white lilith http://blog.dnevnik.hr/whitelilith

nedjelja, 28.09.2014.

Pjesma

Ja divlja
neukroćena
buntovnica s razlogom
veća od planinskog masiva
što nas okružuje
dublja od rijeke ispod
što brzo protiče
avatarica

U zmajevoj pećini
gdje vrijeme je stalo
i vatre su ugasle odavno
čekam tvoj povratak
ratniče
osvajaču
pogubitelju i darovatelju
života moga

Sva satkana
od niti besprozirnih
vode preplavljujuće
suza neisplakanih
zemlje žedne
sunca neizašlih
čekam tvoj povratak
ljubavnče

Samo u tišini noći
mjesečinom zasljepljena
čujem otkucaje
srca pod srcem
što nosi život sam
i svoje bilo
što kasom se oglašava
bam bam bam

U tišini noći
čekajući sunca dan
ja sama
i samotna
neotporna na ljubav
čekam
tebe
i život sam_

Oznake: pjesma

28.09.2014. u 23:14 • 31 KomentaraPrint#^

Napisat' ću pjesmu...

Napisat ću pjesmu, baš iz inata, eto tako, čisto, buntovnički. Ja, koja ponekad mislim da znam, a znam da ne znam, napisat' ću pjesmu.
I neće biti pjesma nad pjesmama (to bi bilo bogohuljenje), neće biti ni neka nagrađivana, spominjana, recitirana, citirana, neće biti ništa od toga. Bit' će tek neka pjesma. O onome što mi tog' trena " padne na pamet".
Pustit ću samo dio unutarnjeg plimnog vala nek' omiriše svijet i....riječi će poteći, znam,
Kad' čitam stihove na blogu, ima ih koji me dirnu, koji ukazuju na nedostižne visine umijeća iskazivanja duše riječima, ...ja znam...nisam tu, među velikima, ali se svejedno ne smatram malom i beznačajnom, svejedno, napisat' ću pjesmu.
I možda ćete se smijati, možda, samo možda, plakati, no sigurno je nećete me proglasiti pjesnikinjom. A ja ću svejedno napisati to što sam htjela, tu, nazovimo je, pjesmu.
I u njoj ću reći kako me rastužuje što čovjek više nije čovjek, ni u obitelji, ni na ulici, ni na poslu, ni u svemiru. A čovjek je božja kreacija i sve mu je dano. Što čini s tim? Što čini sa sobom? Nisam nikakav moralist, ne stavljam putokaze i ne obilježavam staze, svatko svoj put mora naći sam. Ali me žalosti činjenica da se ljudi, a ne netko drugi, igraju, ni manje ni više, ljudskim životima. Ja, osobno, ne bih da se netko igra mojim životom, smatram da to nema pravo nitko do tvorac sam. A on mi je blagonaklon, zar ne?! Pa ovdje sam, još na Zemlji, dišem, hodam, mirišem cvijeće, pjevam, plešem, radim, volim.
Napisat' ću pjesmu, možda će biti oda životu, ako skupim dovoljno izraza zahvalnosti za ono što jesam ja, što su moji oko mene, i oni što su bili.
Možda će biti koračnica, da malo da ritma i prodrma ovu besprozirnu učmalost (magle i memle).
A možda će biti tango - čista ljubav i strast.
Ne znam, nisam još odlučila.
Do tada ova, od svojevoljno izašle iz prvotnog nam Raja (gdje nije bilo ravnopravnosti):

Marija Magdalena

Ona ima ruke
koje sve praštaju
i zacijeljuju
najdublje boli

Ona ima lice
koje svi pamte
po rupcu starom
tisuće godina

Ona ima srce
koje vidi očima
nevidljivim
razumijevajući sve

Ona je savijest
moja i tvoja
pokopana
pod gomilom kamenja

Ona je priča
mit ili stvarnost
ispričana
kroz još jedno pero_

Oznake: Osobno

28.09.2014. u 17:02 • 18 KomentaraPrint#^

petak, 19.09.2014.

Koke bjondina

Odlučila sam biti svjetlija, posvijetliti kosu, sama. Onaj zadnji L'oreal skupi mahagoni preljev ispao skroz na skroz crno-ljubičast na mojoj kosi. A ja, definitivno, nisam tip za tu boju. Ja sam jesenski tip i takve tople boje mi pašu.

