sebi. A i meni. - Sad me malo već strašiš… - To je dobro. Tako i treba biti. Dok te strah, na oprezu si. Nikad se nemoj opustiti sa vampirom. Jer ja te želim ubiti. Čak i sad. Ponovno sam se okrenula prema njemu i odmakla. Bio je ozbiljan. - Tako treba. Shvatila si. - Ne bi baš htjela da me ubiješ… Nasmijao se: - To misliš. Ali vjeruj mi, najgore od svega je što ti to želiš. Čim te dotaknem… ti to želiš. Odmahivala sam glavom. On je krenuo prema prozoru, otvorio ga i prije nego sam shvatila, nestao je. Potrčala sam prema tamo. Ali ne vidjeh ništa, ništa osim malog šišmiša kako leti zrakom. (nastavlja se…)

- 18:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

(nastavak) IV. U utorak navečer sjedila sam u jednom seoskom kafiću. Tamo se svakodnevno moglo vidjeti različito društvance. Najprije društvo starih seoskih kronera koji nisu znali kud bi sa svojim izgubljenim životom i po cijele dane visjeli su po birtijama. Zatim u kutu dečke koji bi se okupili oko bilijara ili pikada sa svojim pivama i obično nisu doživljavali nikoga oko sebe. Našlo bi se tu i par sređenih cura koje se nikako nisu uklapale u ovu atmosferu, ali nisu imale kud drugdje ići, ispijale bi treću kavu za redom i hihotale se forama koje su smiješne smo njima. To je uglavnom bila standardna ekipa, tu i tamo, zavisi od večeri do večeri našao bi se još netko. A tu večer našla sam se i ja. Dogovorila sam se s Anom da ćemo se naći tamo ali morala sam računati na to da će zakasniti, dok sam ja, slično meni, došla i prerano. Čim sam ušla unutra trebala mi je minuta da se priviknem na tamu i oblak dima, zar ovi ljudi ne znaju otvoriti vrata? Sva mjesta bila su zauzeta, bilo je neobično puno ljudi. Zar se nešto slavi, a ja to ne znam? Kad sam malo bolje razmislila- nemoguće. Ako ne bi znala ja, znala bi Ana. Nije mi preostalo drugo nego sjesti za šank i čekati da se mjesto oslobodi. Skinula sam kaput i šal i objesila ih na vješalicu, pozdravila konobaricu: - Za mene dupli pelin! - Kao i uvijek, žestoka cura. -nasmijala se. - Naravno! Nisam se uspjela ni pošteno smjestiti kad je na stolac do mog sjeo netko. Nisam htjela biti nepristojna i okretati se da vidim tko je, ali nisam ni morala jer sam sve ionako vidjela na ogledalu iza šanka. Ukipila sam se. Bio je to mladić iz šume. Potpuno isti kao i onu večer. Sa nonšalantno svezanom poludugom kosom i potpuno u crnom. Vješto se popeo na svoju stolicu i naslonio na šank. Nisam mogla prestati gledati i onda nam se pogled sreo u ogledalu. Nasmiješio se zatvorenih usta. Protrnula sam. Konobarica mi je donesla piće i sa zanimanjem pogledala stranca. - Za mene… Ne znam, koje je tradicionalno piće vašeg kraja? Konobarica se nasmijala. Meni je došlo da povratim. Znala sam da sigurno nije neki turist, ali nisam znala ni što bi drugo mogao biti. - Pa, ne znam hoće li vam se svidjeti, ali ovdje se pije uglavnom šljivovica. - Onda to. -nasmijao se. Nije izgledao kao netko tko pije šljivovicu. Ja sam se pravila da ne slušam razgovor. Prevrtala sam svoj pelin među rukama i nervozno zapalila cigaretu svjesna toga da bi me mogao vidjeti netko poznat i reći starcima. No bila mi je potrebna. Jako. Mladić se okrenuo prema meni: - Zar ne znaš da cigarete skraćuju život? Uh koje jadne fore… - Da, znam hvala, ali ne razmišljam previše o