the one who never sleeps

ponedjeljak, 22.10.2007.

šapat

Da bih došao do puta, morao sam se spustiti niz strm i stjenovit obronak, između čijih stijena je potocima žuborila i šištala kristalno bistra voda, što se slijevala s vrhunaca na kojima je kopnio snijeg, ugrijan ranoproljetnim suncem. Pjeneći se bijelim krijestama, vlažila je stijenje koje je oživjelo zazelenjevši se mahovinom i algama.
Koraci su mi bili sputani oprezom uslijed skliskog terena kojim sam hodio, vodeći vranca na povodcu, dok su neizvjesnost i mučna tjeskoba nalagale hitnju. No, koliko god bio zabrinut zbog slutnje rata na istoku i koliko god sam se htio žurnije vratiti kako bih pomogao svojim suborcima i onoj koja me je uvijek štitila, u misli su mi se vraćala sjećanja na blijedu ženu.

-Postoji legenda o zaboravljenoj mudrosti gledanja u daljinu, -govorila mi je tijekom jedne od onih bezvremenskih šetnji uz jezero, u kojima bi se svijet sužavao na samo nas dvoje.

-Priča se da je sačuvana negdje na južnim vrhuncima ovih planina, na mjestu s kojeg oni koji ovladaju tom mudrošću mogu za vrijeme vedrih ljetnih popodneva vidjeti more i čuti šum njegovih valova. Želiš li ti vidjeti more? –upitala me, dok su joj se rubovi usana jedva zamjetno raširili k osmjehu, očiju zagledanih negdje daleko, izvan granica svega što nas je okruživalo.

Iz opoja njenih riječi i maštanja o moru i drevnim mudrostima, prenu me tama koja se počela spuštati nad jezero, a neka siva sjena se kriomice uvuče u mene. Sjena, koja mi je zlokobno šaputala o težnjama blijede žene k dalekim prostranstvima i veličanstvu mora, dajući mi naslutiti da će se uskoro spremiti na odlazak.

-Ona će otići… -slušao sam kako šapće.

Unutrašnjost krčme je ponudila toplinu i žamor dokonih mještana, čiji su se poslovi u ovo doba godine svodili na prepričavanje dogodovština iz proteklih vremena i pravljenju planova za vremena koja nailaze.

Tu večer smo proveli ispijajući topli napitak od planinskih trava, malo govoreći, zadubljeni svako u svoje misli, no ipak zagledani jedno drugome u oči, kroz koje kao da smo željeli prodrijeti jedno drugom u dušu. Zamolio sam je da mi ispriča nešto više o mudrosti koju je spomenula, no skrenula je razgovor s teme, ne želeći više razgovarati o tome.

Ustala se od stola s namjerom da krene na počinak, ispričavajući se umorom, neuspješno skrivajući iznenadan grč koji joj se ocrtao na licu, dok se ogrtala svojim plaštem. Pogled joj se izgubio negdje duboko, u tajnovitim bespućima duše. Zaželio sam joj laku noć, prateći je do stepeništa koje je vodilo k sobama. Osvrnula se i uzvratila mi neuspjelim pokušajem osmjeha.

-Ona će otići… -slušao sam kako šapće.

- 15:42 - komentar? (11) - ode toner - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se