the one who never sleeps

Izliječila me od rana, kako od onih zadobivenih sječivom, tako i onih unutrašnjih, nastalih nakon što sam izveden pred Negledivog, našeg gospodara, nepravedno optužen za poraz i gubitak ljudstva i položaja uz obalu rijeke. Nisam bio još dovoljno iskusan pa sam, misleći da sam ipak mogao učiniti nešto više, preuzeo na sebe svu odgovornost i krivnju.

Poslije sam slušao o tome kako je psećji kapetan odlazio Negledivom i lažima iskrivljavao sliku o svemu što se događalo, hvaleći se kako je spriječio pad utvrde i kako nas je on spasio od još težeg poraza. Nikada nije spomenuo da se kukavički povukao s položaja, bez ikakve prethodne najave, ostavljajući prostor neprijatelju da nas iznenadno napadne s dvije strane.

Nepravda i krivnja. Dvije stvari, imaginarne, koje sam doživio i preživio. Prevladao. Više mi nisu mogle ništa.

Pod nogama mazge i konja više nije bilo pijeska. Zvuk kopita, koja su sada udarala o šljunkom prekrivenu cestu, postade jači te me natjera da ponovno postanem svjestan trenutka i mjesta na kojem sam se nalazio.

I tad mi padne na pamet da sam o ovoj ponovno proživljenoj bitci razmišljao prilično često te da su se osjećaji vezani uz taj događaj vremenom mijenjali.

Prvotno sam osjećao jad zbog neuspjeha i izdaje te izjedanje oko pitanja da li sam mogao poduzeti nešto više kako bih spriječio neuspjeh.
Prevladao sam jad, kada sam se oporavio i ponovno postao spreman za borbu. Tada sam počeo kovati planove kako da se osvetim za izdaju i nepravednu osudu.

Ponovno sam izgradio svoj utjecaj i on je rastao kroz djelovanje u maloj jedinici, u koju sam bio raspoređen. Izviđali smo i pratili pokrete neprijatelja, a na moju inicijativu, izvodili smo i manje napade, unoseći nemir u neprijateljske redove.
Nakon što smo u jednoj takvoj akciji uspjeli povratiti izgubljene položaje uz rijeku te preći na drugu stranu, zadobio sam znatno povjerenje onih koji su se borili uz mene. Glas o tome je dopro i do Negledljivog.
Psećji kapetan nije nalazio argumenata kako bi oblatio ovo postignuće, već je morao svoje trupe prebaciti na drugu stranu rijeke, kako bi utvrdio i zadržao novostećene položaje. Nije bio sretan zbog nove odgovornosti koju sam mu natovario na leđa.

Uspio sam se podići s dna. Zadobio sam povjerenje ljudi i uspjevao u ostvarivanju svojih planova. Pravda i nepravda za mene više nisu postojale, tek lukavstvo u borbi. I nije osveta više bila ta, kojoj sam težio. Kaznu i nagradu će ionako svako sebi priskrbiti, u mjeri koju si sam odredi.
Ja sam, u međuvremenu, između prstiju počeo osjećati baršunasti dodir neke magije, istovremeno razorne i neodoljive, gorke i sladunjave, uspavanke i grmljavine.

Moć.

Kišama izderana cesta se sve brže uspinjala, gotovo neprimjetno skrećući k jugu. Travnata ravnica je ustupila mjesto niskom raslinju i grmlju.
Kasnog poslijepodneva, stao sam na uskoj zaravni uz cestu, u usjeku između dva obronka koja su se spuštali jedan prema drugom. Istočni se prelijevao bakrenim i zlatnim sjajem, okupan zrakama sunca koje se približavalo obzoru. Višlji oblaci su izgarali, od narančaste k ružičastoj, u hladnoći sivo-plavih zapadnih nebesa.

Pogledao sam dolje, prema kotlini. Magla, iz koje sam izašao, je ostala iza mene, a s njom i sjećanje, kao i besmisleni osjećaj krivnje, vezan uz davni događaj.

Strijele su nestajale u magli. Po kricima, koji su dopirali u odgovor, znali smo da su pogađale svoje ciljeve. Mnogi su bili odnešeni rijekom, u koju su popadali probodeni strijelama, prije nego što su njihovi čamci dosegli obalu. One, koji su se iskrcali, sasjekli smo u jurišu, bez puno muke i gubitaka. Nekolicina ih je pokušala naći spas bijegom u ledenu vodu.

