white lilith http://blog.dnevnik.hr/whitelilith

subota, 22.04.2017.

Susret

Bila je
Zvjezdana noć i divlji kesteni u punom cvatu
Lipe su tek naslućivale miris lipnja
Klupa nas je čekala
Ona o kojoj smo sanjale
Bila je
Čudna uzbuna srca
Da ne zastane
I plavo crnim viđeno zeleno
Zagrljaj bez riječi na sjevercu
Bila je
Toplina rođena prije nas
Zapisana u zvjezdanom nebu
Divljim kestenima i lipama
Na klupi bez naslona
U srcima.

Oznake: srce

22.04.2017. u 10:36 • 19 KomentaraPrint#^

utorak, 04.04.2017.

23

Da joj je netko nekada rekao, nikada mu povjerovala ne bi.
Rekla bi da je nemoguće.
Rekla bi da ne može jamčiti, zakleti se, biti sigurna.
A dala je riječ.
Sigurno.
Glasno.
Bez jamstva.
Moleći se u sebi da tako bude jer znala je da je mala i slaba i da ne može vrijediti "zauvijek".
Ta toga nikada nije ni bilo...
Eto ipak.
Nekim čudom.
Božjim blagoslovom.
Il' upornim htijenjem.
Spojeni svom prošlošću proživljenom i preživljenom, svim htijenjima , manje izrečenim, više ostvarenim, zajedno...
Čudo.
Čudo života.
I dan danas: Valjda "On" zna zašto nas je spojio.

***
A u njegovim rukama, prije više od 23, po prvi puta, uz taktove glazbe, uz koje definitivno ne ide taj ples, osjećala se.....kao da je oduvijek tu, doma !

Oznake: 23

04.04.2017. u 16:42 • 29 KomentaraPrint#^

petak, 24.02.2017.

Reality show - out of box thinking

Ne volim reality show-ove. Dapače, smatram ih opasnim jer nam se preko masovnog medija koji zalazi u svaki dom (TV naravno) pokušava prodati nešto (što nema blage veze niti s pameću niti s prirodom) pod normnalno, uobičajeno, svakodnevno, uzor.
Ponekad se pitam gdje li nalaze sve one likove koji se u takvoj predstavi pojavljuju i sudjeluju.....

Ne želim se trovati reality show-ovima. Stoga ih zaobilazim u širokom luku tipkom na daljinskom upravljaču. No, moram priznati da me zadnjih tjedana privukao jedan.
Listajući tako dokono tv programe, u potrazi za kakvim dobrim filmom (može i dokumentarni) ili eventualno serijom, u vrijeme kada samo dokoni i nezaposleni barataju daljinski upravljačima, ja naletim na Šefa. Šefa na tajnom zadatku.
Kako sam u zadnje vrijeme opsjednuta neodgovarajućim šefovima koji se pojavljuju u razno-raznim ulogama velikana u mom životu prilikom profesionalne, al' neuspješne, potrage za poslom, ovi su me oborili s nogu.
Naravno da su sve smislili Ameri, u vrijeme recesije prije 5,6 godina kako bi poboljšali biznis i zaradili više.
No sve me to ponukalo na način razmišljanja koji se, kao lajt motiv, provlači kroz sve: out of box!
Ne moram reći da gotovo niti jedan C.I.O. (chief executive officer) ili kako bi mi rekli izvršni direktor, glavni direktor (ponekad i vlasnik firme), koji undercove s lažnim identitetom i imenom obilazi vlastitu firmu i obavlja razne poslove pod krinkom natjecanja za taj posao, ne bi na istome bio zaposlen. No pri tome, stječući dragocjeno iskustvo, suočavajući se sa svakodnevnim problemima svoje "baze", upoznajući ljude koji te iste poslove (uglavnom) predano obavljaju, putujući na posao satima, razdvojeni od obitelji, prošavši u životu strahote, ne gubeći nit, profesionalnost i ljudskost, C.I.O. stječu dragocjena iskustva koja onda primjenjuju na poslovanje, naravno vodeći računa kako bi firme bile uspješnije, ali.....i pomažu i nagrađuju vlastite zaposlenike prepoznavši da bez njih te firme ne bi bile takve kakve jesu.