Ne, nisam kriva ja već sveznajuća Švicarka u drogeriji (a koja mi je prodala isti onaj preljev) s kojom sam se sporazumijevala na engleskom, a koja je rekla : Ništa bez 45 minuta držanja sredstva za posvjetljivanje. Ok.

Sreća da mi je dragi radio cijeli dan i nije vidio moju izbezumljenu facu i narančasto -žute duge trake kose iznad kade dok sam ispirala kemikaliju. Dobro da mi nije i kosa otpala. Sve u svemu nekih pola metra dužine. Samo 5 godina "puštanja".

I tako moj dragi ulazi navečer u stan, a ja u mraku iz fotelje, s ručnikom na glavi, vrištim: Ne pali svjetlo, a on, kasno pali, pa upali.
Bila sam šarena koke bjondina. Ni žuto, ni narančasto, u tragovina ponegdje i smeđe, sve jadno, spaljeno, otrcano i ofucano visi do pola leđa.
Pola osam navečer, ni jedan frizerski ne radi, ni onaj najskuplji (ni ne pitam više za cijenu u najskupljoj zemlji na svijetu).
I što ćeš sada? pita me.
Pa ništa, kažem ja u kasnojesenje veče. Gdje je onaj tvoj zeleni šal?
Što će ti?, pita me.
Pa jel' dolaziš po mene sutra za kontrolu kod doktora?
Pa, da. Imaš pravo, hladno je, uzmi šal, kaže on.
Ok, rekoh ja.

Sutra kod doktora, scena u ordinaciji:
ja, u zelenom puloveru, ručno pletenom, boje graška (uspomena na pokojnu majku i da, baš sam njega htjela obući za taj pregled), dignutom do grudi, ležim, ogoljenog izbačenog trbuha, a na glavi mi.....intenzivno zeleni turban (ne, nije bilo vrijeme Sulejmana i turbana) smotan od suprugova šala.
Doktor je, naravno, pomislio kako imam osebujan modni stil, no ničim to nije pokazao.
Još mi je poklonio i sličicu. Prvu. Crno-bijelu. UZV naše prve bebe. Glavica k'o zrno graška.
Sva sam se "rastopila" i zaboravila da sam plavuša, ispod turbana.

Naravno da smo navečer išli i kod frizerke, i bilo je by,by dugoj kosi.
A i svidjela mi se kratka i ...opet biti kestenjasta.

Nikad više nisam u životu bila plavuša! Nije to za mene_

Oznake: zeleni turban

19.09.2014. u 20:04 • 45 KomentaraPrint#^

srijeda, 17.09.2014.

Morem života.......

brodim
jedra su puna vjetra
sunce zasljepljuje oči

kompas je podešen stalno
na istu točku
daljine

oluje me više ne iznenađuju
spremna i nespremna istovremeno
nastavljam

kormilo
nije uvijek u mojim rukama
što mojom odlukom što prepuštanjem

kapetanica
prva časnica dočasnica
mala od palube

sve
u jednoj meni
i ja jedna u svima i svemu

moja je posada
izbor i želja moja
moje su obale plima i oseka života samog

moja su pristajanja i odustajanja
uplovljavanja i isplovljavanja
sidrenja

daleki horizonti
želja izrečenih i neizrečenih
slućenih i ne(na)slućenih

samo plavo
u daljini gdje se više ni more ni nebo
ne spajaju već sjedinjeni tvore jedno

plovim
prema tom jednom u daljini (ne)horizonta
plovim u sebi_



Sve naše plime i oseke ne mogu
Zbrisati
Oprati
Oplaviti
Sakriti
Pokazati
Roditi
Uništiti
Oživjeti
Život naš
To možemo
Samo mi sami
Svojom osekom i plimom_

Oznake: život je more

17.09.2014. u 16:36 • 35 KomentaraPrint#^

utorak, 09.09.2014.

Odabrao cyrano dvorska luda tra la la umjereni hadžiselimović

Možemo li izbjeći neizbježivo?
Gledati smrti u oči,
juriti s papučicom gasa
pritisnutom do kraja
i u zadnjem trenu
naglim
više impulzivnim no svjesnim
trzajem skrenuti
s putanje
izbjegavši sudar
i sigurnu smrt?

Možemo li vikati U pomoć
nijemo
neizrečeno
napisano
rečeno
ozbiljno
s humorom
ričući
vičući
urlajući
bezglasno?

