the one who never sleeps

"Zašto-zato" je "igra" dominacije i provokacije, u kojoj ispitivač, želeći isprovocirati ispitanika i dokazati svoju superiornost, na svaki ispitanikov odgovor opetovano ponavlja jedno te isto pitanje: "zašto?".
"Zato" je odgovor koji označava da je igra okončana i signalizira ispitivaču da je dotjerao ispitanika do limita njegovog znanja, ili strpljenja.
Igra se započinje radi uspostavljanja određenog odnosa među ljudima i ima isključivo sociološko značenje, no može asocirati i potaknuti na razmišljanje o nečemu sasvim drugom.

Što je odgovor na pitanje "zašto?"
Kada se pitamo "zašto?", zapravo tražimo odgovor o svrsi nečega. Svrha je, dakle, odgovor na pitanje "zašto?"

Zamislimo da smo naišli na izuzetno mudrog ispitanika te da smo mi izuzetno drski pa ga počnemo ispitivati o svrsi života, postojanja, Kreacije, Kreatora, i dalje, i dalje, opetovano postavljajući naše pitanje "zašto?" na svaki njegov odgovor, sve dok ne bismo iscrpili svo mudračevo znanje, ili dok nas ne bi potjerao u vražju mater.
Ovakvo razmišljanje nas dovodi do pomisli da ne može postojati "ultimativna svrha", odgovor iza kojega ne bismo mogli postaviti još jedno pitanje "zašto?".
S druge strane, promatrajući svijet oko sebe i u sebi, osjećamo i primjećujemo određene "dokaze" (Darwinističke, kako bi to Milou rekao) o tome da Svrha ipak postoji?

Možda smo i u pravu, no tada je ona, vjerojatno, u nekom nepoznatom obliku, nedokučivom našem poimanju.

Rokovi su pritisli. Back to back, svako ispred svog laptopa, tipkali smo danonoćno. Tjednima. Oni su bili gore, sami. Stvorili su svoj svijet barbika, autića, lego kocaka, papira, drvenih bojica i pastela.
-Večera!
-Kupanje!
-Hajde, idemo sada oprati zubiće pa u krpe.
U početku sam često odlazio vidjeti šta rade i da li im šta treba. Nisu trebali ništa, samo svoju igru. I zagrljaj, i poljubac prije spavanja. I "Vi ste zlata tatina, najljepša. Oči moje, plave i smeđe". Ništa više.
Tašti smo pa mislimo da ne mogu bez nas. Nije tako. Mi ne možemo bez njih. Mi živimo kroz njih, ne oni kroz nas.

Želeći po svaku cijenu osigurati napredak Života (o ovome detaljnije nekom drugom prilikom!), Priroda nam je, iz prilično nedokučivog razloga, uvalila zakon jačega, a kroz njega i teritorijalni imperativ i niz drugih nepodopština, kao jedan od mehanizama za ostvarenje svoje nakane.
Zakon jačega treba osigurati razvoj superiornog gena te propadanje onog inferiornog. Isti taj zakon se očituje natjecanjem za partnera s kojim ćemo, je li, "razvijati gen". I sada, dođe tamo neki takmac istog spola kao i mi pa bi i on malo "razvijao". Taman posla!
Da bi se Priroda uvjerila da je taj takmac toga dostojan, nama, njegovom suparniku, Priroda usađuje ljubomoru, koja nam signalizira da moramo stati ispred takmaca pa da vidimo tko je jači.

A šta bi se dogodilo da nema ljubomore? Koje bi bile druge zapreke za "razvoj gena" s više partnera, osim onih materijalnih? Nema ih, ili ih ima vrlo malo, ne baš jakih. Ne pada mi na pamet niti jedna.
Posljedično, mi kroz natjecanje razvijamo svoje sposobnosti, o čemu poučavamo slijedeći naraštaj, djelujući na njihovu svijest.
Dakle, osim što se Život razvija na način da se usavršava genetski kod (fizikalne predispozicije), on se razvija i razvojem svijesti.

Ljubomora se najčešće manifestira kroz drame kontrole tipa "bacit ću se pod vlak, popiti tablete i gurnuti exer u utičnicu, sve istovremeno", ili "ti ćeš meni šarati okolo, švalerčino!", kojima pokušavamo spriječiti da se netko drugi i onaj tko je nama drag ne "puknu" i stvore novi gen, koji nije naš. No, svijest nama drage osobe može biti več toliko razvijena, da prepozna našu dramu kontrole te da joj se uspješno suprotstavi pa, ako postoji afinitet prema našem takmacu, naša ljubomora je neće sprijećiti da se...je li...

Ljubomora? Kako hoćete...