I pitam se:
U kojem sam se ja to sustavu školovala? Američkom? Mo''š mislit'! (Točan odgovor je - socijalizam...iako bila crna ovca).
U kojem sam ja to sustavu radila 25 godina? (točan odgovor je kapitalizam - iako bila još veća crna ovca).
I tko me je odgojio? Ameri?! (Točan odgovor je čistokrvni Hrvati, al' prije svega Ljudi - što me sada negdje s nebeskih poljana čuvaju i dalje...)
...
I samo mi još bude veća bijeda (il' bad kako bi Ameri rekli) kada vidim u kakvom "reality show" živim i odgajam svoju djecu, al' način razmišljanja ne mijenjam....pa kud puklo da puklo!
Uostalom, nikada se nisam ni dala svrstati "in the box"!

Oznake: reality

24.02.2017. u 20:08 • 32 KomentaraPrint#^

utorak, 14.02.2017.

Muze postale - meduze!

Otvorila blog.....potražila slijedom jednog filma svoj post o J:J:.....srpnja 2014......pročitala komentare....počela je slušati i...."otplovila".
Valjda mi je potreban intenzivniji dodir s mojim ženskim korijenima....mojom snagom.
Kada se sjetim njih, koje su (za mene) predvodnice one famozne potrage u sebi za sobom, uz to izuzetno hrabre, slobodne, lijepe, jedinstvene, neponovljive.......
samoostvarive

slobodoumne

"lude"

ženstvene (iako nije moj izbor, ovaj joj je spot fantastičan)

borci

pitam se:
Koliko ćemo još puta morati ustati?

p.s.
Pitala me je moja starija kći danas kada smo razgovarale mobitelom: Jesi li dobila kakav poklon za Valentinovo, ružu možda?
Jesam, dobila sam poljubac jutros i izvješće o stanju u novčaniku (0 kuna) i na žiro-računu (8 kuna). Nemam novaca, rekao je.
Nemam ni ja, rekla sam, uzvratila poljubac i
"otplovila"

Znaš kćeri....ako on nije dobar i ako ja nisam dobra 364/365 dana u godini, ne treba biti ni na ovaj dan!
A ako je dobar/dobra.....neka slobodno bude i najbolji/a na taj dan:D

Oznake: žene

14.02.2017. u 16:08 • 32 KomentaraPrint#^

petak, 13.01.2017.

Do viđenja

drugo draga, do viđenja.
ideš....
seliš. kažeš...
a ja ti želim:
do viđenja, drugo draga...
do viđenja!



Oznake: vrlo osobno

13.01.2017. u 20:25 • 20 KomentaraPrint#^

utorak, 03.01.2017.

Ni tam ni tu!



Mislila sam: Proći će., mislila sam: Nije stvarno., mislila sam: (Nova) doći će!

I došla je, ali kao baš sve, potpuno drugačija od one kojoj sam se nadala, koju sam očekivala.
Ako sam prethodne govorila da nisam optimista, samo realna; sada sam realni pesimista.
Einstein je zaista bio genijalac, i to nije relativno, kada je tvrdio da se na isti način ne može riješiti stari problem.....(zaposliti se bezuspješno učeći i trudeći se na namještenim natječajima npr. jer ja sada (ne samo u glavi) intelektualno, nego i po dobi i po izgledu - "vrijedim" za dvije...a takve...ne žele...)
Ja nisam Einstein (iako mu se divim i od njega sam preuzela: Sve je relativno!) ali znam da na isti način, već jaaaaako dugo, ne riješavm problem.
Znam da bi primjena bila: Promijeni način rješavanja problema! Učlani se...postani crvena, plava, ljubičasta, zelena, pomladi se upola, smanji kile za 30, trepći hahahahah) ali i znam tko sam i što sam nakon ovih 5 desetljeća i .....ne želim mijenjati - sebe. Vjerujem u sebe ovakvu kakva jesam. Pa makar ostala sama na svijetu ( Pale sam na svijetu), znam da će mi teško pasti, znam da se već dugo tako i osjećam....
Ona sam koja jesam, ona sam kakvom me Bog stvorio, roditelji (mama 200%, a otac jedva 10%) formirali il' "kakvu me majka naprav'la", ono sam što sam. Amen. Točka. Kraj.