tome. -pogledala sam i ja njega. Smiješio se svojim tamno crvenim usnama. - Ne bojiš se smrti? -izvinuo je obrve?! - Pa lagala bi kad bi rekla da ne… Ali jednostavno ne razmišljam. - Hm. Zanimljivo. Izgledaš kao netko tko puno razmišlja. Samo sam ga upitno pogledala. Ma tko je on da zna koliko ja razmišljam? Ali kad bolje razmislim… istina je da puno razmišljam, analiziram… - Evo i sad već razmišljaš… Naglo sam se prenula. Ma što? Zbunio me. - Pa svi razmišljaju! - Uglavnom da. Ali mislim da ti razmišljaš specifično. - Ma jeli? - Aha. -ponovno se nasmijao. - Činiš mi se zanimljiva. - Ne bih znala, stvarno. - Nemoj biti lažno skromna… Ma nemoj? Kako on to razgovara samnom? Pa ni ne zna me, a tu se pravi da mi radi nekakav psiho- profil ili što već!? Stiglo je njegovo piće i platio je konobarici uz malo veću napojnicu. Ova se nasmijala od uha do uha. Moram priznati da mi je ipak bio jako zanimljiv. Bio je drukčiji. Drukčiji od svih ovih ljudi u prostoriji. Moglo se to vidjeti iz aviona. Ali ipak, sigurna sam da mi nitko ne bi mogao reći po čemu je toliko drukčiji. Izgledao je kao čovjek, pričao kao čovjek, pio šljivovicu kao čovjek… kao turist, odnosno, da se ispravim. - Pa što vas dovodi u naše krajeve? - Ne moraš mi se obraćati sa Vi. Nisam toliko star. - ponovno osmijeh, kao da je to što je rekao šala. A i nije bio stariji puno. Možda kojih pet godina. Bar je tako izgledalo. Mogao je imati od 23-25 godina, po mojoj slobodnoj procjeni. - Dobro. Meni još bolje. - Ovdje sam malo u posjeti. - Posjeti? - Da. Starom, starom prijatelju. - Ovdje živi? - Ne baš ovdje ali par kilometara dalje. Namrštila sam se. U okolici od 50 km nisam se mogla sjetiti ikoga tko bi poznavao nekoga kao on, tko bi izgledao kao on ili po ičemu bio sličan. Kao da je pročitao moje misli. - Naravno, moj prijatelj također nije često ovdje. - Ah, razumijem. I, sviđa vam se ovdje? Ovaj, sviđa ti se ovdje? - Tako je već bolje. -nasmijao se. - Da, jako. Zrak je čist, šuma mi odgovara, a i hrana je jako dobra. Ne znam zašto ali ovo u vezi hrane nije mi se sviđalo… Rekao je to na čudan način. - Oh, ovdje je hrana teška! Ja sam odavde pa mi baš i ne odgovara. Previše je teška, previše mesa. - Ne voliš meso? - nasmijao se. Naježila sam se. Kakvo je to, kvragu, pitanje!? - Pa, samo određeno… Ne sve. - Isto kao i ja. -zaključio je. - Ali ovdje mi sve odgovara. Na ovako čistom zraku odmah mi se popravi tek. Nasmijala sam se. Koji lik! Bio je jako zanimljiv. I imao je te jako lijepe sivo- zelene oči. Mogla bih reći da su me malo omamile. Ili je to bio pelin? Nisam sigurna. Ali postala sam opuštenija i krv mi je živo kolala žilama. Bilo mi je vruće. - Vruće je ovdje! - Zbilja? Meni nije. Pocrvenila sam. Očito je samo meni bilo vruće. Ostali su sjedili i dalje u jaknama. - Ne moraš crvenjeti zbog toga… - ponovno vragolasti osmijeh. Pocrvenila sam još više. Kako me zna ubosti u pravu točku!? - Ma vjerojatno je to od alkohola. -na kraju sam pametno zaključila. Kimnuo je. - Ali ja i inače tako djelujem na ljude. - rekao je to smireno i ozbiljno, kao da se to samo po sebi razumije i nije uopće djelovao umišljeno, ali čak ni ja nisam bila sigurna jeli mi stvarno vruće baš zbog njega. - Ma jeli? A zašto bi meni bilo vruće baš zato što si ti tu? -rekla sam bahato. - Možda imam dobru