Da... u zadnje vrijeme često razmišljam o ljubavi. A onda, danas, na radiju odnekud izvuku zaboravljenog Bareta i "...želim razmišljati o ljubavi..." Ma, hajde, dobro, idem pokušati ovu svoju konfuziju, nedoumicu i vjerojatnu zabludu o prijespomenutoj podjeliti sa zaslonom računala.

Na pitanje o tome šta je to "ljubav", možemo očekivati odgovore tipa:
-To je kad se ljudi vole;
-To je kad brineš o bližnjima i djeci (djecu ne smatram samo najbližom kategorijom bližnjih, nego nešto više pa ih stoga izdvajam);
-To je nešto što ljude nagoni na stvaranje;
-To je nešto što ti natjera osmjeh na lice, dok stojiš na vidikovcu, a pred tobom puca prekrasan pogled, zalazak sunca na moru, duga, rijeka koja vijuga kanjonom...

Gore navedeno nije ljubav. To su neke od manifestacija ljubavi.
Ljubav nije ni emocija. Emocije su posljedica fizikalno-kemijskih reakcija u nama koje su potaknute perceptivnim mehanizmom, a oblikuju se, dobrim dijelom, u skladu s našim usvojenim sustavima vrijednosti, iskustvima, egom.

Vrlo ćesto, raspravljajući o ljubavi, čut ćemo mnogo o ljubomori, opsesiji, posesivnosti, mjenjanju pelena i plaćanju rata kredita. Sve to jesu nerijetki pratioci ljubavi, no, to, opet, nije ljubav, nego odnos, koji se oblikuje djelovanjem ljubavi (manjim dijelom) i ega (večim dijelom).

Lako je opisati kako se ljubav manifestira i šta ljubav nije. A što ljubav je i da li ona, uopće, postoji? Valjda postoji, ako
gore navedene manifestacije zaista jesu manifestacije ljubavi?

Samo nagon, kao što su želja za opstankom, produljenjem vrste... ili "sila", koja "tjera" život na napredak, nastala zajedno s ostalim početnim postavkama svemira, kao što su gravitacija, vrijeme, prostor...?

Imao sam par super servisa. I dobro izrađenih akcija, s dijagonalama, paralelama, do poentiranja volejem. Al', je**i ga, opet sam izgubio. Nema veze. Moram nabaviti novi reket. I dok smo se od igrališta vozili k centru, ususret drugom dijelu rituala, započeli smo priću o kolegi s kojim sam donedavno radio, i koji je svoj trojici koji smo se nalazili u autu, na neki način, predstavljao gurua.
Terasa kavane u centru je bila prazna, kao i njena unutrašnjost, s izuzetkom dvoje djece koja su se natezala u jednom separeu.
Tuborg, u nedostatku nečeg boljeg. I dok su frendovi s tenisa pili colu produženu mineralnom vodom, ja sam sprašio dva piva. Toliko mogu podnijeti na prazan želudac. Na terasi je več postajalo lagano hladnjikavo pa smo počeli pomišljati o odlasku, no u to se pojavi lik o kojemu smo razgovarali u autu. On će karlovačko, meni tuborg, još jedan tuborg i cola za frendove. "21:30, treće pivo, a nisam ručao. Neće biti dobro", pomislih. I odmah krene neka spika o knjigma i kako je "naš guru" nekome posudio komplet Jungovih knjiga. Treće pivo mi je razvuklo osmjeh od uha do uha i ukočilo mišiće na licu, oblikujući komičnu grimasu. Drugi efekt trećeg piva je bio taj da sam počeo "našeg gurua" ispitivati o sinkronicitetima, koji su mi se u zadnje vrijeme počeli intenzivno događati, znajući da je Jung pisao o njima. Četvrto pivo nije popravilo situaciju pa se razgovor razvio o tome kako su pojedine religije razvijale/suzbijale proučavanje svjenosti i kako izgleda da svijest ima puno veči potencijal od onog kojeg smo do sada spoznali. Pa onda o "polju", "crnoj tvari"...
Smrzao sam se, konačno, i odlučio krenuti kući. Sjećam se neke dvije djevojčice koje su se kikotale gledajući me, dok sam, negdje iza 23:00, u kratkim sportskim hlačicama i majici, vukući reket u torbi, pokušavao zadržati dostojanstven način hoda na putu kući.
Jutros... ona zna.

Izgleda da je došlo vrijeme da konačno pročitam šta je taj Jung napisao.

