25.03.2009., srijeda

Il Divo (Paolo Sorrentino, 2008) (Human Rights Film Festival - otvorenje)

Photobucket

Slika maznuta odavde www.cinemavistodame.com/tag/paolo-sorrentino/


Puni naslov filma Božanski: Neobičan život Giulia Andreottija, svojom konstrukcijom zaziva srednjevjekovne hagiografije i dokumentiranje svetačkih čuda koja su rezultirala beatifikacijom. No, kako je protagonist filma istovremeno i izuzetno važan talijanski političar iz redova Kršćanske demokratske stranke koji je sedam puta uspio postati premijerom, a kao ministar je pokrivao sva žešća ministarstva (unutrašnjih poslova, obrane i vanjskih poslova), te se provukao gotovo neokrznut kroz 26 različitih sudskih procesa u kojima ga se pokušalo ščepati zbog veza s mafijom, naslov naravno diše dvosmisleno jezovito.

Andreotti je, važno je spomenuti, i danas vrlo živ i vrlo aktivan, dok se oko njega godinama talože mrtvaci, neki od njih upravo oni koji su njemu nagovještali ranu smrt. Lista onih koji su kihnuli prije njega, i to, naravno, onim što bi se nazvalo ”neprirodnom” smrću je oveća, al evo samo par slučajeva: Aldo Moro kojeg su otele i ubile Crvene Brigade, Mino Pecorelli, koji je navodno kanio razotkriti Andreottijeve veze s Cosa Nostrom, vješanje ”Božjeg bankara” Roberta Calvija, ubojstvo Salva Lime, Andreottijeve desne ruke na Siciliji.

Ne samo da je živ i zdrav, iako se vjerojatno i dalje natače šumećim Andolima protiv glavobolje, Andreotti danas snima reklame za mobitele. Čini se da Giulia doista čuva Bog, a taj Bog je ”onaj koji zna, kao što zna i Giulio, da se ponekad mora činiti zlo da bi se činilo dobro”.

Il Divo je izuzetno dobro saštrikan film. Samo što bod nije narativan (jadna li sam s ovim švelja metaforama, nemam pojma ima li ova prispodoba ikakvog smisla, možda da neka pletilja ponudi kritičku analizu), već je prije simboličko-asocijativan.

Drugim riječima, film frustrira gomilom detalja o talijanskoj političkoj sceni koji nisu prilagođeni kognitivnom aparatu gledatelja tako da je fiks Wikipedije i rasprsnuće po linkovima na linkove na linkove nužan. (”Ko je sad pa ovaj jadna mu sicilijanska majka?” je vjerojatno rečenica koja mi je najviše puta prošla kroz glavu tijekom gledanja filma).

Ipak moram priznati da sam rado istrpila takvu glavobolju, pa i zato jer se radi o filmu koji se ipak prilično vjerno drži stvarnih događaja. (Preciznije, nemam pojma drži li ih se vjerno ili nevjerno, ali izgleda kao da ih se drži vjerno. A što se tiče pridjeva ”stvarnih” u ”stvarni događaji” recimo samo da se to odnosi na ideju da se o tim događajima puno pisalo, ne samo u talijanskoj štampi, i da se do određene narativne potke lako može doći, čak i nakon kraćeg istraživanja. Šta je tu stvarno ”stvarno” ostavila bih Giuliovom Bogu). Oslanjanje filma, dakle, na vanfilmski univerzum, omogućava redatelju da se opušteno pozabavi onime što ga pali: radom kamere, neobičnim kadriranjem, portretiranjem likova, seksi asocijativnim povezivanjima, atmosferom, intenzitetom etc.

I tu je zaista Sorrentino (zajedno s ekipom, osobito Tonijem Servillom koji glumi Andreottija) obavio majstorski posao. Božanski Giulio (Il Divo je nadimak koji dijeli s Julijem Cezarom) zvan još i Belzebub, Crni papa, Lisica, Grbavac i Princ tame je lik koji izaziva dugine boje osjećaja: od apsolutne jeze zbog njegovog ukočenog tijela i mimike hodajućeg mrtvaca, preko frustracije nad činjenicom da je takav lik izjeguljio sve te silne sudske procese (od kojih je jedan jednostavno otišao u zastaru, iako bi na njemu pao), nježnosti i skoro pa potrebe da ga se zaštiti (o, prokleti majčinski instinkti i jebena ženska biologija, koštate me daleko preskupo za ono što nudite, žudim da imam tijelo muškarca) izazvane tim ogromnim naočalama, ušima koje na svojim vršcima stoje gotovo okomito u odnosu na glavu, skrušenim, skoro pa skromnim držanjem, stalnim iscrpljujućim glavoboljama, pa zatim time da ga je Morova smrt očito ipak duboko pogodila jer se, kako tvrdi u filmu, sve do te smrti od njega odbijalo, odnosno s njega skliznulo bez da ga ozbiljnije zakači. Sorrentinov Andreotti izaziva još i… ne bih rekla divljenje, već nekakvu začudnost kontingencijom svijeta: Kako zaboga ti? Zašto baš ti? Kako se događaji tako fino slažu da se ti uvijek izvučeš? i, s druge strane, savršenom upornošću Andreottijeve volje. On želi, preciznije, “he wills“, on može potegnuti. (Ne radi se o želji, jer se u osnovi čini da Andreotti i nema želja (as in ”desire”), već da ga neka ”slijepa volja” gura naprijed.) To se manifestira kao jedini kriterij Andreottijevog ”uspjeha” ili uvođenja reda u jezovito kaotični svijet koji film nudi.

