the one who never sleeps

Duše su im čiste
Gle! Svjetlinom svojom, odagnaše tminu!
Dok žudeć', tako, za svjetlošću sunca,
Za livada cvjetnih mirisom i bojom
Milozvukom ptica, lahora međ' lišćem
I morskijem žalom, dok valjaju se vali
I livada travom, pod njima mekom
Da miluje im tijela, zagrljena željom
Nedosanjanom sanjom i radosti bitkom
Izlaz tražeć', zalud, iz podzemlja dubine
Izlaz kojeg nema…

(Pretamno i hladno, tužno j' ovo mjesto, njima...
A duše su im svijetle…)

Čarolijom Riječi oživljeni bit će!
I probuđeni burom, grmljavinom groma
Eto, neka živi, tko života ljubi!

Kosti, meso, žile, nek' ponovno se spoje
Pokrivka od zemlje odagnat će im boli
U udove snaga i očiju svjetlost
Nek' vrati im se munjom
A iz srca Majke nek' potekne rijeka
Da vatrom svojom ogrije im tijela
U podzemlju tame dok snove svoje snuju

Ustajte, sada, i hodite iz mraka!
Svak' na svoje pute
K svjetlu, životu, ka žudnjama svojim

Al' duše njine razdvojit' im ne dajem
Nek' hode, dovijeka, jedna pored druge
Bezvremenjem, van svijeta i granica sviju

Jedna drugoj okov,
Jedna drugoj pokrov
I oslonac, i hrana,
I radosti pjesma
Dok trajati će svega…