the one who never sleeps

srijeda, 20.09.2006.

pukovnik

-Upozoravamo vas da je strogo zabranjeno unošenje alkohola i pornografskih sadržaja.

Razlika od 23°C, između ugodno klimatizirane unutrašnjosti aviona i piste na koju smo izašli, predstavljala je kušnju, kako za respiratorni sustav, tako i za neke druge vitalne funkcije.

Uniforme. Strojnice. Tamnosmeđi ten i crni brkovi. Četiri detektora metala kroz koje se mora proći.

Kasno poslijepodne. Sjene su se tek nazirale na tlu kojim smo hodali, unatoč tome što nije bilo oblaka. Hrđavo nebo kroz kojega se nisu mogle probiti sunčeve zrake. Hrđavi brodovi i lučke dizalice, u luci, s druge strane Mediterana. Ulice bez ljudi, široke ceste bez automobila. Fasade od klima-uređaja. Svi su se predali sporoj, ali neumitnoj agresiji sunca, prašine i soli.

Gledao je prema gore, s dvometarske slike obješene u atriju hotela. Crne cvikse, žablja perspektiva, ruke prekrižene na prsima.
-Velik li si, pukovniče...

Autoput je prolazio uz obalu. Duž svih stopedeset kilometara, s obje strane, okoliš je izgledao kao da je netko razbacao sve najlonske vrećice ovog svijeta, koje je, potom, neki divlji vjetar razvlačio po trnovitom žbunju, kidajući ih na sitne komade. I smokve su se predale, i kaktusi. Prometnih znakova nema, tek pokoji semafor. Gas, sirena, kočnica. Prometna pravila su jasna: prednost ima onaj tko je brži. Semafor na ulazu u grad. Dvije trake, pet automobila. Gas. Sirena. Gas.

Sunce je djelovalo kao protuteg. Kako se spuštalo, tako su iz prašnjavih ulica starog grada izranjali ljudi. Otresajući prljavštinu sa sebe, pretvarali su se u otmjene dame i gospodu, odjenute u najfinija ruha. Nelijepi muškarci i ljepuškaste žene vražjih očiju, glava zamotanih u šarene marame. Nenavikli na strance, gledali su nas sa zanimanjem, dobacujući, uz širok osmjeh, poneku riječ nerazumljivog jezika. Vrećice i plastične boce s autoputa su penetrirale u uske ulice, formirane kao niz niskih kućica od prijesne cigle, sljepljenih jedna uz drugu. Pukovnikov šator je s druge strane zidina.

Orijentalna glazba, smijeh i pjesma, četvrtkom, do kasno u noć. Nije im potreban alkohol da budu sretni. Niti da ubiju tugu. A nisu niti sretniji, niti tužniji od čudnovatih sjevernjaka za susjednim stolom. Plešu i vesele se, ljubuju i nariču.

Slavko je potpisao ugovor s INA-om i došao na dvije godine. Ženi je slagao da će se vratiti za godinu dana.
-I onda je došao taj nesretni rat, i, mislim se ja, kaj se sad bum vraćal? I, eto, sad sam tu več četrnajst let...

Free shop na aerodromu nudi cigarete, slatkiše, satove i nakit, kao utvare zapada koje pokušavaju isplahnuti okus nargile iz usta.

Doviđenja, pukovniče...

- 00:32 - komentar? (5) - ode toner - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se