Možemo li otići
bez pozdrava
riječi
osmjeha
rime
tuge
suza
bola
bezbolnije od ostanka?

Možemo li preživjeti
s teretom
jučerašnjice
današnjice
i sutrašnjice
rješavajući se
balasta
kao brod što tone?

Moramo_

Oznake: pozdrav

09.09.2014. u 23:25 • 44 KomentaraPrint#^

srijeda, 03.09.2014.

učitelji, nastavnici, profesori

Počinje nova školska godina. U ponedjeljak. A knjige još nisu tu (gotovo sve nove potrebne za mojih troje školaraca, samo nekoliko tisuća kuna). Nakon intenzivne e-mail korespondencije, valjda će stići. Kompletne ne (već mi je najavljeno da nakladnik još nije isporučio neke....).
A ja razmišljam o učiteljima, nastavnicima, profesorima...o tome kakv trag i utjecaj ostavljaju na generacije i narode. I sjetim se nekoliko primjera iz moga iskustva.

Uvijek sam voljela riječi, ali i brojeve. Lakše bi mi bilo da je bilo izraženije jedno ili drugo, ovako sve 5 pa ti odluči u kome ćeš pravcu! No, u sasvim drugom pravcu okrenula mi glavu nastavnica likovnog u 6. osnovne, na zamjeni, jer je ona koja mi je predavala (i koja ,usput, danas predaje (još) i već i mom 3. djetetu u istoj školi) bila na porodiljnom.

Jadranka je bila boemski tip, tek "friško" izašla s faksa, kose kestenjaste, valovite, duge, vitka visoka, neformalno obučena, sjedila bi poslije nastave u gradskom parku na klupi i s papira jela kupljenu salamu, kruh i "paradajz" iz samoposluge.
Već prvi sat unijela je dašak proljeća u učmalu jesen učionice, uspostavila s nama jedan topao i neformalan odnos. Sjećam se, da sam joj, nakon nekog vremena, odnijela moju glagoljicu, da je pitam je li točna. Iznenadila se i na moj papir dopisala još jednu: uglatu. Nisam ni znala da postoje dvije. Oslobodila je kreativnost u nama i moj je akvarel, u svim preljevajućim bojama i pretapanjima, dobio nagradu tadašnje "regije" : putovanje na Plitvice, a na temu zaštita okoliša (eh, da i tada smo vodili računa o ekologiji, samo to nismo tako zvali!).

Preskočiti ću srednjoškolsko obrazovanje s više (anti)primjera i ubaciti se na faks: od profesora raznih, asistenata, jer prvima je bilo ispod časti iz ZG dolaziti u Os, ili pak nisu bili u stanju što je svjedočilo stanje njihovog crvenog, alkoholom kapilarama ispucalog nosa, navesti ću samo jednog profesora čiji je stil bio: nikada nije znao u kojoj je dvorani, kojoj studentskoj godini predaje i koji predmet (imao je hrpu knjiga za 2 predmeta). Došao bi, pozdravio: Dobar dan kolegice i kolege, skinio jedne naočale, stavio iz vanjskog džepa sakoa druge, uzeo svoju knjigu i monotonim nam glasom čitao, po 2 sata.....A da je na ispitu bio zaje.... , je jer bi nas uvijek zbunjivao: Je li to baš tako? Jesm li ja to tako napisao u svojoj knjizi toj i toj? i jedva davao dvojke. (A ja danas to područje struke radim za 5).

Kritična kakva jesam (trudim se biti i samo-kritična) dobila sam svoju priliku. 4 godine kao nastavnica stručnih ekonomskih predmeta. Vodeći se svim proživljenim iskustvima 16-godišnjeg glancanja klupa, željela sam im približiti razumijevanje struke, kao što razumiju i razmišljaju o glazbi, modi, dečkima, curama, te uključiti zdrav razum i logiku. Imala sam samo dva pravila: 1. pojam, definicija nečega ne mora biti rečena od riječi do riječi kao u knjizi, može i svojim riječima, a da se vidi da razumiju bit i 2. nema prepisivanja na testu (tko to radi, donese mi test i sam si upiše ocjenu 1), jer dozvoljavam izražavanje vlastitim riječima.
Tako se događalo da oni koji nauče "napamet", a ne znaju nikakav primjer ili to ne razumiju, ne dobiju 5 pa se čude. I to je funkcioniralo, dobro, dok reformom školstva nisu ukinuli ekonomsku školu i ja ostala bez posla jer nisam imala dovoljno satnice u gimanziji.
Neću sada o tome da su to bile ratne godine, da je ministarstvo propisalo programe i predmete i satnice (tada se to još nije zvalo kurikulum), a nije osiguralo literaturu, a država nam "dekretom" iz socijalističke postala kapitalistička, pa ti objašnjavaj dioničarsko gospodarstvo, a tek čula da postoji Coca cola d.d., pa se snalazi za literaturu u Zg ili Americi preko prijatelja.

