13.12.2010., ponedjeljak

Kruh i gobleni

Jučer sam jednog dragog prijatelja Smotanog Sentimentalnog Sveznalicu (koji, inače, nikad ništa ne lajka na fejsu niti igdje drugdje, već mi komentarom razveseli dan i tjedan i mjesec i ljudsko postojanje općenito) trenutno na pečalbi u Bostonu, uvjeravala u blagodati google readera. Kako su mi postavke takve da me se ne može naći google pretragom, morala sam mu poslati link na stranicu sa svojim šeranim stvarima da bismo se povezali. Šviznula sam od potrage za tim linkom jer mi je oduzela skoro sat vremena – bila je to jedna od onih situacija kada tupavo žmirkate u ekran bivajući bolno svjesni da vam rješenje pleše trbušni ples na nosu uz luđački kez. Poželite se pojesti počevši od lijeve potkoljenice, preskačući dupe od narančine kore.

Kada sam ga konačno našla, i spremila ostatke nepojedenog slatkog mesa u zamrzivač za sutra, malo sam ćirnula na taj svoj feed. Budući da sve šeram na friendfeedu preko bookmarkleta, greader šer mi je prilično suhonjav, gotovo da ni ne postoji. Ipak, jedna od stvar koju jesam šerala, rad je Catherine McEver Embroidered Wonder Bread. O njemu sam još proljetost željela pisati, ali, znate, proljetos je bilo ono vrijeme kada sam opsesivno skupljala riječi za zimnicu a sad to vrijeme VIŠE NIJE. [Šreća sa š. Šuškavo oduševljenje koje švakim danom postaje šve veće. Šloboda!].

