17.03.2007., subota

O, kako će samo ovaj post biti kao pire krumpir

Stjecajem raznoraznih okolnosti o kojima, o ne, neću pisat na ovom blogu, poneku srijedu ujutro provodim u Alsageru uz televizor. Izrazito loša aktivnost, koja me dovela do iznenađujućih spoznaja. Ne, Englezi ne gledaju kvalitetne povijesne BBC dokumentarce srijedom ujutro, o ne, Englezi ne gledaju Arte s engleskim titlovima i otkud mi, zaboga, taj čavao koji mi strši iz glave? Englezi gledaju

a) englesku verziju Jerry Springera (the Jeremy Kyle Show)

b) Gene detectives – to je emisija u kojoj npr. neka teta traži svog brata kojeg nije vidjela 78 i pol godina jer je nestao u vihoru rata dok je ona čistila fuge u kupaonici pa onda tim genetičara ispituje tri tipa koji bi mogli biti njen brat da vide koji od njih to i jest (naravno, uvijek ih je tri, ko da su preuzeli licencu od Kviskoteke - osoba A, B, C, samo što se još i D(NA) uplela)

c) Escape to the country i ostalih 17 verzija te iste emisije. Glavna fora je property – dakle kako kupit stan, kako sredit stan, kako prodat stan da bi se kupio novi stan, kako sredit novi stan, kako prodat i taj stan da bi se kupila kuća i to se zove penjanje na property ladder. I onda još gora verzija svega toga, kako to sve raditi tako da obrneš masne novce: otkupiš pseću kućicu od nekog djeda za par dozi inzulina, uložiš malo para u to i onda prodaš uz profit od 500%. Lijepo je živjeti u fino sređenom stanu, neću se furat na to da bi htjela živjet u rupi u zemlji, i ja si volim prolistat Elle Décor na aerodromu da pokupim neki savjet o tome kako maksimalno iskoristit 33 kvadrata stana, mogu li se knjige držat u vodokotliću i kako se od knjiga radi namještaj, ali šta, jel stvarno trebaju postojati baš 3 emisije u jedno jutro o unutrašnjem uređenju? Blažena Neda Ritz i njena pozitivna diskriminacija.

On another matter, Eustahije me odvukao da gledamo Kuhle Wampe u neki squat u Hackney Wicku prije kojih mjesec dana.

Uhvatio me kako buljim razjapljenih čeljusti u neku prekrasnu mršavicu koja je naravno (mislim da već i ministar unutarnjih poslova RH, čuveni Jubitou, zna da Engleskinje hodaju bez čarapa cijelu zimu) imala polu-čizme, savršeno glatke gole noge, laganu ljetnu haljinicu dopičnjak i prozirnu vesticu. I malo šminke na savršenom (kvarcanom!) tenu. I ptičje gnijezdo na glavi, jedino što je upućivalo da žena živi u squatu. Koji nema grijanja. U veljači.

Uhvatio me kako blejim, pa se osmjehnuo: Dobro došla u London. Ja sam imala samo debelu potkošulju, dječje debele štrample, duge gaće, samterice, vestu i jaknu (dobro, nisam imala sve to, ali nisam bogami bila ni gola). I onda sam se još pokrila Eustahijevim Burberryijem (I know, my thoughts exactly, još od kad smo Egi i ja vidjele šal koji košta 600 funti u Burberry dućanu, ali hajd, ima ih na buvljaku za po 80 funti, pa ga je, nadam se, tamo kupio. Mantil, ne šal. Inače stvarno ne znam zašto se druži sa mnom.) dok smo gledali film ali nije pomoglo. Prehladila sam se pošteno. Morala sam. Dok se nisam prehladila u nekoj zemlji, ko da nisam tamo ni živjela. A i nije bila neka prehlada, trajala je svega četiri dana, i više je se ni ne sjećam.

Kuhle Wampe. Odličan film, ali ko jebe film, pa neću valjda o tome na blogu. Nego, tamo sam vidjela i tu neku curku za koju mi je Eustahije poslije objasnio da je blogerica Infinite thought. I jučer malo škiljim po njenoj arhivi. I smijem se. I malo se nerviram. I tak svašta. I nađem na ovo, pisano 2004. Fino mi se uklapa u ovo naricanje nad britanskom televizijom. I to je bilo još u rujnu 2004, dakle, sad ima samo JOŠ VIŠE emisija o unutrašnjem uređenju.

