the one who never sleeps

četvrtak, 28.09.2006.

prašina i suha trava

Prošle su tri godine od zadnje velike bitke. Rane su bile davno zaliječene, a položaji utvrđeni. Bezbrižnost se uvukla u vojnike, koji su sada više podsjećali na dokone stočare i poljodjelce, nego na okorjele ratnike. Mnogi su se poženili, mnogi dobili djecu, izgradili domove. Mačevi i oklopi su hrđali, obješeni na zidovima, a ratno znamenje je služilo dječacima u igrama na prašnjavim seoskim ulicama.

Bio je kraj ljeta, kada je, odnekud, sa zapada, zapuhao povjetarac, noseći neki čudan miris u sebi, poznat, ali davno zaboravljen. Miris prašine i suhe trave, i kiše koja će uskoro pasti. I nečeg sjetnog, i dozivajućeg.

S obližnjeg brdašca, promatrao sam kako se kolima dovozi ljetina s polja. Kolona umornih i veselih ljudi je hodala za njima. Bili su to isti oni ljudi koje sam nekada vodio u pohode, kada smo vojevali na istoku. Još uvijek su hodali u vojničkoj formaciji, sada pjevajući neke druge pjesme, pjesme radosti i opuštenosti, različite od onih koje smo pjevali kada smo kretali u boj, ili naricaljki, pjevanih pri povratku.

Sunce se spuštalo k ljubičastom bezdanu, a istočno nebo se zaogrnulo tamnoplavim baršunom. Prva zvijezda. Još jedan dašak vjetra i onog mirisa.

Vrijeme je da se spremim na put.

- 23:49 - komentar? (9) - ode toner - #

četvrtak, 21.09.2006.

potraga za antičkom ljepoticom

Brandenburška vrata su ostala nedoživljena, iza mojih leđa, dok sam putovao k Magdeburgu i tamošnjem vapnenačkom masivu.

Dajte tim ljudima još tri puta šire ceste i oni će i na njima napraviti zastoj. Prometna nesreća na suprotnom traku autoputa je prouzročila zastoj u smjeru kojim smo se kretali. Vozači, dolazeći iz našeg smjera, zaustavljali su svoje automobile kako bi bolje vidjeli nesretnike na suprotnom traku. Loša vijest je - dobra vijest.

Ostavili smo paranoičnu kolonu, skrenuvši na sporednu cestu, lagano se uspinjući ka gorju, koje smo tek trebali nazrijeti pred nama. Siva brazda je razdvajala polje zelenožutog žita u zriobi na dva nepregledna dijela. S obje strane ravne brazde, koja se protezala do obzora, crveni plamičci makova su se takmičili koji će dublje prodrijeti u žitna polja. Prevara je bila očita. Podvaljivali su ljepotu, u zamjenu za životni prostor.

Onda sam ih spazio. Okrenuo sam se, ne bih li ih bolje promotrio. No, gledajući ravno prema njima, nisam mogao opaziti ništa. Tek kada sam ponovno okrenuo glavu naprijed, perifernim vidom sam mogao razaznati dvije kreature na zadnjem sjedalu, kako se stapaju u jednu sjenu, tek nešto neprozirniju od lipanjskog podneva. Doktor, i njegov prijatelj Opsjenar.
-Zar si ovdje kročio za Njim, Doktore, u svojoj potrazi za Helenom? -postavih pitanje bez glasa.
-Gdddjjje jje? -uspio je jedva promucati protupitanje, tresući se od groznice, nabirući obrve na zgrčenom licu luđaka. Opsjenar se valjao od smijeha, jedva dolazeći do daha.
Nisam mu htio reći, iako sam znao. Neka je ostavi na miru. Danas je njen dan. Neka uživa.

Vrativši se kući, otvorio sam knjigu na mjestu gdje sam stao. Novo poglavlje. Planina Harz. Valpurgina noć.
Plešu li još vještice na proplanku uz liticu rudokopa, na kojemu sada bageri iskapaju vapnenac? Vrte li se oko Doktora i njegovog šepavog vodiča?

Ne cerite mi se, majstore Johann Wolfgang. Prestanite.

- 00:17 - komentar? (3) - ode toner - #

srijeda, 20.09.2006.

pukovnik

-Upozoravamo vas da je strogo zabranjeno unošenje alkohola i pornografskih sadržaja.

