the one who never sleeps

Noć me zatekla na putu. Mlađak i zvijezde su se mrzle na listopadskom nebu, dok je rosa kupala travu uz put, odijevajući je u lažno srebro. Pramenovi izmaglice su pokušavali sakriti nisko raslinje i omanja stabla, čije su krošnje avetinjski stršale iznad nje. Sišao sam s puta i smjestio se u bagremiku, obraslom šipražjem, stotinjak metara od ceste. Mjera opreza, za svaki slučaj, iako cijelim putem nisam nikoga sreo, a ovom cestom več dugo ne prolaze protuhe. Ostavio sam mazgu i vranca zavezane za jedan od bagremova, udaljivši se od njih bliže šipražju uz rub bagremika. Nazirao sam ih u tami tek kao sjene, nešto tamnije od same tame u kojoj su se nalazili. Para se bjelasala izlazeći iz njihovih nozdrva.

Skupio sam suho lišće na hrpicu, preko koje sam prebacio jedan pokrivač, na kojega sam položio glavu. Drugim sam se pokrio.

Mjesec je bio nisko na obzoru, svjetleći ispod krošanja bagremova, kao da namjerno ne dopušta snu da se spusti na moje vjeđe. Zvijezde su mu pomagale.

Sjetio sam se kapetana kojeg sam danas sreo. Davno me napustila želja da se osvetim. Tako bih samo postao breme samome sebi, baš kao što se to desilo vrlom kapetanu, potonulom u zavist i bijes, kojima si je ispunjavao to malo života, koliko mu je još preostalo. Sam je sebi izabrao pretešku kaznu.

Moj put ima drugu svrhu. Moram saznati da li ću biti dovoljno jak, kada ponovno stanem pred Negledljivog, ne da bih mu se osvetio, već da ga svrgnem, radi uspostave svoje vladavine.
Moram otkriti tko sam. Moram naći ono što ne znam za čime tragam.

Sutra bih trebao stići do splavi.

S hukom sove, zaplovih u san.