the one who never sleeps

petak, 15.12.2006.

slike

Pojavivši se niotkuda, isprva tek naznačavajući svoju prisutnost, svjetlost je napravila otoke u tami, oblikujući neprepoznatljive i mutne, nepomične obrise. Čak i takva, tek za nijansu svjetlija od tame, bolno je prodirala u svijest, tjerajući je da se probudi. Svjetlost je postajala sve jača, šireći se razumom, sve dok nije u potpunosti iz njega istisnula tamu, slikajući bojama na mjestima gdje prije nije bilo ničega.

Slike…

Dolazile su i nestajale, jedna po jedna.
Uska staza uz jezero, natopljena kišom i prekrivena lišćem otpalim sa stabala koja su rasla uz obalu... ogledalo površine jezera, na kojemu se mrznulo kristalno čisto plavo nebo... nekoliko labudova koji su plivali uz obalu...
Unutrašnjost krčme, čija je toplina mamila poglede izvana... Njeno lice...
Svi ti prizori... ja sam ih već vidjeo...

Lijeno, bolno, jedno po jedno, sjećanja su počela navirati, a slike su se stale uvijati i mijenjati, stižući jedna drugu. Isprva nijeme, prikazivale su duge šetnje uz jezero, sve dok odnekud, iz daljine, nije dopro njen smijeh i žubor potoka, koji se niz stijenu slijevao u jezero. Pljuštanje kiše, koja nas je potjerala da se sklonimo u malu kućicu za čamce...

Miris snijega i mraza, donešenog sjeverozapadnjakom, dok smo stajali u lučici te zimske večeri, diveći se odrazu zvijezda u jezeru, pitajući se da li ih je moguće dosegnuti, sada, kada su se spustile tu, nadohvat ruku...

Sjećao sam se kako sam joj pričao o dalekim predjelima kojima sam putovao, prostranstvima istočnih ravnica, vrelini juga, o bitkama, krvi i časti... O odanosti i ljubavi, o radostima življenja...
Pričao sam joj o sreći, i kako je se može pronaći jedino u stvaranju, i o stremljenju i pomirenosti, koja se može dokučiti tek onda kada čovjek u potpunosti ispuni svoj naum. Slušala me je u svojoj tišini, s osmjehom na licu i od zanimanja široko otvorenih očiju, kojima, ipak, nije uspijevala prikriti tugu i sjetu što su se probijale na površinu, iako zatočene negdje duboko u njoj. Otvorenih očiju, zelenih, velikih, prekrasnih...

Slike su nestale, zamjenjene osjetom tople i želatinaste tvari, svuda oko mene, dok je do očiju dopiralo mutno i prigušeno svjetlo plamena, koji je gorio negdje u blizini.

Posegnuh rukom u smijeru svjetla. Opna je bila žilava i čvrsta.

- 15:41 - komentar? (15) - ode toner - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se