the one who never sleeps

Grad, jednak, kao i toliko drugih, zapadnoeurpskih. Ništa šire, niti uže ulice, trgovi popločeni jednakim kamenim pločama kao i u svakom drugom gradu. Arhitektura je tipična, protestantska. Velike zgrade, tužnih i bezličnih, ili bezukusno kičastih fasada. Raskošne i skromne, istovremeno. Tužne i groteskne.

Hotel je bio loš, kao iz onog filma, Bates-like, 20-ak kilometara udaljen od grada, u mjestu u kojeg taxi ne navraća i za kojeg teško da itko zna kako se zove. U dvadesetjedannulanula nije se moglo naći mjesto na kojemu bi se putnik mogao odmoriti uz čašu pića.

Niti vožnja brodom po fjordu, slijedećeg dana, nije popravila dojam. Četiri, pet metara duboka voda, po kojoj su uz nas plovile replike vikinških drakara, bila je crna, boje nafte, neprozirna i mirna, više nalik nekom jezeru, nego dijelu velikog mora. U luci je plivalo mnoštvo meduza, među kojima je nekoliko labudova, čudeći se, pokušavalo shvatiti kako su se tamo zatekli.

Brodom smo prolazili između malih otočića i pješčanih sprudova, koji su se iznad površine mora izdizali tek pola, do jednog metra, najčešće prekrivenih travom. U sami sumrak, naišli smo na jedan, na kojemu su krave pasle travu. Bio je taman toliko velik, da na njega stane dvadesetak krava, koje su se, nekoliko minuta po našem prolasku, kroz vodu koja im nije sezala ni do koljena, uputile ka kopnu.

Glavna ulica je bila ispunjena trgovinama poznatih imena, poznatog asortimana. Na trgu, ispred kraljičine palače, smjena straže. Puške, niklovane sablje, koje se sjaje na sjevernoeuropskom suncu u podne, smješne, prevelike crne šubare na glavama stražara. Mnoštvo azijata i afrikanaca se kreće ulicama. Ne kao turisti, več kao doseljenici, kojima će biti prepuštena sva slava umiruće kulture, koji su dovedeni kako bi, jednog dana, svjedočili o negdašnjem sjaju zapada.

Shakespeare je bio u pravu.

Copenhagen. Na stijeni, u moru, Mala sirena gubi glas, pretvarajući se u ljudsku priliku, za svoga dragoga...