the one who never sleeps

Razvedrilo se. Tutnjava gromova se još jedva zamjetno mogla čuti iz daljine. Mjesečina se probijala kroz krošnju breze koja je rasla u dvorištu krčme. Umorene olujom koja je netom minula, grane su se lagano njihale ispred prozora, slikajući sjenama neobične oblike po zidovima sobe.

Ni najudobniji krevet, kojeg sam mogao zamisliti, ni ugodna toplina sobe, niti sladunjavi miris jasmina, kojim je soba odisala, nisu uspjeli zadržati san na mojim očima. Plešući po zidu, sjene su isprva počele oblikovati poznate krajolike istočnih ravnica i hrastovih šuma, ispresjecanih rijekama od srebra. Potom, na drugom zidu, pojavili su se nepoznati prizori jugozapadnih predjela, stjenovitih obronaka iznad kojih se plavilo nebo. Obronaka, koji su se obrušavali, sve niže i niže, i nestajali između dvaju plavetnila. Krila bijelih ptica…

More…

Doboši.

Tisuće ih je nepogrešivim ritmom bubnjalo u glavi, dok su se prsa naprezala kako bi spriječila njihov sadržaj da izleti van. Suprotstavljajući se bubnjanju, odnekud, iz daljine, dopirala je tiha, ali prodorna pjesma, jednolična, hipnotična brojalica o životu i sudbini.

Oluja se izvana preselila u moju glavu. Svijest je zjapila raskoljena između jave i sna, pijeva i bubnjeva, nemoćna odlučiti se na počinak, odoljevajući umoru.

Natopljeni znojem, hladni i izgužvani, jastuci i plahte su svjedočile o borbi s takvim protivnikom, kakvog do sada nisam sreo. S nezasitnim grabežljivcem, kojeg je trebalo izmamiti na vidjelo i obračunati se s njim. A za to je trebalo posegnuti duboko u sebe.

Očajnički sam pogledavao prema prozoru, nadajući se svjetlosti praskozorja, kao spasenju, ili morfiju za otupljivanje neprospavane noći.

Koliko još do jutra?