Darling Decay
 *Engleska je ”trula” zemlja. I pritom ne mislim nešto isključivo negativno. Mislim da čak uopće ne mislim nešto negativno. Nije ta dekadencija bez draži. Ali ne radi se samo o gnjileži, nego i o određenom osjećaju misplacementa. Engleska nekako… can’t get it right. Ne osjeća se dobro u svojoj koži. Tugaljivo zavidno gleda preko tog Kanala prema Francuskoj i pita se kako to da se meni lak s noktiju ljušti, i zašto ja imam taj prokleti muffin top (ono kad se komad bijelog mesa izlije preko ruba traperica) i nikad ne znam šta obuć za važan sastanak. I pogle mi taj taj šugavi izrast i ispucale vrhove i tanku kosu, a i noge su mi pune crvenih točkica od počupanih dlaka koje su urasle, tako se lijepo ističu na prozirnobijeloj koži. Zašto ja uvijek moram zaboraviti maramice, a dijete mi je slinavo? Zašto se mene uvijek uhvati s glavom u kanalizaciji kako izbacujem zadnjih devet pints lagera, okrhnutog zuba i s rupom na čarapi kroz koju mi se vide unutrašnji organi? Kontinentalni umjetnici-intelektualci i ostali ljudi s onim tipom ukusa na kojem se mora aktivno raditi a uglavnom se završi na neutralizaciji bilo kakvog ukusa (bijelo/crno/sivo, metalno, transparentno, čiste linije, asimetrični krojevi) obično pozelene kad vide taj užas od kiča u engleskim kućama. Kontinent ga nekako uspijeva ostaviti starijim generacijama, ali Engleska ne, makakvi jok. Ona ga ponosno vuče sa sobom iz godine u godinu, u svim društvenim slojevima, od umjetnika do stolara. Engleska je debelo ”out”. Fenomen kamina je indikativan, primjerice. Nitko živ više ne koristi te kamine, ali oni su u svakoj kući, lijepo prefarbani, ukrašeni cvjetnim pločicama i pomahnitalim ornamentima. Lažni kamin u kući diže joj cijenu. A iznad kamina polica, na kojoj su dično erektirani pehari sa natjecanja u skakanju na tri noge. Dok se Francuska masovno, uzduž i poprijeko svih slojeva, odrekla svoje buržoazije još davnih dana (tj. buržoazija se odrekla same sebe, barem deklarativno), Engleska to nikada neće učiniti. Ona se nikada neće riješiti beskonačnog gomilanja nespojivih dezena i boja, debelih baršunastih zastora, ljubavi prema Kraljici i klasne krivnje. Engleska u tome zapravo uživa. Zanimljivo je koliko je postova na engleskim akademskim blogovima pretežno lijeve orijentacije posvećeno denunciranju lanaca prehrane kao što su Pret a manger** zbog ”pretencioznosti” njihovih salata te neskrivenom favoriziranju greasy spoon radničkih restorana. Ta preforsirana reakcija je najbolji pokazatelj duboke malograđanštine Engleske. Čini mi se da balkanska inteligencija nikad nije do te mjere burek, ćevape i sarme tretirala kao ideološko pitanje, a nije bogami ni njemačka svoje kobasičetine, još manje španjolska svoj chorizo. Nisu ni trebale. Ali opet, ima nešto razoružavajuće u toj engleskoj truleži. Gotovo romantično. Postoji neki temeljni paradoks Engleske. Njen aktivan strah od pretencioznosti, koji se javlja kao protuteža malograđanštini, iako je istovremeno manifestacija te iste malograđanštine, zapravo je povezan sa strahom od isključivanja Drugog, sa strahom od optužbe za odbijanjem komunikacije…. on je isto jedan od razloga, ali i posljedica anglosaksonske dominacije. Engleska ulaže aktivan napor da razumije Drugog. U tom ”razumijevanju” se dakako, puno toga pogubi. A i taj Drugi je prvenstveno kolonizirani Drugi. Ipak, Engleska se ne da fascinirati. Ni akademskim diskursom, ni vlastitim jadom, ni hinjenom infantilnošću. Ona zapravo, puno manje nego što se generalno čini, zuri u vlastiti pupak (umjesto toga, doduše, asimilira tuđe pupkove – to je prava strategija kolonizacije.) Nekad me to nervira, a nekad mi zbog toga bude toplo oko srca. Odnosno rebra. *Logika ove reklame je upravo nevjerojatna. Pijana žena = muškarac. Uspjeli su uvrijediti oba spola plus LGBT. **Bez akcenata naravno. Pravilno pisanje francuskog se ipak smatra pre-pretencioznim. Čak i za jedan ”pretenciozni” lanac brze prehrane. |