A onda tu cijenu vlastite (samo)spoznaje, vrednovanja i cijenjenja ne cijene.....ostali.
Ma 'ko ih ....al' žalosno je kad' zbog toga "stradaju" tvoji vlastiti, oni za koje živiš...kada ti djeca nemaju za kruh, knjige, obleku, izlazak, ekskurziju,...studij/školovanje....kada trošiš zadnji "crni fond"...

Onaj kojem zahvalim svako jutro....zna.

A ja...mala, najmanja...molim da me čuje. I razumije. I za one "druge" (koji mi nažao učiniše: mobingiranjem ,namještenim natječajima, ozakonjenim nepotizmom, podobnošću iznad stručnosti, formom iznad sadržaja i ljudskosti...) usliši...

Nema predaje, nema prodaje, nema cijene....

Živite kao nikada do sada!

Oznake: nova

03.01.2017. u 17:02 • 29 KomentaraPrint#^

subota, 31.12.2016.

Stara godina - stare izreke

Počet ću s onom koju sam najviše slušala, omiljenu moje majke, po kojoj živim (zato valjda imam sve manje "prijatelja"):

Govori istinu pa makar pola sata živio!

Čula sam i druge pametne savjete (npr. mog ujaka) tipa:

Umiljato janje dvije majke sisa!

no to mi uvijek nekako bilo nerazumljivo i koristoljubivo pa je nisam usvojila, bila mi kontradiktorna s prvom.

Lijepa riječ i željezna vrata otvara!

bila je jedna od "pametnica" moje bake, možda zato volim (lijepe) riječi.

Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori!

Izvezeno na bijelom starinski tkanom platnu plavim koncem, obješeno na zidu stare kuhinje moje bake (zato pjevušim kada kuham).

Svaka sila za vremena!

opet moja bakuta, no tu nikako nisam mogla razumjeti, kada će više isteći to vrijeme sile i zla u ljudima i nad ljudima?! Prođe jedna (sila), dođe druga...

Tu su se našle i one "pokupljene" usput:

Tko rano rani dvije sreće grabi!

(u prijevodu: Tko rano rani cijeli dan je umoran! provjerila)

Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada!

U laži su kratke noge!

Tko se mača laća, od mača i pogiba!

Pero je jače od mača!

Dinar po dinar pogača, kamen po kamen palača!

Složna braća kuću grade, a nesložna razgrađuju!

Nije zlato sve što sja!

Govor je srebro, a šutnja je zlato!

(slobodan prijevod: papir sve trpi, a može i: djela, a ne riječi! i slično....slobodno si slobodno prevedite)

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!

(inačica: vuk u janjećoj koži, mada bismo janje i bolje iskoristili...)

Prijatelj se u nevolji poznaje!

(život nas nagradi.....prijateljima koje biramo sami, za razliku od roditelja koje nam podari Bog, sudbina, Svemir ili tko/što već.)

Manje je više! (živim...)

'ko tebe kamenom, ti njega kruhom!

(danas je nekima (doslovno) i kruh luksuz da bi se njime "gađali"...)

Oko za oko, zub za zub!

(ako vjerujete u prethodnu, onda ovu ne možete živjeti)

A ako je tako vjerojatno živite i nadate se ovoj:

Dobro se dobrim vraća!

Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore!

čekam to "svečano" otvaranje, kao i mnogi...

Kako sve ovo razumjeti i s tim živjeti? Možda je moj dida imao odgovor:

Sto ljudi - sto ćudi!

Oznake: stare izreke

31.12.2016. u 09:19 • 13 KomentaraPrint#^

petak, 18.11.2016.

25 godina od...

