the one who never sleeps

četvrtak, 28.09.2006.

prašina i suha trava

Prošle su tri godine od zadnje velike bitke. Rane su bile davno zaliječene, a položaji utvrđeni. Bezbrižnost se uvukla u vojnike, koji su sada više podsjećali na dokone stočare i poljodjelce, nego na okorjele ratnike. Mnogi su se poženili, mnogi dobili djecu, izgradili domove. Mačevi i oklopi su hrđali, obješeni na zidovima, a ratno znamenje je služilo dječacima u igrama na prašnjavim seoskim ulicama.

Bio je kraj ljeta, kada je, odnekud, sa zapada, zapuhao povjetarac, noseći neki čudan miris u sebi, poznat, ali davno zaboravljen. Miris prašine i suhe trave, i kiše koja će uskoro pasti. I nečeg sjetnog, i dozivajućeg.

S obližnjeg brdašca, promatrao sam kako se kolima dovozi ljetina s polja. Kolona umornih i veselih ljudi je hodala za njima. Bili su to isti oni ljudi koje sam nekada vodio u pohode, kada smo vojevali na istoku. Još uvijek su hodali u vojničkoj formaciji, sada pjevajući neke druge pjesme, pjesme radosti i opuštenosti, različite od onih koje smo pjevali kada smo kretali u boj, ili naricaljki, pjevanih pri povratku.

Sunce se spuštalo k ljubičastom bezdanu, a istočno nebo se zaogrnulo tamnoplavim baršunom. Prva zvijezda. Još jedan dašak vjetra i onog mirisa.

Vrijeme je da se spremim na put.

- 23:49 - komentar? (9) - ode toner - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se