Ganuo me je taj rad. Pažljivi nepostojeći čitatelj ovog bloga sigurno je primijetio da barem u svakom trećem postu spomenem neki goblen, tabletić, macramé ili neku sličnu čipkovitost. Imam ambivalentan odnos prema ručnom radu. Imaš ambivalentan odnos prema svemu, Una - šapće mi pažljivi nepostojeći čitatelj ovog bloga kolutajući očima - kako je ovo drugačije, molim te? Pa, nije drugačije - kažem ja tapšajući ga po nepostojećem lijevom ramenu malko prečvrsto, sve dok me ne počne boljeti postojeća desna ruka. Gobleni, ručni rad, pletenje – sve mi je to dugo vremena bilo simbol najgoreg kiča i neukusa. Povezivala sam ih s patrijarhatom i vezivanjem žena za kuću, zadahom privatnog i obiteljskog u onom duboko ograničavajućem smislu, besmislenim picajzliranjem koje je toliko opsjednuto detaljima da mu cjelina može pišati po glavi bez da uopće primijeti. Goblene, bila sam uvjerena, vole oni koji misle da je umjetnost filigranstvo i mjere kvalitetu umjetničkog djela brojem povučenih linija kistom. Goblen je druga riječ za sve ono što ja duboko prezirem – tu univerzalnu provincijalnost ljudske rase, tu pettiness i trivijalnost, trač koji ne ide za tim da analizira odnose i situacije pokušavajući doći do nekog uvida, već je sam sebi primaran cilj. Ali opet, baka mi je voljela goblene i imala ih je posvuda. Druga baka nam je plela rukavice i šalove cijeli život. Obje su te žene ostale udovice sa po dvoje maloljetne djece, jedna od njih čak nikada nije ni radila prije smrti muža, a svo četvero djece su završili fakultete (ne mislim da je završavanje fakulteta nevjerojatno bitno samo po sebi, već to spominjem u financijskom kontekstu – kao samohrane majke tinejdžera šezdesetih godina prošlog stoljeća uspjele su ih financijski toliko zaštititi sa po JEDNOM svojom plaćom da nitko od njih četvero nije bio prisiljen ići raditi već su mogli ići na fakultet. NESUMNJIVO I ZATO ŠTO JE OBRAZOVANJE TADA BILO BESPLATNO. NUDGE NUDGE WINK FUCKING WINK). Rachel plete. Ali, možda najzanimljivije od svega, moj tetak, dugogodišnji ravnatelj jednog od riječkih zavoda HAZU, jedini strastveni obožavatelj nogometa u obitelji koja je inače genetski apsolutno i nepobitno alergična na nogomet [bratić s druge obiteljske strane, režiser dokumentarnih filmova, bi mi sad kopačkom uneredio frizuru da ovo čita jer je i on naime obožavatelj nogometa] - on je također pasionirano izrađivao goblene. A ako će mi od nečeg srce poskočiti, onda je to paradoks – volim paradokse kao što drugi ljudi vole šnicle. S time da su mi rodni paradoksi specijalna poslastica – to su paradoksi s preljevom od čokolade i puno šlaga od punomasnog vrhnja. Dakle taj moj tetak, obožavatelj nogometa uz koji se često veže nasilništvo, nacionalizam, primitivizam, idiotluk, agresivnost, i ostale karakteristike mačo kulture, jednom rječju zdravkomamićizam, bi lijepo, kada bi se vratio s utakmice, a prije nego što će se posvetiti povijesti prezimena u Kastvu, išo si nabost jedan goblenić. Mislim, jebiga, sad dođe ono srce internetsko od zagrade i trojke, nema šta drugo. Jasno mi je, nogomet je danas postao glavna kul zanimacija nove ljevičarske intelektualne elite, i naravno da nema ništa esencijalno u nogometu što ga veže uz mačo konstrukte, i drago mi je da je tako, super, oglićno, nadam se da će i dalje privlačiti simpatične štrebere. I sigurna sam da uz mog tetka postoji još cijeli niz muškaraca koji su izrađivali goblene, možda postoji i Reclaim the Goblen muški klub, dapače, mora da je netko o tome već napisao doktorat, ali, priznat ćete bez da vam zavrnem ruku u indijanskoj vatri, da cijela stvar nije baš tako česta. So, anyway, osim onog krutog NO GOBLEN EVER mjesta, razvila sam i meko mjesto za goblene i ručni rad u svom srcu i nisam više tako sklona vezivati ih isključivo uz ONO NAJGORE ŠTO JE LJUDSKA RASA IKAD DALA. Dapače, mislim da će mi Deborah pokazati osnove pletenja na vikendu s geekovima u Moravicama idući vikend, pa da si opletem jedan šalić.

Nego, Catherine McEver i njen goblen kruh.

Photobucket

Photobucket


Ne znam što me više privlači u tom radu, ali bit će da se ipak radi o nekoj karakteristici namjerne pogrešnosti – sve s tim radom je posve krivo. Organska podloga od mekog, gnjusnog, spužvastog industrijskog američkog kruha, koja će, doduše, zbog količine EE-ova i sintetike trajati valjda duže od same McEver, ali koja je ipak namijenjena konzumaciji, i, posljedično, raspadanju, mrvljenju, trošenju. Ta bi organska podloga trebala biti sve samo ne estetski objekt, sve samo ne fascinacija formom. I onda konac, pažljivo i mukotrpno provlačen kroz te meke rupice. Taj nas konac upućuje na strukturu kruha, tjera nas da kruh odjednom gledamo drugačije, prisiljava nas da vidimo njegovu formu, ne-materijalnost, ne-organskost. McEver povezuje dva pola ženskog rodnog konstrukta – hranu i kukičanje - osnove domaćinstva, na način koji ih uznemiruje i očuđuje. Samo luda žena bi tako nešto napravila, samo žena koja je namjerno posve nakrivo shvatila ono što se generacijama prenosilo kao ženska mudrost: kuhanje i pletenje. Upravo se takva žena, koja je namjerno izabrala ono što se naizgled doima kao ludilo, koja ga je racionalno pretvorila u svoj umjetnički rad, u konačnici, može oduprijeti toj užasnoj prisili roda.