”Damn all this 'nesting' and 'feasting' - if Britons get any more into cooking and decorating their houses, they'll suffocate. Overlaid with yet another layer of paint, the walls close in around increasingly lardy corpii. Soon everyone will be room-shaped and stuck, a dent in their bellies where the tv resides. Surely people are sick (literally) of this faffling about like moneyed peacocks? I'm convinced that we will soon see a return to prime-time shows on theology, politics and philosophy - especially of the purging kind (catharsis in Aristotle's work on tragedy, Mao's 'slightly obese leap forward', 'the ascetic life of Simone Weil', etc.)...”

Ali onda, još malo dalje, naletim na to kako je IT bila na večeri s hrvatskim kandidatom za pjesmu Eurovizije 2004. Brzinski surf me šokirao: vjerovali ili ne, postoji stranica Wikipedije pod naslovom Croatia in the Eurovision Song Contest 2004. Ivan Mikulić. Sumnjam da je IT bila na večeri s Ivanom Mikulićem, vjerojatno je malo pomiješala lončiće, ali svejedno je smiješno. Užasno smiješno. Ali da biste skužili koliko je to smiješno, morali biste i pročitati ponešto od IT. U biti, dovoljno je da vidite da si IT tak malo kupuje tepihe s izvjesnim Antonijem Negrijem, kad se sretnu u Iranu na nekoj konferenciji. I da je Toni…. vau… kaj da kažem, faca. Oke, možda je i bio around još u vrijeme Sparte, ali kaj sad, jebote, ja još nisam počistila ispred svog praga. I ne čisti mi se baš. Uostalom, zatvor nije dobar za ten. Ali inače… dooobar.

Kao i većinu dođoša (valjda), prilično me zanima kako se prikazuje Hrvatska, i ostale zemlje u regiji, ovdje u medijima. Pa mi je valjda nesvjesno uključen radar za Balkan, Eastern Europe, ili bilo šta što zvuči slično. Do sada se Hrvatska u Guardianu spomenula otprilike četiri puta: kad je pobijedila u nogometu, kad je neki lejmer komentator išao za vikend u Zagreb te je šupak umro od dosade i, naravno, dva puta vezano uz haške procese i ratne zločine. Ali neki dan čitam u subotnjem izdanju blic intervju sa Sadie Frost (to je ona što ima troje djece s Judetom Pravnikom, ona što je s njim bila prije ove-što-je-zaboravila-obuć-hlače-preko-gaća Sienne Miller, koja ga je napucala jer se poševio s dadiljom svoje djece). I šta kaže Sadie. I quote: ”My skin is sallow and I have quite dark rigns around my eyes, which I hope make me look mysterious and eastern European.” A? Nisam izmislila, tako mi kreme protiv bora oko očiju. Mislim da je to i prvi put od kad sam ovdje da se Eastern Europe koristi u pozitivnom kontekstu. Mislim, barem, da je pozitivan. However, u današnjem Guardianu neki budući pravnik tambura o svojoj praksi: “Indeed, the bleak décor and constant anti-government murmurings about legal aid cuts – together with the fact that everyone over 10 years old seemed to be smoking – gave Bradford Crown Court’s communal areas a pre-Perestroika eastern Europe flavour.” Jebeni korporativac, da mu bar narastu podočnjaci ko uskršnji zečevi.

Da sam se bar ulijenila, Sanja. Znaš kako je, dođe vrijeme kad se nešto mora i predat mentoru – čisto da dokažeš da nisi ovdje došao samo slagat red fish’n’chipsa na red Old Speckled Hen nego nešto i brljavit po papiru odnosno ekranu.

Moj mozak je pire krumpir! Zavapila sam ja nakon njegove vivisekcije mog rada. Zapravo, rekla sam pire grašak, ali šta tamo u domovini znači pire grašak: ništa, jel tako? Zato će za potrebe ovog bloga to biti pire krumpir. (Da budem iskrena, pire grašak ne znači ništa ni ovdje, pogotovo ne tako kako sam ga izgovorila, htjela sam reći mljeveno meso, ali… nisam. Vidite – moj mozak uistinu jest pire krumpir!).