Jedva da je prošlo podne. Nekoliko sati nakon borbe, zavladala je potpuna tišina. Nije više bilo ni zapomaganja ranjenika. Oni, kojima se moglo pomoći, odvedeni su u utvrdu. Oni drugi su ostali ležati na polju, gdje su iskrvarili i podlegli ranama.

Kada smo već pomislili da će neprijatelj odustati i da će uslijediti mirna noć, tri sata prije sumraka, sive sjene čamaca su ponovno izronile iz sada još gušće magle, gotovo dosegnuvši obalu. Strijelci su čekali da im dam znak. Podigao sam ruku.

Ratnički poklič prolomi se lijevo od naših položaja. Zveket oružja i topot koraka se miješao s divljačkim urlanjem neprijateljskih vojnika, dok su jurišali prema našim položajima, ne ostavljajući vremena za nevjericu i iznenađenost.
Strijele poletješe u prazno, bez ciljanja, ne čekajući naredbu. Poskakasmo iz zaklona, isukavajući mačeve.
Poslao sam glasnike u utvrdu i kapetanici, koja je držala pozicije na jugu, da im jave kako je probijen sjeverni položaj. Povukla je svoje snage, formirajući liniju prema zapadu, kako bi sačuvala odstupnicu prema utvrdi. Isto sam učinio sa svojim ljudima. Iz utvrde nije dolazio nikakav odgovor.

Udarac metala o metal.

Metež.

Prodor sječiva u meso.

Samrtni hropac.

Crvena krv se brzo zgrušavala dok je istjecala iz sivih sjena poleglih po tlu, prljajući nevinost bjeline inja i magle.

Pala je tama.

Povlačili smo se prema utvrdi, očajnički se braneći, pri čemu smo pretrpjeli velike gubitke. Nekolicina nas se uspjela dovući pred vrata utvrde, skrivajući se u tami i magli. Rana na lijevoj nadlaktici je pekla sve jače, dok je ruka otkazivala poslušnost. Vid je postajao sve mutniji.
Cijelo vrijeme je bila uz mene, štiteći me i bodreći. Kada smo već gotovo dospjeli do same utvrde, vrata su se otvorila. Izjahalo je stotinjak konjanika, svaki noseći baklju u jednoj i sablju u drugoj ruci. Lako su pobili i potjerali nekolicinu neprijateljskih vojnika, koji su krenuli za nama. Glavnina neprijateljske vojske je ostala uz obalu, utvrđujući zaposjednute položaje.

-Izdajniče! -čuo sam je kako mu dovikuje u prolazu, dok je stajao uz kapiju, dočekujući konjanike.

-I to mi je zahvala što sam vas spasio!? -procjedio je licemjerno kroz zube, dok je brisao pljuvačku, što mu se cijedila niz iskrivljeno lice.

Jedan od njegovih pasa zareži i potrči prema nama. Pobjegao je cvileći, nakon što sam ga nogom pogodio ispod rebara.

Prije nego se dođe do mjesta na kojem cesta zakreće prema jugu, valja nekoliko sati jahati uz rijeku, kroz ravnicu obraslu visokom travom. Vlati, otežale od inja, svijale su se prema rubovima ceste. Nikakvog zvuka nije bilo, tek niz tihih šuštaja, koje su činila kopita mazge i konja dok su se spuštala na meku, pjeskovitu površinu ceste.
Koristeći se maglom kao paravanom, a hladnoćom za odvlačenje pažnje, samoća mi podvali sjećanja.

Dan je bio isti kao i ovaj, u približno isto doba godine. Druga rijeka, tamo daleko na istoku. Druga ravnica, ali ista tišina i bjelina. Sedam godina je prošlo od tada.

Naše uhode su javljale o pokretu neprijateljevih trupa te o grupiranju s druge strane rijeke. Postavili smo straže i utvrdili položaje na obali, nizvodno od utvrde u kojoj smo službovali. Nitko nije mogao prijeći rijeku neopažen, a brojnost naše vojske i dobra utvrđenost nisu davale previše šansi neprijatelju.

-Moja četa će biti raspoređena najsjevernije, a vaše dvije u nastavku, prema jugu, -govorio je kapetan, pokazujući prstom na kartu, dok smo planirali obranu, ako neprijatelj odluči prijeći rijeku.