- 10:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.12.2010., subota

Politike lajkanja

Photobucket

Već me dugo čohaju moji hrenovkasti prstići da nakucam nešto na tu temu, a sada sam posebno nadahnuta.

Pred nekoliko dana lansirana je Diaspora, o kojoj se priča već mjesecima. Diaspora je, ukratko, open source fejsbuk. Uglavnom, par se nas intravenozno umreženih opsesivaca već ogrebalo za pozivnice. [Na Diaspori se, btw, niš ne događa, tak da se nema ništa za propustiti ako slučajno niste tamo.]

Nisam puno skužila čija majka šta prede na tom novom servisu, jer sam prilično spora kada je potrebno ubrat neki sistem (osim ako se ne radi o hotelskim sistemima za otvaranje mini-bara) ali sam vidjela da NE postoji opcija lajkanja, a to me je odista razveselilo. Svoje sam veselje podijelila na fejsu. Par mojih net pajdosa, Oćkamica i ZekoG, upozorilo me na to da su lajkovi dobra stvar, ponajviše zato jer te tjeraju da na nešto što bi se inače izgubilo u pustinji linkova obratiš pažnju. To je istina. I tome se nema što prigovoriti. Lajkovi su, uglavnom, dosta zgodni.

Međutim, ima nešto ekstra šupački s njima. Lajkovi dodatno opterećuju komunikaciju na društvenim mrežama, koja je i ovako masu komplicirana. Na prvi pogled, logika lajka je: ”Eo lajk za neki post koji mi se sviđa dobar ti je buraz taj post.” Odnosno, like je like. Ali to nije sasvim tako, jer je ljudska interakcija kao i žica od telefona iz 80-tih. Kao deset žica od telefona iz 80-tih. Još u dućanu se počnu kovrčati same oko sebe, u smjeru suprotnom od onog kojim su tvornički nakovrčane da bi im bila dobra frizura. Do trenutka kada dođeš kući, nakovrčale su se oko tegle za cvijeće, molitvenika, veličanstvene ali posve zanemarene parodije Truba posljednjeg suda protiv ateista i antikrista Hegela Brune Bauera, uplele u goblen sa slikom crkve i ulaze ti u uho i NIKADA ih više nećeš odmotati da izgledaju lijepo namotano JADNA SI. Ukratko, ljudski odnosi su grotlo pakla. I ne, nisu drugi ljudi pakao, nego su ODNOSI podivljalo grotlo pakla koje riga narančastu (Dutch Gold 1 Duluxova boja za zid) vatru. Zato sam razvila specijalne senzore za stvari koje to grotlo pakla još malo podgrijavaju.

Za to hoće li nešto dobiti lajk ili ne, odlučujuće je tko je osoba koja je nešto postala i u kakvom je odnosu s osobom koja je to lajkala. Ako obratite minimalno pažnje na logiku lajkanja, uočit ćete da isti prijatelji lajkaju postove istih prijatelja uzajamno i naizmjenično. I tako stalno. E sad, moglo bi se argumentirati, i to bi bilo sasvim ispravno, da je to i razlog zašto su ti ljudi prijatelji, jer dijele stavove, interese i preferencije, pa je normalno da si onda i lajkaju postove međusobno. To je očigledno očevidna istina. Ali taj tip uzročno-posljedične povezanosti ne ide samo u jednom smjeru. Odnosno, ne radi se samo o tome da su oni prijatelji, pa si lajkaju, nego si lajkanjem učvršćuju bond, odnosno prijateljstvo, i pokazuju taj bond pred drugima, jer je bondanje isto neki tip kapitala. Tome služe i ona polegnuta v zagrada i trojka, dvotočke zvjezdice i ostatak tastature koji inače ničem ne služi. Osim tih stalnih razmjena lajkanja, postoji i drugi tip upotrebe lajkova, tipa, pofajtate se s nekim oko toga je li bolja boja nebesko plava ili oblačno plava pa mu, kako biste mu dali do znanja da je sve u redu i da se više ne ljutite (iako je bolja oblačno plava!), polajkate par stvari. Samo, čini mi se da je bond koji se stvara lajkanjem manje snažan (jer postane vrlo brzo posve tautološki) od komplikacija koje se stvaraju drugačijom upotrebom lajka. Čak se zapravo ni ne radi o komplikacijama, koliko, jednostavno, o nekom trulom zadahu.

