Paradoks unutarnjeg ornitologa*
 Par dana prije leta za London, tamo negdje oko premijere BADco., i oko par Žuja, netko me usput priupitao: A zašto ti zapravo ideš u tu Englesku? Ostavit ću po strani podtekst tog pitanja, pa i to što je ono bilo intonirano više kao odgovor, nego kao pitanje (… kad je ovdje pravi funk, a tamo su lejmeri, softići i normalnjaci). Nešto je jako seksi u situaciji izmještenja iz vlastitog konteksta (naravno da ne otkrivam toplu vodu u vlastitoj kadi, nakon što sam odvrnula pipu i pustila je da teče). Nije zapravo riječ o samom tom izmještenju kao nekom apstraktnom pojmu, koje bi u nekom zrakopraznom prostoru bilo seksi, već o jednom vrlo konkretnom izmještenju, onom Balkanke u Engleskoj. Balkan i Engleska su vjerojatno dvije najudaljenije točke na nekoj zamišljenoj ravni (iako to naravno ovisi o kriterijima odabira, pa bi, ovisno o tome koji primjenjujemo, isto mogli reći i za usporedbu Balkana s Njemačkom, Francuskom, Japanom itd.). Kad bih sad krenula pobrajati koji bi to bili potencijalni momenti usporedbe, samo bih gomilala stereotipe, kako se, uostalom, i moj prošli post može shvatiti. Ti momenti razlike u krajnoj liniji i nisu važni kao upravo takvi kakvi jesu, važni su više kao ”nekakvi”. Važna je ta razlika. Ali opet, da zavrtim krug, ne radi se o bilo kojoj razlici, jer bi moje iskustvo bilo drugačije da živim u Njemačkoj. U Engleskoj tako savršeno mogu ”ne biti u Hrvatskoj”, sa svime što to podrazumijeva. U Engleskoj mogu voljeti Balkan, na Balkanu ga više ne mogu voljeti, odnosno, da budem preciznija, ne mogu voljeti sebe na Balkanu. S time da Balkan za mene ima vrlo konkretno i specifično značenje (prvenstveno emocionalno-intelektualno) koje se, u mojoj polu-privatnoj opsesiji, ne odnosi na nekakav spoj Kusturičinih filmova i Bregovićeve muzike, a čak se ni ne odnosi na traume rata i nacionalizama. I ta tenzija između nekakve mene, koja je sazrijevala u određenom kontekstu 28 godina (iako je i taj kontekst u jednom trenutku pukao kao kokica, i to bez maslaca i soli), i onda te neke mene-u-Engleskoj, ta je tenzija meni važna. Nisam se odselila s 10 ili 15 godina, kad bi ta selidba bila formativna, odselila sam se sa 28, kad ona može biti, u krajnjoj liniji, samo periferna. Ali upravo zbog te perifernosti, ona je važna. Jer zbog relativne ”nevažnosti” moje promjene, ta se tenzija između mene i meni strane lokacije može održati, ona nikada neće u potpunosti kolabirati ili kapitulirati pod mojom nekom apsolutnom asimilacijom. S druge strane, ja ovdje nisam došla da bih ponovo kreirala neki svoj izgubljeni dom i gradila otoke apsolutne razlike koji bi mi omogućili da i dalje nastavim živjeti na Balkanu, pa me ni ne zanima pretjerano druženje s ”našima” zato što su ”naši”. Ta tenzija je tenzija, zato jer nije apsolutna, zato jer je playful, zato jer se stalno pomiče i iznova gradi. Važno mi je ”ne biti doma”. To je dugo bio neki moj hir, ono površno: ”Idem si malo živit vani”, ono: ”Citius, altius, fortius”. Ali to sad polako postaje intelektualna potreba. Pritom sam, naravno, svjesna velikog luksuza koji moja situacija pruža. Luksuza koji većina imigranata nema… luksuza koji proizlazi iz situacije da ja ovdje nisam bila prisiljena skupljati školjke za život (kao Duhovi) ili raditi na traci (iako jesam radila u pubu godinu dana, ali ta priča pripada jednom drugom žanru). Čak i moj karakter funkcionira kao određena vrsta luksuza jer sam dovoljno socijalno (i u ostalim smislovima) fleksibilna da uspjevam izbjeći većinu tipičnih imigrantskim problema, iako mi istovremeno prilično odmaže jer određena vrsta zaista poštenog rada zahtijeva sposobnost na veliki otpor prema socijalnim pritiscima. Otpor na koji sam oduvijek bila spremna u privatnijim domenama svoga života, ali na koji tek sada postajem na drugačiji način spremna. U čemu zapravo leži ključ situacije. Engleski socijalni pritisci nisu moji socijalni pritisci… ja sam prema njima doslovno indiferentna. Oni se mene ne dotikavlu. Za njih nisam emotivno vezana, oni nisu hard wired u moju psihopatologiju. Balkanski društveni pritisci, naprotiv, meni još uvijek rade u želucu. I dok me Ninin post može malko ojaditi, izbaciti iz takta me zaista može samo raspravljanje o tom istom postu na vlastitom jeziku. Ali onda opet, sve je to zapravo štrikanje, ručni rad, sitni vez. I lako je biti izmješten kad te situacija izmjesti. To je, ipak, u osnovi, mehaničko izmještenje. Biti izmješten doma, deautomatizirati hard wired socijalne pritiske, izmaći se poziciji štakora u socijalno-emocionalnom eksperimentu…. eh, da, to bi već bilo nešto. p.s. Od svega ovoga trtljanja, daleko je važnija sljedeća informacija, jer će se, uostalom, tako i tako o njoj razgovarati u komentarima: Nikada ne jedite Three Pepper Angus u Burger Kingu na London Bridegeu. Odvratan je. *Bit će objašnjeno, ali ne sad odmah. Strpljenje je majka znanja, odnosno, olovka je sestra masti u ušima. |
