17.09.2011., subota

Predputopis (Gruzija, Azerbejdžan)

Putopis se piše nakon što posjetiš neku zemlju, jel tako? E, pa, predputopis je književna forma čije porijeklo vuče korijene iz zagrebačkog radničkog kvarta Rudeš, preciznije iz birtije lokalnog hotela Gaj u kojoj radi legendarni konobar Josip. Josip meni ponekad kaže da babe u njegovom selu imaju riječ za žene kao što sam ja, ali da mi je neće reći da me ne povrijedi. Usput me još i pita znam li kako je završila Amy Winehouse i šta sam došla čitat knjigu u birtiju za vrijeme tekme, jel to da mi možda bude mirno i tiho.

Forma predputopisa je još nedovoljno popularizirana, a piše se prije nego što posjetiš neku zemlju, jer šta ćeš trošit riječi o onome što se dogodilo, kad se to ionako već dogodilo. Bolje napisati par riječi o onome što bi se moglo dogoditi, ili o onome za što ne znamo da se nije dogodilo (unknown unknowns) i javno otkriti vlastitu predrasudljivost. Ovaj tekst inspiriran je jednim ručkom u blizini azerbejdžanske ambasade na Srebrnjaku kad smo Željko Zorica Šiš, Lala Raščić, Sonja Soldo, Siniša Labrović i ja proždrli 4 bečka (oni, i malo ja, onoliko koliko sam uspjela vilicom dograbit sa Sonjinog tanjura kada bi ona, ništa ne sluteći, skrenula pogled) i jedan tanjur jetrica (ja) i zalili ih gemištom u iščekivanju da nam simpatični službenik azerbejdžanske ambasade (koji samo mijenja frenda na toj dužnosti) rukom ispiše vize. Ručku je prethodilo oduže zajedničko ispunjavanje zahtjeva za vizu prilikom kojeg je The Emina (svi je znate i volite) autoritativno tvrdila da u polje ”razlog posjete” trebamo upisati ”posjeta”, na šta sam ja tvrdila da u azerbejdžanskoj ambasadi sigurno ne radi John Cleese. Lala je kasnila, pa nije s nama ispunjavala formulare, al je zato odmah uspostavila ono što jedan suradnik u Centru za dramsku umjetnost u svojim fejsbuk statusima zove ”bremenitim aj kontaktom” sa službenikom ambasade zbog kojeg joj formular nije ni bio potreban te je dobila vizu na golo tijelo. Šiš me je plašio da ću ostati na gruzijskoj granici i tužno mahati njima ostalima jer sam napisala ”research and artistic project” pa je on mudro napisao ”visit in the framework of the XY project” što je zaista bilo mudro, a k tome i istinito i u skladu s pozivnim pismom, ali mi se nije dalo ponovo printat prazan formular, pa sam ostavila kako sam i napisala nadajući se najboljem. Povrh toga, nisam mu htjela priznati da je, iako očito potpuno paranoičan, možda čak i u pravu. Siniša je htio znati u kojem je on stanu smješten u Bakuu, ako je Šiš smješten u stanu 11, na što se Sonja prigodno našalila da je svih nas 30 smješteno u stanu 11, uključujući i sve rođake od autora pozivnog pisma. To je baš bilo smiješno. Iako, svima je nama na pozivnom pismu pisalo stan 11. Uglavnom, na ručku se pokazalo da ja, koja jedina idem tamo kao researcher, dok ovi ostali idu kao umjetnici, nemam blagog pojma o Azerbejdžanu i da gajim (tvrde oni) iracionalan strah od toga da će nam autobus kojim ćemo se dva tjedna klackati od Hope do Bakua izgledati kao onaj u Ko to tamo peva, iracionalan strah od toga da tamo neće biti alkoholnih napitaka (iako, čini mi se da i Šiš dijeli taj iracionalni strah, a ni ostali nisu daleko) te iracionalni strah da će mi netko otet alkoholni napitak koji donesem sa sobom. Posramljena tim nedostatkom spoznaja, the sad bastard in me proveo je subotu ćireći po internetu i skupljajući informacije o Azerbejdžanu i Gruziji. Poneke ću ovdje zabilježiti, čisto da poslije mogu likovati kako su ih pisali neki turisti koje nemaju pojma, i da to UOPĆE ne govori ništa o PRAVOM Azerbejdžanu i još pravijoj Gruziji koje ćemo mi dubinski upoznati u dva tjedna u sklopu ovog EU projekta koji ne, nipošto nije turistički već mi baš idemo, ono, dotaknut drvo života.
Dakle, izbor iz liste stvari koje navodno ne smiješ raditi u Azerbejdžanu prema Wikitravel. Ali ja to sve moram osobno provjeriti.