Razlika od 23°C, između ugodno klimatizirane unutrašnjosti aviona i piste na koju smo izašli, predstavljala je kušnju, kako za respiratorni sustav, tako i za neke druge vitalne funkcije.

Uniforme. Strojnice. Tamnosmeđi ten i crni brkovi. Četiri detektora metala kroz koje se mora proći.

Kasno poslijepodne. Sjene su se tek nazirale na tlu kojim smo hodali, unatoč tome što nije bilo oblaka. Hrđavo nebo kroz kojega se nisu mogle probiti sunčeve zrake. Hrđavi brodovi i lučke dizalice, u luci, s druge strane Mediterana. Ulice bez ljudi, široke ceste bez automobila. Fasade od klima-uređaja. Svi su se predali sporoj, ali neumitnoj agresiji sunca, prašine i soli.

Gledao je prema gore, s dvometarske slike obješene u atriju hotela. Crne cvikse, žablja perspektiva, ruke prekrižene na prsima.
-Velik li si, pukovniče...

Autoput je prolazio uz obalu. Duž svih stopedeset kilometara, s obje strane, okoliš je izgledao kao da je netko razbacao sve najlonske vrećice ovog svijeta, koje je, potom, neki divlji vjetar razvlačio po trnovitom žbunju, kidajući ih na sitne komade. I smokve su se predale, i kaktusi. Prometnih znakova nema, tek pokoji semafor. Gas, sirena, kočnica. Prometna pravila su jasna: prednost ima onaj tko je brži. Semafor na ulazu u grad. Dvije trake, pet automobila. Gas. Sirena. Gas.

Sunce je djelovalo kao protuteg. Kako se spuštalo, tako su iz prašnjavih ulica starog grada izranjali ljudi. Otresajući prljavštinu sa sebe, pretvarali su se u otmjene dame i gospodu, odjenute u najfinija ruha. Nelijepi muškarci i ljepuškaste žene vražjih očiju, glava zamotanih u šarene marame. Nenavikli na strance, gledali su nas sa zanimanjem, dobacujući, uz širok osmjeh, poneku riječ nerazumljivog jezika. Vrećice i plastične boce s autoputa su penetrirale u uske ulice, formirane kao niz niskih kućica od prijesne cigle, sljepljenih jedna uz drugu. Pukovnikov šator je s druge strane zidina.

Orijentalna glazba, smijeh i pjesma, četvrtkom, do kasno u noć. Nije im potreban alkohol da budu sretni. Niti da ubiju tugu. A nisu niti sretniji, niti tužniji od čudnovatih sjevernjaka za susjednim stolom. Plešu i vesele se, ljubuju i nariču.

Slavko je potpisao ugovor s INA-om i došao na dvije godine. Ženi je slagao da će se vratiti za godinu dana.
-I onda je došao taj nesretni rat, i, mislim se ja, kaj se sad bum vraćal? I, eto, sad sam tu več četrnajst let...

Free shop na aerodromu nudi cigarete, slatkiše, satove i nakit, kao utvare zapada koje pokušavaju isplahnuti okus nargile iz usta.

Doviđenja, pukovniče...

- 00:32 - komentar? (5) - ode toner - #

ponedjeljak, 18.09.2006.

sirena

Grad, jednak, kao i toliko drugih, zapadnoeurpskih. Ništa šire, niti uže ulice, trgovi popločeni jednakim kamenim pločama kao i u svakom drugom gradu. Arhitektura je tipična, protestantska. Velike zgrade, tužnih i bezličnih, ili bezukusno kičastih fasada. Raskošne i skromne, istovremeno. Tužne i groteskne.

Hotel je bio loš, kao iz onog filma, Bates-like, 20-ak kilometara udaljen od grada, u mjestu u kojeg taxi ne navraća i za kojeg teško da itko zna kako se zove. U dvadesetjedannulanula nije se moglo naći mjesto na kojemu bi se putnik mogao odmoriti uz čašu pića.

Niti vožnja brodom po fjordu, slijedećeg dana, nije popravila dojam. Četiri, pet metara duboka voda, po kojoj su uz nas plovile replike vikinških drakara, bila je crna, boje nafte, neprozirna i mirna, više nalik nekom jezeru, nego dijelu velikog mora. U luci je plivalo mnoštvo meduza, među kojima je nekoliko labudova, čudeći se, pokušavalo shvatiti kako su se tamo zatekli.