Šira obitelj. Osnovna. Srednja škola. Vojska. Faks. Posao. Uvijek isti uzorak karaktera, odnosa, tema o kojima se razgovara, načina na koje se odvija komunikacija, u svakom okruženju u kojem sam se nalazio. Vjerojatno sam i ja, kao jedinka, konglomerat svih tih karaktera po malo.
Hijerarhija i odnosi unutar društva. Hijerarhija i odnosi između društava. Hijerarhija i odnosi unutar vrste. Hijerarhija i odnosi između vrsta. Opet uzorak.
I več odavno, svi filmovi su odgledani, knjige pročitane, pjesme preslušane, slike pregledane... Sve odveč liči na nešto več doživljeno. Iste serije na tv, blogovi, internetske stranice, vijesti, isti likovi dok prolaziš bilo kojom ulicom, bilo kojeg grada, bilo gdje na svijetu.
Rijeke jednako teku, valovi jednako zapljuskuju obale mora, lišće je jednako zeleno, nema takvih oblaka koji se več nisu pojavili na nebu, zvijezde jednako sjaje. Sunce, kiša, sunce, kiša. Zima, proljeće, ljeto, jesen. Zima...
Uzorak po kojemu se stječe i gubi.
Uzorak po kojemu se rađa, živi i umire, dijele karte i okreće kocka.

Hajde, svijete do your best i ostavi me bez daha nećim neviđenim i potpuno novim.

Samo mrak, u početku. Umirio sam svijest, zaustavio misli i koncentrirao se na tamu ispred sebe. Tek neznatno svjetliji oblici plesali su kroz zatvorene kapke. Duokromatski kaleidoskop, nešto slično. Ne znam kako bih to bolje opisao. U početku sam to objašnjavao da je to zbog teksture kapka, da do stvaranja oblika dolazi zbog vanjskog svjetla koje nejednako prodire kroz kožu, uslijed nabora na njoj, i kapilara koje prolaze kroz kapak. Ali, zašto onda slika nije statična? Osvjetljenje je bilo isto, a oblici, potpuno neodređenih obrisa, skroz su se mijenjali. Pokus sam provodio u niz navrata, bilo uz normalno osvjetljenje u prostoriji, ili u potpunoj tami. Oblici bi se uvijek pojavljivali, kad god bih zatvorio oči. Svjetlina i jasnoća teksture koja se pojavljivala bivala bi izraženija, ukoliko bih prstima pritisnuo zatvorene oči. Gotovo redovno bi se pojavljivala tekstura finog šahovskog polja na neravnim plohama, nalik fraktalima. Ako bih duže održavao pritisak na očima, pojavljivale bi se svjetleće točkice, kao zvjezdice različitih boja, slično kao smetnje na TV-u, samo u boji.
Mozak je primao signal, iako do optičkih živaca nije dopiralo nikakvo svjetlo, nikakav vanjski podražaj. Igra svjesti? Ili perceptivna vratolomija osjetila kojih nismo svjesni da posjedujemo?
Pokušao sam otiči dalje i potpuno primiriti svijest te prodrijeti kroz tamu ispred sebe i pogledati što dalje u nju. No, koliko god miran bio, koliko god se trudio, osjećao sam da sam prikovan uz periferiju i da ne mogu zaroniti iole dublje u tminu.
Kružič. Malo tamniji od tame u koju sam gledao. Izronio je niotkuda, odjednom. Povečavao se, pomicao lijevo-desno, gor-dolje, smanjivao se, nestajao i ponovno dolazio. Prsten oko tamnog kružića. Svjetliji. U trenucima sam mogao nazrijeti i medasto-zelenkastu boju prstena. I sasvim svjetlu, gotovo bjelkastu ovalnu horizontalno postavljenu strukturu, koja se širila s obje strane prema sredini, čiji su se krajevi sužavali do nestajanja, koja je u sebi zarobljavala presten i krug oko sebe. Nabori ispod bjelkaste strukture. I pore u naborima. Kao koža lica pod povečalom. Trepavice. Iz tame me gledalo oko. Prva pomisao mi je bila da je moje vlastito, da je to opet igra svjetla kroz moje kapke i da, sklon mističnome, pokušavam zavarati svoju svjest. Mogao je to biti odraz na ogledalu, zaostao u sječanju, reproduciran, iz ne znam kojeg razloga, mojom podsvješću. Zašto oko? Zašto svaki put kad zatvorim oči? Zašto ne slike lica ljudi koje svakodnevno gledam? Moje djece?
Najčešće je gledalo u mene, no nerjetko je gledalo u stranu, tek kasnije se okrećući prema meni, kao da bi postajalo svjesno moje prisutnosti. Takvu, bočnu sliku svoga oka nisam mogao upamtiti. Bilo je to oko nekog drugog.
Negdje, daleko, morao je postojati izvor svjetla, nedovoljno jak da odagna tamu i obasja cijelo lica, dovoljno, tek, da ostavi odbljesak na vlažnom i glatkom irisu. Od kuda dolazi svjetlo?