O mom radu mogu reći moji bivši učenici, pa iako odavno nisam u sustavu obrazovanja, još me neki zovu na obljetnice mature, priđu mi negdje na javnom mjestu i zahvale se što sam ih naučila što je ekonomija, da je razumiju (mada ovu današnju u RH niti ja ne mogu razumjeti, jer nema veze s ekonomijom), što mi je uvijek drago i nije mi žao uloženog truda i godina.
Žao mi je kada vidim svoju djecu danas, pogotovo maturante, kako ne donose poticaje i dobru vibru kući iz škole i ne vide svrhu i smisao sveg "driblanja".

Oznake: škola koja život znači

03.09.2014. u 20:28 • 25 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 01.09.2014.

Ravnoteža

Vjerujem u ravnotežu,
u prirodi, u Svemiru, u čovjeku.

Vjerujem u ravnotežu,
osobno - ljudski i profesionalno.

Njegujući ravnotežu
u obitelji, na poslu i oko sebe
zapostavila sam ravnotežu u sebi_

Oznake: ravnoteža u nama

01.09.2014. u 17:33 • 33 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Travanj 2017 (2)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Srpanj 2016 (6)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (6)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (8)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (8)
Lipanj 2014 (9)
Svibanj 2014 (14)
Travanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)

Space Oddity


Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira

Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku

Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno

Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_

Vaše riječi na mom Orionovom putovanju...

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...

dinajina sjećanja 26.02.2015.

***

Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.

Čuvarica pinkleca 07.03.2015.

***

svladavam
onu prirodnu udaljenost
zvijezde do zvijezde
sebe do sebe
učeći ponovno se voljeti
kao nitko do sada

SarahBernardht 23.03.2015.

***

Iza tamne zime, koja je svojim ledom držala moje srce u okovima šutnje, izronila sam u ovo čudno proljeće, toliko mi blisko i toliko daleko.

Razvezala sam ostatak vremena u zlatni titraj srca, koje još uvijek preskače svoje poznate ritmove i, ponekad, zaluta u uspomene.

Shadow-of-soul 26.03.2015.

***

"Ustani iz noći obeshrabrenosti i umor će nestati iz tvoga srca, ovo jutro je puno sunca, puno ptica i cvijeća. Probudi se iz zimskoga sna nevesela bivanja, zakorači u novo proljeće. Ustani kao nekada kad si još bila djete veselja i sreće, prošeći vrtom u ovom svitanju i potraži skrivene simbole života. Zaviri u grm tek procvalih lješnjaka iz svakog pupoljka će ti se nasmješiti jedan od tvojih već zaboravljenih snova. Nasmješi se jutros, rastopi smijehom led sa smrznuta srca i učini ga spremnim za Ljubav."

dinajina sjećanja 04.04.2015.

***

Sva se godišnja doba
izmjenjuju u meni,
postojim.
U dva razlomka Ljubav
kao cijelo stane,
ne dvojim.

zahira 29.07.2015.

***

Odmorila bih se još malo ovdje, na ovoj plavoj planeti pa onda zaplovila u tu sekundu Duše, koja čini sto godina ljudskih i tek onda promijenila ovu haljinu tijela, koju sa toliko ljubavlju tek sada nosim.

Sjena duše 31.10.2015.

***

O ljubavi se ne priča:-)
o njoj se
sanja
pjeva
pleše
kipari i
sklada
Zbog nje se često
pati, smješka, plače
uvijek je mlada i kad je jako, jako stara!
:-))))
Riječi ko i ljudi, pokvare joj smisao,
natječu se samo ko je za kog disao.
Daleko je od taštine, ona daje sve miline:-))))

SarahBernardht 19.02.2016. (10:30)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se