Ne ispuhuj nos za vrijeme objeda, pa ni diskretno. To se smatra iznimno nepristojnim.
Ne čačkaj zube za vrijeme objeda, pa ni diskretno. To se smatra iznimno nepristojnim.
Ne podiži noge dok sjediš i izbjegavaj pokazivati svoje đonove drugima. To se smatra iznimno nepristojnim.
Ne osmjehuj se Azerbejdžancu na ulici, jer će te gledati kao da si čudan ili ”mentalno hendikepiran” (ovu frazu moram stavit pod navodnike jer me opako nervira, op.prev.). Ne pristoji se osmjehivati u javnosti. Ako se osmjehneš Azerbejdžancu na ulici, on će pomisliti da ga ismijavaš i da nešto nije u redu s njegovom odjećom ili kosom.
Ne psuj na javnom mjestu, niti u razgovoru s drugima, niti sa samim sobom. To se smatra iznimno nepristojnim.

Ova prva tri zvuče relativno podnošljivo. Doduše, ovaj dio da ne dižem noge čini mi se ekstremno zahtjevnim, jer inače sjedim s nogama oko vrata i nožnim palcem čačkam zube za vrijeme obroka, ali mislim da ću uspjeti u tome. Ali ovo s osmijehom, moram priznati, zvuči kao neka zapadnjačka budalaština. Mislim, okej, shvatila sam, Azerbejdžanci se ne osmjehuju kao njujorške konobarice koje ostavljaju dojam glumica na castingu za zečeve iz Lynchovih filmova i hvala im na tome, ali baš da će misliti da si ”mentalno hendikepiran” ako ti pobjegne osmijeh u javnosti, to mi stvarno miriši na neku tešku kulturnu predrasudu moronskog tipa. Problem s vodičima jest da ih uglavnom pišu Amerikanci, koji imaju vrlo bizaran koncept pojma ”osmijeh”, a povezan je uglavnom sa zubnom industrijom i potrebom da sve te pare ulupane u implantate i krunice dobiju neki smisao. No, provjerit ćemo. Sramežljivo ću se osmjehivati na ulici u sklopu svog istraživanja i pokušat ne popit batine zbog toga. Što se tiče psovanja, računam da se psovka ne računa ako je samu sebi promrmljam u bradu na svom materinjem jeziku, te da Azerbejdžanci još uvijek nemaju ugrađen mikročip s google translateom - dakle, na sigurnom sam.

(Ovaj post će biti updejtan kako budem širila svoje predspoznaje o Gruziji i Azerbejdžanu, za prijatelje Azeru.)

...

Nekoliko dana poslije, posvetila sam se Bradtovom vodiču po Gruziji. Pažljivo ga čitam, hipnotizirano trepćući.

”Gruzijce karakterizira ono što je povjesničar W E D Allen zvao 'estetskom neodgovornošću'; odnosno, kako kaže pisac Laurens vand der Post, oni i Irci 'razvijaju kreativne načine pozitivne upotrebe neodgovornosti'. Oni su impulzivni i strastveni, a gostoprimstvo i zabava su im najvažniji. Za razliku od ozbiljnijih Armenaca, koji su pretrpjeli nekoliko pokušaja genocida, Gruzijci su uspjeli proplesati kroz povijesni tunel, i izaći s druge strane s osmijehom na licu.”

Svega par stranica prije, u istom vodiču, mali detalj. Navodi se kako je 9. travnja 1989. vlast poslala tenkove i specijalne postrojbe Ministarstva unutrašnjih poslova da uguše demonstracije protiv ruske vlasti u Tbilisiju. Ubijen je 21 demonstrant. Radilo se uglavnom o mladim ženama koje su proglašene mučenicama.

Možda su i one tako proplesale kroz tunel, pa završile na drugoj strani. Neživoj strani. S osmijehom na licu.

Nisam sigurna vježba li autor ovog vodiča estetsku neodgovornost prema povijesnim činjenicama i zdravom razumu, ili je na pola knjige zaključio da mu se piše neki drugi žanr.

Bizarnosti ima još, ali izdvojit ću samo dvije posebno slatke. Autor tvrdi da gruzijski ima poseban rod specijalno za životinje (žive ne-ljude), te da se recepcioneri hotela u Batumiju uvrijede ako ne želiš dogovoriti susret s prostitutkom.

Ne mogu dočekati da nekog krenem ispitivati o tome na licu mjesta. Ali sada već sjedim u hotelu u Hopi, blizu tursko-gruzijske granice, pa je vrijeme da prestanem pisati predputopis.

- 23:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)
Lipanj 2006 (6)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket

Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se