Brodom smo prolazili između malih otočića i pješčanih sprudova, koji su se iznad površine mora izdizali tek pola, do jednog metra, najčešće prekrivenih travom. U sami sumrak, naišli smo na jedan, na kojemu su krave pasle travu. Bio je taman toliko velik, da na njega stane dvadesetak krava, koje su se, nekoliko minuta po našem prolasku, kroz vodu koja im nije sezala ni do koljena, uputile ka kopnu.

Glavna ulica je bila ispunjena trgovinama poznatih imena, poznatog asortimana. Na trgu, ispred kraljičine palače, smjena straže. Puške, niklovane sablje, koje se sjaje na sjevernoeuropskom suncu u podne, smješne, prevelike crne šubare na glavama stražara. Mnoštvo azijata i afrikanaca se kreće ulicama. Ne kao turisti, več kao doseljenici, kojima će biti prepuštena sva slava umiruće kulture, koji su dovedeni kako bi, jednog dana, svjedočili o negdašnjem sjaju zapada.

Shakespeare je bio u pravu.

Copenhagen. Na stijeni, u moru, Mala sirena gubi glas, pretvarajući se u ljudsku priliku, za svoga dragoga...

- 00:42 - komentar? (6) - ode toner - #

ponedjeljak, 04.09.2006.

duh

(bratu)

Osamdesettrogodišnjaci se teško nose s moždanim udarom. Obično im jedna strana tijela ostane oduzeta, ili smanjene funkcionalnosti pa se otežano kreću i govore, a lice im se deformira uslijed spuštanja jednog kraja usta. Ne i u njenom slučaju.

Sačuvala je prisebnost te se, tijekom nekoliko dana provedenih u bolnici, pokušavala prisjetiti svih imena članova uže porodice. Neprestano ih je ponavljala u sebi. Znala je da je to način na kojeg trenira svjesnost, kako bi spriječila njeno propadanje i pokušala je vratiti barem na približno istu razinu na kojoj je bila prije. Ne zato što se bojala smrti. Ona je sa svojim životom odavno pomirena jer je ostvarila ono što je namjeravala, a to što sada čini je "fino brušenje" i uživanje u svom postignuću. Bojala se "biti luda" i da će se netko o njoj takvoj morati brinuti. Bojala se da će nekome biti teret.

Prošlo je nekoliko mjeseci od tada. Posjetio sam je prije nekoliko dana. Zatekao sam je na dvorištu, dok je iz vinogradskih bresaka vadila koštice, od kojih je majka pravila đem. Od moždanog udara ni traga. Nema takvog đema u trgovini, usput budi rečeno.

Mog petogodišnjeg sina, njenog praunuka, i mene, spazila je još izdaleka. Uzrok širokom osmjehu preko cijelog lica. I sjaju bezbroj zvijezda u tim sitnim, bistrim, plavim očima.

A moglo je biti sve drugačije, još davne '45-e, kada je ostala bez muža, s dvoje male djece, jedno u dobi od jedne, a drugo od tri godine. Tada su se namirnice potrebne za život izdavale na "točkice", ako bi ih preostalo za udovicu vojnika poražene vojske. Sa završenom petoljetkom, za život se zarađivalo okapajući tuđi kukuruz, pomažući u žetvama, berbama grožđa, vukući ogrijevno drvo iz šume. Jedan dan fizičkog rada, 12-14 radnih sati dnevno, je vrijedio kao jedan kilogram svinjske masti. Nitko joj ne bi imao šta prigovoriti da je tada odustala.

Nije odustala. Imala je za koga živjeti i radovala se životu. Odgojila je svoju djecu. I djecu svoje djece. Sada ima dva unuka, oba visokoobrazovana, velikim dijelom njenom zaslugom. A ima i troje krasne praunučadi. To je vrijedno spomena. Njeno najveće blago.

Od nje sam naučio o vrijednostima života. Upornosti. I da nemam prava biti bahat. I da nemam pravo osjećati kako mi je teško u životu.

Dvadesetak minuta, koliko smo sin i ja bili s njom, nije skidala taj osmjeh s lica. Nikada ga, valjda, ne skida. Ni kada spava. Jedino kad se moli, kada je netko u obitelji bolestan, ili je na putu.

"Joj, joj, djeco moja! Uvijek se samo morate žuriti", -žali nas, kao da sve one muke koje je proživjela nisu vrijedne spomena. "Idem i ja sada. Moram još zatvoriti kokoši".

- 16:12 - komentar? (6) - ode toner - #