Ta volja, u kombinaciji s grotesknom komikom koja mjestimice ekscesno eksplodira (kao u totalno Lynchovskoj sceni političkog partija koja posebno podsjeća na ending credits iz Inland Empire) čini film prilično ”kazališnim”, u onom klasičnom smislu kazališta kao tragedije. Čini mi se zato da barba Pere (Petar Milat, selektor festivala) koliko god tvrdio da su film i opera ultimativne umjetničke vrste, ono što on u njima vidi kao zanimljivo jest zapravo izvorno kazališno. Isto tako je, nažalost, izvjesno da se to specifično “kazališno” danas rijetko susreće u teatru.

Što se tiče socijalnih aktivnosti oko festivala, tipa poslijefilmskog partija, moram skrušeno priznati da sam popila samo jednu travaricu i jednu morlačku rakiju, i to još prije projekcije, a da sam se nakon nje brzinski sastavila s krevetom. Dakle, ne znam ko je koga jebo jučer navečer (što je neobično, jer inače uglavnom znam). Možda da me upoznate s tim u komentarima?



- 12:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.03.2009., nedjelja

On puzzles or why I don't like them

Georges Perec, Life: A User’s Manual (London: Vintage, 1987), pp. 189-191



'To begin with, the art of jigsaw puzzles seems of little substance, easily exhausted, wholly dealt with by a basic introduction to Gestalt: the perceived object – we may be dealing with a perceptual act, the acquisition of a skill, a physiological system, or, as in the present case, a wooden jigsaw puzzle – is not a sum of elements to be distinguished from each other and analysed discretely, but a pattern, that is to say a form, a structure: the element’s existence does not precede the existence of the whole, it comes neither before nor after it, for the parts do not determine the pattern, but the pattern determines the parts: knowledge of the pattern and of its laws, of the set and its structure, could not possibly be derived from discrete knowledge of the elements that compose it. That means that you can look at a piece of a puzzle for three whole days, you can believe that you know all there is to know about its colouring and shape, and be no further on that when you started. The only thing that counts is the ability to link this piece to other pieces, and in that sense the art of the jigsaw puzzle has something in common with the art of go. The pieces are readable, take on a sense, only when assembled; in isolation, a puzzle piece means nothing – just an impossible question, an opaque challenge. But as soon as you have succeeded, after minutes of trial and error, or after a prodigious half-second flash of inspiration, in fitting it into one of its neighbours, the piece disappears, ceases to exist as a piece. The intense difficulty preceding this link-up – which the English word puzzle indicates so well – not only loses its raison d’etre, it seems never to have had any reason, so obvious does the solution appear. The two pieces so miraculously conjoined are henceforth one, which in its turn will be a source of error, hesitation, dismay, and expectation.
The role of the puzzle-maker is hard to define. In most cases – and in particular in all cardboard jigsaws- the puzzles are machine-made, and the lines of cutting are entirely arbitrary: a blanking die, set up once and for all, cuts the sheets of cardboard along identical lines every time. But such jigsaws are eschewed by the true puzzle-lover, not just because they are made of cardboard instead of wood, nor because the solutions are printed on the boxes they come in, but because this type of cut destroys the specific nature of jigsaw puzzles. Contrary to a widely and firmly held belief, it does not actually matter whether the initial image is easy (or something taken to be easy – a genre scene in the style of Vermeer, for example, or a colour photograph of an Austrian castle) or difficult (a Jackson Pollock, a Pissarro, or the poor paradox of a blank puzzle). It’s not the subject of the picture, or the painter’s technique, which makes a puzzle more or less difficult, but the greater or lesser subtlety of the way it has been cut; and an arbitrary cutting pattern will necessarily produce and arbitrary degree of difficulty, ranging from the extreme of easiness – for edge pieces, patches of light, well-defined objects, lines, transitions – to the tiresome awkwardness of all the other pieces (cloudless skies, sand, meadow, ploughed land, shaded areas, etc.).
Pieces in puzzles of this kind come in classes of which the best-known are the little chaps, the double crosses and the crossbars and once the edges have been put together, the detail pieces put in place – the very light, almost whitish yellow fringe on the carpet on the table holding a lectern with an open book, the rich edging of the mirror, the lute, the woman’s red dress – and the bulk of the background pieces parcelled out according to their shade of grey, brown, white or sky blue, then solving the puzzle consists simply of trying all the plausible combinations one by one.
The art of jigsaw puzzling begins with wooden puzzles cut by hand, whose maker undertakes to ask himself all the questions the player will have to solve, and, instead of allowing chance to cover his tracks, aims to replace it with cunning, trickery, and subterfuge. All the elements occurring in the image to be reassembled – this armchair covered in gold brocade, that three-pointed black hat with its rather ruined black plume, or that silver-braided bright yellow livery – serve by design as points of departure for trails that lead to false information. The organised, coherent, structured signifying space of the picture is cut up not only into inert, formless elements containing little information or signifying power, but also into falsified elements, carrying false information; two fragments of cornice made to fit each other perfectly when they belong in fact to two quite separate sections of the ceiling, the belt buckle of a uniform which turns out in extremis to be a metal clasp holding the chandelier, several almost identically cut pieces belonging, for one part, to its scarcely attenuated reflection in a mirror, are classic examples of the types of traps puzzle-lovers come across.

From this, one can make a deduction which is quite certainly the ultimate truth of jigsaw puzzles: despite appearances, puzzling is not a solitary game: every move the puzzler makes, the puzzle-maker has made before; every piece the puzzler picks up, and picks up again, and studies and strokes, every combination he tries, and tries a second time, every blunder and every insight, each hope and each discouragement have all been designed, calculated, and decided by the other.'

- 22:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)
Lipanj 2006 (6)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket

Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se