Predložio sam da dio konjanika ostavimo u utvrdi, kako bi izjahali u juriš, ako bi se neprijatelj uspio probiti do utvrde.

-Pretpostavljam da i ti želiš ostati s tim konjanicima u utvrdi, ha? Ako se bojiš, onda odmah reci i nosi se odavde. Kukavice ne trebamo! -uvredljivo zareža, dok su se oči njegovih dvaju pasa sužavale, pogledavajući prema meni, otkrivajući očnjake, prijeteći.

Rekao sam mu kako je to samo mjera opreza i neka ostavi u utvrdi koga hoće, da se ne bojim i da ću svoju četu povesti na položaje uz rijeku. Prešutio sam to da je svoju jedinicu postavio najsjevernije, najbliže utvrdi, odakle će najlakše uzmaknuti, ako što pođe po zlu.

Te noći sam bio na straži sa svojim ljudima, kada smo, nešto prije svitanja, primijetili komešanje na drugoj obali. Dao sam znak za uzbunu i poslao glasnika do utvrde. Neprijatelj je krenuo, dok se magla počela nadvijati nad rijekom, iznenada donešena sjevernim vjetrom.

Osedlao sam vranca i natovario mazgu. Iako mrki, izgledali su kao sive sjene, uplašene hladnom bjelinom. Stajali su pored bunara u središu dvorišta, čekajući me, dok sam kročio prema vratima skelarove kuće.
Jutro je objesilo vijence inja o grane triju oraha, koji su rasli ispred štale, u dvorištu obraslom nepokošenom travom. Sve je bilo bijelo, zgrčeno od mraza i magle.

Prostorija je bila mračna, crna od čađi i dima. Kroz prljave prozore se teškom mukom probijalo malo svjetlosti, uzaludno pokušavajući pobjeći od bolne studeni i mrtvačke bjeline, koja je vladala vani. Po zidovima su bila obješena razna oruđa, a s drvenih greda, iznad ognjišta, visjeli su komadi suhog mesa.
Miris dima prodre mi kroz smrznute nosnice.

Na sredini prostorije je bio nevelik drveni stol, na kojemu je stajala prazna čaša, uz kruh i prljavi komad sira.
Čučao je uz ognjište, zguren, gotovo neprimjetan u svom crnom ruhu, dok je pokušavao razjariti vatru. Jedini zvuk, uz slabašno pucketanje vatre, bilo je tiho skelarovo mrmljanje neke pjesme.

Nije se osvrnuo kada sam ušao.

-Ostavi novce na stolu, -reče.

Spustio sam bakrenjake na stol i krenuo prema vratima.

-Morat ćeš se požuriti natrag, ako želiš da te uskoro vratim na drugu stranu. Počet će kiše, a ja nikoga ne prevozim kad rijeka nabuja, -upozori.

Okrenuo se prema meni, dok sam izlazio kroz vrata, na trenutak otkrivajući žeravice koje su zasjale pod kapuljačom.

-Al' ti se ionako nećeš vratiti, bar ne ovakav, kakav jesi, ha, ha! -zakrešti kletvu kroz nekoliko žutih zubi, pa se ponovno okrene ognjištu, nastavljajući mrmljati svoju pjesmu.

Izašao sam bez riječi u neprozirnu bjelinu. Duboko u sebi, znao sam da je u pravu.

Cesta se jedva nazirala, no znao sam da će uskoro početi zavijati prema jugu. Nadao sam se da će magle biti sve manje, kako se budem uspinjao prema gorju i udaljavao od rijeke. Izgubljenom u bjelini, u misli mi se vratila skelarova pjesma, kojom je dozivao svoj usud:

"od mraka k danu
prevest ću svakog
za dva bakrenjaka
da naplatim trud

iz tame u svjetlo
hitajte samo
tamo gdje čeka
konačni sud

dok ne pođem i ja
niz rijeku, niz rijeku
što ne prašta nikom,
u zaborav taj

hladna i brza
što plavi i nosi
sve ispred sebe
tu bit će moj kraj

iz raja u pak'o
za dva bakrenjaka
iz svjetla u tamu
prevest ću svakog..."