Znala sam to. Negdje oduvijek u sebi. Živjela sam s tim...godinama, desetljećima. Znala sam to. Osjećala. Vidjela. U nekim lucidnim proročanskim trenutcima sika i osjećaja koji su samo promicali ispred mojih očiju, koje sam osjećala drhtureći u sebi, kao da se događaju toga trena, meni. Godinama prije, nesvjesna što znače.
Bio je prekrasan jesenski dan, dan usred jeseni kada sunce još toplo sjaji, a zlatno-crveno-smeđi sag od lišća prostire se pod mojim nogama u gradskom parku. Znala sam to. Taj sag od lišća bio je već scena mojim životnim prelomnim predstavama, ali ovo je bio vrhunac. Kraj. Zadnja scena.
Jedino nisam znala da će umjesto ptica padati granate.
i da me neće biti strah. Da neću znati što je strah, u tome trenu.
Da neću biti "ondje", da ću biti negdje "izvan vremena i prostora".
Sama, odijeljena od svih i svega.
Znala sam da ću hoditi sama.
Ni žive duše, ni čovjeka, ni psa, ni mačke, ni ptice.
Samo grobna tišina, nakon uzbune, povremeno prekidana detonacijama. Blizu.
Nikada nikome nisam govorila o tome, o tom danu koji živim već godinama.
Samo sam iznova proživljavala taj dan, a kada je došao, nimalo iznenađena, bila sam spremna za njega, proživljenog.
Znala sam da je to taj dan.
Prepoznala sam ga. U ne-pjevu ptica i gromoglasnom crescendu granata. U šutnji. Nedjelovanju. Psovci. Okretanju leđa. Napuštanju. Izopćenju. Dan kada sam ostala bez ičega....i ikoga. Dan koji sam naslućivala godinama prije...dan koji se obistinio.
Pa i dodir, posljednji pozdrav vanjskom stranom dlana na njenom desnom obrazu, onako kako je nikada nisam pomilovala, kazao mi je ono što već znam. Taj hladni obraz, to ukočeno tijelo, to nije bila Ona. Znala sam to, i prije nego sam je dotakla, posljednji put, ne iz svoje želje, nego da udovoljim želji moje bake, njene majke jer...toliki su se trpali u prvi (jedini) red, toliki su si nezasluženo prispisivali pravo boravka uz njen odar... Dok su oko nas odjekivali zvukovi uzbune, u to vrijeme na groblju koje se izbjegavalo, pa ni sahrane nisu mogle biti obavljene.
Nisam se htjela gurati. Ona je u mom srcu. I živi. Smije se i pjeva. Topla, živa, ovo hladno tijelo, to više nije Ona.
Zna da sam tamo negdje u pozadini. Nesvjesno-svijesna, ruku obrgljenih oko tijela u tankom crnom sakou, pod oštrmi sjevercem, nesvjesna onih što me vuku za rukav da daju sućut, gledam zemlju kako se razmrvluje u raci i ne mogu ništa.... Ništa. Ni riječ, ni zvuk, samo praznina ... Praćena teškim lopatanjem i bijegom na ponovnu uzbunu.
A ja? Ne bježim.
Hodam, kao da plovim iznad tla bez prepreka, osjećaja hladnoće i zime, sjeverca u kostima i duši, granata što padaju blizu. Ostajem u tom čudnom hodu do onog saga od zlatno-crveno-smeđeg lišća kojim kročim, kroz gradski park, ispunjavajući sudbinu.
Znala sam. Osjećala to.
Studeni je za mene posebno studen.
I kada krene od Svih Svetih, Dušnog dna, povorka svih mojih kojih nema, kojih se posebno tada sjetim posjećujući grobove i paleći lampione....do Njene godišnjice 4.11. i ove nemoguće ogromne sahrane u to vrijeme kada su padale granaet, a groblje je baš tada bilo meta... (25 ljudi ju je došlo ispratiti, to je vrijedno tisućama danas, u mirnodopsko vrijeme)....do pada Vukovara....
Ne mogu šutjeti danas. Morala sam ovo podijeliti s vama.

Oznake: 25

18.11.2016. u 17:02 • 42 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.11.2016.

...mada znam da ostaju u nama, sa nama, život su mi označili upravo odlasci i nedostajanja

riječi su drage mi, poznate duše,
riječi su koje potpisujem
mislima, djelima, osjećajima, riječima.

Rođena u suđenom odlasku, prije rođenja,
osuđena nedostajanjem doživotno,
slavim danas postojanje u nestajanju,
voljenje unatoč udaljavanju,
prihvaćam svoj put i emocionalnu ovisnost
naslijeđenu prije rođenja.

Ne dižem spomenike za života,
živim život darovan i naslijeđen,
prenosim ga dalje, njegujem, ljubim i liječim.
Postojanje će govoriti postojanije
od svih ispraznih riječi,
ljubav će živjeti i bez ispisanih riječi.

Trajanje će trajati
u odlascima i nedostajanju,
al' život će ipak biti veći.

...mada znam da ostaju u nama, sa nama, život su mi označili upravo odlasci i nedostajanja

Oznake: život, odlasci, nedostajanje

14.11.2016. u 10:30 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 16.10.2016.

Suze svetog Lovre i iscjeljujući mjesec

Kažu da se rodimo
s točnom određenim brojem otkucaja srca.

Znači li to
da kada nam srce zaigra
ili se uznemiri,
pa prijeđe u galop,
trošimo unaprijed otkucaje?!
Ili su svi naši titraji već zapisani.....
negdje među zvijezdama?
Možda je bolje živjeti intenzivno,
pa ma koliko trajalo.

Pričajući mi o putovanjima,
(nezavršenim) obiteljskim poslovima
i neizlječivoj bolesti,
svojih prijateljica i sebe,
draga osoba me je upitala:
A kako ti to vidiš?
Od čega ćeš ti umrijeti?

Nisam trebala razmišljati.
Znam.
Od emocija, rekla sam mirno.
Znači, suze svetog Lovre - tvoje je vrijeme.
Samo nisam rekla koje godine,
nasmiješila se vragolasto.
Obje smo pogledale gore.
Iznad nas, blizu,
punio se ogroman iscjeljujući mjesec.

Svatko se rađa
s točno određenim brojem otkucaja srca.
Na nama je
da titraje pretvorimo u život
koji će trajati.

Oznake: otkucaji

16.10.2016. u 12:52 • 20 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (2)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Srpanj 2016 (6)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (6)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (8)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (8)
Lipanj 2014 (9)
Svibanj 2014 (14)
Travanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)

Space Oddity


Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira

Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku

Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno

Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_

Vaše riječi na mom Orionovom putovanju...

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...

dinajina sjećanja 26.02.2015.

***

Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.

Čuvarica pinkleca 07.03.2015.

***

svladavam
onu prirodnu udaljenost
zvijezde do zvijezde
sebe do sebe
učeći ponovno se voljeti
kao nitko do sada

SarahBernardht 23.03.2015.

***

Iza tamne zime, koja je svojim ledom držala moje srce u okovima šutnje, izronila sam u ovo čudno proljeće, toliko mi blisko i toliko daleko.

Razvezala sam ostatak vremena u zlatni titraj srca, koje još uvijek preskače svoje poznate ritmove i, ponekad, zaluta u uspomene.

Shadow-of-soul 26.03.2015.

***

"Ustani iz noći obeshrabrenosti i umor će nestati iz tvoga srca, ovo jutro je puno sunca, puno ptica i cvijeća. Probudi se iz zimskoga sna nevesela bivanja, zakorači u novo proljeće. Ustani kao nekada kad si još bila djete veselja i sreće, prošeći vrtom u ovom svitanju i potraži skrivene simbole života. Zaviri u grm tek procvalih lješnjaka iz svakog pupoljka će ti se nasmješiti jedan od tvojih već zaboravljenih snova. Nasmješi se jutros, rastopi smijehom led sa smrznuta srca i učini ga spremnim za Ljubav."

dinajina sjećanja 04.04.2015.

***

Sva se godišnja doba
izmjenjuju u meni,
postojim.
U dva razlomka Ljubav
kao cijelo stane,
ne dvojim.

zahira 29.07.2015.

***

Odmorila bih se još malo ovdje, na ovoj plavoj planeti pa onda zaplovila u tu sekundu Duše, koja čini sto godina ljudskih i tek onda promijenila ovu haljinu tijela, koju sa toliko ljubavlju tek sada nosim.

Sjena duše 31.10.2015.

***

O ljubavi se ne priča:-)
o njoj se
sanja
pjeva
pleše
kipari i
sklada
Zbog nje se često
pati, smješka, plače
uvijek je mlada i kad je jako, jako stara!
:-))))
Riječi ko i ljudi, pokvare joj smisao,
natječu se samo ko je za kog disao.
Daleko je od taštine, ona daje sve miline:-))))

SarahBernardht 19.02.2016. (10:30)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se