Naime, postoje ljudi čiji su nam statusi često zanimljivi, ali ih možda nećemo lajkati iz nekoliko razloga. Možda nemamo potrebu dati im do znanja da nam se njihovi statusi i postovi sviđaju, zato jer se ne želimo s njima bondati. A ne želimo se s njima bondati jer nam se čini da su masu naporne osobe, ili su emocionalno s otvorenim prijelomom noge i koska im strši van i krv šiklja posvuda i malo je neuredno, ili imaju emocionalni AIDS, ili su nafurane ili hiperdepresivne ili teška patologija ili laka patologija ili nekompatibilna patologija ili vole umjetne nokte ili žabe ili juhu od žablje kose ili sladoled od žaba ili već nešto. Ili su nam roditelj, a s njim smo se već dosta zbondali. Ili su nam roditelj koji živi na Kubi a tamo nema pristup internetu. Ili jednostavno nemamo vremena za toliko ljudi u svom životu. I otkud svi ti LJU DI. Ali politika ne-lajkanja nije uopće destruktivna u usporedbi sa sofisticiranom upotrebom lajkanja.

Uzmimo na primjer za primjer da na nekom fejsbuk testu ispadnete Zla lama. Recimo, test provjerava kakva ste lama, i sad ono, nakon iscrpnih pitanja i opširnih odgovora oko kojih satima razbijate glavu kako biste bili što precizniji, od opcija koje se nude a to su: dobra, pametna, škrta, lijepa, zelena, talentirana, glupa i zla, vi ispadnete zla lama. I kao, to postate, da ceo svet vidi da ste vi ispali Zla lama jer, ne znam, ono, imate smisao za humor devetogodišnjakinje. I sad, vaša najbolja frendica to lajka i vaša fejzbuk supruga to lajka, jer im je to užasno zabavno i vama je super zabavno što takav glup test postoji i sve je super. Mislim okej, ni vi ni vaša najbolja prijateljica ni vaša fejzbuk supruga niste, ono, duhovite, ali jebiga sad, nije ni da imate problem jedna s drugom i trećom nego znate da ste pravi drugari i da se volite. Al onda dobijete obavijest da je to lajkala i bivša cura od vašeg sadašnjeg dečka, ili buduća cura od vašeg bivšeg dečka, ili već neka od tih varijanti i ono. Sad vam više nije baš smiješno. Pogotovo ako ta osoba NIKAD ništa vaše ne lajka, a imate barem tri posta godišnje vrijedna univerzalnog i esencijalnog lajka. Ima li ta osoba podjednako ćopav smisao za humor ko i vi i vaša najbolja prijateljica, a on se probudio upravo sada, ili je samo glupa kuja? Želi li vam ona poručiti da ste zli svjesno ili nesvjesno? Želi li vam uopće poručiti da ste zli? Želi li vam poručiti da ste lama? Želi li vam dati do znanja da joj vašim prisustvom pljujete u facu? Želi li vam poručiti da imate očajne šiške? Buljave oči? Da smrdite? Da spadate u zološki vrt? WOT?