Po tko zna koji put prosanjana noćna mora, u koju su bili uobličeni moji strahovi i tjeskobe. Pratila me putem, nepopustljivo, baš kao i gusta magla koja se nije dizala cijelog dana. Kao da ništa nije postojalo tamo dalje, iza tih nekoliko metara uokrug, dokle se, kroz maglu, probijao moj pogled. Tek naznaka puta predamnom. Rijeka je, s vremena na vrijeme, svojim žuborenjem pokušavala razbiti iluziju o ništavilu.

Sunce, koje toga dana nisam ugledao, približilo se zapadu, dok je magla poprimala sve siviju nijansu. Baš kada sam pomislio da neću dospjeti do skele prije noći i da bih trebao potražiti neki zaklon gdje ću prenoćiti, ugledao sam slabašno treperenje svjetiljke. Bila je obješena na stup zabijen neposredno uz desnu obalu rijeke, označavajući pristanište za skelu.

-Hej! Ima li koga? -poviknuh.

Nekoliko trenutaka je vladala potpuna tišina, a onda mi, umjesto odgovora, dođe šum valova, koje je, po tek primjetno namreškanoj površini rijeke, pravila skela, dok se približavala, izranjajući iz magle. Pristala je uz obalu, praćena škripanjem konopljem povezanih debala, na kojima je bila postavljena malena platforma od crnih dasaka.

-Dva bakrenjaka, -prozbori hrapavi glas iz magle.

Sitna prilika ogrnuta tamnim ruhom, s kapuljačom prebačenom preko glave, stajala je ispred mene. Sjahao sam i pružio mu novčiće, koji bez zveckanja nestadoše u njegovoj kesi.

-Ima li putnika koji putuju na zapad? -upitah, pokušavajući se suprotstaviti muku koji je vladao. Riječi nestadoše ispod kapuljače skelara.

Kada sam već pomislio da će muk prevladati, zakrešti u odgovor:

-Nitko ne putuje u ovo doba godine.

Približavali smo se drugoj obali, kada zapuše lagani povjetarac i odagna maglu iznad nas. Ukazaše se, na trenutak, zvijezde, a mjesec obasja površinu rijeke. Lagano su se zanjihale i grane vrbe na drugoj strani, spuštene gotovo do površine vode. Nakon par trenutaka, vjetra nestade, a odraz vrbe u vodi išćezne u pramenovima izmaglice koji su se podigli iznad rijeke. Svjetiljka se izgubila u tami iza nas.

-Možeš prespavati u štali iza kuće, za još dva bakrenjaka. Pobrinut ću ti se za konja i mazgu, -reče dok sam silazio sa skele.

-A ako tražiš onu nesretnu ženu blijedog lica, nju sam jutros prevezao. Ta u sebi nema kapi krvi. Odmah je produžila, al' sumnjam da će u takvom stanju daleko stići.

Nisam znao o čemu priča. Nije me ni zanimalo.

Po prvi puta smo prolazili tim hodnikom, dugačkim i slabo osvjetljenim. Crni mramor je odzvanjao pod našim stopama i crnio se na zidovima. U srcima nam se miješao ushit i neizvjesnost. Po prvi puta izlazimo pred vrhovnog vojskovođu. Hodnik je završavao ulazom u veliku dvoranu, na čijoj je južnoj strani kupolastog svoda bio otvor, kroz kojeg su prodirale zrake svjetlosti, osvjetljavajući jednu polovinu dvorane. Druga je bila u tami, u kojoj je stajao i njegov tron, prazan, ne pretjerano raskošan, neznatno višlji od stolica poslaganih oko stola u sredini.

U društvu smo ostalih visokih časnika njegove vojske. Tihi žamor je ispunjavao prostor. Čepio nam je uši i suzbijao misli, dok smo čekali da dođe. Lica oko nas su bila raznolika, neka opuštena, neka tužna, zamišljena, ili tjeskobna. Kako se približavalo vrijeme njegovog dolaska, svako od tih lica se upućivalo k svom mjestu za stolom. Posjedavši oko njega, sva su, odjednom, postala bezizražajna. Njeno se izdvajalo, sjajeći svojom svjetlinom.