cirkulaciju!!! - Ne sumnjam uopće u to. Jako dobru cirkulaciju. -namignuo mi je. Potpuno sam se zbunila. - Ali mislim da to ipak ovdje nije slučaj. - Kako znaš?! Tvrdiš nešto što uopće nema veze s vezom! Blefiraš. Valjda ti je dosadno ovdje na selu pa sad hoćeš naći neku malu za zabavu, kojim slučajem sam se ja našla tu, nažalost, i sad pokušavaš postići da mi bude neugodno i da me time zainteresiraš. Ali uopće nisi moj tip. Gledao me je ozbiljno ni ne trepnuvši. Nisam vjerovala da sam to uopće rekla. To bi upalilo kod nekog maloumnog dečka kakvi su se inače palili na mene, ali on nekako nije bio malouman. A zapravo mi je stvarno i bio zanimljiv. Nakon par trenutaka ipak se nasmijao. I to prvi put glasno i jasno. I smijao se, i smijao i smijao. Nije mogao doći k sebi, kao da sam rekla vic godine! Bilo mi je jako neugodno. I svi su se okrenuli prema nama. Imao je čudan smijeh. Jako dubok, dublji i od njegovog ionako predubokog glasa. Sakrio je lice u dlanove i smijao se. A ja sam sjedila zbunjena. Išlo mi je na živce što je tako ismijao moju pametnu teoriju ali nisam znala što bi mu rekla. Kad se napokon smirio, pogledao me i dalje se smješkajući. Zgroženo sam ga gledala: - Imaš jako čudan smisao za humor. - I to je još jedan dokaz da nisam tvoj tip?! -ponovno se nasmijao. Ljutito sam otpuhnula ne znajući što da kažem na to. - Možda. - Ti si jako zanimljivo ljudsko biće. - Oh, hvala, jako lijepo od tebe! -sarkastično sam odgovorila. - Molim. -naklonio se onako na starinski način. I onda smo se samo gledali par sekundi. Ja sam i dalje bila zbunjena, a on se i dalje smješkao. - Ali gdje smo ono stali… -na trenutak se zamislio. - Ah da! Još ti je vruće? - Odbijam odgovoriti na ovo pitanje. Stavio je ruku na moju. Nisam mogla vjerovati! Ali nisam ju ni micala. Htjela sam ju maknuti, dakako, ali bilo je predobro, predobar osjećaj. Samo sam nijemo zurila u njega. On je imao jako hladne ruke. - Da. Vruće ti je. - Da… pa? - Pa ništa. To je dobro. To je znak da si živa. - Ma nemoj! Bravo! Tko bi se toga sjetio?? - Vjeruj mi, jednog dana to ti možda bude jako važno. Možda ti to bude još jedini dokaz da si stvarno čovjek. Ostala sam zbunjena. Tad je primio moju ruku u svoj dlan, prinio ju svojim usnama i poljubio onako kako su to muškarci nekad radili. Krv mi je još jače zakolala žilama. Bila sam zatečena. I omamljena istovremeno. Gledala sam ga otvorenih usta. - A sad moram ići. Predugo sam se već zadržao. Ali još ćemo se mi vidjeti Valentina. Prije nego sam zaustila da pitam otkud zna kako se zovem, već je hodao prema izlazu. U tom trenu u kafić ulazila je Ana, kosa joj je vijorila od vjetra izvana. Propustio ju je da uđe, a ona ga je znatiželjno odmjerila i krenula prema meni. Ali nisam ju vidjela, barem ne svjesno. Gledala sam njega u čudu dok se nije zadnji put okrenuo pri izlasku, pogledao me i prvi put se široko osmjehnuo ne skrivajući lice. Skoro sam se srušila sa stolca! A onda je nestao. Ana je sjela kraj mene: - Tko je to?! Samo sam u nevjerici odmahnula glavom. Jesam li to samo ja vidjela dva bijela očnjaka!? (nastavlja se)

- 12:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 17.01.2007.

- 18:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 06.01.2007.

GLAVA PRVA

- 18:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #