the one who never sleeps

Sjeverozapadnjak je navukao oblake pa je noć ostala uskraćena za mjesečinu i zvijezde. Ispirući bakar i zlato s krošnji stabala, kiša je jutrom obojala šumovite obronke srebrnom bojom bukovine. Oblaci, spojeni s vrhovima okolišnjih brežuljaka, skrivali su udaljene stjenovite vrhunce, koji su u ovo doba godine bili prekriveni snijegom.

Kišnica se slijevala niz sve strmiju kamenu cestu, čineći je klizavom, tako da sam, zaogrnut kabanicom i kapuljačom prebačenom preko glave, morao sjahati i nastaviti put pješačenjem. Pokisli i promrzli, vranac i mazga su se tiho vukli zamnom. Jedino što sam mogao čuti, bilo je vlastito disanje. Šuštanje kiše je prigušilo svaki drugi zvuk.

Dan je odmicao i bilo je već kasno poslijepodne kada sam se popeo do prijevoja. Visoravan, zalivena kišom jesenjeg predvečerja, bila je pritisnuta nevisokim liticama s juga i zapada. Poklopljena oblacima teškim poput olova, prostrla se ispred mene. Nasred visoravni se nalazilo jezero. Na mutnoj i tamnoj površini, uzburkanoj teškim kapima kiše, odražavali su se tek nejasni obrisi sivih litica i oblaka, koji su se gušili u dubini jezera.

Uz sjeveroistočnu obalu jezera je bio smješten planinski gradić. Paukova mreža pravilno poslaganih ulica se širila od trga, smještenog na malom poluotočiću, duž čije su obale rasle vrbe. Spuštenih jedara, nekoliko malih brodova je bilo privezano u lučici, južno od trga.

Glavna ulica se nadovezivala na cestu, kojom se u grad dolazilo s istoka. Svjetlost, kojom su svjetlili prozori kuća i sivi pramenovi dima koji su se dizali iz dimnjaka, ulili su malo živosti u promrzle udove. Protegnuo sam šaku lijeve ruke, ukočenu od hladnoće, stisnutu oko uzde kojom sam vodio vranca. Manje od pola sata hoda me je dijelilo od topline unutrašnjosti neke krčme.