Tada je ušao i zauzeo svoje mjesto. Malo se pričalo o napredovanju na sjeveru, a više o gubicima na jugoistoku. Neprijatelj je bio jak i naglo je nadirao. Nezadovoljstvo i bijes su se bez glasa i geste širili iz tamnog dijela dvorane. Svjetla je bivalo sve manje, a lica su postajala sve blijeđa. Stopio se s tamom i postao nevidljiv oku, dok su se srca mrznula od njegovog prisustva.

Donijeli su hranu. Neviđena raskoš i slast. Jeli su halapljivo i bez mjere. Pogledao sam je krajičkom oka. Nije uzimala sa stola, baš kao ni ja. U jednom trenu, hrane je ponestalo, a oni su nastavili s proždiranjem, počevši od svojih udova, a zatim okomljujući se jedni na druge. Grizli su si prste i otkidali meso s ruku suboraca, koji su sjedili do njih. Nepodnošljiv smrad se počeo širiti dvoranom. Izgubio sam dah od užasa oko mene.

Istovremeno, oboje smo odskočili od stola i stali leđa uz leđa jedno drugome, isukujući mačeve, kada su krenuli prema nama. Prvi je ostao obezglavljen. Njegove oči su me gledale, naprežući se da iskoče iz duplji, s glave koja se otkotrljala ispod stola. Drugog je sasjekla u trenu, kada je jurnuo k njoj s mačem u jednoj i vukući drugu, osakaćenu ruku. Nekoliko ih je palo oko nas, a tada je zavladala tama. Široka krila su se razvukla kao zastor, sprečavajući daljnje prodiranje svjetlosti u dvoranu. Potpuna tišina, u kojoj se čulo samo sinkrono bubnjanje dvaju srdaca. Duplje su mu usisavale okolišnju tamu, dok se tijelo reptila napinjalo, spremajući napad. Otkrio je pred nama svoje pravo lice.

Oganj.

...

Nije bila rosa ta, koja mi je vlažila čelo i leđa. Ona ne može biti toliko hladna. Ustao sam iz svog ležaja pod vedrim nebom i otrao znoj sa čela. Znao sam da iza maglene zavjese istočno nebo počinje blijediti. Uskoro će svanuti.

Noć me zatekla na putu. Mlađak i zvijezde su se mrzle na listopadskom nebu, dok je rosa kupala travu uz put, odijevajući je u lažno srebro. Pramenovi izmaglice su pokušavali sakriti nisko raslinje i omanja stabla, čije su krošnje avetinjski stršale iznad nje. Sišao sam s puta i smjestio se u bagremiku, obraslom šipražjem, stotinjak metara od ceste. Mjera opreza, za svaki slučaj, iako cijelim putem nisam nikoga sreo, a ovom cestom več dugo ne prolaze protuhe. Ostavio sam mazgu i vranca zavezane za jedan od bagremova, udaljivši se od njih bliže šipražju uz rub bagremika. Nazirao sam ih u tami tek kao sjene, nešto tamnije od same tame u kojoj su se nalazili. Para se bjelasala izlazeći iz njihovih nozdrva.

Skupio sam suho lišće na hrpicu, preko koje sam prebacio jedan pokrivač, na kojega sam položio glavu. Drugim sam se pokrio.

Mjesec je bio nisko na obzoru, svjetleći ispod krošanja bagremova, kao da namjerno ne dopušta snu da se spusti na moje vjeđe. Zvijezde su mu pomagale.

Sjetio sam se kapetana kojeg sam danas sreo. Davno me napustila želja da se osvetim. Tako bih samo postao breme samome sebi, baš kao što se to desilo vrlom kapetanu, potonulom u zavist i bijes, kojima si je ispunjavao to malo života, koliko mu je još preostalo. Sam je sebi izabrao pretešku kaznu.

Moj put ima drugu svrhu. Moram saznati da li ću biti dovoljno jak, kada ponovno stanem pred Negledljivog, ne da bih mu se osvetio, već da ga svrgnem, radi uspostave svoje vladavine.
Moram otkriti tko sam. Moram naći ono što ne znam za čime tragam.

Sutra bih trebao stići do splavi.

S hukom sove, zaplovih u san.

Južni obronci travnatih brežuljaka su se sve više primicali desnoj obali rijeke, tjerajući puteljak da se bliže primakne vodi. Ovaj dio puta mi je bio dobro poznat. Još jedna okuka, pa ću ugledati hrastov šumarak na vrhu jednog od brdašaca, iza čijih su se stabala sakrile zidine najsjevernije stražare u nizu. Puteljak, koji je vodio od sela, nekada stalno nadziran, spajao se ispod obronaka brežuljka sa cestom, kojom se odlazilo prema sjeverozapadu.

