the one who never sleeps

Brandenburška vrata su ostala nedoživljena, iza mojih leđa, dok sam putovao k Magdeburgu i tamošnjem vapnenačkom masivu.

Dajte tim ljudima još tri puta šire ceste i oni će i na njima napraviti zastoj. Prometna nesreća na suprotnom traku autoputa je prouzročila zastoj u smjeru kojim smo se kretali. Vozači, dolazeći iz našeg smjera, zaustavljali su svoje automobile kako bi bolje vidjeli nesretnike na suprotnom traku. Loša vijest je - dobra vijest.

Ostavili smo paranoičnu kolonu, skrenuvši na sporednu cestu, lagano se uspinjući ka gorju, koje smo tek trebali nazrijeti pred nama. Siva brazda je razdvajala polje zelenožutog žita u zriobi na dva nepregledna dijela. S obje strane ravne brazde, koja se protezala do obzora, crveni plamičci makova su se takmičili koji će dublje prodrijeti u žitna polja. Prevara je bila očita. Podvaljivali su ljepotu, u zamjenu za životni prostor.

Onda sam ih spazio. Okrenuo sam se, ne bih li ih bolje promotrio. No, gledajući ravno prema njima, nisam mogao opaziti ništa. Tek kada sam ponovno okrenuo glavu naprijed, perifernim vidom sam mogao razaznati dvije kreature na zadnjem sjedalu, kako se stapaju u jednu sjenu, tek nešto neprozirniju od lipanjskog podneva. Doktor, i njegov prijatelj Opsjenar.
-Zar si ovdje kročio za Njim, Doktore, u svojoj potrazi za Helenom? -postavih pitanje bez glasa.
-Gdddjjje jje? -uspio je jedva promucati protupitanje, tresući se od groznice, nabirući obrve na zgrčenom licu luđaka. Opsjenar se valjao od smijeha, jedva dolazeći do daha.
Nisam mu htio reći, iako sam znao. Neka je ostavi na miru. Danas je njen dan. Neka uživa.

Vrativši se kući, otvorio sam knjigu na mjestu gdje sam stao. Novo poglavlje. Planina Harz. Valpurgina noć.
Plešu li još vještice na proplanku uz liticu rudokopa, na kojemu sada bageri iskapaju vapnenac? Vrte li se oko Doktora i njegovog šepavog vodiča?

Ne cerite mi se, majstore Johann Wolfgang. Prestanite.