the one who never sleeps

Leđa-uz-leđa, lomeći svakog tko bi nam se suprotstavio, zajedno smo preživjeli brojne bitke. Naši mačevi i kacige su bili nadaleko poznati. Saveznicima su ulijevali nadu, a neprijateljima tjerali strah u kosti. Zajedno smo slavili pobjede, pokapali mrtve i jedno drugome vidali rane. Bili smo kapetani u istoj vojsci, s po tri blistava dragulja na lijevom ramenu. Zajedno smo bili i kada smo stajali pred negledljivim užasom.

Navika iz bitaka. Iako je mir vladao več godinama, još uvijek je rezala kosu na kratko, vojnički, no, to nije umanjivalo ženstvenost koja je prodirala iz njene nutrine. Pravio sam se da ne vidim sjaj u njenim očima, ovlaš provjeravajući da li su remenovi koji drže teret na mazgi dobro pritegnuti. Uzjahao sam svog vranca.

-Idi, i donesi nam dobre vijesti, -reče tiho, kao da priziva moj povratak.

Tek zamjetan osmjeh se ocrtao na tom ponositom licu, kao blagoslov za moju odluku da krenem u potragu za mudrostima zapadnih zemalja. Znao sam da će osmjeha nestati onog trenutka, kada se okrenem i da će joj zabrinutost spojiti tamne obrve. Slutnje je nikada nisu izdale, no ovaj puta ih nije podjelila samnom. Znala je da ne bi koristilo.

Pustom ulicom, tog nedjeljnog podneva, odjahao sam iz sela. Nitko nije primijetio, osim nje.

Plavo nebo i topli južni vjetrovi, sredinom listopada, bili su u neskladu s tek ponekim suhim listom, zaostalim u krošnjama stabala. Velika rijeka, koja će me pratiti dijelom puta kroz pitome predjele, ljeskala se srebrninom, opijajući mi um i tjerajući me da gotovo do kraja zatvorim kapke pred tim blještavilom. Nije postojalo ništa, osim puta ispred mene.