Pratio me pogledom. Rezao je nožem neku grančicu, sjedeći na kamenu, koji je, uz samo raskrižje, izranjao iz trave. Kada su me vidjeli da se primičem, oba njegova crna psa su se podigla s mjesta na kojima su ležali te su se udaljila, pognutih glava i repova. Nije dobro postupao s njima. Jedan je ostao bez oka, pri jednom od njegovih naleta bijesa. Rastrgali bi ga, da nisu ovisili o njegovoj milostinji. Mene su se bojali.

-A kuda si ti naumio, ha? -zaviče, kada sam mu se primakao na desetak metara, cereći se, istovremeno.

Bio je petnaestak godina stariji od mene. Visoki kapetan, koji se nadao promaknuću, u vrijeme kada sam se ja tek priključio njegovim postrojbama. Izjeden strahovima i nesigurnošću, u meni je gledao glavnu prijetnju za svoj položaj. Skovao je plan te me je, spletkarenjem i lažima, izložio Negledljivom užasu.

Nisam se htio dovikivati s njim. Ne htjedeći čekati moj odgovor, zausti ponovno, ne prestajući se ceriti:

-Još jedan koji misli da će u dalekim zemljama naučiti neznam kakve mudrolije? Ha! Obišao sam ja sve te zemlje i nigdje nisam našao ništa, osim lakih žena i gramzivih trgovaca! Idi, ako se želiš malo razuzdati i potrošiti ono što si uštedio! A tvoja štićenica, što li će s njom biti, sada kad ti odeš? Tko li će je sada štititi? Ha, ha, ha...!

-Nisam siguran da postoji tako dubok očaj, u kojega bi mogla upasti, pa da se tebi obrati za zaštitu, -uzvratih u prolazu.

Htio je još nešto dobaciti u odgovor, no lice mu se iskrivi pa se zagrcnu, prostrijeljen mojim pogledom. Uslijed nemoći i bijesa, ošine jednog od neopreznih pasa, koji se previše približio.

Sunce se polako primicalo zapadu, a zrak je postajao svježiji.

-Rastrgat će te, jednom, -pomislih.

Leđa-uz-leđa, lomeći svakog tko bi nam se suprotstavio, zajedno smo preživjeli brojne bitke. Naši mačevi i kacige su bili nadaleko poznati. Saveznicima su ulijevali nadu, a neprijateljima tjerali strah u kosti. Zajedno smo slavili pobjede, pokapali mrtve i jedno drugome vidali rane. Bili smo kapetani u istoj vojsci, s po tri blistava dragulja na lijevom ramenu. Zajedno smo bili i kada smo stajali pred negledljivim užasom.

Navika iz bitaka. Iako je mir vladao več godinama, još uvijek je rezala kosu na kratko, vojnički, no, to nije umanjivalo ženstvenost koja je prodirala iz njene nutrine. Pravio sam se da ne vidim sjaj u njenim očima, ovlaš provjeravajući da li su remenovi koji drže teret na mazgi dobro pritegnuti. Uzjahao sam svog vranca.

-Idi, i donesi nam dobre vijesti, -reče tiho, kao da priziva moj povratak.

Tek zamjetan osmjeh se ocrtao na tom ponositom licu, kao blagoslov za moju odluku da krenem u potragu za mudrostima zapadnih zemalja. Znao sam da će osmjeha nestati onog trenutka, kada se okrenem i da će joj zabrinutost spojiti tamne obrve. Slutnje je nikada nisu izdale, no ovaj puta ih nije podjelila samnom. Znala je da ne bi koristilo.

Pustom ulicom, tog nedjeljnog podneva, odjahao sam iz sela. Nitko nije primijetio, osim nje.

Plavo nebo i topli južni vjetrovi, sredinom listopada, bili su u neskladu s tek ponekim suhim listom, zaostalim u krošnjama stabala. Velika rijeka, koja će me pratiti dijelom puta kroz pitome predjele, ljeskala se srebrninom, opijajući mi um i tjerajući me da gotovo do kraja zatvorim kapke pred tim blještavilom. Nije postojalo ništa, osim puta ispred mene.