Nije, tvoj mozak je kao predivna livada šarolikog cvijeća – rekao je on utješno - Samo što ti trenutno nemaš kontrolu nad tim kako to cvijeće raste.
Ali, ali… (nisam rekla ja, jer šta, mogla sam mu mazat oči time kako sam to baš htjela… ono, tekst izvodi svoju temu, sve se puši od nomadskih rizoma u postajanju i ostalih nakrivo složenih sintagmi…. Mogla sam, i ne kažem da neću, oh boy, još kako hoću. Ali bio je u pravu. To bi, u ovoj fazi, bio teški blef. Bio je malo i u krivu, ali to u ovom trenutku još ne može znati.)

Nisam samo tandrčila po svom doktoratu, a ne ne ne. Još sam i prevodila.

Ajte vi prevedite ovu rečenicu na engleski.

”U vertikalnoj osi slike, zaposjednutoj u donjem registru autoaktom, u gornjem je registru smještena doslovce sfumatirana figura, lik čije se konture gube i stapaju s pozadinom, lik koji jest svjetlo, blješteće, gotovo bijelo svjetlo i izvor svjetla vlastitom okružju, lik veličinom analogan autoaktu, lik odjeven u svjetlu draperiju, uzdignute desne ruke dok u lijevoj drži neki teško razaznatljiv predmet koji oslanja na koljena.”

I onda još takvih 12 000 rečenica. (Da ne bi bilo zabune, tekst mi je bio super zanimljiv. Ali sam krvarila iz iskopanih očiju autoaktova Naste Rojc dok sam ga prevodila.)

I kako se, kurac, kažu planovi u analizi slike? Ono, prvi plan, drugi plan, kurac plan? Ovo se polako pretvara u blog jednog Touretteovca.

A što se tiče Mark McGowana iz prošlog posta, Big Vern, koja grinta da je ne zanima suvremena umjetnost, izvrsno je nabola baš u bolno mjesto u komentaru.

Mama, ja bi bio live artist, ali jao boli me ta ruka. Kaj je baš moram držat u zraku onoliko koliko sam rekao da hoću? I kaj fakat moram okolo na koljenima baš tak dugo glumit Busha? Jooj. Teško mi je to. Ma kaj ima veze, pa nije da sam došel glumit frajera, kaj ne? Mogu ja sam odlučit kaj ću radit i di su mi granice, kaj ne, mama?

Dečki, ja bi se igral s vama, Stelarc, buraz, super mi je to kaj si si dal sašit uho na ruku, di si Chris Burden, kaj si još živ, ja sam mislil da te upucal onaj tip, i ti Marina (speaking of Marina, u engleskom izdanju (Routledge!) Lehmannovog Postdramskog kazališta, Marinino prezime su dva puta napisali kao Abramowicz, jebalo ih Abramowicz da ih jebalo), joj kak si ti jedna dobra pička, nema veze kaj sad radiš sve ono kaj si rekla da nećeš, još uvijek si mi napeta, ali mama me doma čeka s ručkom. Napravila mi je finu govedsku juhicu s domaćim rezancima, baš onak kak ja volim i tak. Boook dečki. Book Marina. (Veselo maše na odlasku). Bum ja došel kad se napapam.

A inače, šta ima? Joj, ma svašta. Puno zanimljivije od ovog o čemu pišem na blogu. I previše dragocjeno. Ms Sushi u užem krugu za nagradu Jutarnjeg. (Dajte joj te pare, to je odluka koju sigurno nikad nećete požaliti. I nemojte podijelit na dva dijela, nego sve njoj, okej?) Kao i najbolji prijatelj od jednog davnog bivšeg. (Njemu ne morate sad, on će sigurno opet biti kandidiran. Nekoliko puta. Bolje da mu date kad bude u konkurenciji s nekim drugim.)

Jedan čovječuljak je ispuzao na svjetlo dana (onaj koji je još prije dva posta bio sastavni dio moje drage prijateljice), druga dva (ili možda jedan i jedna) se još očekuju. Jupi je!!! I ja ću ga vidjeti, možda već u srijedu. A možda i ovog drugog, ako se do tada ukaže. I am coming, pičke. Vadite pare da mi platite cugu.



- 23:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket