14.11.2012., srijeda

”To je smišljeno da bude ironično, Paule”



Zašto prevoditeljica u predstavi Ivice Buljana Žuta crta po tekstu Julie Zeh i Charlote Roos "prevodi" s ”arapskog”, a zapravo s izmišljenog odnosno lažnog jezika koji bi trebao ”zvučati arapski” a u kojem se krava, kakvog li iznenađenja i posve neočekivane onomatopeje, kaže ”muu”? Zašto se nestali prijatelj Aš-Šamiha, partner s kojim je lovio ribu kako bi obojica prehranila svoje obitelji, zove Mubarak, poput svrgnutog egipatskog predsjednika? Zašto je na njih dvojicu i na njihov čamac s neba pala krava i prepolovila im brod na pola? Zašto nije definirano iz koje su oni arapske zemlje, ima ih poprilično u području Sjeverne Afrike?

Mogla bih odmah ponuditi i odgovore na ta pitanja, istim redoslijedom: mora da tekst ismijava eurocentričnu poziciju kojoj arapski zvuči kao blebetanje. Zacijelo je riječ o parodiji. Isto vrijedi i za ime Mubarak, jer zaboga, jedino ime kojeg se Europljani mogu sjetiti a da zvuči kao da je iz sjeverne Afrike je Mubarak. Dobro, doduše tu je još i Gaddafi. Krava je, dakako, pala na čamac jer eto, ovaj komad se poigrava ”niskim” ali zabavnim žanrovima, od kojih je jedan i farsa, čije su obilježje upravo apsurdne situacije.

A mogla bih ponuditi i malo drugačije odgovore na ta pitanja: budući da arapski ionako Zapadnjacima zvuči kao blebetanje, da ne govorimo tek o zemljama zapadnog Balkana (kao što je Hrvatska s kojom je predstava u kazališnoj razmjeni), koje pak imaju slabog iskustva s imigrantima i azilantima iz Sjeverne Afrike, zašto se mučiti s glumcem koji zna arapski, kad to jednostavno možemo riješiti blebetanjem koje ”zvuči arapski”. Ako ubacimo još i ”muu” bit će urnebesno.

Kad smo već kod toga - pita Julie Charlote - Znaš li ti koje arapsko ime, jer ako krenem guglati, zalijepit ću se za fejs i onda će mi netko poslati zahtjev da se pridružim nekom prosvjedu a znaš da mi je to najgore što mi se uopće ikada može dogoditi u životu? - Čekaj, čula sam početkom godine, odgovara Charlote, bio je taj neki Mubarak. – A Gaddafi? – Znaš šta, Gaddafi je ipak malo previše isfuran, njegovo krvavo mrtvo lice bilo je u svim medijima. Bolje Mubarak, on ne izaziva mučninu.

-Dobro, i šta ćemo s njima, neka kritika sistema, al onako da bude dvosmisleno? – Ma znaš šta, nek im svima krava padne na glavu, već tri mjeseca slušam o toj prokletoj kravi na svim njemačkim vijestima. Ali da, da, daj da bude dvosmisleno. To je kompleksno, znaš da moraš biti kompleksan kao umjetnik, ali istovremeno i malo pop da ne bude dosadno. Ubit ćemo dvije krave jednim avionom – em će biti kritika društva, em ćemo kritizirati kritiku društva, em ćemo kritizirati kritiku kritike društva – pa to su već tri krave. A samo dva partnera na projektu. Čovječe, pa poklopit ćemo jednim udarcem live art umjetnike, ove što protestiraju, te Arape što se mlate, korporacije koje im daju pare da se pomlate, muškarce koji se ponašaju kao balavi adolescenti u pobuni, naše prijatelje koji ne razumiju nas dramatičare i mlate pare u korporativnom sektoru. Ne može bolje, zakrpali smo sa svih strana.

Žuta crta prati uzaludan pokušaj Paula, partnera ”politične” performerice Helene Zibirre koja na aukciji prodaje svoju izvedbu u korist ”demokratskih pokreta u arapskim zemljama”, da se pobuni protiv sistema, odnosno ”menadžmenta stada”. Gola u kavezu, Helene će tjedan dana sjediti u uredu odvjetnika koji ju je osvojio na aukciji, kako bi njegovim klijentima sugerirala da je odvjetniku stalo do suvremene umjetnosti i političkog angažmana i time mu, valjda, osnažila “brand”. Paula to pogađa, ”fizički ga boli”, kao što bi moralo pogoditi i svaku misleću osobu, te reagira nizom histeričnih ispada pomaknute agresije. Postaje užasno bijesan na hotelski kompleks u koji ga je Helene dovela na odmor i ne izlazi iz sobe. Nerviraju ga teniski tereni, mini-golf, supermarket, frizer, ulice, asfaltirane površine, uredno pošišane zelene površine. I zavojiti puteljci. A posebno ograde. Sjedi u sobi i paralelno sluša medijske izvještaje o kravi Ivoni koja bježi od mesara i o vojski koja se bori protiv demonstranata u Sjevernoj Africi. Paulovim mukama ne nalazi se kraj ni u zračnoj luci na povratku kući kada ga sigurnosna kontrola tjera da otvori torbu što ovaj odbija, i situacija se zahuktava do incidenta.

Mogli bismo to ovako shvatiti: Helene je pragmatični oportunist, koji se dobro snalazi u situaciji u kojoj njena protestna umjetnost dobija na cijeni. Paul nikako da odraste, postane odgovoran za svoj život i počne zarađivati umjesto da troši Helenine novce.

Ili ovako: Helene je razočarani idealist, koji zavidi Paulu koji je još uvijek zadržao svijest o tome što je važno.

A možda i ovako: Helene je, kao i svaka prava buduća majka i supruga, fokusirana na svoju obitelj i privatni mir, te nadasve praktična. Paul je, kao svaki pravi muškarac, u potrazi za općim dobrom.

Zašto ne ovako: Paul je neuspješan čovjek, koji se nije samoaktualizirao i projicira svoju nesreću na stvari oko sebe, kriveći pritom Helene jer je ona uspješna u onome što radi.

Radi se o seriji vježbi, koje, nažalost, nisu stilske, već su tematske – vježbe iz interpretativnih opcija.

Kako god da bilo što iz predstave shvatimo, problem je u tome što nam se ništa, zapravo, nije dogodilo, osim neprestanog odricanja od bilo čega kroz kontinuiranu banalizaciju svega.

- 21:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2012., subota

Haneke: Amour (2012)



Kad se spremam pogledati Hanekeov film, osjećam se kao da stajem u red za udarac šakom u trbuh ili kao da ronim na dah, a znam da će me netko držati pod vodom dulje nego što mislim da mogu izdržati. Ljuta sam na Hanekea još od Funny Games, jer ako nešto ne podnosim, onda je to nemotivirano iživljavanje, koje čak uključuje i meta razinu. Konvencionalno sam morbidna: iako redovito pratim Death Studies blogove, ne mogu gledati filmove, niti čitati knjige u kojima netko umire u mukama sa svakom novom stranicom odnosno kadrom. Pse iz rezervoara sam prvi puta jedva preživjela, a When the Devil Holds the Candle Karin Fossum morala sam ne samo prestati čitati, već i brzo vratiti vlasnici, jer je Andreas umirao na dnu stubišta i kad je knjiga ležala zatvorena, na podu pored mog kreveta. Mislim da umire još i sad.

Ipak, zahvaljujući Antikristu, pomirila sam se sa Supersadistom Von Trierom, a izgleda da je i Haneke ovoga puta manje bolio.

Film se zove Ljubav, a bavi se bračnim parom u srednjim osamdesetima koji zajednički podnosi naglo pogoršanje zdravlja, mobilnosti i mogućnosti komunikacije jednog od njih.

Željela bih se fokusirati na jednu kratku sekvencu, kada im kćer (Isabelle Hupert) dolazi u posjetu jer joj se otac ne javlja na telefon danima. Georges (Jean-Louis Trintignant) pokušava spriječiti kćer da vidi majku Anne (Emmanuelle Riva) u stanju u kojem jest. Na kraju ipak popušta, i po povratku u dnevnu sobu, kćer ne prestaje plakati. Scena se može čitati na razne načine – otac je hladan i distanciran, gura kćer i od sebe i od supruge, ne želi joj dopustiti da sudjeluje u brizi za svoju majku, kćer je brižna i teško podnosi majčino stanje, želi pomoći ali otac joj ne dopušta itd. Ipak, to nije ono što Haneke pokazuje – Haneke pokazuje kćerinu nemogućnost da nadraste brigu za svoju vlastitu potresenost. Georges joj ne dopušta da vidi Anne, jer će je ona samo vidjeti. Vidjet će deterioraciju tijela i sposobnosti, vidjet će taj famozni gubitak dostojanstva, kao da se ljudsko dostojanstvo može svesti na mogućnost kontrole sfinktera.

[Da se razumijemo, naravno da može. Neki bi čak tvrdili da je ljudsko dostojanstvo i sadržano u tom sfinkteru. Mislim da ipak postoji razlika – između inkontinencije izvana i iznutra. Teško je i nepraktično ne moći kontrolirati osnovne tjelesne funkcije, ali to postane poniženje samo zbog tuđeg pogleda koji se ne može otresti vlastitog simboličkog upisivanja – svojim ti pogledom oduzimam dostojanstvo, moj je pogled ono što te ponižava, što te čini upišancem.]

Kćer je, naravno, u pravu – majka joj je od energične, inteligentne, obrazovane profesorice klavira postala pred-čovjek, netko tko ne može artikulirati ni jednu rečenicu, niti progutati išta kruto. Ipak, ta briga za majčino dostojanstvo, jest ono što priječi adekvatnu brigu za majku. A majka je ona koja sudjeluje zdušno u tom procesu preusmjeravanja brige sa sebe na svoje dostojanstvo – Haneke, naime, nije netko tko nariče nad bolesti i smrću i teškim položajem treće dobi u društvu.

Naime, dok je Anne bila još relativno mobilna, iako u kolicima, posjetio ju je njen bivši učenik, sada uspješni pijanist. I ona mu je svesrdno pomogla da je svojim pogledom ponizi – to je bio topao i potresen pogled jednog prelijepog lica, ali zapravo pogled nekoga tko uspijeva vidjeti samo nemogućnost. I tko oplakuje živu osobu. Ali Anne ga je prihvatila i pounutrila – oni su postali suučesnici u njenoj degradaciji. I Georges je također sudjelovao u tome – u trenutku kad se vratio sa sprovoda na kojem su se ljudi smijali glupoj situaciji, kakva je često situacija sprovoda. Prihvatio je taj smijeh kao poniženje koje čeka Anne. Smijeh tada, zapravo ono što je on interpretirao kao ruganje, bio je muzička podloga za sprovod koji tek treba uslijediti. A to je pak bila osnova za izolaciju koju će si nametnuti.

Vrlo praktično obilježje konstantne brige za drugoga jest razvoj istančane percepcije za to na koje sve načine organskost funkcionira – što se sve može dogoditi kada te tijelo počne iznenađivati svojom nemogućnošću. Koji je novi prostor djelovanja, što sad možemo kad sve ovo više ne možemo? Kada kćer nenadano dođe u posjetu, Georges je uzrujan. Uzrujan je zato što će kćer biti uzrujana kad vidi majku, a bit će uzrujana zato jer neće moći, u tom kratkom vremenu, vidjeti svakidašnjost njihovog odnosa, tendenciju normalizacije svakog stanja, pa i ekstremnog, rituale koji ima organiziraju dan. Neće vidjeti kako su uspješni u tome što su se neko vrijeme nosili s tim. I kako će uspješni biti kada svjesno odustanu.


- 11:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)
Lipanj 2006 (6)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket

Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se