the one who never sleeps

četvrtak, 12.10.2006.

pred svanuće

Po prvi puta smo prolazili tim hodnikom, dugačkim i slabo osvjetljenim. Crni mramor je odzvanjao pod našim stopama i crnio se na zidovima. U srcima nam se miješao ushit i neizvjesnost. Po prvi puta izlazimo pred vrhovnog vojskovođu. Hodnik je završavao ulazom u veliku dvoranu, na čijoj je južnoj strani kupolastog svoda bio otvor, kroz kojeg su prodirale zrake svjetlosti, osvjetljavajući jednu polovinu dvorane. Druga je bila u tami, u kojoj je stajao i njegov tron, prazan, ne pretjerano raskošan, neznatno višlji od stolica poslaganih oko stola u sredini.

U društvu smo ostalih visokih časnika njegove vojske. Tihi žamor je ispunjavao prostor. Čepio nam je uši i suzbijao misli, dok smo čekali da dođe. Lica oko nas su bila raznolika, neka opuštena, neka tužna, zamišljena, ili tjeskobna. Kako se približavalo vrijeme njegovog dolaska, svako od tih lica se upućivalo k svom mjestu za stolom. Posjedavši oko njega, sva su, odjednom, postala bezizražajna. Njeno se izdvajalo, sjajeći svojom svjetlinom.

Tada je ušao i zauzeo svoje mjesto. Malo se pričalo o napredovanju na sjeveru, a više o gubicima na jugoistoku. Neprijatelj je bio jak i naglo je nadirao. Nezadovoljstvo i bijes su se bez glasa i geste širili iz tamnog dijela dvorane. Svjetla je bivalo sve manje, a lica su postajala sve blijeđa. Stopio se s tamom i postao nevidljiv oku, dok su se srca mrznula od njegovog prisustva.

Donijeli su hranu. Neviđena raskoš i slast. Jeli su halapljivo i bez mjere. Pogledao sam je krajičkom oka. Nije uzimala sa stola, baš kao ni ja. U jednom trenu, hrane je ponestalo, a oni su nastavili s proždiranjem, počevši od svojih udova, a zatim okomljujući se jedni na druge. Grizli su si prste i otkidali meso s ruku suboraca, koji su sjedili do njih. Nepodnošljiv smrad se počeo širiti dvoranom. Izgubio sam dah od užasa oko mene.

Istovremeno, oboje smo odskočili od stola i stali leđa uz leđa jedno drugome, isukujući mačeve, kada su krenuli prema nama. Prvi je ostao obezglavljen. Njegove oči su me gledale, naprežući se da iskoče iz duplji, s glave koja se otkotrljala ispod stola. Drugog je sasjekla u trenu, kada je jurnuo k njoj s mačem u jednoj i vukući drugu, osakaćenu ruku. Nekoliko ih je palo oko nas, a tada je zavladala tama. Široka krila su se razvukla kao zastor, sprečavajući daljnje prodiranje svjetlosti u dvoranu. Potpuna tišina, u kojoj se čulo samo sinkrono bubnjanje dvaju srdaca. Duplje su mu usisavale okolišnju tamu, dok se tijelo reptila napinjalo, spremajući napad. Otkrio je pred nama svoje pravo lice.

Oganj.

...

Nije bila rosa ta, koja mi je vlažila čelo i leđa. Ona ne može biti toliko hladna. Ustao sam iz svog ležaja pod vedrim nebom i otrao znoj sa čela. Znao sam da iza maglene zavjese istočno nebo počinje blijediti. Uskoro će svanuti.

- 02:50 - komentar? (14) - ode toner - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se