Samo, ljudi s kojima ste frendovi na fejsu su obično pametniji od toga, pa neće lajkat to da ste Zla lama, jer im je jasno da je to ipak malo preočito skenjavanje. Nekad će im se, doduše, omaknut. Ali, čak i ako ne obratite posebnu pažnju, skužit ćete da lajkovi znaju slati dodatne poruke – reći će vam to crvić u želučeku. Da se razumijemo, lajkovi uglavnom NEMAJU neku skrivenu poruku, i oko toga ne treba paranoizirati, ali svatko tko provodi onoliko vremena na kafenim mrežama koliko provodim ja, uočio je da oni nisu ni jednoznačni. Recimo, puno prije novog milenija, bili ste u fajtu s nekim oko nečega i taj fajt niste nikad pošteno iskomunicirali. I sad postanete frendovi na fejsu i ubrzo skužite da lajkovi te osobe imaju pattern. A pattern govori: nisam zaboravio/la. Odnosno, pattern je ovakav: ta osoba nikad neće direktno skenjat ono što vi volite, ili što pišete, niti će to lajkat, ali će u nekoj raspravi u kojoj se vi počupate s nekim obično lajkat komentare te druge osobe. Tu i tamo će polajkat neku neutralnu stvar, neki banalan status da ste dobili petsto kuna bona u dućanu za vunice i goblene, ili neki status koji je citat neke treće osobe, dakle, nešto što s vama u osnovi nema veze, čisto da prikrije činjenicu da vas usitno jebe u mozak.

Stvar je u tome da su lajkovi savršen alat za pasivnu agresiju, čak bih se usudila tvrditi da je potiču. Možete, doduše, reći da je jezik savršen alat za pasivnu agresiju i bit ćete u pravu. Ironija i sarkazam su, naravno, također ključni alati za pasivnu agresiju. Ali u riječima se ipak više otkrivate, i više se izlažete. S tvrdnjama se možete sporiti, i možete navesti nekoga potpitanjima da se razotkrije. Ali s lajkovima stvar nije tako jednostavna, jer ako nekog idete direktno konfrontirati oko toga šta vam je lajkao ili nije, ispast ćete paranoični. I na to druga osoba i računa, pa vam daje do znanja da vam i dalje nešto zamjera, ali vas ne konfrontira direktno, izbjegavajući sukob. Plus, objektivno, nit je vama stalo do te osobe, niti je njoj stalo do vas, jer da vam je stalo, davno biste razrješili taj problem. Ono do čega vam je stalo jest neka slika sebe za koju smatrate da ta osoba ima o vama a koja vam se čini nepravednom, ali zbog slike sebe se nećete ić pofajtat niti raščišćavat stvari, jer u osnovi kog briga, i treba birat svoje bitke ukurac a narcizam definitivno ne bi trebala biti jedna od njih. Ipak, imat ćete okus u ustima kao da niste oprali zube.

[Pritom je važno ne demonizirati pasivnu agresiju. Ironija i sarkazam jesu često načini da se arogantnim sebeljubavnicima, ekstra štreberima, autoritarnim vođama i sl. podrežu krila, odnosno da ih se malko jebe u mozak, a jebanje u mozak nije samo jadno i beskarakterno, nego je nekad i nužno i legitimno. Ono ipak šalje poruku, i to jest neka vrsta djelovanja za one koji iz ovog ili onog razloga nemaju moć ili ne osjećaju da je imaju. Ako neko univerzalno i apsolutno koristi pasivnu agresiju kao posve negativan termin, onda znate da ta osoba isto ima problem, i da je taj problem također agresija, samo druge vrste. Samo, to što ste skužili da ta osoba također ima problem, ne znači da je to PONIŠTILO vaš problem s pasivnom agresijom.]

Problem s lajkovima jest da vam oni omogućavaju da još malo lakše budete govna. Govnovitost i inače nije lako izbjeći, jer gravitacija govnovitosti vuče jače od zemljine, ali ako vidim alatke koje joj pomažu i perpetuiraju je, onda ću imati nešto za reći o tome. Jer znate, postoje ti neki trenuci barem šest puta dnevno kada mi se užasno gadi ta lju(d)skovitost u nama svima. Možemo li, ne znam, bit napravljeni od vilinske prašine ili tak neš?

- 00:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

< prosinac, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)
Lipanj 2006 (6)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket

Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se